ISLAMSKA PEDAGOGIJA (09)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (9)

Piše: Nezir Halilović

Kakvo znanje islam traži

     U prošlom radu smo se osvrnuli na pogled islamske pedagogije i islama na znanje i traženje nauke, ukazujući na osnovne odrednice, a u ovom radu ćemo nastaviti izlagati tu tematiku ukazujući na osnovna obilježja sistema obrazovanja u islamu, družeći se sa djelima istaknutih islamskih autora.

Osobenosti obrazovanja u islamu

     Islam, samom činjenicom da je univerzalni sistem života i da je svoj pečat dao organiziranju svih polja ljudskog života, neminovno je taj položaj morao "zaslužiti" i "obezbijediti" obilježjima koja će zauvijek biti aktuelna i atraktivna. Samim tim, i sistem obrazovanja koji zastupa islamska pedagogija morao se bazirati na takvim obilježjima, i istražujući ovu tematiku lahko se uočavaju ta obilježja, samo što je to u našem podneblju još uvijek nepoznato i mahom nedostupno zbog jezičke barijere. U nastavku ćemo navesti obilježja obrazovanja koje traži islam onako su to divno naveli autori dr. Feth Ali Jusuf, dr. Mahmud Abduhu Ahmed i dr. Mustafa Abdullah Ibrahim, u djelu pod naslovom Et-Terbijjetu-l-islamijjetu bejne-l-esaleti ve-l-mua'sare (Islamska pedagogija između izvornosti i savremenosti).

Prvo obilježje: Istinsko znanje

     Prvo obilježje sistema obrazovanja u islamu jeste istinsko znanje, odnosno da se spoznaja kod muslimana ne zaustavlja na nivou mišljenja i nagađanja, te nije joj cilj puki taklid (slijepo povođenje za već gotovim rješenjima). Pored toga, ta spoznaja ne izrasta iz gatki, praznovjerja, strasti i neistina. Upravo iz tog razloga, Kur'an sve spoznaje nastale pod ukazanim poticajima tretira kao bezvrijedne, koje uopće ne uzdižu svog nosioca iznad nivoa nepismenih. Uzvišeni Allah u Svojoj Časnoj Knjizi kaže: "Neki od njih su neuki (nepismeni), oni ne znaju za Knjigu, nego samo za gatke, i oni se samo domišljaju." (El-Bekare, 78.) Dakle, iz kur'anske perspektive nepismeni su svi oni koji ne angažuju svoje umove u cilju razumijevanja onoga što čitaju, i upravo zato takve osobe svoje vjerovanje i misli zasnivaju na nivou pretpostavki, nagađanja i mišljenja, a Kur'an ne smatra ništa tako prezrenim i jadnim kao nekorištenje razuma i zapostavljanje logike. Uzvišeni Allah u suri El-Bekare ukazuje na takvu vrstu ljudi, "gotovane", odnosno "mukallide", koji žive samo na gotovim rješenjima, uspoređujući ih sa stokom. Uzvišeni Allah kaže: "Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se samo viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi, oni ništa ne shvaćaju." (El-Bekare, 171.)

     Navedenom treba nužno dodati činjenicu da spoznaja u islamu nema nikakvu vrijednost, niti korist, ako ne bude praćena praktičnom primjenom, štaviše, puka spoznaja bez praktične primjene postaje samo teret i namet svome nosiocu. Tako možemo naći veliki broj ajeta i hadisa koji ukazuju na neophodnost povezivanja spoznaje i prakse. Uzvišeni Allah u suri Saff kaže: "O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O kako je Allahu mrsko kad govorite riječi koje djela ne prate!" (Es-Saff, 2.-3.) Ako bismo ovo kur'ansko načelo usporedili sa učenjima savremene pedagogije vidjeli bismo da ju je Kur'an pretekao za više od trinaest stoljeća, jer tek savremena pedagogija u osnovama obrazovanja ukazuje da je razumijevanje i sigurnost u saznanja neizostavna potreba, i ne samo to, nego i da mora biti popraćeno praćena praksom i aktivnostima realizacije svih teoretskih saznanja u planirane i sistematski organizovane praktične aktivnosti. No, zapanjujuće je da možete naći veliki broj pedagoga u arapskom svijetu koji, kada govore o sintezi teorije i prakse u odgoju i obrazovanju, ističu da su to ideje Džona Dejvija i njegovog učenika Vilijema Kelpatrika, i smatraju da su to njihove originalne ideje i inovacije koje su oni uveli u pedagošku misao, usprkos tome što su te ideje stoljećima jasne i poznate islamskoj pedagogiji i što se na neizbrojnom broju mjesta jasno vidi sa su to istaknuta obilježja sistema obrazovanja u islamu. Na osnovu svega navedenog možemo konstatovati da su obilježja istinskog znanja u islamu:

1. nepovođenje za pukim mišljenjem.
2. udaljenost od strasti i ličnih prohtjeva.
3. sinteza teorije i prakse.
4. udaljenost od taklida (slijepog prihvatanja gotovih rješenja).

Drugo obilježje: Sveobuhvatnost spoznaje i znanja

     Pod ovim se misli na upotpunjavanje spoznaje i znanja. U pogledu ovog obilježja moramo ukazati da se znanje (nauka) i obrazovanje u Časnom Kur'anu i hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., spominju u općim odrednicama, a značenje te općenitosti je upravo to da titula znanja nipošto nije ograničena i "rezervisana" samo na određenu oblast, isto važi i za obrazovanje. Dokaz za navedeno je činjenica da Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu, konkretno u suri Fatir, nakon govora o Svojim veličanstvenim znakovima u svijetu, poput spuštanja kiše, izrastanja bilja, brdima različitih oblika i boja, o čovjeku, o životinjama, itd., kaže: "a Allaha se boje od robova Njegovih, učenjaci." (Fatir, 28.) Upravo položaj ovih riječi koje dolaze nakon nabrajanja različitih očiglednih pojava u svijetu ukazuju da riječ učenjaci ima nesumnjivo opće značenje i da obuhvata učenjake u poljoprivredi, prirodi, životinjama, itd. Pored toga, Uzvišeni Allah u suri Ez-Zumer kaže: "Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju..." (Ez-Zumer, 9.) i u ovom ajetu je riječ "znaju" došla u općenitom značenju, a može se konstatovati da se riječi "fikh - razumijevanje" i "tefekkuh" u Časnom Kur'anu i hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., isključivo koriste kada se govori o čisto vjerskom znanju. Uzvišeni Allah u suri Et-Tevbe kaže: "Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha pobojali." (Et-Tevbe, 122.) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Kome Allah želi dobro uputi ga u razumijevanje propisa vjere."[1] Znanje koje islam traži od svojih pripadnika da se obilno okite njime je sveobuhvatno, svestrano znanje praćeno konkretnim sposobnostima, koje će se isticati kroz cjelokupno ponašanje i sva polja ljudskog života. Buharija navodi da je Omer, r.a., rekao: "Obrazujte se i dobro uputite prije nego zauzmete funkcije!"[2], što jasno ukazuje da su administracija i uprava djelatnosti koje od čovjeka zahtijevaju obrazovanje, dobro razmumijevanje i upućenost, a upućenost u vjeru i njeno razumijevanje se postiže jedino znanjem, kao što već stoji u hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., "Kome Allah želi dobro uputi ga u razumijevanje propisa vjere. Ja sam samo Kasim, a samo Allah daje. Zaista će ovaj ummet opstati do Sudnjeg dana, ili dok ne dođe Allahova odredba."

Treće obilježje: permanentnost (tj. cjeloživotno obrazovanje)

     Pod permanentnošću obrazovanja podrazumijevamo da čovjek neprekidno traga za naukom i znanjem tokom cijelog svog života, i to sa gorljivom željom i neprekidnim interesom za istraživanjima. Islam je i u ovom obilježju očigledno pretekao savremenu pedagogiju čiji mnogobrojni protagonisti smatraju da je ideja o permanentnom obrazovanju, tj. o cjeloživotnom obrazovanju, izvorna ideja savremene pedagoške misli, međutim na činjenicu da je istaknuto obilježje islamske pedagogije permanetnost obrazovanja ukazuju mnogobrojni tekstovi koji dostižu stepen mutevatira (najveći stepen vjerodostojnosti nakon Kur'ana) i uprvo oni ukazuju kako je čovjekova misija na zemlji "hilafet - namjesništvo, odnosno upravljačka misija", a hilafet neizostavno zahtijeva aktivnost i istraživanja, jednako kao što zahtijeva nauku i obrazovanost. Kada čovjek stane sa svojim obrazovanjem, automatski zapostavlja ključnu misiju kojom ga je obavezao Uzvišeni Allah, a to je da bude Allahov halifa na zemlji i da je izgrađuje u ime Allaha. Osim toga, u ljudskoj prirodi je da čovjek zaboravlja i malo po malo gubi saznanja zbog slabosti memorije i faktota starosti. Na to nam lijepo ukazuje Časni Kur'an u suri El-Hadž: "a neki od vas duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što znaju." (El-Hadž, 5.)  Zbog svega navedenog, kao i da bismo se oduprli djelovanju slabosti i zaborava neophodno je da stalno čitamo i da se stalno obrazujemo. U historiji islama je pritvrđeno da su brojni ashabi tražili znanje i obrazovali se usprkos svojim godinama, a već smo navodili Omerov govor: "Obrazujte se i dobro uputite prije nego zauzmete funkcije!", na što je imam Buharija dodao: "i nakon što zauzmete funkcije!"

Četvrto obilježje: Demokratija u obrazovanju

     Pod demokratijom u obrazovanju podrazumijevamo činjenicu da se znanje, kada je učinjeno farzom (strogom obavezom) ummetu islama, ne traži samo od određene grupe ili zajednice, mimo ostalih. Kur'an i hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ne odnose se samo na određenu grupu ili zajednicu, a uz to i pitanje jednakopravnosti među ljudima je pitanje koje ne trpi nikavu raspravu, pa zato kada Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Traženje znanja je stroga obaveza svakog muslimana i muslimanke", onda generalno traži od svih muslimana i muslimanki da se obrazuju. Ovdje moramo ukazati na određene smutnje i nedoumice u pogledu obrazovanja žene u islamu. Međutim, najispravnije je mišljenje da žena ima jednaka prava na obrazovanje kao i muškarci, te da i sirotinja ima jednaka prava na obrazovanje kao i bogataši, muslimani bi trebali omogućiti svima jednak pristup obrazovanju. Od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: Izašao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u društvu sa Bilalom, r.a., koji je mislio da on ne sluša žene, međutim, on im je održao predavanje i naredio im da dijele sadaku, na što žena dade menđuše i prsten koje je preuzeo Bilal, r.a. Aišra, r.a., je kazala: "Da se Allah smiluje Ensarijkama, njih stid nije sprječavao da pitaju za propise svoje vjere."[3] Žene su dobro znale i razumjele Poslanikovu, s.a.v.s., odgojno-obrazovnu ulogu, pa ga je jedna od njih pitala da ih poučava. Od Ebu-Se'id el-Hudrija, r.a.: "Došla je neka žena Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., rekavši mu: "Allahov Poslaniče, ljudi pokupiše sav tvoj govor i upute, pa odredi i za nas jedan dan kod sebe da ti dođemo pa da nas podučiš onome čemu te je podučio Uzvišeni Allah", na što reče Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Vi ćete se sastajati sa mnom tada i tada.", pa se okupiše žene i Allahov Poslanik, s.a.v.s. im dođe podučavajući ih ono čemu ga je podučio Uzvišeni Allah, zatim reče: "Nema ni jedne žene koja rodi troje djece a da joj ona neće biti zastor od vatre, na što jedna od žena reagova pitanjem: "Allahov Poslaniče, a dvoje djece?", pa on reče, i dvoje djece, i ponovi to."[4]

     Znanja pohvalna u islamu su samo ona od kojih ima koristi, kao što spominje Allahov Poslanik, s.a.v.s.: "Kada umre čovjek prekidaju se njegova djela osim u tri slučaja: trajne sadake, djeteta koje moli za njega i njegovog znanja kojim se ljudi koriste."[5] U hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., se kaže: "Među dvojicu ljudi kojima se može zavidjeti na onome što imaju su čovjek kojem je Uzvišeni Allah podario znanje, a on radi po njemu i podučava druge ljude tom znanju, i čovjek kojem je Uzvišeni Allah podario imetak pa ga on troši u hajrate. U drugom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., je usporedio učenjaka koji nema koristi od svog znanja i od čijeg znanja ljudi nemaju koristi sa žabokrečinom koja zadržava kišnicu, ali je beskorisna za zemljoradnju, niti zadržava toliko vode da od nje imaju koristi ljudi, a učenjaka od čijeg znanja ljudi imaju koristi, ali on sam od njega nema koristi usporedio je sa tvrdom, glatkom zemljom od koje zadržava vodu koju zatim piju ljudi i ptice, ali je to zemlja iz koje ne izrasta ništa, a učenjaka od čijeg znanja ima koristi on sam i ostali ljudi usporedio je sa plodnom zemljom koja prima vodu, pa iz nje izrastaju plodovi kojima se hrane ljudi.

Zaključak

     Na kraju našeg govora o osobenostima znanja u islamu navest ćemo hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kome se divno pojašnjava šta znači ići putem nauke i koje sve nagrade pripadaju onima koji idu tim putem, i ukazuje na vrijednost nauke i učenjaka, te bliskost učenjaka sa vjerovjesnicima. Od Ebu-Derda', r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Ko krene tražiti nauku, Allah će mu olakšati put u džennet, a meleki će ga prekriti svojim krilima iz zadovoljstva njime. Za učenjaka moli oprost sve na nebesima i na Zemlji, pa čak i ribe u moru, a prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost punog mjeseca u vedroj noći nad ostalim nebeskim tijelima. Zaista su učenjaci nasljednici vjerovjesnika, a zaista vjerovjesnici ne ostavljaju u naslijeđe ni zlatnike ni srebrenjake, nego iza sebe ostavljaju jedino znanje, pa ko ga uzme, uzeo je mnogo dobro."[6] Iz navedenog hadisa učenjaci su izveli brojne pouke i istine, a među naistaknutije spadaju:

1. Potrebno je da svi hrlimo za znanjem i zalažemo se u njegovom traženju,
2. Samo znanje kojim se traži Allahovo zadovoljstvo vodi u džennet,
3. Znanje popraćeno ibadetom je daleko bolje i kvalitetnije od pukog ibadeta, jer znanje povećava bogojaznost.
4. Da bi učenjaci bili nasljednici Allahovih vjerovjesnika potrebno je da se okite ahlakom i ponašanjem Allahovih vjerovjesnika, tako da njihova djela postanju njihova etika, a riječi da postanu djela. Uz sve navedene počasti koje je islam rezervisao za nauku i znanje, Uzvišeni Allah je naredio Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s., da stalno traži povećanje znanja: Reci: "Gospodaru moj, povećaj mi znanje!" (Ta-ha, 114.) a Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije tražio povećanje bilo čega izuzev znanja. Ebu-Hurejre, r.a., prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ovu dovu: "Dragi Allahu, okoristi me onim što si me podučio i poduči me onome što mi nedostaje, i povećaj moje znanje. Hvala Allahu u svim situacijama."[7]

[1] Bilježi ga imam El-Buhari u svom Sahihu 1/164, Kitabu-l-'ilm, od Muavije, r.a.; a bilježi ga i imami Muslim u svom Sahihu, str. 2/719, u Kitabu-z-zekat.

[2]  Bilježi ga imam El-Bejheki u djelu "Šu'bu-l-iman", poglavlje o traženju znanja, hadis br. 1669, od Omera, r.a.,  Daru-l-ma'rife, Bejrut, str. 2/255.

[3]  Bilježi ga imam El-Buhari u svome Sahihu, Kitabu-l-'ilm, od Aiše, r.a., str. 1/228; a bilježi ga i imam Muslim u svom Sahihu, Kitabu-l-hajd, od Aiše, r.a., str. 1/261.

[4]  Bilježi ga imam El-Buhari u svom Sahihu, 13/292, Kitabu-l-i'tisam.

[5]  Bilježi ga imami Muslim, u svome Sahihu, str. 3/255, Kitabu-l-vasijet, od Ebu-Hurejre, r.a.

[6] Bilježi ga Ebu-Davud u svome Sunenu, Kitab-l-'ilm, str. 3/316; a bilježi ga i Et-Tirmizi u svome Sunenu, Kitabu-l-'ilm, 48-49/5.

[7] Bilježi ga imam Ibn-Madže u svome Sunenu, Kitabu-l-mukaddime, str. 1/92.; a bilježi ga i El-Hakim u El-Mustedreku, Kutubu-d-dua', str., 1/510. Hakim kaže da je sahih, a to mu potvrđuje i Ez-Zehebi.