Iman i ramazanski post

Aktuelne teme

Mr. Muharem Omerdić

Iman i ramazanski post

I

Napredak čovječanstva se razvijao zahvaljujući življenju po Allahovoj uputi i u skladu sa Njegovom voljom. Sve pozitivne tekovine civilizacije počinju od Allahovih poslanika, a.s.: govor, pismo, odijevanje, priprema hrane, čistoća, graditeljstvo, brodogradnja, obrada metala i dr.

Svaki islamski propis usavršava čovjeka i njegov život. Post, npr., usavršava ukupnost ljudskog življenja kako stoji u Kur'anu: Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate - da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185)

‘Amr IbnMurre Džuheni, r.a., priča da je došao jedan čovjek Muhammedu, a.s., i rekao mu: "Šta veliš, Allahov Poslaniče, ako ja izreknem Šehadet da je samo Allah Bog a da si ti Njegov poslanik, ako budem klanjao pet dnevnih namaza i ako budem postio ramazan, gdje je moje mjesto?" "Sa iskrenim vjernicima i sa šehidima", reče mu Muhammed, a.s. (Sahihu et-tergibu ve't-terhib, br. 993)

Post je dužnost uzakonjena u svim vjerama i religijama. To je jedinstveni obred, ali bitno različit u samom njegovom prakticiranju u različitim kulturama. U islamu post ima svoju izvornost koja je utemeljena na Objavi i Poslaničkoj praksi i promjene u njegovom prakticiranju nisu moguće do Sudnjeg dana. Čuvanje njegove izvornosti je jedan od temeljnih uvjeta islamske vjere i dokaz istinskog vjerovanja.

Uzvišeni Allah je čovjeku dao potrebu da jede i pije, a onda mu propisao post kao jedan od Svojih zakona. Ne samo za ljude nego i za cijeli univerzum uzakonjen je određeni oblik posta. Neka bića su u trajnom postu, npr. meleki, i nemaju potrebu za jelom i pićem uopće.

Allahova naredba posta nije umanjivanje vrijednosti poklonjenih blagodati, već njihovo trajno čuvanje od destrukcije. Postom se čuvaju mnogi božanski ni‘meti koji njegovim štitom ostaju u zaštiti razine ljudskoga dostojanstva i mudre namjere radi koje su poklonjeni. Uzvišeni Allah nam je dao tijelo da bude naš nosač u životu i da bude podređeno uzvišenim ciljevima a ne da tjelesni prohtjevi budu mjera stvari ili da vječnô podrede prolaznom. "Duša tvoja je jahalica tvoja, pa obazrivo postupaj sa njome!" (Hadis) Slikovito je to opisao dr. Mustafa Mahmud kazavši: "Allah nam daje konja da bismo ga jahali, a ne da on jaše nas. Da mi njega vodimo i pokoravamo sebi, a ne da on nas jaše i pokorava sebi. Naše tijelo je upravo naš konj stvoren da ga jašemo, obuzdavamo, zauzdavamo, vodimo i koristimo u svoje svrhe, a ne suprotno da on iskorištava nas i upravlja nama shodno svojim prohtjevima." To mogu učiniti ljudi koji ispunjavaju zavjet dat Bogu, koji Ga iskreno vjeruju i svakim svojim činom afirmiraju pokornost Njemu.

Ako je svrha čovjekova života da živi ljudski i da se kod njega razviju plemenite osobine koje ga čine bitno različitim od drugih bića na zemlji onda će mu Allahov Poslanik, a.s., služiti za primjer u vjerovanju i ponašanju. Islam i ljepota njegovih propisa će mu podariti ono savršenstvo koje dostižu ljudi. Prije svega neporočnost i čistoća od grijeha. Muhammed, a.s., rekao je: "Ko posti ramazan vjerujući čvrsto i računajući da će za to biti nagrađen, njemu će biti oprošteni prošli grijesi." (Buhari) "Namaza pet, džuma do džume i ramazan do ramazana brišu grijehe koji su učinjeni u vremenu između njih ako se čuvao velikih grijeha." (Muslim, Ahmed i Tirmizi)

Čovjek današnjeg vremena pokazao se neodgovornim i nesavjesnim. Na mnogim mjestima naše planete vidi se ta njegova neodgovornost i arogancija. Iako je zloupotreba slobode zabranjena od Boga, čovjek je tu svoju privilegiju iskoristio do maksimuma, na štetu svoju i cijeloga svijeta. U takvoj situaciji ljudi su počeli sa upražnjavanjem raznih djelatnosti koje su u pukoj oprečnosti sa njihovom orijentacijom i opredjeljenjem, sve zbog nedostatka istinske vjere u Allaha, dž.š., i pomanjkanja odgovornosti, potvrđujući na taj način nepresušnu nužnost, potrebu i jedini put vlastitog izbavljenja slijeđenjem puta Božije objave. To je potreba koju ne može nadomjestiti nauka, umjetnost, filozofija ili savremeni način odgoja. Tako su se pojavile novotarije i mnoge štetne i nastrane pojave koje su dobile status građanstva u savremenom svijetu, a što se sve uklapa u obespamećenost modernog čovjeka. Normalno je da savremeni čovjek, kojem tekovine moderne civilizacije, bezvjerstvo ili krivovjerje nije ponudilo cjelovito rješenje njegovih potreba i sreće, duhovni mir i umnu jasnoću, ide u bespuća izgubljenosti gdje se neće moći snaći niti izlaz naći.

Islam je dao cjelovit program za formiranje zdrave i pozitivne ličnosti. Na veoma jednostavan, ali efikasan način oslobodio je čovjeka straha od mogućih nepogoda koje ga bacaju u očaj i izgubljenost. Islamski post mijenja čovjeka i doprinosi njegovom uzdizanju do najviših duhovnih stepena. O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste se grijeha klonili. (El-Bekare, 183) ...A bolje vam je, neka znate, da postite. (El-Bekare, 184) Date slobode imaju svoje korektive a mogućnosti ograničenja. Iako je čovjek slobodan u raspolaganju svojim vremenom, islam ga je obavezao na vjerske dužnosti, namaz npr.; ima pravo raspolaganja svojim imetkom ali je dužan davati zekat; dopuštenu hranu i piće može konzumirati ali bez pretjerivanja i da posti u mjesecu ramazanu... Pridržavanje ovih propisa nije ograničenje u slobodi ponašanja već pridržavanje pravila u korištenju blagodati Božijih. Propisi Vjere su pravila ponašanja i garancija za zdravu i pozitivnu ličnost. Islam na ovaj način daje puni značaj u formiranju zdrave ljudske ličnosti i svojim propisima ga štiti od svih slabosti koje mu dolaze do izražaja u životu.

Koncept života u islamu je određen po mjeri čovjeka. Allahove naredbe su date radi čovjekovog dobra. Vjerom se olakšava odgoj, razvoj i život u cijeloj njegovog složenosti pa makar to bilo i kroz djela velikog angažmana, jake kontrole i čvrste suzdržanosti kao što je post koji je propisan Kur'anom: U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. (El-Bekare, 185) Ako su neke dužnosti teške, kao što je post, npr., to je zato što je i priprema za život, misiju i dolazak do uspjeha teška. Post je, npr., četvrtina imana, u njemu je pola sabura, a sabur je sastavni dio vjerovanja. Vjera lakše ulazi u srca oslobođena briga, što upućuje na potrebu da se uz svaki poziv u iman i islam ljudima olakšava svakodnevna njihova briga.

II

Kontrola nagona, kultivisanje strasti i ograničavanje konzumacije hrane i pića karakteristika je i odlika čovjeka. Ljudi smo onoliko koliko uspijevamo da pravilno koristimo ono što volimo i koliko možemo da podnesemo ono što preziremo. Čovjek nije kao životinja koju zadovoljava hrana a obuzdava bič. Vjernika u akciju pokreće iman a ne želja za hranom ili strah od biča. Svrhu čovjeka određuje vjera a čovjek procjenjuje svrhovitost životinskog angažiranja.

Allah nam je stvorio strasti i prohtjeve da ih obuzdavamo i savladavamo, upirući pogled ka višim i uzvišenijim vrijednostima. Da ovladamo životinjskim nagonima svoga tijela i pokorimo ih do te mjere da se zadovoljimo time što ćemo se zadovoljiti onim što nam je dopušteno je uvjet svakog uspjeha. Da se uzdignemo i bacimo pogled na istinu, da njoj težimo i da za nju umiremo jeste krajnji cilj svakog vjernika.

Allah, dž.š., u jednoj hadis-i kudsijji kaže: "Čovječe, tebe sam stvorio radi Sebe, a stvari sam stvorio radi tebe, zato nemoj biti okupiran onim što Sam stvorio radi tebe na račun onoga radi čega sam stvorio tebe."

On je čovjeku pokorio prirodu sa njenim zakonima, bogatstvima i riznicama, učinivši je, samu po sebi, pokornom i poslušnom. Životinje su pokorne čovjeku jer su takve stvorene a njihovo meso i krzno su mu od koristi, ne zbog njegove zasluge, već zbog toga što su tako stvorene pokorne, poslušne i korisne. Svrha radi koje je Allah čovjeka stvorio i obaveza kojom ga je obavezao jeste da pravilno upotrebljava i koristi poklonjene darove idući propisanom cilju. U Kur'anu stoji: Ti ćeš, čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći. (El-Inšikak, 6) Svrha stvaranja ljudi i džinna je iman, vjerovanje i obožavanje samo Jednog i Jedinog Boga: Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. (Ez-Zarijat, 56)

III

Ako pogledam ponašanje mnogih ljudi, posebno onih koji čine ružna djela i zločine vidjećemo da su to činili kao znak vlastite slabosti pred imetkom, prohtjevima ili zbog upotrebe narkotika i alkohola. Počinioci ovih zlodjela ukaljali su svoju dušu i savjest zbog pohlepe, radi pohota ili pod djelovanjem droga i alkohola. Učinjena djela nemaju popravka. Posljedice se ne mogu ispraviti.

Otuda potpuno razumijemo smisao žestoke bitke koju islam vodi protiv pohlepe, obožavanja dinara i ljubavi za dunjalukom. Traži dostojanstvo i čvrstinu pred niskim prohtjevima, nemoralnim devijacijama, alkoholizmom i drugim pogubnim porocima svih vrsta. To postiže odgajanjem čovjeka razvijajući kod njega umjerenost, čast, poštenje, čistotu, navike savlađivanja vlastitih nagona, usmjeravanje u skladu sa potrebama života i dr. Provodi ga kroz školu šehadeta, namaza, zekata, posta i hadža. Oni koji ovladaju znanjima koja se nude u ovim šerijatskim školama postigli su visoke stepene intelektualnog, moralnog i duhovnog napretka.

Islamski program života se razlikuje od svih drugih koji se nude ljudima. Jedini je on božanski. To potvrđuje današnje stanje života ljudi. Razlike su se izdiferencirale do vrhova tanjih od vrha igle. Islam sa svojim božanskim moralnim odgojem čuva ljudsku energiju i izvore prirodne snage u čovjeku da se ne rasprši u iživljavanju, kanališući čovjekova nastojanja putevima dobra i opće koristi, što mu osigurava ogromnu tjelesnu i duhovnu snagu, stabilnost, zdravlje i čini ga gospodarom vlastite naravi.

Ovo je pojava našeg doba, stoljeća nauke i visokih tehničkih izuma, uzrokovana krizom duha. Formiralo se više pogleda na svijet i čovjek je u dilemi za koji se put opredijeliti. Čovjek je oduvijek vodio borbu za otkrivanjem prave istine koja će dati svrhu i smisao njegovom životu. Na ovom putu upotrebljavao je sva iskustvena i racionalna sredstva, međutim, često je bio naveden da slijedi sujevjerje i druge razumom neprihvatljive metode, ali nije došao do čvrste spoznaje i uvjerenja o suštini života, postanku svijeta o vječnosti, pravoj istini o stvoritelju i sl. Na osnovu toga je nastalo mnoštvo različitih učenja koja se jedno drugome suprotstavljaju; stoje nemoćna pred prirodnim pojavama; negirajući danas ono što je jučer smatrano nepobitnom činjenicom, a sutra će negirati ono što se danas smatra naučnom istinom. Ova šarolikost i nestabilnost teorijâ koje nikada nisu dostigle priznanja naučnih istina, te njihova ograničenost, odražava se na čovjeku i izaziva kod njega nemir, skepsu, kolebljivost i mentalnu krizu.

Islam daje čovjeku uputu čija je osnovna karakteristika nepogrešivost, čvrstina, pouzdanost i stabilnost. Odlikuje se harmoničnošću, jer potječe od Izvora koji je stvorio čovjeka, univerzum i život, dajući rješenje za svaki problem i tumačenje za svaku pojavu. Daje program svih životnih tokova zatim ih uklapa u jednu harmoničnu cjelinu, smještajući ih u skladu prirodnih zakona koje je Allah stvorio a koji vladaju svijetom i životom. Osim toga ne možemo naći promjene u njegovim vječno važećim istinama i vjerovanju sa promjenom vremena i metoda naučnog istraživanja. To je učenje u kojem će ljudski razum naći svoj mir, spas i rasterećenje, a istodobno dobiti pouzdanje, uputu i spoznaju kako bi po tim pravilima čovjek organizovao način svoga življenja.

To je teška mora savremenog čovjeka: uznemirenog, preplašenog i punog neizvjesnosti za svoje sutra. Sve su ove nedaće uzrokovane naglašenim materijalizmom, ratovima, kriminalom i pomanjkanjem vjere u Allaha, dž.š. Od vjerovanja, međutim, čovjek crpi svoju snagu za prevlađivanje raznih izazova u životu. Osjećaj nemoći pred velikim životnim dilemama uzrokuje kod ljudi koji nemaju duhovnog oslonca psihičke poremećaje i nespokojstvo. Međutim, islam sa nekoliko svojih pravila o životu uspijeva od čovjeka otkloniti ovu slabost i osposobljava ga da vlada situacijom, a ujedno ga obogaćuje visokim duhovnim doživljajima. Musliman kod kojeg je razvijena strpljivost kako naređuje Kur'an i preporučuje sunnet, sposoban je nadvladati sva iskušenja i bolove i poraz pretvoriti u pobjedu. Strpljivost ga uči da se ne predaje, duhovno ga uzdiže i naoružava uvjerenjem da postoji izlaz i da je Allah sa ustrajnima. A Allah voli one koji su strpljivi. Musliman koji se oslanja na Allaha, dž.š., vodi stalnu borbu bez straha i sa punim pouzdanjem u uspjeh. Na takav način on postaje spremniji u izvršavanju svojih zadataka, za razliku od egoiste, koji se oslanja na svoju snagu i kapital, koji nema čvrstine. Zbog toga ga razdire briga za onim što posjeduje ili što želi imati, jer ipak mora znati da je njegova snaga ograničena pa može vrlo lahko ostati bez tih vrijednosti, poslije čega se nema u što pouzdati.

Međutim, musliman koji vjeruje u Allahovu, dž.š., odredbu i ima uvjerenje (jekin) da sve što ga zadesi je Njegova odredba i da sve što On propiše služi čovjeku na dobro. Isto tako svako iskušenje podnosi mirno i dostojanstveno i nije nikada u situaciji da poklekne i pokaže svoju slabost. Islam čuva čovjeka od slabosti pred životnim izazovima i omogućava mu postojanost.

IV

Međutim, namaza, posta i obožavanja nema bez spoznaje. Stoga je život putovanje na kome se spoznaje Allah. A spoznaja Allaha i Njegova savršenstva vode nas Njegovom ispravnom obožavanju. Tako, spontano i prirodno, bez truda i napora odvija se plan života. Konačno, treba li nam napor da zavolimo ljepotu. Šta tek mislimo o trenutku u kome se upoznamo sa Onim Koji objedinjuje sva savršenstva, Onim ko je izvor sve ljepote, Onim Koji je Lijep i Koji voli ljepotu. Tada nam je najplemenitiji doživljaj osim koga drugo ništa nije tako važno.

Post je prva vježba na ovom putovanju. Post je trening i obučavanje u podnošenju gladi i teškoća. Post je lekcija iz discipline, lijepog ponašanja i poslušnosti.

Dr. Mustafa Mahmud smatra da u ova uzvišena značenja posta ne spada, ništa od onoga što je danas redovan pratilac našeg posta: vicevi, šale, bestidne riječi, prepuni tanjiri, orasi i bademi, duga večernja sijela. Postač se posvećuje slavljenju i veličanju Allaha i zikru, a ne televiziji. On se osamljuje radi klanjanja nafila, činjenja noćnog ibadeta, učenja Kur'ana i razmišljanja o značenjima njegovih ajeta, a ne radi plesa, igre, zabave i nepristojne pjesme.

Ramazan je oduvijek bio mjesec odbrane islama i pobjeda imana. Bitka na Bedru je bila u ramazanu. Boj protiv Tatara je bio u ramazanu. Odlučni mejdan protiv krstaša je bio u ramazanu. Briljantna pobjeda nad Izraelom se dogodila u ramazanu. Ramazanski post mu'minima nije donosio slabost i malaksalost, već im je darivao snagu, odlučnost, oduševljenje i spremnost na žrtve.

Post je aktivan ibadet. Nije besposličenje i nerad. Nije spavanje i izležavanje po čitav dan i sjedenje ispred televizora po čitavu noć. Nije lijeno jutarnje ustajanje na posao. Nije nervozno, srdito i zlovoljno ponašanje sa ljudima. Allahu ne treba takav post. On će ga vratiti njegovom vlasniku i neće mu ga primiti. Od takvog posta postač nema ništa osim gladi i žeđi, kao što je rekao Muhammed, a.s.: "Koliko li ima postača koji od svog posta nemaju ništa drugo osim glad i žeđ."

Post znači ukroćavanje i obuzdavanje životinje u čovječijem tijelu, nastojeći da se približimo Allahu dobrim djelima, lijepim riječima i iskrenim ibadetom. Koliki je naš udio i u svemu ovome uz ramazan u tolikoj mjeri izvršavamo i obavezu posta.

V

Uzvišeni Allah nam je propisao post u ramazanu sa mnogim skrivenim tajnama i velikim mudrostima. Neke od njih znamo, a neke ne znamo. Neke od njih bivaju nam otkrivene vremenom, pa je na nama da razmišljamo o Božijoj mudrosti koja se krije iza gladi i žeđi i da spoznamo Njegovu tajnu u postu kako bi ga obavljali onako kako On želi, a ne kako to žele ljudi.

Ne možemo spoznati tajnu ovoga posta, a da ne spoznamo tajnu čovjeka: šta je čovjek i šta je njegova bit?

Da li je on samo to uspravno tijelo? Da li je on skupina organa, ćelija, mesa, krvi, kosti i živaca? Ako je čovjek samo to, on je, uistinu, sitan i bezvrijedan! Čovjek, uistinu, nije samo taj opipljivi lik. On ima nebesku dušu koja živi u ovom zemaljskom tijelu!

Čovjekova bit nije ništa drugo nego Allahov dar i duhovni dragulj koji je On u njega pohranio, pomoću njega razmišlja i spoznaje, osjeća i razlikuje se od drugih bića, pomoću njega upravlja zemljom i proniče do nebeskih sfera, i zbog njega je Allah naredio melekima da učine sedždu Ademu, a.s., a ne zbog ilovače i blata koji su u njemu: I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite!" (El-Hidžr, 28-29)

Šejh Karadavi opisujući čovjeka veli: "Čovjek je nebeski duh u zemaljskom tijelu, tijelo je kuća, a duša njen vlasnik i stanovnik, tijelo je jahalica, a duša njen jahač i putnik, a kuća nije stvorena sama za sebe, a ni jahalica nije sama sebi svrha, nego je kuća radi njenog stanara, a jahalica radi koristi jahača; čudni li su ovi ljudi koji su sebe zapostavili, a svu pažnju posvetili svojim kućama i od sebe napravili sluge svojim jahalicama, zapostavili su svoje duše, a pokorili se svojim tijelima, pa samo u korist tijela rade i radi zadovoljstva njegovih prohtjeva se trude i oko svojih strasti i trbuha kruže."

Takve Allah, dž.š., opisuje riječima: Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuju ili da nastoje shvatiti? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli. (El-Furkan, 43-44)

To je čovjek - duša i tijelo - i njegovo tijelo ima zahtjeve iz svog niskog svijeta, a duša ima zahtjeve iz svog uzvišenog svijeta, pa ako čovjek podredi čežnje svoje duše zahtjevima svoga tijela i odluke prepusti svojim nagonima, a ne razumu, pretvara se iz milostivog stvorenja u pokuđenu životinju, a često i u prokletog šejtana. U ovom kontekstu pjesnik poziva:

O slugo tijela, koliko hitaš u službi njegovoj,

tražiš li dobit iz onoga u čemu je gubitak?

Okreni se duši i upotpuni njene vrline

jer si ti po duši, a ne po tijelu, insan!

Kada čovjek spozna vrijednost svoje duše i kad dokuči tajnu Božiju u sebi i ulogu nebeske strane u njemu naspram njegove zemaljske strane i kad se bude brinuo o jahaču prije nego o jahalici i o stanovniku prije nego o zidovima i kad dâ prioritet čežnjama duha nad nagonima tijela, postat će poput meleka ili možda bolji od meleka: A oni koji vjeruju i čine dobra djela - oni su, zbilja, najbolja stvorenja. (El-Bejjine, 7)

Zbog svega ovoga Uzvišeni Allah je propisao post kako bi se čovjek oslobodio od prevlasti svojih nagona i da bi se oslobodio tamnice svoga tijela i time nadvladao želje svojih strasti i postao nešto slično melekima.

Zbog toga nije čudo da se duša postača uzdiže i približava Uzvišenom Stvoritelju i svojom dovom kuca na nebeska vrata pa joj se otvore i kad moli svoga Gospodara i On joj se odazove, i kaže: "Odazivam ti se, Moj robe, odazivam." O ovome Vjerovjesnik, a.s., kaže: "Trojici se neće odbiti dove: postaču sve dok ne iftari, pravednom vladaru i molbi onog kome je nepravda učinjena." (Tirmizi)

VI

Ramazanski post kao izraz i svjedok imana ima i duboku socijalnu notu. Glad i žeđ postača upućuje na dublje razumjevanje tuđe nevolje. Uz ramazan se daje više zekata i ostalih oblika sadake nego u ostalim mjesecima. Odraz islamskog požrtvovanja i darežljivost za druge trebao bi stalno biti prisutan tokom cijele godine. Osjećaj odvajanja od sebe i za svoje bližnje u nevolji, postojao je i razvijao se u skladu sa dubinom imana, kao što Allah kaže u Kur'anu: ...a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! (El-Bekare, 148) U prvim vjekovima islama snažno se očitovao socijalni duh u kolektivnom i individualnom primjeru muslimana. To je dovelo do blagostanja koje je primjer kojim se i danas možemo diviti.

Nažalost, vjekovima koji su slijedili, napuštana su dobročinstva u korist čovjeka u nevolji, a njihovo mjesto zauzimali su formalni ibadeti. Tome je, vjerovatno, doprinijelo i površno naučavanje, upućujući muslimane na formu, očitovanje vjere jezikom i nekim dužnostima, te postom kao krajnjim dometom. Iako tome ima više uzroka, osnovni je ipak: slabljenje čvrstoće imana. To je divno izraženo u opisu Seleme Ibn Amira, kako je poznati islamski učenjak Hasan Basri, nakon što je klanjao džumu pred džematom, zaplakao. Kad su ga upitali zašto plače, on je još više udario u plač: "Kako ne bih plakao. Kada bi se na vrata ove džamije pomolio jedan od ashaba Allahovog Poslanika, ne bi među nama poznao ništa osim ove kible..."

On je još rekao: "Prazne želje uništile su svijet. Govora ima, ali djela malo; znanja ima, ali strpljivosti nema; vjerovanje postoji ali čvrstog uvjerenja nema... Ovaj je svijet unišao u vjeru, pa iz nje izišao. Znadu što je dobro ali ga djelom niječu. Znadu što je haram, ali ga djelom dopuštaju. Vjera im je samo na jeziku..." Dalje je Hasan Basri među svojstva dobrog muslimana naveo umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenom, darežljivost na pravom mjestu. Zatim je rekao da se stanje muslimana mijenja jer se oni mijenjaju, citirajući kur'anski ajet: ...Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika. (Er-Ra‘d, 11)

Vjera je uvijek zajedno sa dobrim djelima. Mnogi su ajeti usmjereni u pravcu iskaza vjerovanja kroz aktivno dobro: Onima koji vjeruju i čine dobra djela - blago njima, njih čeka divno prebivalište! (Er-Ra‘d, 29) Dobija se dojam da je bitni cilj imana da čovjeka učini etičnim bićem; forma, ma kakvim riječima praćena, nije krajnji plod, ako joj ne slijedi stalno usavršavanje ljudske prirode da čini dobro, i to ne zbog nagrade, već zbog ljubavi prema Stvoritelju, pošto je sastavni dio vjere naša ljubav za druge, naročito ako su u nevolji. Ashabi Allahovog Poslanika su, razilazeći se sa svojih skupova, naglas učili suru El-‘Asr, jedni drugima njome preporučujući iman, dobra djela, misijski rad i strpljivost: Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-‘Asr, 1-3) Ova sura sadrži vrhovnu definiciju svrhe ljudskog života na zemlji: spoznati Allaha, dž.š., i u čistoj vjeri se ospo­sobiti za vršenje dobrih djela: Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; - oni su čestiti; bilo kakvo dobro da urade, biće za nj nagrađeni. - A Allah dobro zna one koji se Njega boje. (Alu ‘Imran, 114-115)

Sažetak

Svaki islamski propis usavršava čovjeka i njegov život. Post npr. usavršava ukupnost ljudskog življenja.

Post je dužnost uzakonjena u svim vjerama i religijama. To je jedinstveni obred, ali bitno različit u samom njegovom prakticiranju u različitim kulturama. U islamu post ima svoju izvornost koja je utemeljena na Objavi i Poslaničkoj praksi i promjene u njegovom prakticiranju nisu moguće do Sudnjeg dana. Čuvanje njegove izvornosti je jedan od temeljnih uslova islamske vjere i dokaz istinskog vjerovanja.

Islam je dao cjelovit program za formiranje zdrave i pozitivne ličnosti. Na veoma jednostavan, ali efikasan način oslobodio je čovjeka straha od mogućih nepogoda koje ga bacaju u očaj i izgubljenost. Islamski post mijenja čovjeka i doprinosi njegovom uzdizanju do najviših duhovnih stepena. On je pola sabura i četvrtina imana.

Glasnik,  br. 9-10, 2002.