Holokaust je o našem danas i sutra

Samuel Pisar*

Dan sjećanja na Holokaust** održava se na godišnjicu ustanka u Varšavskom getu, kada su slabo naoružani Židovi odbili napad naoružane brigade nacista

Dan sjećanja na Holokaust pada na godišnjicu herojskog ustanka u Varšavskom getu 1943. godine, kada je je naoružana SS brigada nacista, koja je sprovodila njegove stanovnike u logore smrti, platila krvavu cijenu od ruku židovskih boraca koji su se sedmicama borili moltovljevim koktelima. 27. januar, koji je određen kao dan sjećanja od strane Generalne skupštine UN-a, je godišnjica oslobođenja Auschwitza od starne ruskih trupa 1945. godine. Ova dva datuma odražavaju razvijajuću percepciju Holokausta u našem nanovo rasplamsanom postjedanaestoseptembarskom svijetu: od jedne jedinstveno židovske do univerzalne katastrofe.

Kao neko ko je preživio Auschwitz i ko je danas počasni ambasador i specijalni izaslanik UNESCO-a za podučavanje o Holokaustu, ja se te tragedije sjećam i obilježavam je se sa Židovima Turske – zemlje koja im je pružila gostoprimstvo i zaštitila ih još od vremena Španske inkvizicije pa do Hitlerovog projekta "Konačnog rješenja". Moja misija nije da oplakujem i slavim žrtve, već, dakako, da alarmiram svjetske vođe i javnost općenito na rizike novih katastrofa koje proizvode ljudske ruke a koje mogu uništiti naš svijet, kao što su nekada uništile moj.

Jer, koliko o prošlosti, pepeo Holokausta nam govori o našoj sadašnjosti i budućnosti. Tokom 1930-tih godina, kada su obijesni ekonomski i politički ustanci pokrenuli nesigurnosti i strahove, popularne ludorije su pridobile vražije "spasitelje". Tako su demokratije iščezle, a lov na nevine žrtve otpočeo. U godinama koje su uslijedile nakon mog oslobođenja iz Dachaua od strane američkih trupa, novi genocidi, etnička čišćenja i drugi masovni zločini potvrdili su da je ono nezamislivo ponovno moguće: pomori otrovnim gasovima, atomskim oružjem i balističkim raketama počinjeni rukama novih despota i fanatika.

Tako, kada zapaljivi demagozi, sa nuklearnim ambicijama ponovno otvore naše rane nazivajući Holokaust "mitom", mi, posljednji preživjeli, imamo obavezu iz dna duše posvjedočiti da je to bila i grozna realnost za nas i egzistencijalno upozorenje za čitav ljudski rod o strahotama koje se mogu desiti. Međutim, naše riječi mora pratiti akcija, i to sa konkretnim politikama sjećanja i edukacije. One mogu podići javnu svijest o tome kako takvi pokolji izbijaju i na koji način se mogu spriječiti. Danas mogu posvjedočiti da je taj proces otpočeo.

Povodom prošlogodišnje komemoracije Holokausta vratio sam se u Auschwitz-Birkenau na poziv "Projekta Aladdin" kojeg je pokrenula Fondacija za sjećanje na Shoah i UNESCO u okviru njihovog zalaganja za mir i ljudska prava.  Nekih dvjestotinjak židovskih, muslimanskih i kršćanskih vođa sa svih kontinenata, uključujući šefove država, gradonačelnike glavnih gradova, glavne rabine, vrhovne muftije i kardinale učestvovali su u tom hodočašću.

Od mene je na tom ukletom i svetom mjestu, gdje sam tokom svoje mladosti vidio kako ponosni brod civilizacije tone, gdje su moja cjelokupna porodica i djeca iz škole koju sam pohađao smaknuti, zatraženo da posvjedočim.

Okruženi zastrašujućeim relikvijama gasnih komora i krematorija iz kojih je nekada huktala vatra i izbijao dim, ujedinjeni zajedničkim bolom i moralnim vrijednostima, naša neobična skupina je uspjela, čudnovato, prevazići sve rasne, religijske i političke razdore i zajedno se pomoliti istom abrahamskom Bogu. 

Nakon tog rijetkog i jedinstvenog trenutka ekumenske i multi-rasne solidarnosti, jedna mala grupa nas bila je pozvana da se pojavi pred Komitet za vanjske poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa. Na tom više svjetovnom forumu ja sam ponovio svoje upozorenje da će se - ukoliko zanemarimo ignorantnost i iskrivljavanja u vezi Holokausta učestala u mnogim zemljama, ukoliko ne priznamo temeljne vrijednosti utkane u naše časna vjerovanja (duhovna i sekularna) i ukoliko se ne ujedinimo protiv anti-semitizma, ksenofobije i terorizma – sile mraka vratiti i osvetnički uništiti naše izglede za sigurnijom i boljom budućnosti.

Ali, moja glavna pažnja je bila usmjerena na obećavajući potencijal proširivanja dijaloga, koji mi se otkrio kroz susrete u Parizu, Auschwitzu i Washingtonu.

Vrhovni muftija Bosne, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, koji je tamo bio s nama, potvrdio mi je taj potencijal riječima: "Došao sam da osobno vidim šta zla ljudska bića mogu učiniti ljudskim bićima, i da kažem da oni koji poriču Holokaust u Auschwitzu ili genocid u Srebrenici, oni time čine genocide." Istina, jedna lasta ne čini proljeće, ali sva njegova braća po vjeri, svih šara i sa svih kontinenata, bili su jednako dirnuti njegovom izjavom i proglasom koliko i šokirani očevidnim dokazom nacističkog barbarizma, kao i ostatak nas. Bilo je, također, vidno da su oni bili jednako uznemireni barbarima današnjice koji ubijaju i mrcvare nevine nasumice, uključujući i njihove vlastite srodnike. Ovo budi nadu za mnogo tolerantniju koegzistenciju između ogromne ćutljive većine ljudi koji sebe ne smatraju "zakletim neprijateljima". Taj "Projekat Aladdin" sada omogućava, u suradnji sa lokalnim institucijama, knjige o Holokaustu na turskom, arapskom i perzijskom, poput knjiga "Dnevnik Anne Frank", filmova kao što su "Shoah" i drugih načina povezivanja ljudi, što ukazuje da je ta nada stvarna.

To također sugerira da organizacije Ujedinjenih nacija, posebice UNSECO, kojima su povjerene uzvišene, fundamentalne odgovornosti, ne smiju biti ometene i spriječene u svojim legitimnim, specijaliziranim zadaćama političkim ili diplomatskim okršajima koji su sasvim druge prirode. Štaviše, u sve narušenijem međunarodnom okolišu to nas sve gura ka kobnim razmeđima: povlačenju u mračno doba nepremostivog globalnog meteža, ili pokretanju i pravljenju novih koraka imaginacije, inovacije i kreativnosti koji mogu oživiti entuzijazam i energije mladih generacija.

Iskusivši tokom svojih vijugavih odiseja najniže dubine i mali broj vrhunaca ljudskog, naučio sam i zapisao da postoji put koji je oslobođen mržnje i nasilja, a koji uči kako se uhvatiti u koštac i suočiti sa neukrotivim izazovima našeg vremena. Taj put poziva na zajedničke napore da oslobodimo te neiscrpne resurse naše ljudske inteligencije, znanja i suosjećanja prisutne u obilatim količinama među narodima svakog regiona, rase, boje kože i vjere. Razvijeni i dostupni putem dragocjenih kanala edukacije, nauke i kulture, ovi resursi se mogu razviti u jednu novu eru tolerancije, prosperiteta i mira – prije nego što bude isuviše kasno.

Jerusalem Post, 17, april, 2012. godine

Mirnes Kovač