U SUSRET RAMAZANU

Husein Đozo

U SUSRET RAMAZANU

Čovjek je suviše vezan za potrebe svoga fizičko-tjelesnog postojanja da bi se mogao osloboditi materije i njenog pritiska. Pokušaji u svrhu takvog oslobađanja ne bi bili u skladu sa prirodom ljudskog bića, pa prema tome ni u skladu sa učenjima Islama. Nepobitna je činjenica da je čovjek fizičko biće, da živi u uslovima materijalnog svijeta i da je njegov život najčešće vezan za materiju. Osnovno obilježje njegovog ovozemaljskog postojanja jest materija bez koje ne bi mogao egzistirati.

Islam u cijelosti priznaje ovakav karakter ovozemaljskog života. Ne postoji nijedno slovo u Kur'anu, a ne samo ajet i propis koji bi nijekao materijalnu ovisnost čovjeka.

Ali čovjek, ipak, nije samo materija niti isključivo fizičko biće. On je svakako nešto više od toga. Nije obična životinja koja se zadovoljava samo materijalnim potrebama. Nije ni više, čisto duhovno biće koje ne ovisi o materiji. Negdje je na sredini između životinje (hajvana) i meleka. Tu mu je mjesto po prirodi njegova bića. Tu mora i ostati. Ne može probiti gornje barijere, ne može u svom dizanju i dematerijaliziranju izaći iz okvira ljudske prirode i ovisnosti o materiji. Ljudsko dizanje je ograničeno. Ne može izaći iz materije.

Međutim na liniji padanja nema granica. Čovjek se može vratiti životinji pa čak biti gori od nje. Nije bez osnova rečeno: Ako kažete čovjeku da je životinja, uvrijedili ste životinju, a ne čovjeka (Tolstoj). Upravo mogućnost ove moralno-duhovne oscilacije, dizanja i padanja predstavlja bitnu karakteristiku čovjeka. Bilo bi pogrešno misliti da u tome leži njegova tragedija. Bog nije demantovao prigovor meleka u poznatom dijalogu s njima da će čovjek činiti smutnju i prolijevati krv, ali mu je ipak dao prednost i povjerio mu upravu nad cjelokupnim pojavnim svijetom.

U čovjeku se od praiskona vodi bitka između životinjskih i viših duhovnih elemenata. Čovjek je, kao što kaže Kur'an i stvarnost potvrđuje, sazdan od materije i duha - tijela i duše. U sadanjoj fazi njegova razvoja životinjski elementi još uvijek su suviše snažno naglašeni i imaju prevagu.

Osnovni cilj islama jest jačanje duhovnog elementa, obuzdavanje životinjskih nagona i uspostavljanje ravnoteže između materijalnih i duhovnih potreba, naime potreba tijela i duše, fizičkog i duhovnog postojanja. To je, ustvari, suštinski smisao cjelokupnog razvoja čovjeka. On se u biti svodi u svim svojim nastojanjima i oblastima na jedan jedinstven cilj: očovjekovljenje čovjeka, ostvarivanje uslova za brz razvoj i afirmaciju ljudskih elemenata, za ubrzanje procesa likvidiranja njegova otuđenja.

Više je nego očito da je islam usmjerio sva svoja učenja u pravcu procesa humaniziranja i očovjekovljenja čovjeka. Svi njegovi propisi svode se na taj osnovni cilj.

Šta u islamskom smislu znači očovjekovljenje čovjeka, kako se to u praksi ispoljava i kako se ostvaruje najbolje će nam na to, čini nam se, odgovoriti smisao propisa o postu.

Da najprije kažemo da se suština onog ljudskog u čovjeku sastoji u svijesti o drugom i u odnosu prema njemu. Koliko je ova svijest razvijena, koliko se ona ispoljava u odnosu prema drugom, toliko se čovjek potvrđuje kao čovjek, toliko se očovjekovječuje. Međuljudski odnosi predstavljaju jedino polje njegovog ljudskog ispoljavanja i potvrđivanja. Tu on nalazi sebe i svoje puno oslobođenje od otuđenja. Uloga ramazana i posta u procesu nalaženja sebe, u potvrđivanju sebe kao čovjeka u odnosima prema drugim, što, kako smo već istakli, predstavlja suštinski smisao ljudskog postojanja, zaista je neocjenjivo velika.

Ramazan je mjesec duhovnog osvježenja, preporoda i uzdizanja. To je tako potreban i ugodan trenutak kada se vraćamo sebi, doživljavamo i ulazimo ujedan viši svijet oslobođen svega niskoga, sebičnog i životinjskog. Post nas vodi u taj bolji i viši svijet u kojem dolazi do izražaja ono ljudsko u nama, u kojem se otvaramo prema drugima, mislimo o njima i našim obavezama prema njima. Post je, prije svega, veoma efikasna mjera na polju ukroćivanja i obuzdavanja životinjskih nagona u čovjeku, svodeći ih na njihovu pravu mjeru i uspostavljajući potrebnu ravnotežu između ljudskih i životinjskih elemenata. Post nas zatim otvara prema drugima, razvijajući u nama osjećaj socijalne solidarnosti.

Ramazan predstavlja jedinstvenu šansu za duhovnu rekreaciju. Treba ga samo tako shvatiti i tako zaista i doživjeti. Njegov značaj u tom smislu najbolje nam potvrđuje činjenica što je u njemu objavljen Kuran kao izvor duhovnog preobražaja, koji je stvarno otvorio snažan proces očovjekovljenja čovjeka i njegovog duhovnog preporoda. Bio je to sudbonosan trenutak u razvoju ljudske misli. Bila je to "sudbonosna noć" (Lejlei-kadr), za koju Kur'an kaže da je vrednija i bolja od hiljadu mjeseci (hajrun min elfi šehrin). Te mubarek-noći svake godine prosipa se na zemlju Božija milost, silaze meleki ojačani Božijim Duhom, pružajući ljudima jedinstvenu priliku da se bar na trenutak prenesu u viši svijet, da se rasterete pritisaka nagona i strasti koji ih često vuku u najveće grijehe, negirajući na taj način i otuđujući sebe kao čovjeka.

To je noć vraćanja i nalaženja čovjeka.

Ova noć, kao i čitav mjesec ramazan, uvijek nam dobro dođu kao upozorenje i opomena. Često zaboravljamo na svoje ljudske obaveze, na svoju misiju, podliježemo strastima i zatvaramo se u svoje egoističke uske materijalne interese. Postajemo robovi materije. Ramazan nas trgne, probudi i dozove sebi da bismo se vratili sebi (Leallekum tettekune). Iskazivanje bogobojaznosti, čime je Kur'an motivirao propisivanje obaveze posta (Kutibe 'alejkumu-s-sijamu... te'allekum tetekune), ne vrši se samo riječima, kao što to mnogi pogrešno misle, pa zbog tog uz ramazan pojačavaju verbalni ibadet u vidu zikra, učenja Kurana, klanjanja, slušanja mukabele, učenje Kurana umrlim itd. To pogrešno shvaćanje bogobojaznosti i pobožnosti uopće ostalo je kao hrđavo naslijeđe iz perioda dekadence, kada je ibadet bio sveden na puki formalizam i kada su mu bili oduzeti svi elementi aktivnosti. Bila je to lažna i prazna bogobojaznost. Nema bogobojaznosti bez djela. Prava bogobojaznost očituje se, potvrđuje i dokazuje u djelu. Bogobojaznost koja čini sadržinu i smisao posta najmanje se potvrđuje u ustezanju od jela, pića i drugih tjelesnih uživanja. Postiti u kur'anskom smislu (le'allekum tettekune) ne znači gladovati. Ko u postu vidi i doživljava samo glad i žeđ badava je postio. Takav post neće biti primljen niti nagrađen. Naprotiv, on udaljuje od Božije milosti (hadis).

Izražavajući sve ovo jezikom aktuelnih potreba vjerskog života treba reći da se ramazanska bogobojaznost i pobožnost mora odraziti, potvrditi i dokazati aktivnim učešćem u akcijama koje vodi Islamska zajednica i od kojih u velikoj mjeri zavisi razvoj našeg vjerskog života. Post, za kojega smo rekli da nas otvara prema drugima, oslobađa egoističke zatvorenosti u uske sebične interese i upozorava na obaveze prema drugima i zajednici, morao bi se kao takav potvrditi u našim aktivnostima i svakodnevnim akcijama.

Nijedan pripadnik Islamske zajednice na području SFRJ ne bi smio, prilikom nastupajućeg ramazani-šerifa - mjeseca duhovnog osvježenja, pobožnosti i bogobojaznosti, ne usmjeriti sve svoje brige na našu najznačajniju akciju - otvaranje Islamskog fakulteta. Velika je čast za ovu generaciju pripadnika Islamske zajednice što joj je Allah, dž.š., dosudio da ona bude nosilac ovako historijski značajnog projekta. U povijesti su rijetke takve časti. Malo je generacija kojima je historija pružila takvu šansu i ponudila tako veličanstveno djelo.

Očigledno je da to pripadnici Islamske zajednice dobro shvaćaju i da tu šansu neće propustiti. Oni su već dokazali da su dorasli zadatku koji im je povijest postavila.

Nastupajući ramazan u tom pogledu ima poseban značaj. Moglo bi se reći da donekle predstavlja određeno iskušenje. Nesumnjivo, u njemu akcija prikupljanja zekata, sadekatu-1-fitra i drugih dobrovoljnih davanja ulazi u odlučujuću fazu. U ranijim akcijama propusti su se mogli tu i tamo pomalo tolerisati. Prilozi, prije svega, nisu bili tako nužni, jer nisu radovi još bili počeli. Ljudi su se mogli izgovarati da čekaju otpočinjanje radova.

Sada su otpali svi ovi razlozi.

Preporod, VI/1975, br. 120, str. 1.