Politička sloboda za vjeru
Autor: Ugo Vlaisavljević
Ima jedno važno političko pitanje koje se u našem poslijeratnom političkom životu neprekidno pojavljuje, ali uvijek kao problem (kojeg napokon treba skinuti s dnevnog reda) a gotovo nikada kao dilema (kojom bi se trebalo makar početi baviti). To je pitanje učešća vjerskih zajednica u političkom životu. Posebna zasluga zašto je politički angažman vjerskih poglavara već godinama u žiži javnosti, i to često kao stalni povod i meta političkih obračuna različitih stranaka i njihovih simpatizera, zasigurno pripada reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću.
Prije nego što bi se i počelo odmjeravati koje tu više ili manje u pravu u svojoj kritici ili pohvali neumornog i očito prilično kontroverznog javnog djelovanja reisa, treba primijetiti da njegova javna riječ gotovo nikoga ne ostavlja ravnodušnim, da se čuje daleko izvan kruga vjernika kojima se obraća i da stavlja na kušnju i dovodi u sukob temeljna ideološka opredjeljenja dominantnih političkih snaga. Upravo to treba naglasiti: reisov nesumnjivo politički angažman postavlja ga u lokalni politički kontekst u formi važnog političkog faktora koji stalno iznova pobuđuje ideološki spor koji se, kao rijetka iznimka, ne prevodi direktno u međunacionalni spor. U temelju tog spora je postavljanje granice ili mjere odnosa vjere i politike. Izuzetno politički aktivan i za cjelokupnu bh javnost provokativan vjerski poglavar muslimana ne stvara ovaj problem nego ga čini nezaobilaznim, pa i urgentnim.
Prelazak iz poretka komunističke ideologije ka liberalnoj demokraciji (o čijim normama uzoritog političkog života kod nas jedva da se išta zna) ostavio je uzdrmanim i sasvim neosiguranim položaj vjerskih zajednica u odnosu na šire društvo i državu (definiranu kao višenacionalna, multikonfesionalna i sekularna). Propao je jedan poredak u kojem je vjerski život imao osigurane i čvrste granice svoga odvijanja. Te granice su bile uglavnom učvršćene debelim zidovima bogomolja i agenti moćnog državnog aparata su danonoćno bdjeli nad njihovom neprekoračivošću. Poput zatvora i klinika, vjerske ustanove su bile podvrgnute režimu zatvaranja prema javnosti: kao azili vjerskog života. Krah ideološke državne stege otvorio je vjeri pristup sferama društvenog života izvan zidina, ali, čini se, i ponovo ugrozio tek izvojevanu ideološku neutralnost države: umjesto u zagrljaju jedne moderne političke ideologije, država se našla u opasnosti svoga potčinjavanja drevnom vjerskom svjetonazoru. Jedno od najvažnijih političkih pitanja postalo je da li je vjerska sloboda istovjetna s političkom slobodom. Ili pak vjerska sloboda ima političke granice? Nedoumica je ustvari oko ovih granica: dokle vjera može ići u politiku? Postoji li jedna pouzdana crta koja se ne smije preći?
Problem ustanovljavanja prave mjere ovog odnosa, na što se svodi čitav ideološki spor vjera/politika, ne bi bio toliko težak i toliko žučljivo raspredan da ulje na njegovu vatru neprekidno ne dolijevaju polemičari koji unaprijed znaju tu mjeru i od nje ni po koju cijenu ne žele odstupiti. Malo je onih čiji glas se čuje u javnosti a koji smatraju da bi tek trebalo otvoriti javnu debatu u kojoj bi se razborito odmjerili svi argumenti koji se u vezi s ovim pitanjem mogu predložiti. Nedavno je to na stranicama Dnevnog avaza učinio Ivo Komšić u svom članku pod nazivom Vjera i država. Rado se pridružujem ovom zalaganju koje je po sudu ovog uglednog političara motivirano „rastućim utjecajem vjerskih zajednica na politiku i državu u BiH".
Međutim, ako se uistinu želi pokrenuti ova debata, ona se nipošto ne smije odmah prevesti i skratiti u pitanje odnosa vjere i države. Upravo to je kod nas već odavno uobičajen način da se razmjena argumenata pojeftini i zapravo osujeti. Jer u tom slučaju mjera ovog odnosa je prilično jasna i nedvosmislena: u sekularnoj državi vjera je odvojena od države (i državne politike). Polazeći od ove norme koja je u temelju političke modemosti i ne može se dovesti u pitanje, na javnoj sceni nastupaju ideolozi i političari koji zauzimaju posve rigidan, dogmatski stav: kada je riječ o politici, oni vjeri nameću zabranu i šutnju. Njihovi komentari političkih istupa vjerskih velikodostojnika načelno završavaju u omalovažavanju i ušutkivanju. Nije teško pogoditi da je riječ o glasnogovornicima (u lokalnom kontekstu profilirane) ljevice, jer s takvim gledištem ne može se uočiti nikakav načelni nedostatak u političkoj nijemosti vjerskih zajednica u prethodnom poretku. Kao i u nekim drugim važnim političkim pitanjima, domaće snage ljevice se pojavljuju kao posve reakcionarne: u doba tranzicije one najradije ne bi da društvo igdje „pređe", jer one zaziru od onih vrijednosti i tekovina koje predstavljaju stupove liberalne demokracije. Međutim, njihov je otpor nijem i skriven (svoju reakcionarnost moraju skrivati kao zmija noge), što čini da one nikako ne bi prihvatile spomenutu debatu u njenom istinskom smislu poziva na stjecanje zajedničkog uvida i produbljenje svijesti o političkoj stvarnosti vjere.
Uspješna javna debata, a time i liberalno-demokratsko uređivanje političkog prostora, može početi samo ako se prethodno usvoji i jedna druga, ništa manje važna norma političke modernosti (od odvojenosti crkve i države), a to je da je istinsko mjesto političkog angažmana građana i njihovih udruga civilno društvo, a to znači da politika ne smije biti zatvorena unutar zidina državnih političkih ustanova. Vjerske zajednice pripadaju civilnom društvu i u ovoj zemlji predstavljaju njegove najaktivnije i najmasovnije segmente (kolektivna volja građana nigdje nije snažnija i jasnije opredijeljena). Politika se ne smije svesti na profesionalnu obavezu političara, nego mora napokon postati sam smisao društvenosti građana. Svaka javna riječ predstavlja politički akt, a u slobodnom društvu upravo politička sloboda te riječi mora biti zajamčena. Drugim riječima, naša država mora jamčiti vjerskim liderima slobodu njihovog političkog angažmana. Oni se mogu miješati u državnu politiku onoliko koliko je to u načelu civilnom društvu dopušteno (a sudeći po dobro uređenim liberalnim demokracijama, ta mjera je izuzetno visoka). Umjesto da se o javnim istupima vjerskih velikodostojnika sudi po mjeri civilnog društva (politički aktivnih građana), kod nas se sudi isključivo po mjeri načela odvojenosti vjere i države (tj. pretpostavljene apolitičnosti građana), pa nije onda iznenađujuće da se to završi u vrijeđanju, izrugivanju i ušutkivanju poglavara, kako se to neprekidno dešava reisu u krilu „liberalnih" antinacionalista.
(Magazin Global br. 32, 03.09.2009.godine)