Zašto BANU?
Nedavno osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU) u Novom Pazaru, sa sjedištem u Sarajevu, naišla je na podijeljena mišljenja u javnosti: od onih sa odobravanjem do onih koji to smatraju djelom "klerika i lenjinista". Svi oni polaze od onoga što jeste danas, ne osvrćući se na ono što je bilo jučer i šta nas čeka sutra. Naime, zanemaruje se činjenica višestoljetnog negiranja Bosne kao zasebnog političkog entiteta, poricanja Bošnjaka kao historijskog naroda Bosne i prisvajanja njihove zemlje i kulture kao srpske, hrvatske i crnogorske, a ne bosanske.
Smatram da je osnivanje BANU-a kruna skoro dvjestogodišnje borbe Bošnjaka za svoj identitet kao historijskog naroda Bosne koji ima pravo na državu kao i njegovi susjedi Srbi, Hrvati i Crnogorci, i za očuvanje svoje vjere islama, kulture, tradicije i običaja po čemu se razlikuju od svojih susjeda Srba, Hrvata i Crnogoraca.
Postoje tri bitna stuba za egzistenciju i politički, duhovni i kulturni razvoj svake nacije: to su vjera, država i kultura.
Ne uspijevajući se izboriti za političku autonomiju tridesetih godina devetnaestog stoljeća, Bošnjaci su sljedećih decenija bili izloženi pokušaju asimilacije u Turke čiji je vrhunac bio kažnjenički pohod Omer paše Latasa pedesetih godina, kojom prilikom je uništena kritična masa bošnjačke vojne, političke i kulturne inteligencije koju su uspjeli obnoviti tek pred kraj dvadesetog stoljeća za koje vrijeme su trpili raznorazna šikaniranja i nipodaštavanje od strane vladajućih režima toga vremena.
Prvo su uspjeli da se osamdesetih godina devetnaestog stoljeća kao pripadnici islama konstituiraju u zasebnu islamsku zajednicu na čijem su čelu bili domaći ljudi. Tome je doprinijela i činjenica potpadanja BiH pod upravu Austro-Ugarske monarhije čiji je car želio da sam, umjesto turskog sultana, postavlja muslimanskog reisa da bi odnose sa muslimanskom zajednicom u Bosni učinio unutrašnjim pitanjem svoje suverene vlasti. Tako su Bošnjaci, kao muslimani iz ranije 415-godišnje islamske kulture i civilizacije ušli u proces evropeizacije i pod utjecaj zapadne kršćanske kulture i civilizacije, ne napuštajući svoju vjeru islam. Ta činjenica je potvrđena Mirovnim ugovorom iz Pariza poslije Prvog svjetskog rata nakon propasti Austro-Ugarske monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u čijem je sastavu izrazom volje svojih predstavnika bila i Bosna i Hercegovina.
U osnivanju BANU vidim završetak dvjestogodišnjeg nacionalnog preporoda Bošnjaka i kraj borbe za svoj politički, kulturni i duhovni identitet, integritet i suverenitet.
Nakon konstituiranja autohtone Islamske zajednice obnovljeno je pitanje političke autonomije Bosne i Hercegovine u kojoj su bosanski muslimani živjeli zajedno sa pravoslavcima i katolicima. Dok su se Bošnjaci pravoslavci nacionalno počeli određivati kao Srbi, a Bošnjaci katolici kao nacionalni Hrvati, Bošnjaci muslimani su da bi očuvali svoju vjeru islam ispred nacionalnog određenja Bošnjak, u prvi plan stavljali vjeru islam, i tako se oduprli pritiscima da budu asimilirani u nacionalne Hrvate i nacionalne Srbe, kod kojih je postojao znak jednakosti između vjere i nacije. Tako su bosanski muslimani učestvujući u Antifašističkoj borbi 1943. godine u Mrkonjić Gradu, pored bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao jedan od konstitutivnih naroda, obnovili državnost Bosne i Hercegovine izgubljenu 1463. godine osmanskim osvajanjem njene teritorije. Dakle, pored Islamske zajednice, kao svoje autentične vjerske institucije, Bošnjaci su dobili i drugi stub svoje opstojnosti i svoga identiteta - državu Bosnu i Hercegovinu zajedno sa druga dva naroda bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima.
Međutim, dajući prednost svome vjerskom opredjeljenju, iz ranije iznesenih razloga, zanemarivši svoje nacionalno opredjeljenje Bošnjak, za koje su mislili da se pretpostavlja jer ga nisu nikada napustili, izložili su sebe opasnosti da izgube državu, jer pravo na državu imaju samo politički narodi, a ne i vjerske zajednice, bosanski muslimani su na svome Saboru 1993. godine u vrijeme agresije Srbije, Hrvatske i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, reinkarnirali svoje nacionalno opredjeljenje Bošnjak iz devetnaestog stoljeća i time stavili tačku na stogodišnji pokušaj nacionalne asimilacije bosanskih muslimana u Srbe i Hrvate.
Kada bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH htjeli biti i Bosanci, kao što i jesu, onda bi se današnja ANU Bosne i Hercegovine zvala Bosanska (BANU), tada ni ovoj Bošnjačkoj akademiji ne bi bilo mjesta
Time je i definitivno potvrđen njihov politički legitimitet kao zasebnog naroda, što je prvi put i pravno potvrđeno Dejtonskim sporazumom kao međunarodnim ugovorom, u kome je sadržan i Ustav BiH, u kome su Bošnjaci, kao politički narod, a ne Muslimani, kao što je pisalo u ranijim ustavima BiH, definitivno stekli pravo na državu i svoj politički i međunarodnopravno potvrđeni legitimitet kao poseban narod (nacija).
Kao što svaka nacija u zapadnoj kulturi i civilizaciji ima pravo i na svoje najviše naučne i kulturne ustanove, pa i na nacionalne akademije, tako su se stekli uslovi da i Bošnjaci osnuju svoju akademiju nauka i umjetnosti i da je nazovu svojim nacionalnim imenom. Kao što Srbi imaju SANU, Hrvati imaju HAZU i si., zašto Bošnjaci ne bi imali BANU? SANU, nije akademija Republike Srbije, HAZU nije akademija Republike Hrvatske, Francuska akademija nije akademija Republike Francuske, dakle nisu državne, neovisno što su osnovane državnim zakonima, već imaju atribut nacije čije ime nose. Kada bi Bošnjaci, Srbi i Hrvati u BiH htjeli biti i Bosanci, kao što i jesu, onda bi se današnja ANU Bosne i Hercegovine zvala Bosanska (BANU), tada ni ovoj Bošnjačkoj akademiji ne bi bilo mjesta. Ali pošto bosanski Srbi imaju SANU, a bosanski Hrvati imaju HAZU, to bi značilo da da su Bošnjaci kao narod (nacija) jedini u okruženju, pa i šire u evropskom kontekstu, uskraćeni za to da imaju svoju najvišu naučnu i kulturnu ustanovu koja će objedinjavati i organizirati naučne i intelektualne potencijale svih Bošnjaka danas raspršenih po svijetu, na naučnim projektima u korist ne samo Bošnjaka, već i Bosne i Hercegovine kao njihove matične domovine, onoliko matične koliko je bosanskim Srbima matična domovina Srbija i bosanskim Hrvatima matična domovina Hrvatska. Zato je osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti treći stub njihove egzistencije kao nacije, pored vjere islama i države Bosne i Hercegovine. Ona će osigurati ne samo njihovu egzistencijalnu opstojnost, već i duhovni i kulturni identitet po kome će se prepoznavati u svijetu različitih identiteta uz poštivanje drugog i drukčijeg.
U osnivanju BANU-a vidim završetak dvjestogodišnjeg nacionalnog preporoda Bošnjaka i kraj borbe za svoj politički, kulturni i duhovni identitet, integritet i suverenitet.
Ova tema zaslužuje dublju i širu multidisciplinarnu naučnu obradu, što će, nadam se, biti u programu BANU.
Sarajevo, 21. 06. 2011
Prof. dr. Omer Ibrahimagić
(Dani, br. 733)