INTERVJU REISU-L-ULEME ZA "JUTARNJI LIST"

Razgovor vodio:
Novinar Darko Pavičić
(Maj 13, 2006)

Pitanje:  Za posjeta Mostaru izjavili ste kako je na djelu aparthaid nad muslimanima, koji provodi hrvatska politika. Nije li to preteška izjava?

Odgovor: Za one koji slušaju to jest preteška izjava, ali za nehrvate u Mostaru ta izjava je krik kojeg se mora čuti. Pitajte bilo kojeg nehrvata u Mostoru, Bošnjaka ili Srbina, kako se osjeća u “jedinstvenom” gradu u kojem su podijeljene škole, u kojem su bolnice podijeljene, u kojem su državni službenici samo Hrvati. Zastrašujuće su priče učitelja i profesora Bošnjaka kojima nije dopušteno da sjede u istoj prostoriji sa Hrvatima. Bošnjačkoj djeci nije dopuštenu da sjede u istom razredu sa hrvatskom djecom. I obratno, hrvatskoj djeci nije dopušteno da idu u istu školu sa Bošnjacima. Bošnjački srednjoškolci su prinuđeni da pohađaju školu u većernjim satima, nakon što se završi nastava sa hrvatskim srednjoškolcima.

Nedavno sam bio u Birminghamu, Alabami, gdje sam posjetio muzej u kojem je postavljen autobus iz vremena segregacije sa unutarnjom pregradom za bijelce i crnce. To me strašno dojmilo. Prilikom moje zadnje posjete Mostaru, bio sam šokiran osobnim pričama Bošnjaka o diskriminaciji (aperthaidu) u školstvu, zdravstvu, sportu, kulturi itd. koja se provodi u Mostaru. To me jako asociralo na ono što sam čuo i vidio u Birminghamu. Ne mogu da vjerujem da i nakon dr. Martina Lutera Kinga (1963) postoje ljudi koji vjeruju u vjersku i nacionalnu segregaciju. Ja dižem svoj glas protiv segregacije škola, bolnica, sportskih stadiona, kulturnih ustanova u Mostaru. Ali ne samo u Mostaru. To je civilizacijska sramota za one koji segregaciju provode, ali i za one koji to mirno posmatraju. Sjetitet se one čuvene izjave dr. Martina Lutera Kinga: “Lakše ćemo zaboraviti nepravdu protivnika, nego šutnju prijatelja.” Zato prijatelji Mostara dignite svoj glas protiv segregacije u Mostaru i pomozite da Mostar bude primjer tolerancije i suživota među ljudima i narodima kao što je to oduvijek i bio.              

Pitanje:  Jesu li tako oštre izjave isprovocirane izjavama kardinala Puljića za njegova posjeta SAD-u da katolici u Sarajevu žive u strahu od muslimana?

Odgovor: Nisu! Moje izjave o stanju u Mostaru “isprovocirane” su pričama koje sam čuo od Bošnjaka prilikom moje zadnje posjete. Stoga vam preporučujem da posjetite Mostar i da poraztgovarate s tim ljudima. Oni zavređuju da ih se čuje.

Međutim, izjava kardinala Puljića u Vašingtonu da “katolici osjećaju opasnost od muslimana”, kako je prenio Katolički novinski servis, te izjava člana predsjedništva Ive Mire Jovića u Sarajevu da je Armija BiH  imala “40 logora za Hrvate”, što je obična glupost, upučuje na zaključak da su za Hrvate u Bosni jedini problem bosanski muslimani, jer su “prijetnja katolicima”, kako tvrdi kardinal Puljić, i jer su pravili “logore za Hrvate”, kako tvrdi član predsjedništva iz hrvatskog naroda Ivo Miro Jović. Nije li to strašno!? Za sve nas! Za Hrvate! Za Bošnjake! Za Hrvatsku! Za Bosnu i Hercegovinu! Nemam više riječi!

Pitanje: Je li odnos Islamske zajednice i Katoličke crkve trenutačno na najnižoj mogućoj razini?

Odgovor: Da, tako je. Islamka zajednica je danas na najnižoj mogućoj razini odnosa sa radikalnim krilom Katoličke crkve na čelu sa biskupom mostarsko-duvanjskim msgr. Ratkom Perićem koji ignorira sve i svakoga osim sebe i svog poimanja povijesti. Islamka zajednica u BiH, međutim, ima dobre odnose sa umjerenim katolicima koji poštuju bosansku kulturu dijaloga, koji ne plaše svijet od bosanskih muslimana, koji poštuju i njeguju stoljetne dobre odnose između Katoličke crkve i Islamske zajednice.   

Pitanje: Jeste li o stanju u Mostaru i Stolcu razgovarali s nadležnim biskupom mostarsko-duvanjskim msgr. Ratkom Perićem?

Odgovor: Nisam zato što biskup mostarsko-duvanjskim msgr. Ratko Perić ne želi niskim razgovarati. Nedavno, prije svih ovih izjava o bosanskim muslimanima, prilikom povratka iz Beča sjedili smo jedan pored drugoga u avionu član predsjedništva Ivo Miro Jović i ja. Imali smo prijateljski razgovor o mnogim pitanjima, uključujući i odnso između IZ-e i Katoličke crkve. Tom prilikom, zamolio sam gosp. Jovića da prenese poruku  msgr. Periću da sam spreman osobno doći u Mostar kod njega i razgovarati o svim pitanjima koja se tiču odnosa između muslimana i katolika u Hercegovini. Nisam nikad dobio povratnu informaciju o tom mom prijedlogu.  

Pitanja:  Mogu li vjerske zajednice kroz ovakvu vrstu dijaloga riješiti očito postojeće probleme, tj. mogu li uopće rješavati probleme koji su u domeni političkih vlasti?

Odgovor: Neka pitanja vjerske zajednice mogu riješiti. Prije svega u oblasti vraćanja povjerenja među ljudima. Međutim, to se ne može rješavati salonskim dijalogom, već terenskim izlaskom među ljude, u sela i gradove. Ponovit ću svoj poziov kardinalu Puljiću kojeg sam mu uputio još 1993. god. da zajedno obiđemo sva mjesta gdje ima nepovjerenja između katolika i muslimana, gdje je vlast nepravedna prema jednoj ili drugoj vjerskoj zajednici, gdje nas ljudi rado žele vidjeti zajedno. Ne znam zašto, ali ni dan danas kardinal Puljić nema volje da izađemo zajedno tamo gdje žive obični, kao što kardinal Puljić voli reći, “mali ljudi”. I ovom prilikom pozivam kardinala Puljića da zajednički posjetimo sva mjesta u Bosni i Hercegovini gdje se muslimani i katolici susreću na ovaj ili onaj način.      

Pitanje: Jesu li katolici doista ugroženi u BiH od muslimana?

Odgovor: Mislim da nisu. No, o tome treba da govore sami katolici. Nemam namjeru braniti nepravdu, ali ni prešućivati neistinu. Vjerujem da je Bosna i Hercegovina dobro mjesto za življenje za sve nas, pod uvjetom da je volimo i da se međusobno poštujemo u našim različitostima. 

Pitanje: Kanite li obnoviti (i na koji način) dijalog s kardinalom Puljićem i vrhom Katoličke crkve?

Odgovor: Pa, mi nismo u zavađi. Kardinal Puljić ima pravo da slobodno govori kako u domovini tako i u svijetu. Ali i ja imam slobodu da ispravim ono što znam da nije istina o islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini. Riječ je, dakle, o dijalogu koji nije baš prijatan, ali je dijalog, koji nema alternativu.  

Pitanje:  Što je s vehabijama i njihovim djelovanjem u BiH?

Odgovor: Ništa nema od njihovog djelovanja. IZ-a u BiH je snažna zajednica da bi je moglo uzdrmati bilo kakvo učenje koje bi poremetilo njezinu stoljetnu tradiciju. Prilika je ovo da još jednom ponovim da u Bijeljini 1992. god., u Višegradu, u Foči, u  Stocu i, naravno, u Prijedoru, Bratuncu, Vlasenici i Srebrenici, nije bilo ni vehabija, ni mudžahiidina, ali je zato bilo ubijanja tih finih i umjerenih bosanskih muslimana, silovanja njihovih majki i sestara, te logora i genocida nad njima zato što su bili nemoćni da se brane i zato što su ih izdali oni koji su bili moćni da ih zaštite. Prema tome, priča o dobrim i lišim, umjerenim i radikalnim muslimanima nema smisla. Za zločince u Bijeljini, Višegradu, Foči, Stocu, Prijedoru, Bratuncu, Vlasenici, Srebrenici itd. postojali su samo muslimani koje su oni ubili, silovali, u logor smjestili i nad njima genocid počinili zato što su bili slabi i nemoćni da se odbrane. 

Pitanje: Kako komentirate tvrdnje o regrutaciji "bijelih muslimana" za terorističke planove?

Odgovor: To je pokušaj čišćenja prljave savjesti nekih domaćih i međunarodnih čimbenika zbog genocida nad bosanskim muslimanima i nakon holocausta.