SEDŽDA U NAMAZU

Published in Oktobar 5, 2007
Kategorija: NAMAZ
Štampa , E-mail

Kroz sedždu struji Istina, njome se zalazi iza vremena i prostora, iza prolaznosti i propadanja, s njome se ulazi u ritam najviših javljanja Istine i ulazi u protok stvorenja što su se zaputila Gospodaru

Ibni Džarir at-Tabari u svome djelu »Povijest naroda i kraljeva« tvrdi da su stvaranje čovjeka i sedžda (padanje ničice) koju su, po Božijoj zapovijedi, učinili anđeli/meleki pred čovjekom, dočekani među stvorenjima kao velika vijest. Jer, ničice se pada samo pred Bogom kome niko ravan nije i koji nikom sedždu ne čini. Autor «Povijesti naroda i kraljeva» u metaforičko-aluzivnoj formi govori šta je to sve značilo i kakve je duhovne događaje u svemiru potaklo.
Daleko od toga da se mi ovdje zapućujemo u bespuća pitanja božanskog i ljudskog, u krajnja značenja, još dalje da se na njih daju i odgovori.
Ali, činjenica je da je padanje ničice meleka čovjeku Ademu (a.s.), prema kur‘anskim kazivanjima, to jest sam čin sedžde, razdvojio stvorenja na ona što su vječito ničice pred Bogom, na stalnoj sedždi, i čovjeka, koji sedždu čini samo povremeno. Dakako, ovdje mislimo na ono što nam preostane od čovjeka kada mu oduzmemo njegove dimenzije i mjere za koje se interesiraju fizika i biologija. Jer i biološko-fizičko očitovanje čovjeka je na permanentnoj sedždi. Sama ta strana čovjeka, ili te strane čovjeka, izvršavaju vjerno zadatak od Boga uspostavljen. Tom stranom svoje biologije čovjek je uključen, mimo svoga odobrenja u univerzalnu, permanentnu, svemirsku sedždu Bogu.
Ali kako je u čovjeku pohranjena ona veličanstvena iskra slobode i kako je ta sloboda zapretana u onom što teolozi i filozofi imenuju srcem, razumom, dušom, strastima i putima, tako je čovjeku ostalo da prvi od stvorenja svojom voljom odluči hoće li ili neće ničice padati pred Bogom.

Povremena i permanentna sedžda

Nisu rijetka mišljenja da je čovjek od Boga u zadatak dobio povremenu sedždu iz razloga što je on halifa Božiji, namjesnik Božiji, zato što je već nosilac emaneta ili pologa ponuđenog od Boga, a što su ga odbili Zemlja, nebesa i planine. Ademu su anđeli/meleki pali na sedždu upravo zbog tog emaneta, ali mu je sedžda meleka bila veliko znamenje i opomena da je upravo čovjek taj koji se zapućuje u svijet kušnje, patnje, znanja, moći, slobode, rada, bolesti, smrti... Ademu je ostao život sa onim Božijim robovima koji su na permanentnoj sedždi, koji su se poistovjetili sa svojom ulogom.
Nigdje se bolje ne iskazuje odnos čovjekove povremene sedžde i Allahovih stvorenja što su na stalnoj sedždi kao u ajetima koji, ako ih izustimo ili čujemo, traže da ničice pred Stvoriteljem padamo.
«A oni koji su kod Gospodara tvoga, oni se ne ohole da Mu iskažu štovanje, i da samo Njega hvale, i samo pred Njim oni padaju ničice.»
«Allahu se klanja sve što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom čini, a i sjene njihove jutrom i navečer.»
«Allahu ničice pada sve živo na nebesima i na Zemlji.‘‘
Ti reci: «Vjerovali vi u Kur‘an ili ne vjerovali, zbilja, oni kojima je i prije objavljivanja njegova podareno znanje, kad im se on čita, padaju licem ničice.»
«To su oni kojima je Allah podario blagodati: vjerovjesnici iz potomstva Ademova i od onih koje smo sa Nuhom nosili i iz potomstva Ibrahimova i Israilova i onih koje smo Mi uputili i Mi odabrali.»
«Zar ne vidiš da Allahu ničice padaju i oni što nabesima su i oni što na Zemlji su, i Sunce, i Mjesec, i zvjezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi – a mnogi i kaznu zaslužuju»
«A kad im se kaže: ‚Ničice Svemilosnom padnite!‘ – oni pitaju: ‚A ko je Svemilosni? Zar da padamo ničice jer nam ti naređuješ?‘ I to im zastranjenje povećava.»
«I da im je šejtan lijepim prikazao djela njihova pa ih odvratio od Puta Pravoga, i oni nisu na Pravoj Stazi pa da se klanjaju Allahu, Koji ono što je skrovito izvodi na nebesima i na Zemlji, i Koji zna ono što skrivenim vi držite i što na javi iznosite.»
«U Naše ajete vjeruju samo oni koji kad su njima opomenuti licem ničice klanjaju i zahvaljuju, Gospodara svoga hvaleći i oni se ne ohole.»
«I Davud pomisli da smo Mi njega na kušnju naveli, pa od svoga Gospodara oprosta zatraži, i ničice licem na tle pade i pokaja se.»
«Od Njegovih su Znakova i noć, i dan, i Sunce i Mjesec! Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu, ničice padajte samo Allahu, Koji ih je stvorio, ako vi samo robujete Njemu.»
«Padajte ničice Allahu i Njemu robujte!»
«I zašto, kad im se uči Kur‘an, ničice ne padaju?!»
«...I Gospodaru svome ničice padaj i tako Mu se približi!»

Ravnoteža četiri elementa

Ako ovim ajetima treba objašnjenje, onda ga je El-Gazali (Abu Hamid al-Gazali) najbolje formulirao govoreći o čovjeku i sedždi u svome djelu »Ihjau ulumi d-din«.
U svakom čovjeku imaju četiri elementa: božanski, šejtanski, zvjerski i životinjski. Sve to sakupljeno je i nahodi se u čovjekovom srcu, kao da se u osnovi čovjekovoj nalaze svinja, pas, šejtan/sotona i mudrac. Svinja je strast, ne odbacuje se svinja zbog boje, oblika i izgleda nego zbog razvrata i pohlepe. Pas je srdžba i ne odbacuje se pas zbog boje, oblika i izgleda nego zbog zvjerstva koje nosi u sebi i nasilja... Svinja u čovjeku svojom proždrljivošću vodi u razvrat i ono što je zabranjeno, a zvijer svojom srdžbom vodi u nasilje i uznemiravanje. Šejtan/sotona je taj koji raspiruje strast svinje i srdžbu zvijeri i jedno drugom pomaže i šejtanu čine dobro jer su oni njemu potčinjeni i njemu su u položaju ničice, na sedždi. Mudraca simbolizira um kome je zapovijeđeno da otkloni šejtanovu spletku i um je prisiljen da šejtanovu obmanu otkrije svojom intuicijom i svojim zadobijenim svjetlom... da bi tako sve išlo po svome toku i da se mudračevim uzdama uspostavi ravnoteža. Ukoliko nema ravnoteže u tom slučaju svinja, pas i šejtan u čovjeku potčine čovjeka i s njim upravljaju tako da je čovjek primoran da stalno traži načina kako da zasiti svinju u sebi, i zadovolji psa, i tako je stalno u robovanju ili psu ili svinji.
«Ovakvo je stanje većine svijeta,» veli Abu Hamid al-Gazali, i nastavlja: «Zaista je čudo kako neko može osuđivati to što se idolopoklonici klanjaju i robuju kamenju, a kada bi mu zastor (koprena) bio s njega skinut i bila mu otkrivena bit njega samog, odnosno njegovo pravo stanje kako to vide oni koji su zadobili kašf (otkrovenje), sebe bi tada vidio kako svinji u sebi čini sedždu ili ruku‘ i očekuje njezin znak i naređenje. Kad god svinja zatraži nešto da bi zadovoljila svoje prohtjeve on joj se odmah odazove u pribavljanju onoga što će je zadovoljiti.»
Sedžda licem uvjetovana sedždom srca

«Čovjek se pomoću sedžde približava Allahu, kako to stoji na kraju sure Iqra‘. Koliko će čovjek u namazu i na sedždi moći prodrijeti u tajne zavisi od njegove osobne čistote. To prodiranje u tajne se od čovjeka do čovjeka razlikuje kako po snazi tako i po intenzitetu. Kada, čovječe, kažeš «Tražim utočište kod Boga!» – (‚‘Euzubilla-hi...‘‘), znaj da je šejtan tvoj neprijatelj koji ti je u stalnoj zasjedi, u težnji da tvoje srce odvrati od Boga iz zavisti što ćeš razgovarati s Njim i pasti Mu na sedždu. Jer, šejtan je proklet, zato što je izostavio sedždu kada ju je trebao učiniti Ademu. Kod sedžde čovjek treba da obnovi svoje sjećanje na Allahovu veličinu...
«Sedžda je najveći stepen tvoje poniznosti i pokornosti, spusti Čovječe svoje lice, svoj najveličanstveniji dio na najniži nivo stvari, na prašinu. Ako možeš da između tvoga lica i zemlje ne bude ništa učini sedždu na zemlji jer je to najbolji vid skrušenosti i najbolji dokaz poniznosti. Ako uspiješ da svoj nagon staviš u takvu poniznost znaj da si ga stavio na pravo mjesto i da si dio vratio njegovoj cjelini, jer ti si od zemlje stvoren i njoj ćeš se vratiti. Tada u svom srcu obnovi Božiju veličinu riječima: «Slavljen si moj uzvišeni Stvaratelju», i to potvrdi opetovanjem jer jedno opetovanje je slabog učinka. Pa kada tvoje srce postane snažno i kada se to manifestira, siguran budi u Božiju milost, jer milost Njegova hita ka slabosti i poniznosti, a ne oholosti i obijesti....»
Lice je onaj najuzvišeniji spoljni dio čovjeka. Uistinu, na licu (a ljudsko lice uzdignuto je nad licima svih drugih stvorenja) čovjek raspoznaje bol, radost, tugu, obijest, poltronstvo, zavist. Ono je taj otok postojanja kroz kojeg se iskradaju unutarnja stanja srca. Zato je sedžda licem uvjetovana sedždom srca. Životinje licem na tle ne padaju, jer one ne zavide, ne mrze, nisu podle, itd. (ili, pak, čovjeku nije dato da sazna njihova životinjska stanja).
Al-Gazali, budući da je pronikao u tajne srca kaže: «Srce ima svoju vidljivu vojsku, vidljivu okom. To su ruke, noge, oči, uši, jezik i ostali vidljivi ili nevidljivi organi. Svi su u službi srca i potčinjeni su srcu. Ono je to koje njima raspolaže i naređuje. Organi su stvoreni da budu pokorni srcu, ne mogu mu se suprotstaviti niti se pobuniti. Kada srce naredi oku da gleda - ono gleda, jeziku da govori - on govori, rukama da dohvataju - one dohvataju....Potčinjenost organa srcu slična je potčinjenosti meleka Bogu — ne mogu Mu se suprotstaviti niti pogriješiti i samo čine ono što se od njih traži. Ipak u nečemu se razlikuju. Anđeli/meleki su svjesni svoje sedžde i pokornosti, svoje skrušenosti i poniznosti, a organi su nesvjesni svoje potčinjenosti srcu. Srcu je potrebna ova vojska jer mu je potrebna jahalica i opskrba za put zbog kojeg je srce stvoreno, a to je put Bogu i prevaljivanje prostranstva i razina za dolazak tamo. Jahalica srca je tijelo, a opskrba znanje. Ono što srce vodi do opskrbe jeste dobro djelo. Čovjek ne može doći Allahu dok ne bude u tijelu i dok ne ostavi ovaj svijet. Najnižu stepenicu moraš ostaviti da bi došao do najviše...»

Otok postojanja

Lice je onaj najuzvišeniji spoljni dio čovjeka. Uistinu, na licu (a ljudsko lice uzdignuto je nad licima svih drugih stvorenja) čovjek raspoznaje bol, radost, tugu, obijest, poltronstvo, zavist. Ono je taj otok postojanja kroz kojeg se iskradaju unutarnja stanja srca. Zato je sedžda licem uvjetovana sedždom srca. Životinje licem na tle ne padaju, jer one ne zavide, ne mrze, nisu podle...

Ulazak čovjeka u svemirsku sedždu

Islamski klasici su ljudski duh, dušu, zapravo njeno središte smještali u gornji dio tijela, srce i glavu.
Donji dio tijela je strast i prostor požude, puti.
Kada Ibn Arabi govori o sedždi on ima u vidu takvu uslovnu podjelu. Ako se sedžda jednog čovjeka posmatra u prostoru, na ravnoj plohi, zapaža se da su ova mjesta gdje je ljudski duh ‚‘smješten‘‘ upravo na sedždi na najnižoj mogućoj razini. Ibn Arabi ide dalje pa kaže:
‚‘Šerijatom je propisano klanjaču da na sedždi, kada je ničice, izgovori — ‚‘Slavljen si moj Uzvišeni Stvoritelju‘‘! tri puta. Jednom za svoju senzibilnost i čuvstvo, drugi put za svoju intuitivnost i maštu, a treći put za svoj um. Ta radnja i postupak znači da Istina (Bog) čisti (svoga roba, čovjeka) na mjestu gdje mu je on najbliži, i hoće da rob/čovjek postane znan i preko osjećaja i preko intuicije i putem razuma i time se suprotstavlja šejtanu‘‘.
Nije teško zaključiti da Ibn Arabi u činu sedžde vidi potpuno ulaženje čovjeka u svemirsku sedždu, jedan preobražaj, obrat što se časovito zbiva, što na tren dovede u skladu vrijeme i vječnost.
Na temelju kur‘anskih kazivanja znademo da su nebesa i zemlja sazdani u sedam katova, koji su čvrsti i jaki. U čovjekovoj tjelesnosti najčvršće su kosti. O tome Ibn Arabi kaže: «Islamski pravnici se slažu da sedždu treba učiniti čelom, ali su se razišli oko toga da li je treba činiti i dodirom nosa i tla, jer nos nije kost, nije čista kost i po svome sastavu bliži je mišićima nego kostima. Nos se razlikuje od čela. U hadisu je veličanstvena uputa da se sedžda učini čelom, tj. da se čini na sedam kostiju počevši od čela, «pa promisli o tome, čovječe.»
Ali, najveličanstvenije riječi o namazu što ih je Ibn Arabi izrekao, prepuštajući Bogu krajnji sud da li je tako, jesu: »Bog je naredio stvorenjima da čine sedždu i sedždu je učinio najbližim mjestom i stupnjem stvorenja Bogu svojim riječima ‚‘Čini sedždu i približi se svom Gospodaru!‘‘ Prema hadisu, čovjek je, također, najbliži Bogu kad je na sedždi. Mi znademo da prostorna relacija ‚‘iznad‘‘ u odnosu na Boga prema ajetima ‚‘Bog je iznad svojih robova‘‘ i ‚‘Robovi Allahovi se boje svoga višnjeg Gospodara‘‘ ista je kao i relacija ‚‘ispod‘‘ u odnosu na Njega. Jer, rob koji je ničice pred Allahom traži svojim licem ‚‘dolje‘‘ kao što i rob u stojećem stavu traži ‚‘gore‘‘. A kako rob na molitvi/dovi podigne svoje lice i ruke tražeći Gospodara, mada je On učinio da sedžda bude mjesto najbliže Allahu, onda znamo da se to odnosi samo na čovjeka. Boga nije, slavljen neka je On, ograničilo ono –‘‘iznad‘‘ od onog ‚‘ispod‘‘ niti ono ‚‘ispod‘‘ od onoga ‚‘iznad‘‘, jer Bog je stvoratelj i onog iznad i onog ispod.

Vraćanje Izvoru i Početku

Boga ne ograničava ni to kada je obuhvatio Arš (Božansko Prijestolje), jer On obuhvata i zemaljsko nebo, Bog je sa nama gdje god bivamo mi. Njegovo Biće obuhvata sve, Arš, svemir, Zemlju, Bog nam je bliži od vratne žile kucavice.
Ibn Arabi je zagovornik univerzalne sedžde u koju se čovjek povremeno svojom voljom utapa. Čovjek je na zemlji u stanju ta‘wila, odnosno u stanju vraćanja svome Izvoru i Početku, a sedždom i namazom on ubrzava ta‘wil. Islamski mistici u svojim učenjima naglašavaju da se proces vraćanja svome Izvoru i Početku može ubrzati i u permanentnoj napregnutosti da se to postigne. Sufija Abdul Quddus iz Gangoha je svoju želju za Izvorom i Početkom iskazao riječima:
«Muhammed Arabljanin popeo se je na najviše Nebo i vratio se. Kunem se Bogom, da sam ja tamo dospio, ne bih se nikad vratio.»
Muhamed a.s. je o padanju ničice, sedždi, izrekao mnoge hadise.
«Ničim se čovjek ne može približiti više Bogu nego kroz skrivenu sedždu.»
«Nijedan musliman neće Bogu učiniti sedždu, a da ga On neće podići za stepen i osloboditi grijeha.»
Neki čovjek reče Poslaniku: «Moli Allaha da me učini od onih koji će zadobiti tvoj zagovor/šefa‘at,» a na to mu Poslanik odgovori: «Pomozi me obiljem svojih sedždi»!
«Sedžda je svjetlost skrušenosti koja prosijava iz unutrašnjosti ka spoljašnosti!»
«Kada čovjek prouči sedždei-tilavet i spusti se na sedždu šejtan/sotona se osami uplakan govoreći: ‚‘Teško meni, čovjeku je naređena sedžda, pa je poslušao i zadobiće Džennet, a meni je bila naređena pa sam je odbio i pripada mi Džehennem!»
Kroz sedždu struji Istina, njome se zalazi iza vremena i prostora, iza prolaznosti i propadanja, s njome se ulazi u ritam najviših javljanja Istine i ulazi u protok stvorenja što su se zaputila Gospodaru. Čovjek sedždom prekoračuje obuhvaćenost mjestom, smještenost, redoslijed, položaj i njihovim prekoračenjem ulazi u ljubav i snagu što pokreće sunce i zvijezde. Dodir čela i tla razbuđuje neznane razine, spaja ono za što čovjek uobražava da je odvojeno, i na sedždi - baš kao što stanja u kojima se nahodi voda uvijek idu svojemu zadatku i svojoj biti — tako i čovjek duhom i tijelom potvrđuje onaj veličanstveni zadatak što mu ga je Bog podario.
Sedžda je priznanje da izvan onog što je čovjek na zemlji sagradio i uobrazio da je veličanstveno ima nešto još veličanstvenije. Sedždom za trenutak spoznajemo da je sve ono «najveličanstvenije iz djela poezije, slikarstva, muzike, arhitekture, najdovitljivije umne konstrukcije od religije i filozofskih sistema do matematičkih operacija» samo blijedo sjećanje na nesavršeni život za kojim se ne žali.
Sedžda nije samo ritual kojim bljesne znanje bezdimenzionalnih razina već i znanje o životinji u sebi, koja pati od bolesti «koja se sastoji u tome što zaista ne može da živi bez sredstava koja ublažavaju» njenu ćud.
Ali, daleko od toga da se sedžda može znanjem u riječi pretočiti. Važnije je neizrecivo iskustvo sedžde i njegovo pomaljanje.

Enes Karić