Hutba reisu-l-uleme u Srebrenici

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović posjetio je Srebrenicu, 08. februara 2013. godine. Klanjao je džumu namaz u Srebrenici i održao sljedeću hutbu:

الحمد لله نحمده و نستعينه و نستغفره و نعوذ به من شرور انفسنا و من سيئات اعمالنا من يهد الله فلا مضل له و من يضلل فلا هادي له. و نشهد ان لا اله الا الله و ان محمدا عبده و رسوله ارسله بالحق بشيرا و نذيرا بين يدي الساعة, من يطع الله و رسوله فقد رشد و من يعصهما فقد غوى و ضل ضلالا بعيدا.     نسأل الله ربنا ان يجعلنا ممن يطيعه و يطيع رسوله و يتبع رضوانه و يجتنب سخطه فانما نحن به و له.                                                              

Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela naših.

Onoga koga Allah na pravi put uputi – niko u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na pravi put ne može uputiti.

Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik. On ga je poslao da radosnu vijest donese i da opomene, za vrijeme koje prethodi Sudnjem času.

Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na pravom je putu, a onaj ko to ne čini u velikoj je zabludi.

Molimo našeg Gospodara Allaha da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom Poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegov put i teže da postignu Njegovo zadovoljstvo, a čuvaju se Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.

Braćo muslimani!

Najbolja uputa je u Allahovoj Knjizi, a najbolji uzor u njezinoj primjeni je poslanik Muhamed, a.s. I danas svjedočimo milost, svjetovima ukazanu njegovim poslanstvom. Muhamed, a.s, navjestitelj je radosne vijesti. On je došao među ljude da ih pozove istini, da spoji njihova srca, da obnovi vjeru u Božiju milost i vrati povjerenje u ljudsku dobrotu. Vjerovao je da ljudi mogu biti braća, ako se u njihova srca zasadi mladica dove, rada i strpljivosti. Učio nas je da živjeti na dunjaluku znači mnogo trpjeti. Učio je da život na zemlji nije igra i zabava: naprotiv, potrebni su stalni trud i veliki napor da se životne tegobe podnesu i ublaže. Učio nas je da olakšanje potražimo u molitvi, a preporučio namaz i dovu, izjavivši da je njegova utjeha u namazu, a da dova mijenja ljudsku sudbinu. U ovu njegovu utjehu u teškim trenucima i u snagu dove u nadi za boljom sudbinom uvjerili smo se bezbroj puta.

Namaz i dova su dobra priprema za valjano i djelotvorno ljudsko djelovanje. One su i smiraj u teškim i bolnim trenucima, koji se, kao i sreća i radost, stalno upliću u naše živote, ostavljajući traga na našim dušama. Tako, i slast i gorčina nađu svoj smiraj u namazu i dovi.

Draga braćo!

Život svakog od nas je pun raznih zapleta i iskušenja. Njegov smisao jeste u pokornosti Bogu i stalnom trudu da se ta pokornost pravilno potvrdi u postupcima i ponašanju. Od svih bića, samo je čovjek u stanju ispred sebe postaviti cilj kojem će stremiti. Muslimanu je cilj postizanje dobra. I to trajnog i univerzalnog. To je dobro koje nema granica, niti se može omeđiti ljudskim, profanim prohtjevima. Ono nije uslovljeno prolaznim interesom. Ono je samo sebi interes. Postiže se trudom i ustrajnim radom. Pri tome, čovjek se koristi Allahovim blagodatima i u to svoje dobro, vlastitom voljom i htijenjem, utiskuje Allahov ures-boju, baš onako kako to On u Kur´anu kaže: „Dovoljan će ti biti Allah, a On je Onaj Koji sve čuje i sve zna. U svemu je Allahov ures-boja, a čiji je ures-boja ljepša od Allahove!“ (Al-Baqarah, 137, 138)

Niko neće zaslužiti Allahovu milost bez rada i truda. Ahiret se stiče žuljevitim rukama, a Allahov bereket na ovom svijetu naći ćemo u stalnom pokretu i traganju za Božijim blagodatima, razasutim po zemlji. Muhammed, a.s., čije rođenje obilježavamo ovih dana, svakom ljudskom postupku, koji je u duhu propisa halala, dao je odliku ibadeta.

„Svako ima neki pravac kojim se kreće, a vi se u dobrim djelima natječite; ma gdje bili Allah će vas sve Sebi privesti...“ (Al-Baqarah)

Danas je petak, dan džume. To je najodabraniji dan u hefti. U kur'anskoj suri, koja nosi ime ovog dana, Allah ukazuje na dva temelja na kojima se zasniva ljudsko postojanje i njegov smisao. Ti temelji nas određuju i održavaju u zemaljskom životu. „Pravovjerni, kada se petkom na namaz pozovete, pohitajte Allaha spominjati, a trgovinu ostavite, za vas je to bolje... A kada se namaz završi, po svijetu se raziđite, tražeći Allahove blagodati, i Allaha često spominjite, ne biste li uspjeli.“ (Al-Džumua) Spajajući namaz i rad, kao polovice jedne cjeline, jasno nam je Svevišnji označio putokaz da spasenja na ovom svijetu nema bez namaza i truda. „Mi smo čovjeka stvorili da se trudi“, kaže Allah.

„Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, bolje je svakom od vas da uzme konopac i nasiječe drva u šumi, donese ih na leđima i proda, i da mu to bude izvor zarade, nego da traži milostinju od drugih, jer mu je oni možda daju, a možda i ne daju“. Kako je ovo poticajna izjava plemenitog Poslanika, a.s., svim ljudima! Kako samo potiče na dostojanstvo i ponos, na trud kojim ćemo ih postići, a ne na prosjačenje i čekanje na samilost drugih, koje unižava dostojanstvo.

U drugoj predaji stoji da je Poslanik jednom ugledao ashaba čije su ruke ogrubjele od rada. Pitao ga je od čega su mu ruke tako garave i grube, a ovaj je odgovorio: „Od čekića, kojim zarađujem za svoju familiju.“ Poslanik se sagnuo i poljubio mu ruku. Ovim gestom je odao počast radu. Poručio nam je da ne postoji mizeran posao, niti onaj koji je ispod nekog našeg zamišljenog visokog dostojanstva. Svaki halal-posao blagoslovljen je i primljen kod Gospodara svjetova. Samo je važno da ispravno čujemo i razumijemo što nam vjera govori. I da se trudimo. Da dovom i radom olakšamo sebi i pomognemo drugima da, kao i mi, pronađu smisao života u onome što je naša zajednička vrijednost. A ta vrijednost je da živimo u miru i da život učinimo podnošljivim i harmoničnim.

Uz vjerovanje i rad, iman i amel, vjernik se bori i za sabur, strpljenje, da bi mogao ubirati plodove dove i rada. Allah kaže: „Pomozite sebi strpljenjem i namazom“. Strpljivost je kruna uspjeha, jer izgrađuje respekt prema vlastitom trudu i naporu. Ona nas uči da pravilno postupamo u svakoj prilici. I onda kada vidimo da naš trud uspijeva, potrebno je biti strpljiv, pa se ne uzoholiti. Također, i kada vidimo da nema očekivanih rezultata našeg truda, ne smijemo pasti u očaj. Sabur nam pomaže da se postojanog osjećanja i smirena srca suočimo sa životom, onakvim kakav on jeste, na momente lijep i ugodan, ali i grub i nemilosrdan.

„Vi ćete sigurno biti iskušani u imecima vašim i životima vašim... I ako budete strpljivi i izdržljivi i Allaha se bojali, tako treba da postupe oni koji su jakom voljom obdareni“. (Ali Imran, 186)

Ne smijemo biti obeshrabreni pred teškoćama, niti se povlačiti kada nas zadesi kakva nevolja. Vjernike prate i teškoće i iskušenja i to je priroda življenja kojom Allah razlučuje dobre od loših i dijeli istinu od laži. „Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?“ (Ali Imran, 142) „Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni“. (Al-Zumar, 10) Cilj koji stoji ispred molitve, rada i strpljenja jeste da se živi dostojanstveno. To su sredstva u borbi kojom se brani istina, bori protiv nepravde i poniženja i kojima se odlučno stoji u borbi za ljudsko dostojanstvo i napredak.

Na kraju, ovdje u Srebrenici, na mjestu gdje je počinjen Genocid, obnavlja se život i daju mu se smisao i cilj. Dovom, radom i strpljenjem, posvećeni istini i pravdi, s vjerom i nadom u Božiju milost, ohrabreni radosnom viješću koju nam je prenio Poslanik, a.s., obnavljamo vjeru u mogućnost događanja ljudske dobrote, u koju se uzdamo, vođeni snagom Allahove upute, koja glasi: „Strpljivo podnositi i praštati; tako treba svako pametan postupiti“. (Al-Shura, 43)

Molim Allaha dž.š., da ljudi budu sigurni od našeg grijeha i zla, mirni od našeg jezika i ruku. Neka naša dova, naši ibadeti, naš život i naša smrt pripadnu Allahu. Budimo strpljivi i praštajmo jedni drugima, svoj život podredimo namazu i radu. U tome je naš spas.

Neka naša posljednja dova bude: El-hamdu lillahi rabil-alemin!