Intervju Reisu-l-uleme Jutarnjem listu (Septembar)

MINA u cjelosti prenosi ovaj intervju:

1. Ne čini li Vam se da je papa Benedikt XVI., citirajući teze o džihadu iz 14. stoljeca, potpuno promašio aktualni trend islama u Europi i "drustveni ugovor", koji Vi zagovarate?

1. Volio bih da se to papi Benedikti XVI nije dogodilo zato što se citatatom o Muhammedu, a.s., iz 14. stoljeća ne otkriva ništa novo. Nama je poznat taj neekumenski srednjovjekovni odnos prema islamu. Mislili smo da se on promijenio Drugim vatikanskim koncilom. Vjerovali smo da se Vatikan istinski okrenu prema međuvjerskom dijalogu. O tome je na svakom koraku svjedočio papa Ivan Pavao II. Međutim, u auli Magna na Univerzitetu Regensburg 12. septembra, 2006. god., pozivajući Manuel II Paleologusa, bizantijskog imperatora, iz 1391. god. za svjedoka protiv Božjeg Poslanika Muhammeda, a.s.:"Pokaži mi šta je to Muhammed novo donio i vidjet ćeš samo zle i neljudske stvari, kao što je njegova zapovijest da se sabljom širi vjera koju je on propovijedao," papa Benedikt XVI nam je zaustavi dah. Niko nije očekivao tako nešto od Pape.

Pa ipak, slažem se sa Tarikom Ramadanom1, muslimani su trebali smirenije reagirati na papine citate i to iz dva razloga: prvo, muslimani iskreno poštuju Muhammeda, a.s., ali neke muslimanske grupe i vlade to su iskoristile za svoje ciljeve. Kad se ljudima uskrate temeljna prava, kaže Tarik Ramadan, ništa ne košta da se njihov bijes usmjeri prema danskim karikaturama i papinom govoru. I, drugo, masovni protesti koju su uglavnom nekontrolisano nabijeni emocijama navode neke ljude na zaključak da muslimani ne umiju voditi razuman dijalog, te da su kod muslimana verbalna agresija i nasilje pravilo, a ne izuzetak. Muslimanski intelektualci snose najviše odgovornosti zato što dopuštaju takvu kontraproduktinu igru, zaključuje Tarik Ramadan.

2. Vi tvrdite upravo suprotno u svojoj Deklaraciji europskih muslimana, tj. kako je Europa "kuca mira" i "kuca dogovora"?

2. Da, tako je. I gotovo da sam uspio uvjeriti mnoge skeptike u muslimanskom svijetu da je Evropa "dom mira" a ne "dom rata". Mislim da će muslimani taj koncept prihvatiti. To je za muslimane značajno kao što je za kršćane-katolike značajan Drugi vatikanski koncil. U Kur'anu se kaže: "Bog je svima pokazao princip i model kako se može doći do istine. Jer, da je Bog htio da svi ljudi imaju samo jednu vjeru, to bi tako doista i bilo. Ali, Bog hoće da se ljudi natječu u dobru.". Bog je stvorio ljude i narode da bi se međusobno upoznavali i pomagale, tj., da bi pravili "kuću dogovora". A ne "kuću rata". Evropa je pravo mjesto i ovo je pravo vrijeme za "evropsku kuću dogovora" u kojoj muslimani treba da uzmu značajno učešće.

3. Je li kroz ovaj Papin govor, zapravo, na svjetlo dana izbila cinjenica da Europa vrlo malo poznaje islam, kao religiju i način života?

3. Pošto po nekim procjenama u Evropi živi oko 52 miliona muslimana, Evropa se ne može više pravdati "neznanjem" o islamu i muslimanima. Islam nije ništa manje evropska religija od kršćanstva i judaizma. Ne treba ići u Afganistan da se vidi kako izgleda jedan musliman. To Evropljani danas mogu vidjeti na ulicama glavnih evrospkih gradova Londona, Pariza, Berlina, Rima itd. Ovdje nije riječ o "neznanju", već o predrasudi koja svoje korijene ima u povijesnoj kompeticiji među abrahamovim vjerama - juadaizmom, kršćanstvom i islamom, ne zbog razlika, već zbog sličnosti među njima. Znate, uvjek je među sličnima borba u dokazibvanju ispravnosti žešća nego među različitim. Prema onom koji se razlikuje od vas, vi nastojite pokazti poštovanje, a onaj koji vam je sličan, vi ga prezirete, jer vas iritira to što je malo različit. Jevreji, kršćni i muslimani su slični po vjeri u Jednog Boga, te po njihovom poimanju kosmogonije i eshatologije. Oni baštine istu hijeropovijest od Adema (a.s.) do Muhammeda (a.s.). Njihove međusobne razlike po nekim teološkim pitanjima nisu ništa više od razlika unutar njih samih, tj.,, njihovih brojnih teoloških škola.

Ako ništa drugo, muslimani nikad ne krive Musa, a.s., (Mojsija) ako neki jevrej počini grijeh. Za muslimane, Musa, a.s., je jedan od glavnih Božjih poslnika koji je donio zakon i moral kroz Deset Božjih zapovijedi koje obavezuju jevreje, kršćane i muslimane.

Isto tako, muslimani nisu kazali da je Isa, a.s., (Isus ili Hrist) "zao i nečovjek" (evil and inhuman) zato što su Karadžić i Mladić, oba hrišćani, počinili genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini. Za muslimane, Isus ili Hrist (Isa, a.s.), je jedan od glavnih Allahovih poslanika koji nas je naučio da zakon nije u knjizi, već u srcu.

Dakle, muslimani očekuju da se ne krivi Muhammeda, a.s., ako neki musliman učini grijeh. Muhammed, a.s., je Božja milost cijelom čovječanstvu, jer je svojim vjerojesništvom obznanio da se istina ne može sakriti i da se pravda ne može izbjeći.

4. Jesu li Europa i islam "kompatibilni"?

4. Vaše pitanje je provokativno. U pozitivnom smislu. I zato mi dopustite da moj odgovor bude poduži. Naime, ja bih radije postavio pitanje ovako: Šta je Evropa - religija ili politika? Ako je Evropa religija, koji je model njezinog religijskog (moralnog) principa? Je li model evropskog religijskog principa mnoštvo vjera ili je model evropskog religijskog principa ekskluzivnsot kršćanske tradicije? Evropa ima još jedan mogući religijski princip: religiju čovječnosti (ili humanizma) kao zamjenu za sve tradicionalne religije.

Bez obzira da li se radi o njezinom religijskom principu koji se temelji na kršćanstvu ili na "religiji" humanizma, Evropa ne može izbjeći činjenicu historijskog doprinosa judaizma i islama u oblikovanju njezinih religijskih principa podjednako u smislu njezinih i kršćanskih i humanističkih tradicija. Historijska je činjenica da nije bilo muslimanskog Ibni Sinaa (Avicenne, 11. stoljeće), racionalizam kršćanske teologije Tome Akvinskoga bio bi drugačiji; i, dakako, da nije bilo muslimanskog Ibn Rušda (Averroesa, 12. stoljeće) i jevrjeskog Maimonidesa (12. stoljeće) u Andaluziji (Španiji), ne bi bilo moguće govoriti o evropskom humanizmu i renesansi već u četrnaestom stoljeću.

Čini se da nije teško ustanoviti zajednički proincip ovih triju religija. Poteškoća leži u pronalaženju modela ili model? za primjenu zajedničkog principa koji glasi da smo svi Ademova djeca a Adem je stvoren od zemlje, pa stoga nema nadmoći jednog nad drugim čovjekom osim po moralu.

Mi danas živimu pod utjecajem modernog mita koji kaže: "sa napretkom znanosti jedan paket vrijednosti bit će svugdje prihvaćen." Da li je to baš tako? Nije li stvar obrnuta kao što nas Jhon Gray pita: "Ne mežemo li mi prihvatiti da ljudska bića imaju različite i suprostavljajuće vrijednosti i naučiti da živimo sa tom činjenicom? Čudna je misao da je čovječanstvo predodređeno za samo jedan način življenja, kad je historija tako bogata u suprotnosti i lukavstvu".2

Upravo je taj moderni mit o jednom modelu života kojeg je trebalo primjeniti na cijelo čovječanstvo unatoč principu njegove različitosti, iznudio ideje fašizma, anti-semitizma, holocausta, boljševizma, etničkog čišćenja i genocida. Auschwitz i Srebrenica su dvije crne rupe moderne evropske povijesti upravo zbog ideje o unificiranoj i monolitno-univerzalnoj civilizaciji koja je trebala postati kao rezultat ideala modernog prosvjetiteljstva.

Je li moguće da se Auschwizt i Srebrenica ponove? Mislim da je moguće ako Evropa ne prihvati princip različitosti vjera i ako Evropa ne shvati da ne postoji samo jedan, već mnoštvo modela za primjenu principa vjerskog mnoštva.

Islam je podjednaoko religijski princip Evrope i njezin jedinstveni model ne samo u smislu evropske religijske i kulturne različitosti, već i u smislu različitog iskustva u odnosu na svijet islama uopće. Nema ništa novo u činjenici da je Evropa već shvatila da su muslimani tu da ostanu i zato je bolje za sve da se njihovo prisustvo regulira na način ljudske jednakosti i religijske različitosti.

Međutim, šta ako je Evropa samo politika? Koji je princip njezinog političkog modela? Je li Evropska demokracija nacionalnih država konačni politički model? Na ta pitanja John Gray odgovara ovako: "Nema ništa prirodno u nacionalnim državama. To je isključivo moderna konstrukcija. Vremenom, drugi oblici političkog poretka mogu je nadvladati. Ali za sada nacionalne države čine gornju granicu demokracije - na kojoj se zasniva legitimnost današnjih vlada. U stvari, evropski pokušaj da se iskoraći iznad nacionalnih država jeste pokušaj da se iskoraći iznad demokracije. Takvi iskoraci mogli bi biti neophodni, ali to daje i ekstremnoj desnici opasanu žalopojku".

Mi vjerujemo da Evropa treba da cijeni opći duh islama ne samo zato što je spasio evropsku filozovsku tradiciju, već i zato što, zahvaljujući svom kosmopolitizmu, zaustavlja muslimane od zahtjeva da imaju vlastitu nacionalnu državu u Evropi.

Suprotno uobičajenom uvjerenju da se muslimni ne mogu prilagoditi evropskim vrijednostima, mi vidimo da muslimani različitog porijekla znaju kako treba raditi i živjeti u evropskom okruženju i to vrlo uspješno. Tužna je čenjenica, međutim, što muslimani danas u Evropi žive u nekim enklavama. Razlog za to nije u islamu, kao što mnogi Evropljani hoće da vjeruju, već u ideji o nacionalnom i etničkom ponosu, što je u biti evrospki izum.

Na primjer, Bosna i Hercegovina nije nacionalna država tipa nacionalnih država u Evropi, ne zato što većina bosanskih građana nema dovoljno naconalnog ponosa da želi svoju vlastitu nacionalnu državu, već zato što su u Bosni i Hercegovini većinski muslimani koji, zahvaljujući islamskoj tradiciji, nemaju poteškoću dijeliti političku vlast s narodima drugih nacija i vjera.

Na drugoj strani, Turska je nacionalna država i, po nekim standardima može se reći da je više sekularna nego Amerika, ali Turska ne može biti članica Evropske Unije zato što je, po historijskoj definiciji, muslimanska, nešto što Evropa još uvijek ne želi da prihvati.

Međutim, Istočni Timur s katoličkom većinom odbija da dijeli političku vlast s muslimanskom većinom Indonezije. Slično tome je i religijsko-nacionalna država Izrel koji ne može ili neće da se prilagodi ogromnoj većini nacionalnih država s muslimanskim identitetom.

Zapravo, želim podcrtati činjenicu da evropski principi, kao što su sloboda i ljudska prava, nemaju uvijek adekvatne modele, te da evropski modeli, kao što su demokracija i pluralizam, ne slijede uvijek proklamovane principe. Najočitiji primjer takvog stanja, kada je riječ o "muslimanskom pitanju" u Evropi jeste genocid u Srebrenici, gdje je Evropa izdala sve svoje principe i gdje je propustila da održi model demokracije i pluralisma.

Štoviše, i nakon Srebrenice od bosanskih muslimana se očekuje da vjeruju evropskim vojnicima koji su ih izdali. Uz sve to, za neke Evropljane bosanski muslimani su uvijek pod sumnjom za sve loše postupke bilo kojeg muslimana od Afganistana do Čečenije.

Moram kazati svome sinu da holandski vojnici, koji su i kršćani po vjeri, nisu zaštitili muslimane u Potočarioma od srpskog genocida, ali moram mu reći i to da je el-Qaida neodgovorna organizacija koja čini muslimanski život u Evropi veoma teškim. Također, reći ću svome sinu da je njegov dom i domovina u Evropi koja je, unatoč svemu, odlučna da živi na principu slobode za sve i na modelu mnoštva vjera nakon sveg.

5. Zašto se zalažete da Europa prizna islam, kao sto je priznala velike jednobožaćke religije kršćanstvo i judaizam?

5. Ne, ja se ne zalažem da Evropa prizna islam, jer to ne treba islamu. To treba Evropi ako drži do sebe i svog ugleda u svijetu. Islam je božanski dar cijelom čovječanstvu i zato priznanje ili institucionalizacija islama u Evropi je snaženje same Evrope u njezinom duhovnom, kulturnom, političkom i ekonomskom naporu da bude lider u globalnom svijetu.

6. Kako, uopće, ocjenjujete duhovno stanje Europe danas?

6. Mislim da je najbolji odgovor na to pitanje dao prošlog tjedna papa Bededikt XVI u svom predavanju u Regensburgu. Da nije bilo nesuvislog citata o islamu, papino predavanje u Regensburgu imalo bi povjesni značaj za redefiniranje identiteta Europe. Iako se ne slažem s papinom tezom da je Evropa kršćanaska po vjeri, a grčka po filozofiji, to razmišljanje može otvoriti vrlo zanimljivo preispitivanje evropske povijesti. Otvarajući to pitanje na takav način, papa Benedikt XVI je, svjesno ili nesvjesno, otvorio mogućnost da se i muslimani uključe u konstruktivan dijalog o evropskom identitetu u kojem se mogu lahko prepoznati ne samo Avicenna i Averroes, već i el-Ghazali (12. stoljeće), el-Šatibi (13. stoljeće). Ibni Khaldun (14. stoljeće) i mnogi drugi. Papa je, dakle, obznanio da je Europa danas u stanju soul-searching (traženja duše) u čemu, kao i do sada, treba da svi sudjelujemo, jer bez obzira šta ko mislio, Europa će obilježiti 21. stoljeće i to baš na pitanju odnosa vjere i razuma. Europa se umorila od svog razuma. Samo ju vjera može odmoriti i ohrabriti da ne gubi nadu u budućnost. Islam joj tu može mnogo pomoći.

8. Vas ćesto napadaju da ste radikalnih stavova. Sto je, zapravo, "radikalni islam"? I je li europski islam radikalan?

8. Postoji jedno čudo i jedna zagonetka u muslimanskoj povijesti koje nije moguće racionalno objasniti. Čudo predstavlja brzo i široko širenje islama početkom sedmog stoljeća od jedne siromašne arapsko-beduinske perspektive do dvije velike civilizacije toga doba - perzijske i bizantijske.

A zagonetku predstavlja nagla dekadenca islamske civilizacije u osamnaestom stoljuću kad muslimani gube geografski, kulturni, ekonomski i politički utjecaj u svijetu do te mjere da su bačeni na marginu takozvane moderne povijesti. To stanje stvari učinilo je da se muslimani zadnja dva stoljeća bore za povratak u središnje tokove svjetske povijesti. Konsekvetno, muslimani su preokupirani sa dva glavna pokreta koji imaju za cilj njihov povratak u povijest: pokret sekularizma i pokret islamizacije. Nažalost, ima onih koji kroz islamizaciju žele muslimane odvesti u izolaciju što je protivni duhu islamske civilizacije. Ja sam za integrativnu islamizaciju muslimana u smislu njihovog vraćanja u globalnu povijest u kojoj će aktivno sudjelovati u uspostavi i održavanju globalnog mira i sigurnosti. Ako je to "radikalni islam", tj., ako je to radikalni pokret u pravcu globalne emencipacije muslimana u pravcu globalnog mira i sigurnosti, onda mi ne smeta da me nazivaju "radikalnim muslimanom".

9. Tko je sve od europskih lidera čitao Vašu Deklaraciju? Jeste li je poslali papi Benediktu?

9. Da, uručio sam Deklaraciju papinom nunciju u Sarajevu na trije jezika: bosanskom, arapskom i engleskom i zamolio ga da je proslijedi Vatikanu. Izrazio sam i spremnost da Deklaraciju osobno uručim papi Benediktu XVI. Još nisam dobio odgovor na tu moju ponudu.

10. Ako Papa posjeti Tursku, hoce li i Vi biti tamo i susresti se s njim? Odnosno, sto biste mu tom prilikom rekli nakon svega ovoga sto se dogodilo posljednjih dana?

10. Ako me pozovu da budem jedan od onih koji će doćekati papu Benedikta XVI u Turskoj, rado ću se odazvati. Rekao bih mu da nam pomogne oko izgradnje džamije u Ljubljani, jer nas to pitanje mnogo mući i nije nam jasno kako Slovenija nema osjećaja da taj problem riješi. Ostalo je još da pokušamo kod pape.

1Tarik Ramadan autor "Zapadni muslimaniu i budućnost islama" je profesor islamskih studia na St Antony's College, Oxford. Vidi, Herald Tribune, Thursday, Septembar 21, 2006. str. 8.

2 John Gray, Al Qaeda and what it means to be Modern, p. 113.