ISLAMSKA PEDAGOGIJA (08)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (8)

Piše: Nezir Halilović

     I u ovom radu ćemo se družiti sa fenomenalnim djelom grupe autora, dr. Fethi Ali Jusufa, dr. Mahmuda Abduhua Ahmeda i dr. Mustafe Abdullaha Ibrahima, pod naslovom Et-Terbijjetu-l-islamijjetu bejne-l-esaleti ve-l-mua'sare, i to u pogledu pojašnjenja položaja i uloge znanja u islamu.

Znanje u islamu

     Islam i pedagogija su apsolutno nerazdvojivi pojmovi od samog početka Objave i širenja njegove svjetlosti, zalaganjem posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., upućenom cjelom čovječanstvu da ih poduči vjeri i suštini ovoga svijeta, i da ih uputi na Pravi put. Ove navode divno potvrđuje hadis koji govori o jednom događaju koji se desio za vrijeme namaza. Naime, ashab kazuje: „Dok smo klanjali neko je kihnuo, pa sam mu ja rekao: Jerhamukellah - Allah ti se smilovao, na što me ljudi oštro presjekoše svojim pogledima. Ja im ljutito rekoh: "Teško vašim majkama! Šta vam je pa me tako gledate!?" A oni onda stadoše pokazivati rukama da ušutim, na što ja i ušutih. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., predao selam, a draži mi je i od oca i majke i nikada ni prije ni poslije nisam vidio boljeg učitelja od njega, tako mi Allaha nije me ni prozvao, a kamo li udario ili naružio, nego je samo rekao: "Ne priliči ovom našem namazu ništa od ljudskog govora. Zaista je namaz samo, tesbih - slavljenje Allaha, tekbir - veličanje Allaha, i učenje časnog Kur'ana."

     Sve navedeno upućuje na neraskidivost pedagogije od islama od prvih zraka njegovog postojanja, te na pedagošku misiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kao Prvog učitelja i Vodića ljudima.

Odnos islama i znanja

     Islam je poklonio, za povijest čovječanstva, fenomenalnu pažnju spoznaji i znanju koja se očigledno prepoznaje kroz brojne obrazovne navode Kur'ana i Sunneta, te izvanredan položaj i podršku svim alimima - učenjacima i studentima koji traže znanje. Za pojašnjenje ove posljednje stavke biti će dovoljno da spomenemo da je islam napravio potpuno jasnu podjelu onih koji znaju i onih koji neznaju. Ljude koji imaju znanje usporedio je sa onima koji vide, a ljude koji su neznalice usporedio je sa slijepcima, a znanje je opisao kao svjetlo, dok je neznanje opisao kao mrak i tamu.

     Uzvišeni Allah kaže:

"Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju..." (Ez-Zumer, 9.)

"Reci: "Zar su jednaki slijepac i onaj koji vidi, ili, zar su isto tmine i svjetlo..." (Er-Ra'd, 16.)

     Allahov Poslanik, s.a.v.s., u jednom široko poznatom hadisu kaže: "Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika."[i] U drugoj predaji se navodi: "Na Sudnjem danu će se tinta učenjaka vagati sa krvlju šehida."[ii] A sljedeći hadis nas tjera da se dobro zamislimo o svome životu, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Najbolji čovjek je mu'min (iskreni vjernik) učenjak."[iii]

     Prva objavljene riječi časnog Kur'ana su: učenje - čitanje - pero (pisaljka); i direktno su vezane za znanje, tj. učenje, obrazovanje, ukratko spoznaju. Ujedno to su najvažnija vrata ulaska u vjeru i vjere, općenito. Štaviše, islam je upravo vjera koja za sve konvertite (nove pristalice) predstavlja jedan potuno novi vid znanja i spoznaje koji neminovno zahtjeva sredstva koja će dovesti do njega,, a to je prvenstveno znanje. U najznačajnija sredstva svakako spadaju čitanje, pisanje i druge sposobnosti pomoću kojih će čovjek spoznati Allahovu poruku.

Znanje između obligatne i dobrovoljne dužnosti

     Upravo zbog ove uloge i značaja koje je islam rezervisao znanju islamski učenjaci su se razišli u pogledu znanosti koje su fardu -a'jn (kategorička obaveza za sve) i koje su fardu - kifaje (obaveza koja spada sa ostalih kada je jedna grupa ispuni). Također su se razišli u pogledu odgovornih za obrazovanje muslimanske djece, tj. da li su to roditelji, ili nosioci vlasti (predsjednici, upravitelji, sultani).

     El-Kabisi (u. 403.h.god.) prije više od hiljadu godina spominje da je obrazovanje sve muslimanske djece i bogate i siromašne vadžib - obaveza, društva u cjelini, a ne samo ekskluzivna povlastica za pojedince. (Sjetimo se samo da je su u Evropi te riječi, odnosno taj stav, izrečeni tek nakon čuvene Francuske buržoarske revolucije, skoro sedam stoljeća nakon El-Kabisija!!!). El-Kabisi želi da obezbjedi obrazovanje svim društvenim slojevima, jer on žarko želi da se islam još više proširi i učvrsti i da obrazovanje ne bude uskraćeno bilo kome. Sve to je zasnovano na jednostavnoj činjenici da je spoznaja ibadeta (obožavanja Allaha) kategorička obaveza po slovu Kur'ana, a poznavanje Kur'ana je, također, vadžib zbog učenja u namazu. Roditelji su dužni podučiti svoje dijete Kur'anu i namazu, jer su oni odgovorni za njega, pa ako oni ne mognu lično podučiti dijete onda su obavezni da ga pošalju učitelju kome će platiti da ga poduči, a ako ne budu imali novca za to onda mu trebaju pomoći njegovi rođaci, a ako ni njegova rodbina ne bude imala novca za školovanje onda bi se trebali obratiti bogatim plemenitim ljudima da ga stipendiraju, ili pak pronaći plemenitog učitelja koji besplatno podučava siromašne, ili kome za to plaća država. (Naglašavamo da su ovo rješenja problema obrazovanja od prije hiljadu godina kada su u čitavom svijetu pravo na obrazovanje imali samo pojedinci iz plemićkih sklojeva!!?)

     Ova El-Kabisijeva teorija je našla dobar prijem i učvrstila se kod svih pravnika Ehli-sunnetskih mezheba koji su traženje znanja okarakterisali kao farz - stogu obavezu svakog pojedinca.

     Tako glasoviti Ibn-Rušd kaže: "Traženje znanja i fikha (razumijevanja vjere) spada u farzi-kifaje, i na istom je nivou kao i džihad (borba na Allahovom putu) koje je Uzvišeni Allah propisao svima. Kako god je obaveza učenika da traži znanje isto tako je i obaveza učenjaka da podučava."

     Za razliku od njega El-Gazali je znanje podijelio na dva dijela: farzi-ajn i farzi-kifaje, a to je zasnovao na poznatom hadisu Allahovog Poslanika: "Traženje znanja je obaveza svakog muslimana."[iv] El-Gazali kaže: "Ljudi su se razišli u pogledu znanja koja su farz svakom muslimanu na više od dvadeset grupacija od kojih svaka proglašava farzom ono što ona zastupa. Bez obzira koje od tih znanja da je farzi-ajn, neprikosnovena srž i suština koja ne trpi nikakvu daljnu raspravu svih pravaca je da poznavanje vjere i svega što je izravno vezano za nju spada u farzi-ajn svakom muslimanu. Oni su obavezni da ovladaju svim potrebnim znanjima i ako to ne učine postaju griješni, jer slabost u tome višestruko razara samopouzdanje muslimana u pogledu svoje vjere i njihove sposobnosti da se odupru neprijateljima ove vjere. Ako već pojedinci ne mognu sami ispuniti ovu obavezu zbog siromaštva ili drugih neprilika, onda je obaveza vođa i vladara da to ispune, jer oni su predvodnici ovog ummeta, a svaki predvodnik će biti pitan za svoje sljedbenike pred Uzvišenim Allahom. Upravo zbog toga za ovu strahovitu raširenost nepismenosti u islamskom svijetu će prvenstveno biti pitani bogataši ovog ummeta, jednako kao i vlastodršci, tj. zašto nisu olakšali i omogućili pristup obrazovanju tim brojnim masama, kako bi obožavali Allaha dž.š. onako kako treba zasnovano na svijesti i znanju, i da bi i oni mogli ispuniti svoju zadaću u Allahovom hilafetu na Zemlji, te na njenom sveukupnom progresu i nadgradnji.

Poruka budućim generacijama

     Nikako i ne pomišljajte da postoji bilo koji drugi put i prolaz ka ponovnom ponosu, snazi, moći i predvodničkoj ulozi islamskog umeta na ovom svijetu osim kroz vrata spoznaje i znanja, jer to su upravo vrata kojima je i počela ova vjera, a koja su otvorili ajeti časnog Kur'ana: Uči, čitaj u ime svoga Gospodara Koji stvara (El-Alek, 1.), a koja su potpuno oblikovana ovim ajetom: Sada Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. (El-Maide, 3.) Dakle, početak ove vjere je bio u učenju i čitanju, što je ključ znanja, a njene zadnje riječi su u usvojenom čitanju i upotpunjenosti ove veličanstvene vjere.

Svi pokušaji reforme koji ne budu zasnovani na ovim polazištima nikada neće omogućiti cjelovito rješenje problema, nego će to biti parcijalna rješenja koja neće moći popraviti ovaj sveukupni nered, niti ga dokrajčiti, nego će i to ostati samo puki pokušaji koji će i dalje pružati sliku nepismenog islamskog svijeta koji je u nasušnoj potrebi za ponovnom izradnjom i novim preporodom zasnovanim na zanju i spoznaji. U prošlom radu smo navodili hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji nam svima jasno poručuje: "Osvani kao učenjak, ili onaj koji traži znanje, ili kao onaj koji sluša (znanje), ili kao onaj koji voli (znanje), a nipošto ne budi el-hamase (onaj koji mrzi znajnje i ulemu), pa da propadneš!"

Dobri bogataši

     "Zbog svega navedenog obaveza države je da obezbjedi obrazovanje svim članovima društva, kako bogatim tako i siromašnim, a uloga bogataša je da pomognu u društvu u slučaju ako država nije u stanju to učiniti. Historija islama svjedoči o neizborjnim slučajevima plemenitosti kada su bogati muslimani davali ogromne svote novca radi održavanja škola i nastavka širenja spozaje. Sa druge strane ovaj divni običaj su podržavali i islamski pravnici koji su podsticali muslimanske mase na učenje, traženje znanja ukazujući na njegove blagodati. No, nije se sve samo na tome okončalo, situacija se razvila još dalje i dublje i izrodila se u jednu fenomenalnu ideju (danas izuzetno aktuelnu na Zapadu) koja je daleko postojanija i i koja daje veću sigurnost opstojanju škola, a od njihovog postojanja zavisii i postojanje obrazovanosti djece i omladine, a to je ideja uvakufljenja (stavljanja u zadužbinu) imetka u korist škola i medresa."[v]

     Ono što je važno naglasiti jeste činjenica da je posvećenost islamskom obrazovanju vjerska dužnost prve kategorije, a usmjeravanje na odrednice spoznavanja ove vjere  i njihovo obuhvatanje unosi u dušu muslimana svijest o važnosti i značaju spoznaje u približavanju Uzvišenom Allahu i izvršenju Njegovih naredbi na ovom svijetu.

     Zbog svega navedenog, ideja o obaveznosti obrazovanja se razlikuje kod islama i kod modernih država, jer kod njih je ta obaveznost utemeljena na aktuelnim zakonima i izvršava se na bazi zakonske prinude i moći, a neusporediva je razlika između ljudskih unutarnjih poticaja i vanjskih koje nameće zakon i sila. U ovom pogledu biti će dovoljno da navedemo činjenicu da je u pogledu ideje obaveznosti obrazovanja islam pretekao zapadni svijet za više od 13 stoljeća.

     Ko bude istraživao što je sve napisano o znanju i spoznaji u okviru islamskih obrazovnih institucija izgubit će se pred obiljem materijala, jer islam potiče na znanje; razvija želju za znanjem, te poziva u cjeloživotno sticanje znaja, tako jedno od tih upustava usmjerava nas ka posmatranju nebesa i Zemlje. Uzvišeni kaže:

     Reci: „Posmatrajte ono što je na nebesima i na Zemlji!" (Junus, 101.)

     Reci: „Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio." (El-Ankebut, 20.)

     Islam je pozvao u znanje i putem druženja sa učenim ljudima, jer je traženje znanja farz - stroga obaveza, svakom muslimanu i muslimanki.

     Navodi se da je Ibn-Vehb sjedio kod imami Malika, učeći od njega, pa kad je nastupilo vrijeme namaza, ustao je da klanja, na što mu reče imami Malik: „To radi čega si ustao nije ništa obaveznije od onoga radi čega si sjedio do sada!" Ponovimo riječi Ibn.Rušda: „Kako god je obaveza učenjaka da uči i traži znanje, isto tako je i obaveza učenjaka da poučava, tj. nudi znanje!"

     One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju. (El-Bekare, 159.)

     Skoro jednak značaj i ugled kao i učitelji imale su i knjige čija vrijednost i značaj u traženju znanja su bili na visokom položaju kod muslimana. Knjižnice i kutubhane (biblioteke) su kod halifa i upravitelja, kao i kod muslimana bili cijenjeni centri znanja i spoznaje. Muslimani su napisali neprebrojivi broj djela.

Zaključak

     Znanje u koje poziva islam se odlikuje nizom obilježja: jedinstveno je u pogledu svoje suštine i ciljeva, njime se uzdižu muslimani, izvršava svoju iskonsku zadaću u progresu i izgradnji na ovoj Zemlji, olakšava život ljudima na dunjaluku, čak i iznad toga, ono približava čovjeka njegovom Gospodaru i podiže mu deredže (stepene) kod Allaha, a za svako djelo kojim se traži Allahovo zadovoljstvo musliman će biti obilato nagrađen, pa čak i ako to djelo pojavno izgleda kao čisto ovosvjetsko, poput sticanja opskrbe, obavljanja poslova, traženja znajaj, lijepog ponašanja, itd.

[i]  Bilježi ga Ebu-Davud na dva mjesta u svom Sunenu, 5/48-49 i 3/316., od Ebu-Derda', r.a.,

[ii]  Navodi je El-Adžluni u djelu "Kešfu-l-huffa'", od Ebu-Derda', r.a.

[iii]  Bilježi ga Ez-Zubejdi u svome djelu "Ithafu-s-sadeti-l-muttekine bi šerhi Ihja-u-'ulumi-d-dini", u prvom pojašnjenju poglavlja o vrijednosti znanja, poduke i učenja i razumskinm i tradicionalnim dokazima, Daru-t-turasi-l-arebi, Bjerut, I tom, str. 73.

[iv]  Ibn-Malik u svome Sunenu, I tom, 81, str., Kitabu-l-mukaddime, Bab fadl el-u'lema ve-l-hassu ala talebi-l-ilm, od Enesa ibn Malika, r.a. Bilježi ga i Taberani u El-Mu'džemu 10/240, od Abdullaha ibn Mes'uda, r.a.

[v] Ahmed Fuad el-Ehvani, Et-Terbijjetu fi-l-islam, Daru-l-me'arif, Kairo 1967., str. 105.