ISLAMSKA PEDAGOGIJA (10)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA I LJUDSKA PRIRODA (10)

Piše: Nezir Halilović 

     Islamska pedagogija se odlikuje autentičnim odnosom prema čovjeku, njegovom oljuđivanju, tj. postajanju čovjeka čojekom, i jedinstvena je u svojim sredstvima i ciljevima koji zavrjeđuju punu pažnju i pozivaju na stalno razmišljanje o izvoru islamskog svjetonazora koji je trajno obilježio povijest čovječanstva. Od prve pojave islama islamska pedagogija podstiče čovjeka na stalni napredak i po tome se izdvaja nad svim ostalim školama, naukama, ideologijama i pravcima, jer dok su sve ostale pedagogije za svoj cilj postavile: "izgradnju dobrog podanika", cilj islamske pedagogije od samog iskona prevazilazio je tu tijesnu odrednicu i insistirao na daleko većem, globalnijem i neusporedivo vrjednijem cilju, a to je "izgradnja dobrog čovjeka" u punom značenju te riječi.[i]

Šta se podrazumijeva pod ljudskom prirodom

     Pod ljudskom prirodom uglavnom se podrazumijevaju oblik i vrsta spone njenih sastavnih dijelova, kao i vrsta veze i odnosa kojim je čovjek vezan sa svijetom koji ga okružuje. Jednostavnije rečeno, pod terminom ljudska priroda misli se na dva dijela, prvi se odnosi na ljudske kompomente, a drugi dio na odnos čovjeka sa svijetom koji ga okružuje. Sada nam se nameće pitanje: "A šta su to ljudske komponente? Je li to pamet, ili emocije, ili tijelo?!  Je li čovjek skup svega navedenog, ili samo nekih od navedenih komponenti?! Zatim, kakve je veza i odnos čovjeka sa svijetom koji ga okružuje? Je li to odnos hilafeta (namjesništva), ili, možda odnos bježanja od te prirode?!" U svemu navedenom islam ima jedinstven stav iz namanje dva razloga: Prvi je da izvor navedenih ideja potiče od Objave, tj. od Uzvišenog Allaha, a On, neka je slavljen i uzvišen, opisuje se samo sa savršenstvom, vječnošću, poznavanjem svega, itd., tako da sa potpunom sigurnošću i odgovornošću možemo kazati kako je stav islama na ljudsku prirodu jedinstven i autentičan, te kako se odlikuje potpunošću, kotinuitetom i uvažavanjem realnosti. Drugi je usko vezan za prvi, i on podrazumijeva činjenicu da je islam u svom stavu o čovjeku prevazišao sva prethodna zakonodavstva i svjetonazore o čovjeku, a koji su proizvod samovolje, iskvarenosti i besposličarenja.  Ukratko ćemo navesti vodeće svjetonazore o čovjeku koji su bili dominantni na svjetskoj sceni do pojave islama, kako bismo lakše uvidjeli superiornost islama u odnosu na njih. "Tako je budizam gledao na čovjeka dualističkim pogledom po kojem čovjeka uzvisuje njegova duša, a unizuje njegovo tijelo, jer tijelo je ključni izvor svih zala i grijeha. Po njima, čovjekova obaveza je da odbaci sva zla i grijehe kako bi dostigao stepen "nirvane". Stoga je tijelo prezirano i zanemarivano uskraćivanjem od hrane i pića, a cjelokupni svjetonazor je uzeo čisto duhovno obilježje. Tijelo se odbacuje čak i nakon smrti tako što se kremira i njegova prašina prosipa iznad "svete rijeke". Ovaj pravac će izazvati veliki uticaj na brojne kasnije svjetonazore koji su preuzeli njegova obilježja. Kod perzijskih vjera, prvenstveno medžusija, u ljudskoj duši previru dvije sile, sila dobra i sila zla, a cjelokupni svijet je podređen dvojici bogova "bogu dobra" i "bogu zla". Čovjek čim se rodi postaje dobar ili zao, ovisno koji od bogova zagospodari njime. Kod starih Grka, poglavito kod Platona, ljudska priroda se sastoji od pameti i tijela koji imaju svoja obilježja i funkcije. Tako je pamet veza čovjeka sa svijetom ideja, koje egzistiraju u duhovnom vječnom svijetu, i po tome daje mu se prednost nad tijelom, kojim inače gospodari pamet, usmjerava ga i ograničava. Tijelo je samo promjenljiva materija, zadužena za određene funkcije. Po njemu, čovjekova priroda je podudarna svijetu koji ga okružuje, pa tako postoji svijet ideja koji vječno egzistira sa svim svojim idejama, mislima i vrijednostima, i postoji materijalni svijet u kojem živi čovjek sa svojim tijelom i osjetilima, a to je promjenljivi svijet. Po Platonu, cilj pedagogije usmjeren je na intelektualni rast kako bi čovjek dokučio svijet vječnih ideja. Tim slijedom i društvo se sastoji od dva dijela, prvi se ističe onima koji se odlikuju intelektom i oni zaslužuju obrazovanje, dok su drugi oni koji su se prepustili tjelesnim uživanjima, i oni su podobni za sve vrste fizičkih poslova... Platonizam je izvršio veliki uticaj na kršćanstvo, s kojim je inače imao dodirne tačke u pogledu duhovnosti, tako da se kršćanstvo temelji na tri načela: ideju o prvotnom grijehu, pozivu na apsolutnu ljubav i milosrđe među ljudima, te vjerovanju u nagradu i kaznu na drugom svijetu. Prvim načelom čovjek se prepušta uvjerenju da je rođen kao grješnik i da ga samo Bog može osloboditi prvotnog grijeha, tako da, po njima, čovjek snosi grijehe koje nije počinio. Islam zauzima potpuno oprečan stav navedenom, jer po islamu, čovjek se rađa kao dobar. Zbog gore navedenog kršćanska pedagogija dugo vremena bila je usmjerena na čisto duhovni aspekt čovjeka i potpuno je zapostavljala sve materijalano a što je vezano za prirodu, pa i život, u općem smislu. Zbog tog stava veliki broj naučnika i prirodnjaka srednjeg vijeka i renesanse trpjeli su rigorozne sankcije Crkve."[ii]

     U svakom slučaju navedeni stavovi o ljudskoj prirodi imali su očigledan uticaj na historijat čovječanstva, mada moramo naglasiti da je savremeni pedagoški stav o čovjeku i njegovoj prirodi značajno promjenjen, tako da se danas na čovjeka gleda cjelovito što je vodeći pravac na kojem se zasnivaju sve ostale odgojno-obrazovne odrednice, ali ponovo moramo naglasiti da islam ovaj pravac zagovara još od samog početka objave, još od prije četrnaest stoljeća. "Islamski pedagoški pravac gleda na ljudsko biće cjelovito i sveobuhvatno, ne zanemarujući ni jedan segment njegovog bivstvovanja, njegovo tijelo, njegovu pamet, njegovu dušu, njegov materijalni život, njegov duhovni život i sve ostale aktivnosti. Islamska pedagogija tretira čovjeka u njegovoj sveukupnosti, i što je od posebnog značaja, u njegovoj realnosti, tretira ga u njegovoj čistoj prirodi u kojoj ga je stvorio Uzvišeni Allah."[iii] U nastavku rada osvrnuti ćemo se na ključne segmente ljudske prirode koje tretira islamska pedagogija.

Dobronaklona priroda

     Ova osobenost islamske pedagogije ukazuje na činjenicu da iz pogleda islamske pedagogije čovjek je stvoren dobrim i dobronaklonim, bez ijednog početnog grijeha ili iskrivljenosti, a društvo u kojem se čovjek rađa faktor je koji vrši očigledan uticaj na tu prirodu pa je čuva i njeguje, ili pak, kvari i iskrivljuje. U pravilu, sve ono što se ostavi na svojoj prirodnosti i autentičnosti, ispravno vrši svoju funkciju, ali kad izađe van okvira svoje prirodnosti automatski kvari svoje stanje i obavlja potpuno suprotne funkcije od izvornih. Uzmimo za primjer grožđe, ako se koristi svježe i prirodno korisno djeluje na tijelo i pomaže njegovo funkcionisanje, ali ako se ostavi da ukisne i još uz to mu se pridodaju satojci koji mu nisu svojstveni, postaje nešto sasvim suprotno, postaje alkohol i ima potpuno suprotno djelovanje na čovjeka od svog izvornog prirodnog djelovanja i funkcije. Isto pravilo važi i za čovjeka. U njegovoj prirodi je da bude dobar i pobožan, ali ako mu društvo usadi u glavu strane ideje, zazet će potpuno suprotan stav u cjelosti mijenjajući svoju izvornu prirodnost. Dakle, čovjek se rađa dobar i sklon dobru. O tome svjedoče i brojni ajeti i hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio, - ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er-Rum, 30.)

Precizna uravnoteženost ljudskih sastavnica

     Pod ovom uravnoteženošću se podrazumijeva da se islam u govorima o čovjeku i njegovim sastavnicama usmjerava u dva pravca: Kao prvo, gleda na čovjeka kao cjelinu čiji dijelovi uzajamno i funkcionalno djeluju kao cjelina. Drugo, gleda svaki ljudski segment podjednako, odnosno onoliko koliki je njegov značaj i uloga za ostale segmente. Uzmimo za primjer ajete i hadise koji potvrđuju navedene stavove. Tako o čovjeku kao cjelini govore brojni ajeti:  O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, (El-Infitar, 6.) O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. (El-Hudžurat, 13.)

     Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj blagosti i ljubavi je kao primjer tijela. Ako oboli smao jedan njegov dio, svi ostali dijelovi osjećaju boleve zbog toga."[iv] Ovaj islamski pogled na čovjeka kao cjelinu i sveukupnosti apsolutno odgovara svim naučnim studijama. Sada pogledajmo hadise koji govore o uticaju dijelova na cjelinu ljudskog organizma. Tako, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., zabranio muslimanima da donose presude dok su ljuti i srditi, ukazao nam je da samo jedno stanje ljudske duše (srditost) može imati veliki uticaj na razmišljanje, zatim na usmjerenje i tako uticati na presudu u cjelini i na strane u sporu. Isto tako kada nam je Uzvišeni Allah naredio: "I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; (El-A'raf, 31.), ukazao nam je da pretjerivanje kod jela i pića ima očigledno štetan uticaj na zdravlje tijela u cjelini, da to rezulira lijenošću, nagomilavanju briga, pospanošću, idejnim i intelektualnim mrtvilom, itd. da ne nabrajamo bezbroj štetnih posljedica. Navedeni primjeri jasno ukazuju da je čovjek funcionalna cjelina sastavljena od mnoštva segmenata koji uzajamno djeluju i imaju veliki uticaj jedni na druge, tako da je praktično nemoguće čisto odvoji pamet od duše, ili od tijela, itd. Upravo u ovoj tačci sgledava se iskrivljenost svih sistema i svjetonazora koji zagovaraju parcijalno tretiranje čovjeka, tj. njegovih komponenti, čisto pameti, ili čisto duše, ili, pak, čisto tijela. Sada ćemo se osvrnuti na pažnju koju islam podjednako poklanja svim ljudskim segmentima.

Odgoj pameti

     Kurtubi, o govoru o kur'anskim ajetima koji se dotiču pitanja pameti kaže: "Pamet je osnova svake vrijednosti i izvor svakog odgoja. Upravo pamet Uzvišeni Allah učinio je temeljnim uvjetom za vjeru i glavnim osloncem na dunjaluku... Pametan je bliži Uzvišenom Gospodaru od svih trudbenika koji se trude bez pameti."[v] Stoga, uopće nije iznenađujuće činjenica da se riječ pamet i riječi koje upućuju na nju često spominju u Časnom Kur'anu. Tako Uzvišeni kaže: To su doista dokazi ljudima koji pameti imaju. (Er-Ra'd, 4.) To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju. (El-Ankebut, 43.), itd. U pogledu konkretnih sredstava koje spominje islam za odgoj pameti navest ćemo dva najvažnija, mada ih izuzetno mnogo. Kao prvo je "putovanje po zemlji", jer Uzvišeni Allah kaže: Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? (Er-Rum, 9.) pod ovim putovanjem i gledanjem se podrazumijeva istraživanje, razmišljanje, donošenje zaključaka i sudova, uzimanje pouke, razumijevanje itd. Uzvišeni Allah kaže: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur'an istina. (Fussilet, 53.) Drugo sredstvo za odgoj pameti je traženje znanja i spoznaje, o kojem govori također mnoštvo ajeta i hadisa, a mi ćemo navesti samo dva. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Najbliži ljudi položaju vjerovjesnika su učenjaci i mudžahidi (borci na Allahovom putu)."[vi] "Najbolji čovjek je pametni mu'min"., itd. Nakon ovoga, suvišno je naglašavati kako islam od početka posvećuje punu pažnju odgoju pameti.

Odgoj emocija

     "Otkriće" emocionalne inteligencije doslovno je uzdrmalo naučne krugove zapada gdje euforija tog "otkrića" još uvijek traje, međutim islam je i tome dao očigledni pečat još u samom početku. Uzvišeni Allah obećava vjernicima: "A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu - a to je Istina od Gospodara njihova - On će preko rđavih postupaka njihovih preći i prilike (unutarnje)[vii] njihove će poboljšati." (Muhammed, 2.) Pored toga u Časnom Kur'anu spominje se mnoštvo pojmova koji pripadaju svijetu emocionalne inteligencije i emocija poput, strasti, zavisti, mišljenja, sumnje, vjerovanja, itd.ukratko, Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi je najpotpunije ukazao na sve pojave kojima je izložena ljudska duša, a koje definitivno pripadaju svijetu emocija. Vrhunac islama je upravo u jednoj potpunoj emocionalnoj sređenosti i urednosti, u islamu definisanoj kao "ihasan - dobročinstvo" kojim se ujedno potvrđuje naklonost ljudske prirode dobru. Zar hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., "Zaista u tijelu postoji jedan organ, ako on bude ispravan cijelo tijelo je ispravno, a ako se on iskvari cijelo tijelo se iskvrari. Taj organ je srce."[viii] ne govori o samom centru emocionalnog života, tj. srcu, i pojašnjava njegovu ulogu i značaj!?

Odgoj tijela

     Riječ tijelo u Kur'anu se spominje samo jedanput i to  u govoru o Talutu: Allah je njega da vlada vama izabrao" - reče on - "i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, (El-Bekare, 247.) Ovim ajetom rečeno je da se Talutovo vođstvo ogledalo u znanju i tjelesnom snagom. Allahova zabrana jedenja lešine, krvi, svinjetine, i dr. Došla je upravo iz brige za očuvanjem zdravlja tijela. Brojni su ajeti i hadisi koji govore o tome, ameđu njima posebno ističemo poznati hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,: "Allahu je draži snažan vjernik od slabog, a oba su mu draga."

Uravnoteženost između pojavnog i nevidljivog svijeta

     Pod nevidljivim svijetm podrazumijevamo sav nematerijalni svijet, a pojavni svijet je svijet materije. Uravnoteženost između ovih svjetova podrazumijeva da bi čovjek trebao raditi za drugi svijet (ahiret) kao da će sutra umrijeti, a raditi za ovaj vidljivi svijet kao da će na njemu vječno živjeti. Pored toga, ovo načelo zahtjeva da čovjek, kako god je spoznao da mora zadovoljiti svoje tjelesne, materijalne potrebe, mora zadovoljiti i sve svoje duhovne, nematerijalne potrebe. Dakle, islam uopće ne sputava čovjeka na uski dio stvarnosti nego ga podstiče da bude kosmopolita u najširem mogućem značenju te riječi.

[i]  Muhammed Qutb, Menhedžu 't-terbijjeti 'l-islamijjeti, Daru 'š-šuruk, Kairo, str. 11.-12.

[ii]  Vidi: Dr. Fethi Ali Jusuf - dr. Mahmud Abduhu Ahmed - dr. Mustafa Abdullah Ibrahim; Et-Terbijjetu-d-dinijjetu-l-islamijje bejne-l-esaleti ve-l-muasare; Alemu-l-kutub, Kairo, 1999., str. 59.-60.

[iii]  Ibid, str. 61.

[iv]  Imam Buharija u svom Sahihu, 1/438., Kitabu 'l-edeb, od Nu'mana bin Bešira, r.a., i bilježi ga imami Muslim u svom Sahihu, 4/1999.-2000., Kitabu 'l-birr.

[v]  Dr. Fethi Ali Jusuf - dr. Mahmud Abduhu Ahmed - dr. Mustafa Abdullah Ibrahim; Et-Terbijjetu-d-dinijjetu-l-islamijje..., str. 65.

[vi]  Bilježi ga imam Zubejdi  u Ithafi 's-sadeti 'l-muttekin, tj. šerhu Ihja 'ulumi 'd-dina, 1/73., te Adžluni u Kešfi '-Hufa, 2/73.

[vii]  U ajetu se jasno koristi riječ "balehum", što se jasno odnosi na unutrašnje, tj. emocionalno, stanje čovjeka.

[viii]  Imam Buharija u Sahihu, 1/126., Kitabu 'l-iman, 1/ 126.