Govor reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića na dženazi Muhameda ef. Salkića

Jučer, 17. januara 2013. godine, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović klanjao je dženazu generalnom sekretaru Rijaseta Muhamed ef. Salkiću. Nakon klanjanja dženaze reisu-l-ulema se obratio prisutnima. Obraćanje reisu-l-uleme prenosimo u cijelosti:

بسم الله الرحمن الرحيم

كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ ثُمَّ إِلَيْنَا تُرْجَعُونَ { العنكبوت 57}

Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti. (el-'Ankebut, 57 )

يَغْفِرْ لَكُم مِّن ذُنُوبِكُمْ وَيُؤَخِّرْكُمْ إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى إِنَّ أَجَلَ اللَّهِ إِذَا جَاءَ لاَ يُؤَخَّرُ لَوْ كُنتُمْ تَعْلَمُونَ { نوح 4}

On će vam grijehe  vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kad Allahov određeni čas dođe, zaista se neće, neka znate, odgoditi. (Nuh, 4)

Dragi  naš Muhamed efendija!

Sa  prevelikim  bolom  smo  dobili vijest o tvome preseljenju na Ahiret. Zato smo se danas okupili na ovom tužnom mjestu, na tvojoj dženazi, kako bi izvršili svoju dužnost prema tebi i,  posljednji put, u tvome prisustvu, izrazili ti naše poštovanje i iskrenu zahvalnost na svemu onome što si učinio za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini tokom tvoga plodonosnog života i rada od 1971. do 14. januara 2013. godine.

Muhamed ef. Salkić počeo je sa radom na dužnosti imama u Gazanfer-begovoj džamiji u Višegradu 01. februara 1971. godine, a zatim i glavnog imama Odbora Islamske zajednice u Višegradu. Iza toga je obavljao pravne poslove u Odboru Islamske zajednice Sarajevo, da bi nakon nekoliko godina prešao na dužnost rukovodioca Pravne službe u Starješinstvu Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a od 1994. godine imenovan je na odgovornu dužnost Generalnog sekretara Rijaseta Islamske zajednice u BiH koju je čestito obavljao sve do svoje smrti.

Iznenadno preseljenja na bolji Svijet Muhameda ef. Salkića zateklo nas je nespremne da to prihvatimo kao nešto očekivano i svakidašnje za ljude, mada znamo da je “sve neznatno u poređenju sa smrću” i da je njen dolazak neumoljiv i neodgodiv svakome. Putovanje svakog čovjeka počinje sa njegovim rođenjem a završava se sa neumoljivim odlaskom sa dunjaluka. Svakog od nas smiruje neznanje o mjestu i trenutku njegove smrti. To je samo u Allahovom znanju i volji. Gorčina smrti je ono najteže što će se dogoditi u životu ljudi i nešto najlakše u odnosu na ono što dolazi poslije.

Čovjek se boji smrti, prezire je i plaši se razgovora o njoj iako mu je ona najbolji savjetnik. To je tako kod mnogih ljudi zato, što izgrađuju ovaj svijet na račun Ahireta, pa zbog toga mrze da sele iz izgrađenog u neizvjesno.

Muhamed ef. je, međutim, često spominjao ovu sudbinsku temu i podsjećao na odgovornost pred Bogom za svoj rad i odnos naspram ljudi. Potpuno je bio svjestan da je „smrt čaša koju će svako ispiti“ i da je to sudbinski određeno, pa je razmišljao i o svome ovosvjetskom završetku i odgovornosti u vječnosti. Ta razmišljanja su mu bila valjan korektiv u obavljanju njegovih  odgovornih poslova i činilo ga odlučnim i discipliniranim u službi koju je obnašao, pa mu je i zbog toga iskazivana dužna pažnja i poštovanje od saradnika i ljudi sa kojima je komunicirao. Uvijek je imao stav, zastupao je istinu i do kraja čuvao interes Islamske zajednice kao svoj najveći emanet. Ostat će upamćen kao osoba koja je čuvala kontinuitet rada i normativnosti u Islamskoj zajednici. Njemu se kao pojedincu može pripisati najveća zasluga što je danas Islamska zajednica normativno vrlo uređena i stabilna.

Vjerujem da ga je takav stav prema životu i emanetu opredjeljivao da u ovosvjetskoj bašći bude ustaoc od izlaska do zalaska sunca, što je učinio i posljednji dan svoga života vrativši se kući u akšamsko vrijeme kada mu je, po neposrednom susretu sa porodicom došao Melek od Gospodara svjetova i ponudio mu smrtnu čašu koju je on, nakon Šehadeta, pokorno ispio i vratio se svome Gospodaru nadajući se bezgraničnoj Njegovoj milosti i oprostu.

Nakon što smo u ponedeljak razgovarali, otišao je da nastavi svoje radne  obaveze. Nije bilo kraja poslovima koje je preuzimao i odgovorno izvršavao sa svojim najbližim saradnicima. Imao je mudrost i energiju da vrši službene zadatke na dobro Islamske zajednice.

Govorili su mudri ljudi da “nije važno kako čovjek umre, nego kako je živio.” Muhamed ef. je u svome relativno kratkome životu bio primjer mnogima u svemu onome što je radio i to svjedočimo ovdje pred ovim dostojanstvenim džematom koji je došao da ga isprati u vječnost. Islamska zajednica mu na tome iskazuje svoju iskrenu zahvalnost.

Svi smo svjesni da će breme koje je Muhamed ef. dugi niz godina nosio na svojim plećima biti teško prenijeti na drugoga, a  njegovom nasljedniku još teže raditi na način kako je on to znao i htio. „Naša mudrost dolazi iz našeg iskustva“ a ono je kod Muhammeda ef. bilo ogromno. Toga smo svjesni već sada, a kasnije će to biti još izraženije.

Gledajući rezonom ovoga svijeta, smrt je kraj i više nema ništa što bi umrlog čovjeka moglo držati važnim za čovječanstvo. Međutim, nije tako! „Čovjek umre tek kada ga  svi zaborave.“ Nismo stvoreni zbog nestanka, već zbog vječnosti i ostanka. Prelazimo iz kuće prolaznosti  u vječnost. Muhamed ef. Salkić sada je na tome putu sa koga se nikad niko neće vratiti.

Na žalost, mi Bošnjaci smo mnoge svoje velikane zaboravili i rijetko ih ko po nečemu dobrom spominje. Taj odnos prema našim zaslužnim ljudima moramo mijenjati. Ako oni budu živjeli u našim srcima i sjećanju, ako budemo promovirali i koristili njihovu zaostavštinu, ako nam njihovo djelo bude podsticaj za dalja pregnuća, tada smo uspostavili ispravan odnos naspram njih i kao nasljednici ćemo od toga imati nemjerljivu korist. Jedan od tih zaslužnih ljudi je svakako i Muhamed ef. Salkić čiji rad i doprinos treba valjano valorizirati kako bi on ostao u našem trajnom sjećanju i dovama.

Prenosi se da je Muhammed, a.s., prošao pored dženaze, pa je rekao: “Onaj koji se odmorio! (...)” Prisutni ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, ko je taj koji se odmorio (...)?” Odgovorio im je: “Kad umre vjernik, on se odmori od svih dunjalučkih iskušenja i vraća se u okrilje Allahove milosti (...).” (Buhari i Muslim)

Nadamo se da je Muhammed ef. od tih sretnika i činimo  dovu da mu se Allah smiluje i grijehe oprosti, a njegovoj porodici, prijateljima i cijeloj Islamskoj zajednici podari sabur.

Rahmetullahi 'alejhi rahmeten vasiah! Amin!