Učestvovanje u debatnom takmičenju kada se zadatak kosi s šerijatskim propisima

Pitanje:

U mnogim školama postoje debatni klubovi, koji okupljaju mlade ljude zainteresovane za debatu i govorništvo. Mislim da ne griješim kada pretpostavljam da ove discipline same po sebi nisu pokuđene ili zabranjene u islamu, no imam nekoliko dvojbi:

1. Iako su teme debata rijetko direktno vezane za islam, ponekad se tiču onoga što je u islamu zabranjeno, npr. “Treba legalizovati rekreativno konzumiranje marihuane”. Od debatanata se očekuje da mogu zastupati i afirmativan i negativan stav. Da li je muslimanu dozvoljeno učestvovati u takvim debatama ako će zastupati islamski neprihvatljiv stav?

2. S obzirom da debatanti rijetko istinski vjeruju u stavove koje zastupaju, da li se njihov govor, koji ima za cilj da bude što uvjerljiviji, ubraja u laganje ili licemjerstvo, iako je u kontekstu debate jasno da debatantova lična uvjerenja ne igraju ulogu?

3. Uopšteno, koje su granice argumentovanja? Kada argument postaje obmana? Postoje slučajevi, ne nužno namjernog, manipulisanja ili izuzimanja iz konteksta raznih informacija kako bi se stvorila uvjerljiva argumentacijska linija za neki stav, čemu, štaviše, možemo biti svjedoci i u nekim vjerskim raspravama. U takvim slučajevima, kada debatant prelazi granicu i postaje smutljivac/lažov? Već se duže vrijeme bavim debatom i stoga bih želio znati odgovor na ova pitanja, jer me zabrinjava opasnost da me slučajno ne zavede u grijeh.

Odgovor:

U Kur'anu se na više mjesta navode dijalozi/rasprave koje su Allahovi poslanici vodili sa svojim savremenicima. Uzvišeni Allah podstiče vjernike da na najljepši način raspravljaju: „Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj! (En-Nahl, 125)

Allahov Poslanik nam objašnjava da je jedan način odvraćanja od loših postupaka i taj da se na njih upozori riječima. „Ko od vas vidi loše djelo, neka ga promijeni svojom rukom, a ako to nije u mogućnosti, onda svojim jezikom, a ako ni to nije u mogućnosti, onda (neka osudi) svojim srcem, a to je najslabiji stepen imana.” (Muslim, 49)

Prema tome, učešće u debatnim klubovima nije zabranjeno, čak je pohvalno, jer je to način usavršavanja govorničkih vještina, a svakom društvu je potrebno da ima dobre oratore i govornike koji će moći iznositi i zastupati njihove stavove na najbolji način.

Da bi se postalo dobar orator potrebno je, kao i u svakoj drugoj profesiji, da se puno uči i vježba. Na tom putu usavršavanja nekada je potrebno radi vježbe iznositi i stavove koje govornik ne zastupa niti u njih vjeruje. Smatramo da nije grijeh tokom vježbi iznositi stavove u koje debatant ne vjeruje, jer je to vježba. Kao što sportisti ili vojnici nemaju grijeh zbog toga što tokom treninga i vježbi pokušavaju svog sparing partnera pobijediti/udariti, jer im cilj nije ozljeda niti nanošenje bola drugom. Međutim kada bi imali namjeru da ih udare/ozlijede/ubiju onda bi imali grijeh shodno hadisu, kojeg bilježe Buhari i Muslim, da kada dvojica muslimana sa sabljom nasrnu jedan na drugog i ubica i onaj koji je ubijen bit će u vatri, jer su obojica imali namjeru da jedan drugog ubiju. Međutim, kad je riječ o javnim debatama koje se snimaju i publikuju smatramo da vjernik ne treba zastupati stavove koji se kose sa učenjem islama.

2. S obzirom na to da je opće poznato da tokom debatnih rasprava debatanti ne iznose uvijek svoje lične stavove nego argumente onih koji zastupaju te stavove, iznošenje tih argumenata se ne tretira laganjem niti licemjerstvom.

3. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: .“I umijeće govora ima svoju magiju“ (Buhari, 5767) Većina komentatora hadisa smatra da je ovim riječima Allahov Poslanik, a.s., ukazao na snagu i utjecaj lijepog govora. Osnovno pravilo je da se pri argumentaciji svojih stavova ne smije iznositi neistina, niti svjesno manipulisati informacijama i podacima ili ih izuzimati iz konteksta. Vjernik ne smije ni u šali koristiti se lažima. A Allah najbolje zna.