Generacija koja može više
Kako vrijeme prolazi, sve češće razmišljam o svojoj generaciji iz Gazijine medrese. U Sarajevo smo ušli, ili bolje rečeno ušunjali se, na mala vrata. Bilo je to potkraj 95., kada je naš glavni grad još uvijek vidao svježe rane i strepio od aveti sa brda. Sjećam se svojih noćnih vratolomija po Igmanu i ulazaka u šeher kroz čuveni butmirski tunel koji sam dobro zapamtio po masnicama na čelu koje bi se prišile u pokušajima da se ispravim i leđima dam malo oduška. Po gradu se gotovo i nije smjelo hodati a silni improvizovani zidovi od vreća punih pijeska bili su posvuda.
Sjećam se i čestih sirena za uzbunu koje su nas zaticale usred časova. Tada bismo napuštali učionicu u kojoj se obrelo odjeljenje 1b, prvu do zahoda sa lijepim pogledom na Baščaršiju i žurno hitali ka podrumima gdje bismo čekali vedrije prilike. Sjećam se i tadašnjih maturanata Medrese. Bili su to već formirani ljudi kojima je ratni vihor otkinuo nekoliko godina nastave, te su mnogi od njih rovove i zemunice opet zamijenili školskim klupama. O kako su golemo i nezgrapno izgledali naspram nas, sićušnih fazana. Uporediti učenika prvog i četvrtog razreda tada i danas bilo bi, u najmanju ruku, smiješno. Skoro da smo se divili tim gorostasima od maturanata i poštovali ih kao i naše profesore. Uostalom, i morali smo, jer bi, inače, naše sićušne fazanske figure postajale idealni sunđeri za brisanje školskih tabli.
Lijepa je bila ta moja generacija. Mnoge današnje medrese još uvijek nisu bile u funkciji pa nas je bilo odasvud. Imali smo svoje odlikaše, štrebere i nepopularne ulizice ali i loše đake i lijenčine, tako da smo se kroz četiri naredne godine dobro prosijali. U odjeljenje 1b došlo nas je, čini mi se, oko 35, dok nas je od tog broja 4b završilo 20-ak. Od ostalih 15, neki su otpali prije a neki završili kasnije.
Razmišljao sam i tada – onoliko koliko se u tim godinama moglo i dalo razmišljati – o toj mladoj generaciji nas, buduće uleme. Iskreno, nisam vidio neki potencijal, odnosno, nisam među nama vidio ljude koji će, danas-sutra, igrati značajniju ulogu u društvu, vjerovatno zato što je dobar dio nas namjesto knjige radije forsirao raznorazne nestašluke kojima smo vrlo živopisno bojili svoje dane u Medresi. I ne samo dane, nego i ulice i objekte u užoj i široj jezgri Baščaršije. Istina, bilo je među nama i onih koji su ''odskakali'' ali smo se uporno (sami) kljukali tezom da su to samo izuzeci a na izuzecima se ne gradi pravilo, jel' da? Kad bi se moralo i kad bi prigustilo, znalo se i učiti. Nikada neću zaboraviti da sam Manov Čarobni brijeg, dosadnu knjižurinu od hiljadu stranica o starcima u nekakvom planinskom centru, čitavu pročitao u zahodskom ambijentu zarad ocjene koja se sa dva-tri javljanja na času lahko dobijala. Javljao sam se barem pet-šest puta ali je ocjenu pokupio tip koji roman nije ni vidio očima a kamoli pročitao.
I tako, dan po dan, došla je i 1999., a to je značilo da smo na kraju puta, barem što se tiče medrese. Uobičajena svečana akademija, lijepa odijela, porodice na okupu, diplome i onda svako svojim putem. I tada mi se činilo da, kao što smo u Sarajevo ušli na mala vrata, ništa veća nisu bila ni ona na koja smo izišli. Doduše, neki su ostali ali je većina izišla.
Vremenom smo počeli upoznavati život u svim njegovim istinskim značenjima. Susreli smo se sa prvim obavezama, počeli zasnivati porodice, studirati, raditi...
Zapravo, godine koje su uslijedile uvjerile su me da sam o svojoj generaciji imao potpuno krivi dojam. Mnogi od nas postali su vrijedni imami, glavni imami, muallimi, vjeroučitelji, hafizi, asistenti i profesori na raznim fakultetima, profesori i odgajatelji u medresama, direktori kompanija i udruženja, socijalni radnici, pedagozi... Kratko kazano, postali smo bitan društveni faktor ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u mnogim drugim zemljama.
Sa današnje distance ponosim se svojom generacijom koju je kroz medresu vodio uvaženi profesor i čovjek Mujo Sušić. Zapravo, nekada se i sam postidim činjenice da sam nas dugo vremena podcjenjivao. Sad vidim da sam, ustvari, podcjenjivao duh mladosti u nama, sa svim njegovim primjesama, a ne nas.
Ipak, i danas, nakon svih ovih godina negodujem i na dušu nam stavljam omašku koju sebi nismo smjeli dopustiti. Naime, poznata je praksa generacijskih sastanaka koji posluže kao idealna prilika da se nekadašnje školske kolege okupe i naprave svojevrsni presjek životnih dešavanja. Praksa je da se u takvim prilikama izaberu dva ili tri inicijatora, koji su ujedno i kontakt osobe, te da se pozove razredni starješina i zajednički upriliči prigodno druženje u medresi ili, još bolje, negdje u prirodi. Na taj način se mnoge porodice zbliže, kolege se susretnu, razmijene iskustva i napune baterije te kroz život krenu odlučnije i lakše.
Moja generacija nije imala i još uvijek nema osjećaja za to pa se, evo već punih 13 godina nismo generacijski okupljali.
Tačnije, djelimično i jesmo, ali kamo sreće da nismo.
Zvuči jezivo i morbidno ali okupljala nas je smrt i to smrt naših kolega iz generacije 1995-1999.
Najprije nas je, prije par godina, okupila smrt rahmetli Milišić Jasmina, našeg dragog kolege, tihog, mirnog i skoro neprimjetnog mladića. Naravno, znali smo za njegovu bolest – sa njim sam godinama dijelio sobu u internatu – ali nas je, opet, vijest da je jedne noći zaspao a slijedećeg jutra se jednostavno nije probudio, šokirala.
Sve nas šokirala je i druga vijest i drugi povod generacijskog okupljanja i to opet smrt. Ovaj put je na bolji svijet, uslijed teške bolesti, za koju većina nas nije ni znala, preselio Halač Hajrudin, naš kolega i čovjek sa kojim sam u medresi, opet, godinama dijelio sobu.
Naravno, i Jasminu i Hajrudinu želim lijepi Džennet - oni su ga svojom skromnošću i čestitošću te predanim radom na polju islama i zaslužili - a njihovim porodicama lijepi sabur. Međutim, moja generacija, siguran sam, može puno više od toga da nas okuplja smrt. Mi smo jedna velika porodica koja je četiri duge godine dijelila istu sudbinu i koja s pravom može i zaslužuje više.
Safet Pozder