OD ZLOČINA I ZLOČINACA SE NE BRANI ŠUTNJOM VEĆ ISTINOM
Mostar uosobljen. Tišina ga pritišće. Nakon 13 godina ponovo se gradska vrva postidjela pred džennetskim pjevom ptica. Cvrkuću vesele. Tišina, potpuno ratna, pulsira kroz ljudski ponos. Glas se ne čuje. Zapravo, danas i jeste 9. maj 1993.g. Danas jedino umjesto granata i metaka pucaju srca preživljelih branitelja Mostara, pucaju ponosna srca svih patriota ove zemlje. Ne nije to tuga, tuga zapravo i ne postoji na ovakvim veličanstvenim skupovima. Tugu i suze ne bi voljeli vidjeti, jer je nikad nisu ni upoznali ni Fahir Penava, Alija Čamo, Dževad Čolić, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Nazif Šarančić, Nenad Milojević, Zlatko Mehić, Mimo Grizović, Senad Ćehić, Sabit Aškraba i Esad Husić, dvanaest mostarskih heroja kojima se divi za nečuveno herojstvo cijela zemlja.
Tog
9. maja do kasno u noć ni tugu, ni strah bojovnici HVO-a, HV-a i jedinica Juke
Prazine jedino nisu mogli zarobiti u zgradi „Vranice", komandi IV korpusa A
RBiH jer jednostavno šehidi, ili oni koji su iščekivali šehadet, te emocije
nikad nisu upoznali. Senad Ćehić i Nazif Šarančić cijeli su svoj život proveli
u žurbi, u traženju veličanstvene, bezgranične sreće. A nje i nema na ovom
svijetu. Ko se još ne sjeća njihove beskrajne vedrine, šire od ovog svijeta. Ko
se još ne sjeća skromne poniznosti Mime Grizovića, Vahidina Hasića? Ko se još
ne sjeća djelimične odsutnosti iz nedostatnih događaja Alije Čame. Tog
džennetskim prostranstvima opijenog i odsutnog njegovog pogleda. Ne, oni nisu
mrtvi. Ne, oni nisu slijepi, nisu gluhi, njihova snaga i danas 9.maja 2008.
brani bošnjačko dostojanstvo jače i više od mnogih drugih.
Oni su i danas na još jednom
mejdanu Istine, vjere i domovine. Zarobljeni su kasno popodne 9. maja 1993.,
braneći komandu IV korpusa, legalne i legitimne vojske Bosne i Hercegovine,
izvedeni pred svjetsku javnost, ponižavajuće prikazani u tada najgledanijoj
političkoj emisiji susjedne Hrvatske s rukama iza glave, prema standardima
ženevskih konvencija, k'o pravi ratni zarobljenici, a zatim mučki ubijeni i
pokopani na nepoznatu lokaciju sa koje su prebačeni u masovnu gobnicu zvanu
„Rimski bunar". Državna komisija za traženje nestalih na čelu sa Amorom
Mašovićem, sasvim slučajno, tragajući za nekim drugim ubijenim istinama, našla
je njihova prepolovljena tijela, bez nekih dijelova skeleta, lične stvari i
našla je konačno istinu o njima.
Hibu i Hamida Šarančića, roditelje
«Zlatnog ljiljana» Nazifa svih proteklih 15 godina više je boljela šutnja
i beznadežno traganje za njegovim posmrtnim ostacima već sudbina njihova druga
dva sina stradala u nevesinjskom masakru 1992. Osman Čolić tragajući za istinom
o tijelu svog Dževada potpuno je izgubio vlastiti život, obolio, bez svijesti o
životu oko sebe, još samo diše na ovom svijetu. Ilijas Hasić, Halil Penava,
Hasan Husković, Vahidinovi, Fahirovi i Feđini očevi umrli su a da nisu
saznali gdje su im sinovi ubijeni, kad, kako i gdje će biti pokopani. Bliže im
je bilo do istine preko onog svijeta. Azra Penava tragajući za posmrtnim
ostacima svoga muža u potpunosti se posvetila gradnji nadležnih državnih
institucija, pa umjesto njih već deceniju i po govori, razmišlja, traži i
insistira, ne znajući zapravo da na taj način i sama postaje neodlikovani
„Zlatni ljiljan" u odbrani i izgradnji države i njenih vitalnih institucija. I
sve druge porodice samo vlastitom potrebom traženja bar djelića istine, bar
zehre pravde definišu kakvoću ove i ovakve, cjelovite Bosne i Hercegovine,
koja, koliko sutra, ući će u zajednicu antifašističke Evrope. Evrope, koja je
eto, tog dana, 9. maja u jednoglasju naroda i nacija, pjevala ode radosti i ode
pobjede na fašizmom.
Heroji Mostara su zalog naše slobode
U
prisutvu preko 40 000 saboraca, patriota, građana Mostara i drugih dijelova
Bosne i Hercegovine, uz najviše ljudske počasti u petak 9, maja 2008. godine
klanjana je dženaza-namaz dvanaestorici mostarskih heroja čija su tijela
pronađena u masovnoj grobnici „Rimski bunar" na Gorancima kod Mostara. Od
trinaest zarobljenih pripadnika zaštitnog voda IV korpusa ARBiH dženaza namaz
klanjana je desetorici i dvojici drugih „Zlatnih ljiljana" čija su tijela
nađena na istom stratištu. S desetricom njih dženaza-namaz klanjana je Esadu
Husiću i Sabitu Aškrabi, dok se za tijelima Hasana Balića, Šefke Pobrića i Feđe
Huskovića još uvijek traga.
Dženazu-namaz predvodio je
reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić. Prepoznavši, osjećajući snagu neprekidne
borbe mostarskih heroja za Istinu, čast i dostojanstvo govoreći načelima
Kur'ana, reisu-l-ulema je pred početak klanjanja dženaze govorio o islamskom
učenju o vidljivom i nevidljivom svijetu i nespoznatljivom šehidskom životu, te
vrijednosti džihada, vrijednosti koje su preče i od vlastitog života. «Žrtva
ovih heroja Mostara treba da bude zalog naše slobode na ovom svijetu, ali i
naše časti i spasenja na drugom svijetu. Da bi u duši i srcu imali ljudsku
čast, ljudi daju život, imetak, sve ono što imaju. Grad Mostar je grad te
neprocjenjive časti. Ovo nije grad samo Mostaraca, jer Mostar je kozmopolitski
po svom životu, povijesti, vrijednostima, širini, toleranciji", rekao reis
Cerić. Reisu-l-ulema je na kraju proučio dovu za sreću i slobodu Mostara
od danas do Sudnjeg dana, moleći Boga svemogućeg da tuga bude nada, da majčina
suza bude molitva da se nikada i nikome ne ponovi zločin Mostara.
Okupljenom skupu obratili su se i
Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić i Esad Humo, ratni
komandatnt 41 slavne mostarske brigade. Predsjedavajući Silajdžić izražavajući
zahvalnost bosanskohercegovačkim patriotama kakvi su bili branitelji
iz«Vranice», je kazao da je BiH zahvaljujući njima danas na sigurnome putu ka
Evropskoj uniji i NATO-u. „Odbrana Mostara je pokazala da je nekada moguće
uraditi i ono što se čini nemogućim. Probijamo sve teškoće, nesporazume i
okolnosti koji nam idu na ruku ka boljem životu, prosperitetu, a posebno prema
boljoj budućnosti onih za koje su se ovi ljudi borili, a to je ona generacija
koja dolazi poslije nas. Naša je obaveza da borbu za BiH nastavimo na drugi
način. Ona će biti bolja, sigurnija i cjelovita u svojim granicama koje su nam
djedovi ostavili. Nikako drugačije", rekao je Silajdžić.
Esad Humo, ratni komandant 41 mostarske
brigade, uporedio je dženazu u Mostara sa okolnostima u svijetu kazavši da
čitav svijet obilježava Dan pobjede nad fašizmom a da se Mostar oprašta od
jednog novog fašizma koji se dogodio 1993. „Danas je dan pun tuge i pregoleme
boli. Dan kada ne smijemo šutjeti, jer šutjeli smo predugo. Mnoga djeca danas
ne znaju zašto su i zbog čega su branitelji „Vranice" poginuli. Petnaest
dugih godina šutnje o sudbini boraca Armije BiH u „Vranici" bilo je teško breme
na dušama svih onih koji su štiteći zločince i zločine čuvali mračnu tajnu.
Nekada mi se čini da ovaj grad i BiH zaboravlja ono na što bi trebali biti
ponosni. „Zlatni ljiljani" ne smiju postati uvehlo cvijeće u državnim vazama
jer borili smo se, ne samo da se odbranimo, opstanemo, već i da ne zaboravimo.
Obaveza svih nas je da glasno govorimo o onome šta se ovdje desilo i šta smo
preživjeli. Od zločina i zločinaca se ne brani šutnjom već istinom", pored
ostalog rekao je Humo.
Tabuti sa posmrtnim ostacima poginulih
mostarskih heroja sa trga Musalla preneseni su hiljadama ruku do mostarskih
šehitluka, gdje su i uz vojne i vjerske počasti i pokopani uz ostale svoje
kolege, uz ostale vitezove Mostara u posljednjem odbrambenom ratu. Na istim tim
šehitlucima pokopano je 400 šehida iz bitke koja se odigrala na Bišća
polju sa Mlečanima daleke 1648. godine.
Hasan Eminović
(www.preporod.com)