Raspodjela nasljeđene imovine među ženskim srodnicima

Pitanje:

Molim vas da mi ovo objasnite. Na osnovu mojih saznanja o testamentu u islamu, shvatam da ja nemam pravo izabrati kome šta i koliko da ostavim. U mom slučaju ja želim da ostavim svu svoju imovinu majci, supruzi i kćerci, po 33%, stim što majci pripada 34%, moje imovine. Hafiz Kur'ana iz Egipta mi govori da to nije ispravno.  Ne razumijem ovo,  pa vas molim da mi pojasnite. Zar nije ovo zaustavljanje moje slobodne volje? Sve što sam zaradio u životu je pomoću Allaha dž.š., i Njegove milosti. Ne pripisujem sebi, ali ne razumijem ovo nikako. On mi govori da dio imetka pripada i nekim drugimbližnjima(ocu, sestri itd.).Volim Uzvišenog,  Milostivog i ne želim da radim nešto s čime On neće biti zadovoljan, ali ovo mi nije nikako jasno.Zar se i u Kur'anu ne spominje „da se dijeli poslije oporuke koja je ostavljena“?

Odgovor:

Punoljetna i uračunljiva osoba za svoga života ima pravo raspolagati svojom imovinom po svojoj volji i može je trošiti ili darovati u dozvoljene svrhe bez nekih posebnih ograničenja, izuzev ako bi takvo raspolaganje ugrožavalo prava drugih ljudi. Međutim, u slučaju raspolaganja imovinom putem testamenta, u šerijatu se takvo raspolaganje ograničava sa dvije klauzule. Prva je da nije dozvoljeno oporučiti više od jedne trećine imovine, na osnovu hadisa: „Oporuka može biti do jedne trećine, a i to je mnogo“. (Buharija, Muslim i dr.), a druga je da nije dozvoljena oporuka nasljedniku.Ovaj propis se temelji na hadisu: „Allah je svakom nasljedniku odredio njegov dio i nema oporuke u korist nekog od nasljednika“. (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i dr.) Cilj ovih ograničenja je zaštita (svih) nasljednika i njihovog prava na nasljedstvo te onemogućavanje da se putem testamenta neki nasljednici favoriziraju u odnosu na druge.  Oba spomenuta ograničenja važe i u slučaju dobročinog raspolaganja imovinom u tzv. smrtnoj bolesti (teška bolest u kojoj osoba preseli na Ahiret u periodu do godinu dana). Ukoliko bi nasljednici odobrili i sporni dio oporuke, ona bi bila izvršna i u tom njenom (spornom) dijelu, ne po slovu zakona, već na osnovu saglasnosti vlasnika imovine, tj. nasljednika i to nakon smrti ostavitelja. Sporni dio bi se tretirao kao njihov dar oporukoprimcu.

Prema tome, nema potrebe da testamentom ostavljate svoju imovinu spomenutim licima (majka, supruga i kćerka), jer su oni svakako Vaši nasljednici, iako jedino Allah zna ko će kada umrijeti i ko će koga naslijediti. Treba napomenuti da se zakonski nasljednici ne mogu isključiti iz nasljedstva putem testamenta. Otac je svakako jedan od zakonskih nasljednika koji ima svoj nasljedni dio u svakom nasljednom slučaju. Sestra je također nasljednik u slučaju kada nema jačih/bližih nasljednika koji je isključuju iz nasljedstva.

Ukoliko želite da (putem testamenta) vaša imovina nakon Vaše smrti bude podijeljena po pravilima šerijatskog nasljednog prava, onda se trebate konsultovati sa osobom koja poznaje te propise. U našim okolnostima savjetujemo da se nasljednici dogovore i sporazumno podijele imovine. Takav sporazum je prihvatljiv i sa stanovišta islamskih propisa. Ukoliko takvog sporazuma nema, ostavština će se podijeliti sudskim putem prema važećim pozitivnim propisima nasljednog prava.

Što se tiče Vašeg pozivanja na ajete iz sure En-Nisa' (11. i 12. ajet) u kojima se spominje oporuka, oni upravo ukazuju na to da se ne može oporučiti sva imovina, kako ste namjeravali postupiti, jer se u njima naglašava da se, nakon što se izmiri dug i izvrši oporuka, pristupa podjeli nasljedstva. Oporučivanje cjelokupne imovine bilo je obavezno u početku islama, kako veli istaknuti savremeni učenjak Zuhajli (El-fikhul-islami ve edilletuhu, 8/7), na temelju 180. ajeta sure El-Beqare: „Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima“. Nakon objavljivanja ajeta o nasljeđivanju i nasljednim dijelovima, obaveznost testamenta rodbini-nasljednicima je dokinuta.

Testament nenasljednicima je pravo, ali ne i obaveza, izuzev u slučaju neizvršenih imovinskih obaveza prema Bogu, poput zekata, vitara, keffareta, fidje, troškova za neobavljeni obavezni hadž, ili prema ljudima, poput duga za koji nema dokaza na osnovu kojih bi povjerilac svoje potraživanje naplatio sudskim putem.Tada je oporuka kojom se nalaže izmirenje tih dugovanja vadžib/obaveza.