ISLAMSKA PEDAGOGIJA (04)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (4)

     Piše: Nezir Halilović

     Pojam islamske pedagogije nemoguće je odvojiti od fenomena religije i religioznosti , tj. od pojma fitre kao urođene prirodne čovjekove potrebe za vjerom i vjerovanjem. Savremena razmatranja vjerske pedagogije općenito mogu biti usmjerena u dva smisla, širem i užem. U širem smislu time se podrazumjeva govor o religiji kao obliku „svjetonazora" i upravo kao takva pedagogija markirala je značajan dio ljudske povijesti. U užem smislu o vjerskoj pedagogiji govorimo isključivo kao o nastavnom predmetu (vjeronauka), koji se izučava u brojnim zemljama diljem svijeta. Ova podjela suštinski je strana islamu kao sveobuhvatnom konceptu življenja koji je i kao religija i kao sistem života počeo riječima: „Uči...!" i ona, istini za volju, više se veže za zapadni svijet u kome je stoljećima pedagogija imala opći vjerski karakter, sve dok Crkva nije izugubila monopol na obrazovanje, nakon čega se vjeronauka izučava samo kao jedan od nastavnih predmeta.

Stanje islamske pedagogije u današnjem svijetu

     Područje vjerske pedagogije (odnosno religijskog odgoja) spada u još uvijek nedovoljno ispitana i tretirana polja naučnog istraživanja. I one malobrojne studije o tome uglavnom su usmjerene na podršku udžbenicima medresa, ili, pak, ukazuju na djelotvornost vjerskog odgoja čisto u promjeni ponašanja kod učenika... Kako ističu pojedini autori[i], uzrok tog stanja leži u dvije činjenice: Prva je da skoro niko nije pokušavao ozbiljnije se okoristiti naslijeđem islamske pedagogije u razvoju opće pedagoške misli, bez obzira na obilje materije i postojanje mnoštva dragocjenih pedagoških misli kod muslimanskih učenjaka koji su se bavili pitanjima odgoja i obrazovanja. Druga je potpuno oslonanje pedagogije arapskog svijeta, od 30.-tih godina prošlog stoljeća, na tokove zapadnjačke pedagogije u pogledu stremljenja i naučnih oblasti u skoro svim pedagoškim trendovima. Međutim, zapadnjačka pedagogija, općenito uzevši, potsikuje i zanemaruje vjersku pouku zbog brojnih razloga, a jedan od najznačajnijih je nepostojanje duboko ukorjenjenog osjećaja o vrijednosti vjere za usmjeravanje i uređenje društvenog života, zbog čega je sav vjerski život prepušten vjerskim udruženjima. Na osnovu toga došlo je do nestašice, tj. do nepostojanja interesa za studije u vezani s poučavanjem vjere, a s obzirom da smo mi, uveliko (ako ne i potpuno) ovisni o svemu što dolazi sa Zapada pa i u naučnim rezultatima, tako je i kod nas u pogledu studija o vjeri došlo do velike praznine u čvrstim naučnim nalazima. Istina, uopće ne negiramo vrijednosti i doprinose brojnih  iskrenih naučnika koji su pisali o tome i koji su tek počeli pisati, nego želja nam je da ukažemo da područje vjere u pedagogiji još uvijek nije dovoljno zastupljeno, niti mu je ranije a i danas posvećivan adekvatan interes i pažnja, tim prije što imamo zapanjujuće bogatu tradiciju  prepunu blistavih ideja, stavova, vrijednosti i plodnih momenata.

Religija kao urođena potreba

     Kao što ističu brojni autori religioznost je imanentna samo čovjeku i kao takva toliko duboko je urođena u čovjeku da kroz cjelokupnu povijest ne možemo naći ni jedno društvo, a da nije imalo neki oblik vjerovanja u nevidljivu „Silu" koja kontroliše čovjeka i svijet oko njega iz čega je proizilazio osjećaj o ljudskoj nemoći i velični te „Sile", a zbog čega je čovjek osjećao strahopoštvoanje prema njoj i pokušavao joj se primaći raznim obredima i pokornošću. Etimološki pojam religije dolazi od latinske riječi relegare što znači pažljivo održavati, brižno se odnositi , a suštinsko je značenje svjesno pridržavanje obrednih propisa prema božanstvima zvanim religiones. (Ciceron) Drugo etimološko značenje je od latinskog glagola religare što znači vezati, stvarati sponu, a ono bi u religiji značilo povezivanje ovozemnog i onozemnog.[ii] Po islamskim autorima religija je samo pokušaj objašnjenja čovjekove povezanosti sa svijetom koji ga okružuje, spoznaje njegovog položaja i uloge u tom svijetu, te dolazak do zadovoljavajućih odgovora na pitanja koja ga zbunjuju[iii]. Velika je greška u ovom smislu islam tretirati kao jednu od „ravnopravnih religija", jer taj pokušaj može biti tačan, ali i pogrešan. Profesor Bartelemi Sant Hejliber kaže: „To je ova veličanstvena misterija koja uvijek iznova potiče naše umove na razmišljanja postavljajući nam pitanja: Šta je svijet? Šta je čovjek? Odakle potiču čovjek i svijet? Ko ih je stvorio? Ko ih kontroliše? Kako je sve počelo? Kako će se sve završiti? Šta je život? Šta je smrt?, itd. Ne postoji ni jedan narod ili zajednica koja nije iznašla odgovore na ova pitanja, bilo dobre ili loše, prihvatljive i ništvane, čvrste ili prevrljive." Henri Berdžson je rekao: „Našao sam ljudske zajednice bez ikakvih naučnih, umjetničkih i filozofskih znanja, ali apsolutno nikada nisam našao zajednicu bez vjere."[iv] Muhammed Ferid Vedždi u enciklopediji „Dairetu-l-Me'arif" kaže: „Nemoguće je iskorijeniti ideju religioznosti, jer ona obuhvata najsuptilnije crte duše i njene najljepše veze. Ideja religijoznosti će pratiti čovjeka dokle god bude posjedovao zdrav razum i mogne razlučiti lijepo od ružnog. Ujedno, ta priroda u njemu će narastati ovisno o obimu njegovih saznanja i porastu spoznaja."[v] Govoreći o tome Ernest Rejnan je rekao: „Moguće je staviti van upotrebe slobodu upotrebe pameti, znanja i tehnologije, ali je nemoguće zamesti religioznost koja će ostati trajni dokaz neispravnosti određenih religija."

Manifestacije religijskih zabluda kod raznih naroda

     Govoreći o pojavnosti religije koja je pratila čovjeka od njegovih prapočetaka Mustafa Abdul-Halim el-Džundi nam ističe: „Išćitavajući povijest možemo naći pravo šrenilo pojavnosti religije kod raznih naroda. Tako su drevni Sumerani svoju sreću i zadovoljstvo nalazili u obožavanju „Anua", Babilonci u obožavanju „Ba'la", drevni Egipćani u obožavanju „Raa" i „Ozirisa", Feničani u obožavanju „Ornolosa", Perzijanci u obožavanju „Oromazde", Indijci u obožavanju „Brahme", Kinezi u obožavanju „Čanga" i „Šang Lija", a Meksikanci u obožavanju „Čili Bušle".[vi] Čovjek se tokom povijesti u svojoj religioznosti vezao za ono što je mogao dokučiti svojim osjetima kao i ono što njima nije mogao dokučiti, vezao se za razumna bića kao i ona koja uopće nemaju pameti. Tako je obožavao i prirodu sa svim njenim pojavama i tijelima poput zvijezda, planeta, brda, organske materije, obožavao je bića koja se oglašavaju, kao i ona koja uopće nemaju moć glasa i govora. Svjedočanstva koja govore o tome su neizbrojna. Tako je povijest zabilježila da su sveštenici Grada Sunca kod drevnih Egipćana ustvrdili da postoji veliki broj bogova okupljenih oko vrhovnog parlamenta koji se sastoji od osam bogova na čijem je čelu „Ra - Bog Sunca". Kod Indijaca je pravgnula ideja o veličanju čovjeka jer je kod njih brahmanizam uzdizao vjerske sveštenike i tretirao ih do nivoa svetosti „Brahme", koga su zvali „Ljudskim božanstvom". Zbog toga su njima bile posvećivani brojni obredi veličanja i obožavanja, a njihovo ismijavanje ili nanošenje zla ubrajalo se u najveće grijeh unutar indijskog društva. Sa svoje strane Perzijanci su vjerovali u postojanje dva boga: Boga dobra - „Oromazde" ili „Hormurza"; i Boga zla, laži i prezrenosti kojeg su nazivali „Ehreman". Boga dobra su mnogo štovali i bili su uvjereni da je on stvorio svijet. Što se, pak, tiče Ehremana on je u svakom dobru koje je stvarao Oromazda bio prisutan poput sjenke.  Iako je je bio oduvijek poput „mazde" čiji je inače bio loši bliznac, vjerovali su da nije vječan i da nestaje čim dobro nadvlada zlo, istom i on nestaje iz svijeta postojanja.[vii]

Uticaj religije na život društva

     Religioznost je imala veliki i očigledni uticaj na razna društva i zajednice a sve to se odražavalo na njihov život i življenje o čemu, također govore brojni primjeri.

Drevni Egipćani su postigli vrhunska dostignuća u graditeljstvu, umjetnosti i izgradnji hramova i grobnica u kojima su isklesavali vjerske hijeroglife koji i danas ukazuju na čvrstinu njihovog uvjerenja u proživljenje i polaganje računa, dodajući tome i uvjerenje da će se duša vratiti u tijelo ponovo nakon smrti. Zbog toga su na svim grobnicama ostavljali otvor vjerujući da će se duša tuda ponovo vratiti u tijelo za što je potreban simbolični prolaz za njeno odlaženje i dolaženje. Ujedno s tim vjerovali su da tijelo mora biti očuvano  zbog čega su primjenjivali balzamovanje i mumificiranje umrlih.

     Život budista je bio pod uticajem ideje totalne iskrenosti koja se ogledala u apsolutnom odbacivanju svih ugodnosti i zadovoljstava, s jedne strane, i potpunoj posvećenosti razmišljanju o tajnama svijeta, s druge strane. Njihov metod je bio u žestokom pretjerivanju u činjenju obreda i posebno u „skromnosti" koja je dolazila do te granice da bi neki od njih sjedali na obalu rijeke i na tom mjestu u tom položaju boravili čitav niz godina bez ikakvog pomjeranja, živeći u travi i neprekidno razmišljajući o tajnama svijeta. Tako bi se borio protiv sebe sve dok konačno ne bi „iščupao dušu" od prljave materije.[viii]

     Kod drevnih Perzijanaca se rasprostanilo svetkovanje nekih životinja, tako da su zabranili njihovo ubijanje i bilo kakvo uznemiravanje, a za onoga ko bi to učinio bile su propisane surove kazne koje bi kadkad predviđale udaranje štapom po nekoliko hiljada udaraca. U njihovo vjerovanje je spadalo i izlaganje tijela nakon smrti i njegovo komadanje i raznošenje da bi se „očistilo".

     Vjerovanje Kineza se odlikovalo pretjerivanjem u štovanju predaka do te mjere da im nema sličnoga u povijesti. Umrle pretke su toliko veličali da su ih obožavali čak i više nego „nebeske duhove". Tu tradiciju su brižno njegovali stotinama godina. Pored toga, oni su jedinstveni po još jednom fenomenu, a to je pretjerivanje u veličanje svetosti zemlje i obožavanje iste do te mjere da su je čak i nazvali: „Dobroćudna sila koja prima sjemenje da bi ga obilno vratila u vidu mnogostrukih plodova.".[ix]

     Vidimo da religioznost sama po sebi uopće nije dokaz ispravnosti, istine i pravednosti određene religije, ali je istovremeno dokaz za postojanje neizbrisive čovjekove potrebe za vjerovanjem koja se mora zadovoljiti na ovaj ili onaj način!

Dolasci spasa

     Kada su ljudi osjetili veliku potrebu za ispravnim usmjerenjem u traženju Boga, tražeći ko će ih uputiti u istine postojanja svega oko njih poslani su im poslanici koji će dati odgovore na te zahtjeve i usmjeriti čovječanstvo na obožavanje Allaha. Uzvišeni Allah kaže: „Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!"„(El-Enbija', 25.) Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!" (En-Nahl, 36.) Pogledaj u odredbama objavljenim poslanicima Našim, koje smo prije tebe slali, da li smo naredili da se, mimo Milostivog, klanjaju božanstvima nekakvim. (Ez-Zuhruf, 45.)Misija svih poslanika je bila jedinstvena kroz sva stoljeća povijesti čovječanstva sa vrhuncem u obožavanju samo Uzvišenog Allaha osim kojeg nema drugog boga, a tu misiju je podržavala urođena priroda i sklonost ka religioznosti koju je Uzvišeni Allah stvorio u svakom čovjeku.

     Uzvišeni Allah kaže: Kad im brat njihov Nuh reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! (Eš-Šu'ara, 106.-107.) Kad im brat njihov Hud reče: "Kako to da se Allaha ne bojite?" Ja sam vam ,sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! (Eš-Šu'ara, 124.-127.)  Kad im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sa vam, sigurno, poslanik pouzdani. zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! (Eš-Šu'ara, 142.-144.) Kad im Šuajb reče: "Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! (Eš-Šu'ara, 1177.-179.) Ibrahim, a.s., je poručio svome narodu: "Čemu se vi klanjate?" a oni odgovorili: "Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo", on je rekao: "Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?" "Ne," - odgovoriše, "ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju." "A da li ste razmišljali" - upita on - "da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davani preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, (Eš-Šu'ara, 75.-81.) Musa, a.s., je poručio faraonu: „A ko je Gospodar svjetova?" - upita faraon. "Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete" - odgovori on. (Eš-Šua'ra, 22.-23.) Isa, a.s., je rekao svome narodu: A kad je Isa očita znamenja donio, on je rekao: "Donosim vam mudrost i dolazim da vam objasnim ono oko čega se razilazite. Zato se Allaha bojte i Meni se pokoravajte, Allah je moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte, to je pravi put!' (Az-Zuhruf, 63.-64.)

     Uzvišeni Allah je zapečatio slanje poslanika sa islamom u kojemu je pojasnio ispravnu religioznost zbog čega je i obavezao cijelo čovječanstvo na njegovo pridržavanje i slijeđenje. Uzvišeni Allah kaže: A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena. (Alu-Imran, 85.)

Stavovi mislilaca i filozofa o religioznosti

     Vidjeli smo da je postojanje religioznosti neosporna pojava, međutim o suštini te pojave, njenom izvoru, uzrocima i poticaju zapadni filozofi i mislioci su zauzeli suprotne stavove od islama koji nas uči da je to fitra - tj. prirodna vjera, urođena u svakom ljudskom biću, koja je potpuno komplementarna sa islamom. Uvaženi Reuf Šilbi[x] nam iznosi njihova glavna usmjerenja u tumačenju tog fenomena:

     Obožavanje prirode;Neki od zapadnih mislilaca su religioznost vidjeli u obožavanju prirode jer, po njima, prvi čovjek nije razumijevao svijet u kojem živi. Veliki broj zemaljskih i svemirskih pojava mu je bio nedokučiv i misteriozan tako da to nije mogao shvatiti iz čega se u njemu rodio strah od prirode. Nemogavši racionalno pojmiti te pojave počeo je vjerovati da su one žive poput njega, zatim je osjetio da su one moćnije od njega, pa je prirodnim redoslijedom pokušavao naći načina da im udovolji kako bi dobio njihovu „pomoć" i odagnao od sebe njihova „zla". Tako je ćovjek počeo obožavati prirodu. Nakon toga se to obožavanje diferenciralo ovisno od podneblju i zastupljenosti prirodnih pojava. Tamo gdje je Sunce bilo najznačajnija pojava obožavano je Sunce, tamo gdje su kiša ili vulkan imali najveći uticaj na život čovjeka oni su bili obožavani. Ponekad u područijima gdje su krava i druge životinje bile presudne za život čovjeka bili su obožavani.

     Obožavanje duhova i duša umrlih predaka; Ponekad je čovjek obožavao duhove i duše predaka tamo gdje nije mogao shvatiti pojam života i smrti i kada su ljudi mislili da će se duša ponovo vratiti u tijelo umrlog. Moguće je da su snoviđenja umrlih izvršili presudan uticaj na shvatanje tih ljudi pa su počeli obožavati duhove, na temeljima vjerovanja da duše umrlih kruže i bivstvuju oko ljudi. Na ovim temeljima se začela ideja reinkarnacije.

     Idolatrija: Ova pojava je nastala kompariranjem predhodna dva oblika vjerovanja, obožavanja prirode i duhova, s tim da je ona usmjerena na obožavanje idola kojeg su poredili sa bogom i kao takvog ga prihvatali i obožavali. Ovaj oblik se razgranao širom svijeta sa brojnim varijacijama od obožavanja idola, kipova, do obožavanja talismana.

     Obožavanje vrhovnog Bića;  Ovu pojavu posmatraju iz ugla da je ljudska pamet u prošlosti bila nesposobna da shvati i objasni uzroke i pojavnosti prirodnih pojava i vjerovanja u Nevidljivu Silu koja upravlja svime što se dešava a što čovjek svjedoči poput vulkana, gromova i munja, oluja, zemljotresa, i ostalog.

     Navedena tumačenja koja su davali filozofi i mislioci egzistiraju isključivo kao hipoteze, a nikako kao konačna objašnjena fenomena religioznosti, na koja ne možemo dati općeniti konačni sud. Ovdje ćemo se zadovoljiti riječima uvaženog doktora Muhammeda Abdullaha Diraza koji je o religioznosti rekao da je to: „duboko ukorjenjena čežnja za vječnim u prošlosti i budućnosti, to je žurno aktivno traganje za konačnim i univerzalnim, to je ključni faktor za oblikovanje idejne moći u čovjeku, štaviše, to je ključni faktor za oblikovanje duhovnosti. Dragocjene emocije poput ljubavi, čežnje, zahvalnosti, skrušenosti, stida, nade, itd., ako ne nađu svoje utočište u stvarima i ljudima naći će u vjeri i to bez nedostižne granice i neisrpnih mogućnosti.

     Konačno, religioznost je ključni faktor u oblikovanju ljudske volje koju istovremeno potpomaže sa mnoštvom izvorišta i poticaja koji će ga čuvati od djelovanja očaja i gubitka nade. Izvorište religioznosti ni u kom slučaju nije u strahu od prirode, ili u vjerovanju u prisustvo duhova, ili u fetišizmu, kako o tome tvrde zapadni mislioci, nego u Božijoj objavi u nekom neodređenom obliku kao što to lijepo kaže dr. Muhammed Hasbullah u svome djelu: „El-Hajatu-vidždanij ve-l-akidetu-d-dinijje".

[i] Vidi: Dr. Fethi Ali Jusuf - dr. Mahmud Abduhu Ahmed - dr. Mustafa Abdullah Ibrahim; Et-Terbijjetu-d-dinijjetu-l-islamijje bejne-l-esaleti ve-l-muasare; Alemu-l-kutub, Kairo, 1999., str. 7.

[ii] Dr. Refik Ćatić - dr. M. Stevanović: Pedagogija; Pedagoški fakultet Zenica; Zenica, 2003., str. 191.

[iii] Dr. Fethi Ali Jusuf - dr. Mahmud Abduhu Ahmed - dr. Mustafa Abdullah Ibrahim; Et-Terbijjetu-d-dinijjetu-l-islamijje bejne-l-esaleti ve-l-muasare; str. 11.

[iv] Ibid. Str. 11.

[v] Ibid, str. 11.

[vi] Mustafa Abudl-Halim el-Džundi: Insan bejne alemijjeti-t-tedejjun ve fitrijjeti-t-tevhid; Medžisu-l-'Ala li-š-šu'uni-l-islamijje; časopis „Minberu-l-islam", br. 4.; godina 43.; januar 1985. str. 44.

[vii] Dr. Fethi Ali Jusuf - dr. Mahmud Abduhu Ahmed - dr. Mustafa Abdullah Ibrahim; Et-Terbijjetu-d-dinijjetu-l-islamijje bejne-l-esaleti ve-l-muasare; str. 12.

[viii] Alij Ma'bid Fergali: Lemhat fi neš'eti-l-fikri ve tatavvurihi inde-l-areb ve-l-misrijjin ve-l-hunud; Daru-l-kitab el-džami'i", Kairo, 1984, str. 193.

[ix] Alij Ma'bid Fergali:El-Džanibu-l-felsefi inde-l-ummetejni:El-Farisijje ve-s-sinijje; Daru-l-kitab el-džami'i", Kairo, 1984, str. 37.

[x] Reuf Šilbi: Ja ehle-l-kitab te'alu il akelimetin sevain...;  Daru-sabit, Kairo, 1410.h.g.-1990.g., str. 9.-12.