SVE MOGUNOSTI MEKTEBA
Ostavljam tebi, poštovani čitaoče,
da uz ovu šturu informaciju i fotografiju na naslovnoj strani zamisliš svu onu
radost, prvotno uzbuđenje, suze radosnice u očima roditelja, prijatelja i
komšija, a posebno svu onu KOLIČINU SREĆE dječaka i djevojčica, koji su u
situaciji da tu na neobičnoj ivotnoj pozornici budu GLAVNI AKTERI dešavanja
koje će im, sasvim sigurno, ostati jedan od nezaboravnim momenata na budućem
ivotnom putu. Ostavljam ti također i svojevrsno suočenje sa prostorima radosti
ali i SLOBODE, osvajanja i osvojenja onih prostora koji su do jučer bili
praktično nezamislivi, kada se naša mladost, naše potomstvo, naša budućnost
gušila u ideološkom dogmatizmu, u strahu od same sebe, jer je
komunističko-ateistička indoktrinacija bila tako jaka i tako temeljita da su i
oni najhrabriji, koji su imali toliko snage i odvanosti da dijete šalju u
mekteb, činili to kriomice, sa strahom i strijepnjom da im dijete (a i oni
sami) ne bude imalo posljedica, kao da se radilo o nekoj ilegalnoj djelatnosti
a ne o temeljnom ljudskom pravu na vjerovanje i prakticiranje vjere. A u skladu
sa takvom proizvodnjom straha i moći, ni stanje naših mekteba (odnosno stanje u
mektebima) nije moglo biti bolje: bile su to redovno uske, memljive prostorije,
ili pak široki damijski prostori koji su se teško ili nikako zagrijavali, bez
klupa ili stolica, bez vode i toaleta, a da se ne govori o drugim potrebnim
rekvizitima putem kojih bi se prenoslo znanje na naše najmlađe.
Danas je stanje neuporedivo (naravno
sa nekim izuzecima koji su zanemarljivi) i mektebi su nam, hvala Milostivom,
postali prostori u kojima djeca imaju gotovo sve one mogućnosti koje imaju
savremene pedagoške ustanove - na nama je, dakle, na roditeljima i muallimima
ponajprije i ponajviše, da učinimo sve kako bi djeca shvatla i prihvatila
mekteb ne kao metodu prisile i pritiska, već prvenstveno kao RADOST i kao IGRU,
kao zadovoljstvo i usvajanje onih odgojno-obrazovnih elemenata koji se samo u
tim ivotnim stadijima prirodno i neposredno prihvataju i postaju integrativna
podloga svega daljnjeg ponašanja i ivljenja. No, sada se javlja gotovo
svojevrsni paradoks: mekteb postaje preuzak - u klupama i među zidovima ne moe
se realizirati sve ono što je potrebno dječijoj radoznalosti i potrebi mladog
bića da VIDI više nego što čuje, da osjeti i doivi ono što će mu ostati kao
svojevrstan pečat u riznici budućih saznanja i osjećanja.
Manifestacija o kojoj smo govorili u
uvodu ovoga teksta je svakako jedan izvanredan poticaj takvome odnosu i takvoj
poziciji, mada smo moda mogli navesti i neku drugu, recimo onu koja je pod
nazivom "Mektepska olimpijada" odrana u Donjoj Drenici kod Mostara (o kojoj
također donosimo širu informaciju) koja je okupila 550 djece, dječaka i
djevojčica, od trećeg do osmog razreda osnovne škole, polaznika svih mekteba na
području Medlisa Islamske zajednice Mostar. (Mnijem, da je nešto iv rahmetli
Husein ef. Đozo, kako bi bio iznenađen činjenicom da ovako inspirativne ideje
dolaze iz Hercegovine, nekadašnjeg primjera zapuštenosti vjerskog ivota, te
kako bi odmah napisao kolumnu "Radi ibreta"! Neka ga Allah, d.š., obraduje
dennetskim perivojima!)
"Svjesni činjenice da se mektepska nastava mora kontinuirano osvjeavati novim
vannastavnim aktivnostima i sadrajima, te da se ne smije zadovoljiti sa
iznađenim rješenjima poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu (takmičenje
polaznika mekteba u fudbalu - čitaj: samo dječake!) odlučili smo dati priliku
svoj djeci, redovnim polaznicima, da se nađu na jednom mjestu, razviju
prijateljske odnose sa svojim vršnjacima, provedu vrijeme u zvanično
organiziranim sportskim disciplinama (fudbal, odbojka, trčanje na 100 metara),
ali i da sami u svojoj maštovitosti i kreaciji organiziraju svoje vrijeme u
ivopisnom mjestu Drenice, pored rijeke, u ambijentu čiste prirode.
Manifestacija nije bila samo sportsko-rekreativnog karaktera, već je objedinila
i elemente nacionalno-patriotskog i vjersko-edukativnog. Lokalitet Donje
Drenice nij slučajno odabran da bude domaćin Prvoj mektepskoj olimpijadi, jer
on, pored toga što prua izuzetne prostorno-tehničke uvjete, odnedavno ima i veliki
Šehidski memorijal u čijem kompleksu su spomen-soba s motivima ratnog puta
odbrane Drenice, ploča sa ispisanim imenima šezdeset i šest dreanjskih
šehida, amfiteatar sa 300 mjesta za sjedenje, prelijepo urađene partere i
travnjake. Upravo je Olimpijada otvorena na ovom mjestu s časom historije, koji
je odrao imam u dematu Gornje Drenice, Dafer Beglerović, aktivni sudionik
svih događaja u ratnom periodu odbrane i poslijeratnom periodu obnove i
izgradnje. Našoj djeci treba pribliiti matični kraj, grad, regiju i domovinu,
jer su im informacije o tome uskraćene i najmanje znaju o svojoj zemlji", piše
nam Salem Dedović, jedan od organizatora ove manifestacije i dodaje kako su
modeli izgrađivanja jasne nacionalne svijesti i patriotskog osjećaja prema domovini,
Bosni i Hercegovini, od prevelikog značaja među školskom populacijom, koja sve
manje ima priliku o tome slušati ili se odgojno educirati kroz zvanične školske
programe.
I na kraju, poenta informacije:
Mekteb je institucija koja prua izvanredne prilike za razvoj ekološkog odgoja
kod djece, a što je posebno danas, u vrijeme opće zapuštenosti našeg ivotnog
ambijenta, vrijedno promicati, pa u tom pogledu treba sa osobitom panjom
uočiti poruku koju su učesnici susreta u Drenici ostavili, a ona glasi:
stadion i kompletan lokalitet na kome se program odravao u potpunosti su
očišćeni, smeće i otpaci sakupljeni u kese i odloeni u kontejnere.
I još: danas jeste pravo umijeće
dostići duh druenja i radosti susreta, koji bi bio i najbolji motivacijski
faktor za popularizaciju mekteba u javnosti, jer, evo, vrijeme je pokazalo da
se nešto moralo napraviti i sa zvaničnim godišnjim takmičenjem polaznika
mekteba u fudbalu, gdje je motiv pobjede po svaku cijenu nadvladao sve druge
motive zbog kojih je takmičenje i pokrenuto.
Zahvaljujući ovim i sličnim idejama,
manifestacijama i pregaocima, Mekteb definitivno ide u orbitu naše svijesti i
naše savjesti. Njegove mogućnosti, kao što svjedoče ova dva primjera, (recimo:
slučajno odabrana, odnosno nametnuta) su (još uvijek) očito neotkriveni
potencijali, rudnici ili rezervati duhovnog blaga kojim ćemo, ako Bog da,
ponajprije i ponajviše usrećiti našu djecu, upućujući ih na Pravi put onim
metodama i onim sredstvima u kojima će se i kroz koja će se oni najbolje
upoznati i najbolje ih prihvatiti. Jer, ne treba to ni govoriti, put od
polaznika mekteba do izgrađenog dematlije je strahovito teak i naporan, tei
i naporniji nego što je to ikada bio. Droga, alkoholizam, pedofilija,
prostitucija i brojna druga društvena zla i napasti su u takvoj ofanzivi, da bi
mekteb - i da ga nema - trebalo izmisliti. I ne samo kao stjecište vjerske
pouke, već i kao jedinstveni odbrambeni mehanizam protiv tih silnih iskušenja
koja na svakom ćošku vrebaju našu djecu.
Stoga, na kraju ove mektepske
godine, svima onima koji brinu o mektebu treba odati posebno priznanje. Naš
list, objavljujući informacije i tekstove koji su u (posrednoj ili neporednoj)
vezi s tom problematikom, to nastoji učiniti, nalazeći da je svaki uspjeh samo
zajednički uspjeh, uspjeh svih nas.
I zalog našeg opstanka.
Aziz Kadribegović