ISLAMSKA PEDAGOGIJA (02)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (2)

Piše: Nezir Halilović

Zašto je akcenat islama na islamskoj pedagogiji

     Jedno od kvalitetnih pitanja na sve rasprave o islamskoj pedagogiji je: Zašto se u islamu njoj predaje izuzetno veliki značaj? Na to veliko i značajno pitanje daje nam odgovor Sejid Qutb u svome djelu „Haze-d-din", pa kaže: „Ovaj Božiji put predstavljen u obliku islama kao finalne verzije objavljene Muhammedu, s.a.v.s., neće biti realizovan na Zemlji i dunjaluku samom objavom od strane Allaha, dž.š., on neće biti ni trenutno realizovan izravnom Božijom naredbom (KUN! - Budi!) u momentu obajve, neće biti realizovan čak ni samim dostavljanjem i pojašnjavanjem ljudima, kao što neće biti ostvaren ni Božijom prisilom poput one prisutne u zakonima koji vladaju u svemirskim tjelima i pojavama, ovaj put će biti realizovan tek kada ga ponese skupina ljudi, ljudi koji potpuno vjeruju u njega, i čine apsolutno sve što je u njihovoj moći da se on ustali u srcima drugih ljudi, kao i u njihovim životima. Takvi ljudi će za ostvarenje tog cilja založiti sve što posjeduju."[i]

Odgoj je centralno pitanje islamske pedagogije

     Imam El-Bejdavi u svome djelu „Envaru-t-tenzili ve esraru-t-te'vili - Svjetla objave i tajne tumačenja Kur'ana" u tumačenju Fatihe daje definiciju odgoja pa kaže: „Odgoj je dovođenje odgajanika do potpunosti korak po korak." Ovim riječima odjekuje cijeli pravac islamske pedagogije koji izgrađuje muslimana kao potpunu ličnost zdravog tijela, zrele pameti, divnog morala, koji odgaja njegove duhovne sposobnosti, uzdiže njegovu dušu, razvija njegov ukus i njegovu ljubav, te unaprjeđuje njegova znanja i sposobnosti za posao, istraživanja, nadgradnju i kreativnost na putu napredka cijelog ummeta. Vjera spada u osnovne čovjekove potrebe koje se moraju zadovoljiti u svim životnim aktivnostima. Stoga je potrebno da vjernik dobro poznaje svoju vjeru i zna njene propise i zakone, te da razmišlja o ajetima Gospodara svoga. Na to ga upućuju i riječi Uzvišenog Allaha iz sure Er-Ra'd, 19[ii]: Zar je onaj koji zna da je istina ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga kao onaj koji je slijep? A pouku samo razumom obdareni primaju. Vjera je, također, i nužna društvena potreba koja uređuje i reguliše ljudski život u brojnim pitanjima poput: kupoprodaje, dijeljenja i primanja, i dr. Ona postavlja relacije koje kontrolišu život i ima izrazito istaknutu ulogu u služenju zajednice i preporađa je u brojnim sferama. Sve navedeno zorno se ispoljava u svim njenim principima, načelima i sistemima koje je postavila s osnovim ciljem uređivanja individualnih i kolektivnih relacija između jedinki, te uspostavljanja zdrave zajednice koja će ispuniti svoju ulogu na najpotpuniji način. Na neophodnost uspostave ovih relacija među jedinkama društva upućuje i časni Kur'an u suri El-Hudžurat, 13.: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.

     Navedene stavke potvrđuje i Vjerovijesnikov, s.a.v.s., sunnet, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu kaže: „Primjer vjernika u njihovoj ljubavi i samilosti je kao primjer tijela. Kada oboli jedan njegov dio cijelo tijelo trpi groznicu i temperaturu."

     Vjera je ključni faktor u životu pojedinaca i zajednice. Ona čovjeka bogati vjerovanjem što mu pomaže u razumijevanju svijeta u kome živi. Ujedno ga bogati čitavim skupom vrjednota i vrijednosti koje ga usmjeravaju tokom cijelog života. Tako ga vjera podstiče na iskrenost, činjenje dobra ljudima, naređuje mu pravdu i dobročinstvo, ohrabruje ga na strpljivost i zahtjeva od njega da bude pouzdan, da ispunjava preuzete obaveze i obećanja, obvezuje ga na aktivnost i traženje halal opskrbe, usmjerava ga ka skromnosti i lijepom ophođenju prema drugima, itd. od brojnih pohvalnih osobina.

Neke od brojnih uloga vjere u životu pojedinca i društva

     - Vjera obezbjeđuje kontinuitet društva. Ona posebno uređuje društvo putem uređivanja porodice i regulacijom svih pitanja i propisa vezanih za brak, te posebno regulacijom propisa međusobnih odnosa. Sve to vodi ka većoj društvenoj solidarnosti.

     - Ona ostvaruje duševnu ravnotežu čovjeka putem vođenja čovjeka ka onome što liječi duše i Božijim uputama. Uzvišeni Allah kaže u suri Ez-Zuhruf, 32.: Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. - A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.

     - Vjera pojedincu vjerniku omogućava duševnu stabilnost, jer vjerovanje u Jedinog Allaha oslobađa dušu straha od svega drugo osim Njega, jer niko drugi ne posjeduje ništa od čovjekovog života. Uzvišeni Allah kaže u suri El-Furkan, 3.: Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći da život oduzmu, da život daju i da ožive.

     - Vjera, također, ostvaruje i idejnu postojanost, a ova postojanost poziva u kreativnost i nove i novu originalnost.

     Siže govora bi bio da vjera, bilo koja, u životu pojedinca kao i društva ima brojne zadatke u koje spadaju:

1.      Duhovni zadaci, a oni se zasnivaju na ubjeđenju i jačini vjerovanja u Allaha, ponosom na to i svijesti o Njegovom apsolutnom nadzoru u tajnosti i javi, zatim, vjerovanju u Njegove meleke, knjige i poslanike, u Sudnji dan, te sve što predstoji nakon smrti poput proživljenja, polaganja računa, Dženneta, Vatre, nagrade, kazne, i svega ostalog vezanog za akidu - vjerovanje.

2.      Duševni zadaci, a oni se zasnivaju na borbi duše kroz strpljenje, hrabrost, podnošenje tegoba, blagost, iskrenost, pouzdanost, krepost, itd., od ličnih duševnih vrijednota u koje poziva i na koje podstiče vjera.

3.      Društveni zadaci koji se zasnivaju na dobročinstvu, bogobojaznosti, primjeni vjerskih propisa i klonjenju vjerskih zabrana, njegovanju pokornosti Allahu, uređivanju veza i odnosa među ljudima, sve dok čovjek ne spozna svoje pravo i ne bude ga prekoračivao, bude poznavao svoju obavezu i najpotpunije je izvršavao i dok svako ne shvati da je odgovoran za ono što mu je povjereno.

Stvarna slika nastave islamske pedagogije

     Za primjetiti je da se nastava islamske pedagogije, kroz razne nivoe obrazovanja, uglavnom koncentriše na učenje vjere i usko je vezana sa njenim ograncima poput tefsira, hadisa, hifza, te prezentiranja informacija vezanih za fikh, siru, akaid, metodologiju istraživanja i islamsku poeziju. Na taj način, većinom, nastava islamske pedagogije u odgojno-obrazovnom procesu izvodi se na način kao i ostali nastavni predmeti. Nema sumnje da su njena nastava, spoznaje vezane za ogranke islamske pedagogije i memorisanje tih spoznaja, osnova ali mora se naglasiti da islamska pedagogija samom prirodom zavrjeđuje posebnu pažnju. Razlog je u tome što ona ima posebne zadatke daleko šireg opsega od pukog poimanja kao običnog nastavnog predmeta i što bi kao takva trebalo da ima daleko djelotvoraniji uticaj na učenika od bilo kojeg drugog nastavnog predmeta koji on uči. Islamska pedagogija, ako se ispravno razumi, daleko je obimnija od običnih podataka o vjeri i spoznaja vezanih za to. Ona ima obavezu da razvije sferu religioznosti kod učenika, a ta religioznost predstavlja dosljednost u ponašanju sukladno islamskim principima, načelima, pravilima i zakonima. Ovdje nam nije želja da umanjujemo vrijednost podataka o vjeri, jer oni su sastavni dio islamske pedagogije, a prirodno, nisu svi islamska pedagogija, oni su samo prva 'cigla' u izgradnji ovog predmeta. Na osnovu izloženog možemo ponoviti da: Islamska pedagogija predstavlja najpotpuniju i najsveobuhvatniju izgradnju čovjeka u svim pogledima, kako bi mogao dati svoj puni doprinos izgradnji ummeta i odgovoriti na zahtjev svojih brojnih odgovornosti.

Metode primjene sukladne njenom poimanju

     Postoji čitav skup metoda koje se mogu koristiti u prezentiranju pravilno shvaćene islamske pedagogije, a koje mogu pospješiti uspjeh njene nastave u odgojno-obrazovnom polju. Sve one se mogu obuhvatiti sljedećim[iii]:

1.      Da nastava islamske pedagogije bude zasnovana na temeljima njenih zadaća, sve dok učenik ne postigne svojevoljnu interakciju s njom, jer tada će ona biti najbliža i najdjelotvornija na učenikovu svijest i ponašanje. Tada će se iman - vjerovanje sjediniti s učenikom, pa će aktivno djelovati na usmjeravanju njegovog ponašanja i podsticati ga na činjenje ibadeta.

2.      Da se upotpuni sveobuhvatno usvajanje ciljeva tako da učenik ne bude uskraćen ni za jedan segmenat od njih. Potpunost ciljeva neizbježno vodi ka potpunim informacijama koje se prezentiraju učenicima.

3.      Da se nastavnik islamske pedagogije posveti izgrađivanju ličnog uzora, jer svaka vrjednota gubi svoju vrijednost čim je učenik ne može jasno vidjeti u živom primjeru, tako da se može zadovoljiti time i povesti za onim ko je praktikuje. Od nastavnika islamske pedagogije traži se da bude dosljedan u primjeni učenja svoje vjere i da praktično obavlja sve potrebno. Onaj ko ima slabu vjeru i pokvareno ponašanje uopće nema šansi da poučava vrjednotama i radi na njihovom širenju, a pogotovo ne da se bilo ko povede za njim kad te vrjednote već prezentira i pozove u njih.

4.      Da nastavnik pripremi vjerski ambijent adekvatan uzvišenosti časa islamske pedagogije tako da islamska pedagogija zauzme istaknuto mjesto kojim će se izdvojiti od ostalih nastavnih predmeta u školi.

5.      Da nastavnik iskoristi sva islamska predznanja koja ima učenik, a koja će ga dodatno vezati za njegovu vjeru i uputiti na dragocjenosti islama, jer to je jedini predmet kod kojeg učenik pri dolasku u školu posjeduje brojna predznanja. Zbog toga, značajno je iskoristiti ovu podlogu za daljnju nadgradnju i ujedno otkloniti od učenika sve nedoumice i iskrivljenja.

6.      Da se nastavnik islamske pedagogije u nastavi skoncentriše na plodonosne momente koji zorno ukazuju dragocjenosti islama i privlačni su učenicima za primjenu i usvajanje.

7.      Da raspored i kalendar u časovima islamske pedagogije budu sukladni tokovima rada, te da praktična primjena bude temelj i glavni prioritet, s osnovnim polazištem da podaci, sami po sebi, nisu dovoljni za promjenu ponašanja kod učenika. Islamska pedagogija, nad svim ostalim predmetima, odlikuje se time što je ona spoj lijepog ponašanja, djelovanja i konkretnih postupaka. Na osnovu toga, lijepo je da se lekcija koju učenik uči pojasni u njegovom aktuelnom ponašanju. Pored toga, nastavniku islamske pedagogije savjetuje se da iskoristi svaki momenat koji je u korelaciji sa islamskom pedagogijom za potvrđivanje njenih principa i načela, te usađivanje njenih vrijednosti.

8.      Da razmišljanje o Allahovom carstvu, spoznaja zornih pokazatelja Njegove svemoći u čovjeku, prirodi, svemiru i općenito životu budu sastavni dio nastave islamske pedagogije i da se, ni u kom slučaju, ona kao predmet ne podvede pod puko čitanje knjige ili ograničeno poglavlje.

Faktori uspjeha u nastavi islamske pedagogije

     Postoji čitav niz faktora koja utiču na uspješnost nastave islamske pedagogije i putem njih se realizuju ciljevi njene nastave, a ti faktori su:

1.      Misija islamske pedagogije nipošto nije ograničena samo na memorisanje vjerskih tekstova, ili na učenje njenih vrijednosti s čisto duhovne strane[iv]. Ona nije ograničena samo na predavanja i knjigu, nego se odnosi na sve aktivnosti učenika, svejedno bile one u toku nastave ili van nje, poput posjećivanja biblioteka, istraživanja, vježbanja, usavršavanja, prakse, skupova, predavanja, oživljenja vjerskih prigoda i učešća u raznim vjerskim aktivnostima.

2.      Da nastava islamske pedagogije bude izvođena u ugodnoj emocionalnoj atmosferi, a to se postiže ličnim nastavnikovim pristupom i svime što pokazuje od posvećenosti svom času u vidu kvalitetne pripreme i još bolje realizacije časa, a čime pridobija pažnju, emocije i interesovanja svojih učenika i podstiče ih na vrijednost časa i ispunjenje njegove uloge. Od nastavnika se također očekuje da pazi svoje učenike, kao i sva vjerska obilježja.

3.      Da prilikom metodike islamske pedagogije, a pogotovo pri njenom planiranju pazi na psihološka obilježja, odnosno na njihovu korelaciju sa uzrasnim fazama učenika, te na karakteristike svake od tih uzrasnih faza, sve s ciljem da učenik osjeti njene blagodeti i njenu bliskost.

4.      Da se prilikom u izvođenju islamske pedagogije i tokom nastave njenih ogranaka izgrađuje generalizacija, kako ne bi došlo do parčanja i isključivosti unutar ogranaka ovog predmeta. Zančenje toga je da, npr., kada se obrađuje hadž, kao jedan od ibadeta, izlože svi kur'anski ajeti koji govore o hadžu, kao i Poslanikovi, s.a.v.s., hadisi.

5.      Da se u nastavi ogranaka islamske pedagogije prioritet stavi na praktičnu stranu, jer sama saznanja nisu dovoljan faktor za promjenu ponašanja kod učenika, nego su praktična primjena i uzor osnove za svaku promjenu ponašanja uz posvetu pažnje na učenikovo praktikovanje vjerskih obaveza od najranijeg djetinjstva, kako bi mu to postalo navika i priroda.

6.      Da se u časovima islamske pedagogije prioritet stavi na emocionalno-savjesni segment kod učenika, kako bi uspostavili punu interakciju s onim što uče. Svako zatvara svoju duhovnost na ljubavi prema vjeri i uz pomoć toga može uspostavi spokoj svoje duše i aktivirati svoj polet za bilo koju vrstu pohvalnog ponašanja i dovesti ga do savršenstva dobročinstva i spasa.[v]

7.      Da se uspostavi korelacija časova islamske pedagogije sa stvarnim životom, te da se svi životni problemi i nedaće pojašnjavaju u svjetlu vjere, uz izdvajanje pojedinih faza kako bi učenici svom nastavniku islamske pedagogije kroz njih iznijeli svoje vjerske nedoumice i probleme, kako bi im pomogao u njihovom prevazilaženju i olakšao im duševne tjeskobe.

8.      Da učeniku pojednostavi i olakša shvaćanje svega što vidi od lošeg ponašanja u školi, kući, na ulici i okruženju u kome živi, te da se u prevazilaženju ovih nepravilnosti oslanja prvenstveno na školu i to putem čistog vjerskog ambijenta u njenom okrilju, poput pažnje na vrijeme rada, odgovornosti u tome, na lijep odnos i uzajamno poštivanje sviju pod njenim krovom.[vi]

     Uz sva navedene napomene potrebno je da nastavnik islamske pedagogije zna i njeguje islamski metod kojim islam predvodi cijelo čovječanstvo, a u osobenosti ovog metoda spada:

-         da on potiče od Allaha i da ljudi u njega nemaju upliva i da je neiskriveljen;

-         da on obuhvata sva životna pitanja;

-         da nije oprečan postojećim prirodnim zakonima do kojih su ljudi dospjeli;

-         čovjeka vrijeme i osjećaji od uobičajnih životnih aktivnosti potrebni za posebne aktivnosti posvećene njegovom Gospodaru, su jednostavni i uopće ga ne opterećuju.

     Na osnovu toga, mi imamo vjeru čija Knjiga je nesumnjivo potvrđena i s pouzdanjem znamo da je od Allaha, koja obuhvata sva životna pitanja i pripremljena je za njih, naučno potvrđenim istinama, njena obilježja su jednostavna i uopće ne zahtjevaju veliki trud i mnogo vremena.

     Nema sumnje da vjera sa svim ukazanim karakteristikama sa sobom nužno mora nositi i faktore svoje dugotrajnosti.

     Također, potrebno je da nastavnik islamske pedagogije spozna da znanje nema vrijednosti  osim kada izađe na vidjelo i kada se praktično primjeni, te da je čast znanja u njegovoj praktičnoj primjeni, a ova praktičnas primjena neizbježno mor abiti zastupljena kod odgajatelja koji mora biti lijep uzor drugima. On treba biti svjestan da ne postoji znanje pred kojim se poginju ljudske glave, a čiji principi i načela ponašanja su odvojeni od tog znanja, jer kad god riječ ne prati određeno ponašanje ona gubi na vrijednosti i postaje bezvrijedna, a kada se ponašanje ne prati riječ onda je to pokazatelj teškog fesada iskvarenosti koji se nikad više ne može izliječiti.

[i] Sejid Kutb: „Haze-d-din", Kairo, Daru-š.šuruk, 1979., str. 9.

[ii] Muhammed Ahmed Džad Subh: „Et-Terbijjetu-l-islamijjetu dirasetu-l-mukareneh", Mektebetu-l-kullijati-l-Ezherijje, Kairo, 1987., str. 50.

[iii] „El-Merkezu-l-Arebij li-l-buhusi-t-terbevijjeti li duveli-l-Halidži: Verekatu havle ia'dadi muellimine mutehassisine fi tedrisi-t-terbijjeti-l-islamijje fi duveli-l-ea'dai", Kuvajt, 1992. str. 9.

[iv] Abdu-l-Alim Ibrahim: „El-Mevdžehu-l-fennijj li medresi-l-lugati-l-arebijje", Daru-l-Me'arif, Kairo, 1978, str. 340.

[v] Muhammed Salih Smek: „Fennu-t-tedrisi li-t-terbijjeti-d-dinijjeti ve irtibatuha-n-nefsijje", El-Endžlu-l-misrijje, Kairo, 1973., str. 24.

[vi] Muhammed Mutevelli eš-Ša'ravi: „El-Islam hadasetu ve hadaretu", Daru-l-avde, Bejrut. 1985., str. 16.-18.