Za kritiku koja nudi rješenja i otvara nove perspektive

Posmatrajući protekle medijske nastupe i izvještavanja o ovoj temi prosto je nemoguće oteti se dojmu o prisutnosti krize uvjerenja u vlastite profesionalne aktivnosti, odnosno da mnogi od nas u svom nastupu ne iskazuju uvjerenje i vjeru u dobrobit i društvenu korisnost posla kojim se bavimo. Drugim riječima, ako sudionici nastavnog procesa nisu sigurni da je školovanje vjeroučitelja opravdano i svrhovito i da vjeroučitelji mogu adekvatno odgovoriti društvenim i vjerskim izazovima, onda je neodgovorno uopće učestvovati u tom procesu, jer se to doima kao poigravanje sa sudbinama mladića i djevojaka koji tek trebaju da započnu svoj aktivni društveni život, bez izgleda da im u tome pomogne školska sprema koja im je ponuđena.
Ipak, bez pretenzija za davanjem konačnih odgovora i rješenja želimo se osvrnuti na neke druge aspekte, koje smatramo važnim, a čije se implikacije osjete i otvaraju iz proteklih medijskih natpisa i javnih nastupa.

Pomanjkanje izbalansiranih stavova

Već duži vremenski period pojedini krugovi ili pojedinci unutar IZ-e ocrtavaju ovu vjersku instituciju isključivo crno-bijelim tonovima, nema izbalansiranih stavova i ocjena, nema srednjeg puta. Prateći te javne nastupe može se zaključiti da postoje samo ekstremni polovi, a između je prazan prostor. Uvjerenja smo da nijedna krajnost i radikalno pozicioniranje stvari nije dobro rješenje, pa ni u ovim raspravama. Isto tako, čini se, da se koristi svaki javni nastup, prvenstveno medijski, o bilo kojem vjerskom ili društvenom problemu da bi se omalovažila zvanična Islamska zajednica i njene strukture, održala lekcija o moralu i korupciji, neznanju i neprosvijećenosti, samovolji i odsustvu svakog reda, principijelnosti i uspjeha.
Da li u Islamskoj zajednici ima išta da valja, da li je išta dobro urađeno ili se radi, ima li ijedan organ, služba, uposlenik, imam, muftija itd. koji pošteno, savjesno i korektno rade svoj posao ili su sve manipulanti i šićardžije, osim tih koji tako govore i pišu? Ako je tako, logično je upitati ko odgaja i obrazuje takve profile ljudi i u kakvom ambijentu odrastaju i formiraju se?
Kada govorimo o kritici potrebno je kazati da je kritika dvosmjerna dionica. Onaj koji kritikuje treba biti spreman da i sam bude predmet kritičkog valoriziranja. Niko nema ekskluzivno pravo da samo on iznosi kritičke opservacije. Također smo stava da u kritičkom promatranju stvari i pojava trebaju učestvovati svi koji osjećaju da mogu dati plodan doprinos, kao što i predmet kritike može biti sve ono što je ljudski produkt i aktivnost.
Međutim, stiče se uvjerenje da postojećim kritičkim pristupima IZ-i, lične sujete i animoziteti ne dozvoljavaju objektivno sagledavanje stvari, a negativni naboj prema zvaničnim organima i službenicima zaslijepljuje objektivne uspjehe i dobre strane u radu IZ-e!

Problem identifikacije

Na seminaru o zekatu koji je održan početkom februara jedan od učesnika u raspravama je konstatirao kako se osjeti problem identifikacije pojedinaca i pojedinih organizacionih jedinica iz sistema Islamske zajednice sa njenim zvaničnim organima.
Čini se da je ovo zapažanje umjesno i dijagnosticira jedan od izvora unutarnjih razmimoilaženja. Zato bi IZ-a trebala istražiti uzroke ovakvim pojavama i poraditi da se otklone izvori koji sprječavaju identifikaciju sa zvaničnim organima IZ-e. Treba proučiti koje su to prepreke i pojave koje utječu na našu identifikaciju i prihvatanje interesa i ciljeva Islamske zajednice kao svojih opredjeljenja.

Šta je alternativa?

No, evo, prihvatimo i uvažimo kritički usmjerene konstatacije o IZ-i. Ova i ovakva Islamska zajednica, recimo, nije dobra, sve što je od zvaničnih institucija ne valja. Pitamo se, ako i kada smo nekada bili tako dobri, pa se onda pokvarismo, kako je trajao taj proces kvarenja? Kakva je bila uloga sadašnjih nosilaca kritičkog mišljenja u tom procesu? Dakle, interesuje nas kada je IZ-a bila idealno organizirana, pa se, eto, sada pokvarila, doživjela deformaciju? Koji je to ideal iz naše tradicije i institucionalnog organiziranja koji trebamo slijediti i njemu težiti, koje iskustvo nam se nudi i šta ono konkretno rješava?

Nemojmo samo kazati da je to ideal medinske zajednice. Niti je naše okruženje Medina, niti smo mi ashabi, niti je među nama Božiji poslanik, a.s.. Previše nam je maglovitih, apstraktnih vizija, futurističkih nadanja i, ni na čemu utemeljenog, idealizma. Okrenimo se, konačno, realnim potrebama i zahtjevima konkretnih ljudi i svoga vremena. Samo da naglasimo da mi nemamo ništa protiv ideala medinske zajednice, ali taj ideal ne pada tek tako s neba, nego se stvara trudom i znojem generacija požrtvovanih ljudi.

U principu, neumjesno je graditi svoju društvenu i vjersku poziciju, najčešće, na kritizerstvu svoje "kuće", bez nuđenja konkretnih vizija i rješenja za slabosti koje identificiramo. Razvijati pozitivan pristup iz kojeg izvire širokogrudnost i kreativnost su vrline koje nam tako nedostaju. Uz sve to, oni ambiciozni i željni afirmacije svoju erudiciju i energiju mogu iskazivati i u znanstvenim i drugim sferama života. Naučna polja su toliko široka da se u njima svi možemo izgubiti i zalutati, a da se nikada tokom života ne sretnemo i, pored toga, ne preostane nam mnogo vremena za neke druge stvari. Kao da su nam tijesna i nemamo prostora da u njima dokazujemo svoju intelektualnu veličinu i inovativnost, čiju praktičnu realizaciju ćemo pretočiti u konkretne programe i projekte od kojih će svi imati korist. Prema nekim interpretacijama događaja o Habilu i Kabilu, kojima je cijela planeta Zemlja bila na raspolaganju došlo je do krvoprolića, ne zbog tjeskobe na Zemlji, nego zbog tjeskobe u srcu, odnosno zbog zavidnosti jednog brata prema drugom.

Zaobilaženje organa i procedura IZ-e

Činjenica je da se u problematiziranju pojava i događaja koji su temeljno unutarnja pitanja Zajednice, zaobilaze njeni zvanični organi, ne poštuje se predviđena procedura, koja, kakva je takva je, ipak postoji. Sve što se ima kazati i zamjeriti čini se to preko ovih ili onih medija, kojima dobro dođu ovakvi izleti naših uposlenika, radi realiziranja svojih medijskih ciljeva. Nažalost, ponekad se čini da im služimo kao lutke na klatnu, koje će isturiti kada im zatreba potkrepa nekih svojih koncepcija i pogleda. Daleko od toga da podržavamo selektivni pristup medijima na način da se sprječava medijski nastup naših uposlenika u medijima koji nose negativan naboj prema IZ-i, ali za kritičko analiziranje isključivo internih slabosti i problema kao da IZ-a nema svojih medija, nema svojih institucija, nema Sabora i sabornika koji usvajaju i odobravaju programe rada i budžet Rijaseta, koji imaju pravo i obavezu da traže objašnjenje i odgovornost za svako pitanje koje ih interesira.

Zaista, teško je prihvatiti tezu da se ne mogu kroz legalne i legitimne institucije i procedure, a one su brojne, problemi rješavati i stvari popravljati, pogotovu ako je IZ-a tako slaba i neorganizirana, kako se to često voli prikazati. Onda je logično da bude vrlo propusna. S druge strane, ako se konstatira odsustvo strategija na mnogim drugim poljima, teško je razumjeti da jedino u ovom segmentu postoji "veliki brat", nevidljivo oko koje sve blokira i preduprijedi.

Demantiranje samih sebe

Simptomatično je, ako Islamska zajednica funkcionira na principu autokratskih manira, kako joj se redovno spočitava, da se, ipak, ne može osporiti veoma širok i raznolik dijapazon mišljenja i stavova koje njeni uposlenici i nosioci vjerskog autoriteta iznose i koji se čuju o IZ-i, naravno bez ikakvih sankcija. Neki će kazati da to prelazi u anarhičnost, nije sloboda govora. Na neki način nosioci ovakvih kritika sami sebe demantiraju i kredibilitet izrečenih stavova urušavaju. Neka se onda napravi jasna distinkcija na što se konkretno ti maniri odnose, da li se to odnosi na način odlučivanja i rada, zatvorenost procedura, ograničenost utjecaja na donošenje odluka ili nešto drugo. Iznošenje općih konstatacija o autokratičnosti, čini se da ne rješava problem, jer opće stanje diskreditira takve teze, pa i sami njihov govor i praksa.

Navest ćemo dva primjera kao moguće paralele za ove tvrdnje. Koji bi to poslodavac trpio da njegovi menadžeri i visoki službenici rade protiv njega, da se ne uklapaju u opće smjernice i principe rada organizacije, da ga ogovaraju, javno nipodaštavaju njegovu organizaciju i, usto, sasvim normalno nastave raditi u istoj organizaciji? Ili još slikovitije, za uspjeh jednog fudbalskog kluba potrebno je zalaganje svih igrača i međusobno jaka koordinacija. Neka se svih deset igrača maksimalno trudi, a neka jedan umjesto u protivničku daje golove u svoju mrežu, ekipa je sigurno osuđena na propast. Koliko bi u jednom timu igrao igrač koji namjerno i svjesno daje autogolove?

Da se razumijemo, nismo za reduciranu ili doziranu slobodu, ali jesmo za odgovornost iznošenja javnih i tajnih konstatacija i ocjena o našoj zajedničkoj instituciji, za poštivanje strateških principa i opredjeljenja organizacije kojoj trebamo služiti, za ljubomorno čuvanje naših vrijednosti i dostignuća, za postavljanje općih ispred ličnih interesa i u radu i u kritici.

Međutim, u postojećoj konstelaciji odnosa otežava se svaka zdrava ideja, dovodi se u pitanje i sumnju svaki novi zaokret i koncept, sije nepovjerenje. Posljedice toga su brojne, pa čak i nesagledive, ali u svakom slučaju to umnogostručuje napore na razbijanju stanovitih predrasuda o IZ-i i njenom radu kojima i sami puno doprinosimo.

Prihvatanje izbornog legitimiteta

Čini se važnim problematizirati pitanje poštovanja i prihvatanja legitimiteta i legaliteta izabranih zvaničnika i organa IZ-e. Civilizacijsko je dostignuće i norma da se poštuje izbor koji odražava većinsko mišljenje i stav jednog društva, zajednice, organizacije. Prema tome, trebamo se naučiti poštovati legalni izbor, onaj izbor koji je ispoštovao normativnu proceduru. Takav pristup podrazumijeva da se ne pravi opstrukcija progresivnim idejama samo zato što ih realizira suparnički tabor.

Istovremeno, prihvatanje ovog važnog demokratskog standarda nije u smislu nužnog odustajanja od našeg daljeg učešća u svim nama dostupnim i korisnim poslovima, ili da je naša vizija bila pogrešna. Ako imamo bolju viziju, a nismo na izborima dobili većinu, onda u demokratskom okruženju postoji vjerovatnoća kako možda nismo izabrali najbolji način da tu viziju interpretiramo, da je uvjerljivo objasnimo, da ubjedimo dovoljno veliku potencijalnu podršku da su naša vizija i koncept bili i jesu bolji, ili, pak, nismo bili dovoljno uporni, sposobni da je u praktičnim koracima realiziramo. Međutim, to je naš vlastiti problem, a ne suprotne strane. Ostaje nam, dakle, da drugi put pokušamo obezbijediti podršku, korigirajući prethodne propuste. A do tada, budimo pozitivni i poštujmo legalni okvir i legalnu volju većinskog izbora.

Islamska zajednica je važnija od svakoga od nas pojedinačno i naših frustracija, kompleksa i sujeta. Nije ničija babovina i miraz, nego emanet! Dosljedno tome, ko proizvodi anarhiju i sije nered, ruši institucionalni okvir, potire ogromni trud generacija dosljednih i poštenih muslimana ovih prostora na putu uspravljanja institucija Islamske zajednice, nema pravo na podršku niti ga možemo smatrati dobronamjernim.

Teorija jedno, praktični život drugo

U analiziranju odnosa u Islamskoj zajednici, davanju ocjena o radu i neradu i sl., mislimo da se često ispuštaju neke važne činjenice. Naime, potrebno je potruditi se i dobiti uvid u različite aspekte funkcioniranja i izazova sa kojima se suočavaju uposlenici IZ-e, od portira i higijeničara do rukovodilaca službi i članova Rijaseta. Baviti se administrativnom organizacijom, njenom funkcionalnošću, konkretnim stvarima i problemima, kako u centrali tako i na terenu, zahtijeva potpuno pragmatičan i konkretan pristup i odnos, dok je intelektualna rasprava sasvim nešto drugo. Preuzimanje odgovornosti za teške sporove i njihovo rješavanje, donošenje odluka o ljudskim sudbinama i sl., i za ono što funkcionira i nefunkcionira jeste, ustvari, pravi izazov i umijeće, dok same teorijske rasprave i pogledi koji i ne moraju korespondirati sa realnim životom i potrebama, pa čak i ne moraju nikoga obavezivati, jesu sasvim druga strana priče i, naravno, dio potrebnog akademskog komoditeta.

Službenik koji je svakodnevno zatrpan tekućim poslovima i problemima raznorazne prirode od Velike Kladuše do Trebinja, da isključimo dijasporu, realno nema vremena ni energije da se bavi razvojnim strategijama. Nesumnjivo, trebao bi to biti zadatak akademske elite IZ-e, njene intelektualne zajednice. Nažalost, ne raspolažemo podacima niti nas prizivanje sjećanja u pomoć demantira, moguće da nemamo uvid i unaprijed činimo ispriku ako griješimo, da je odveć takvih konkretnih projekata nuđeno organima IZ-e. Dobro bi bilo da se jave pokretači takvih inicijativa i demantiraju nas, javnost upoznaju o projektima i strategijama upućenim zvaničnicima Islamske zajednice o koje su se oni oglušili i bezrazložno ih odbili.

Nužnost mijenjanja svijesti

Mijenjanje naše filozofije, ruzumijevanja funkcije i uloge IZ-e je jedno od ključnih pitanja našega prosperiteta i razvoja. Ključno je pitanje, po našem mišljenju, šta mi kao pojedinci i okruženje u kojem se nalazimo možemo uraditi za dobro IZ-e, a ne šta od nje dobijamo. Zapitajmo se šta smo uradili za boljitak IZ-e, šta nudimo i šta možemo ponuditi, a ne šta nam je dala IZ-a, jesmo li realizirali svoje lične ambicije i želje kroz IZ-u i na njen račun!

U tom kontekstu, neka se zapitaju šta su uradili za boljitak IZ-e ljudi koji 20-30 godina u njoj rade, a nekada su bili, a možda i još uvijek jesu, ljudi od utjecaja i krojenja njenog historijskog hoda. Šta nam u naslijeđe ostavljaju ili su ostavili?

Navika podređivanja

U sklopu mijenjanja općeg pristupa i razumijevanja funkcije IZ-e, nameće se važnim osvjetljavanje još jedne pojave, a to je svojevrsna praksa ili navika pojedinaca ili određenih grupa koji nastoje svakoga oko sebe, pogotovu svoje podređene, postaviti u položaj opredjeljivanja ili podrške ovom ili onom čovjeku i ličnosti! Po principu: ako nisi sa mnom, onda si protiv mene! Zar nije moguće biti nezavistan, samostalan, dosljedno principijelan, a ne svojina ove ili one grupe, lobija i jedinke? Zar treba izgrađivati ljude bez karaktera, bez svoga stava, kultivirati biljke povijuše?

Mislimo da je sada vrijeme koncepata i vizija, razvojnih strategija i općekorisnih ideja, a ne vrijeme pojedinaca, samostalnih lidera kojima treba publika i aplauz. Vrijeme je onih koji nude jake institucije i jasne vizije! Zato, zastanimo i razmislimo koga to imamo izdvojiti u IZ-i, pa i širem društvenom okruženju, da nam nudi jasne i realne vizije, ostvarljive ciljeve, a usto posjeduje kredibilitet i dosljednost?

Stoga je nedopustivo žmiriti i tolerirati nametanje ljudi promašenih ili istrošenih koncepata, onih koji svoje nekadašnje greške, u nekim strateškim opredjeljenjima i procjenama, sada, k'o biva, žele ispravljati, ali preko naših leđa i leđa prosperiteta IZ-e. Otkuda im to pravo, pravo da ponovo griješe, da ispaštamo i dalje njihove promašaje? Jer ko nam to garantira da opet neće napraviti loše procjene o koje ćemo se svi zajedno naredno desetljeće saplitati?

Islamska zajednica je važnija od svakoga od nas pojedinačno i naših frustracija, kompleksa i sujeta. Nije ničija babovina i miraz, nego emanet! Dosljedno tome, ko proizvodi anarhiju i sije nered, ruši institucionalni okvir, potire ogromni trud generacija dosljednih i poštenih muslimana ovih prostora na putu uspravljanja institucija Islamske zajednice, nema pravo na podršku niti ga možemo smatrati dobronamjernim.

Drugi problem koji se dotiče ovih odnosa jeste neprimjereno uvlačenje u neke zastarjele račune i vođene bitke ljudi koji nemaju ništa sa tim događajima i takvim koncepcijama.
Zašto ne kazati da oni nisu IZ-u ovakvu kakva jeste projicirali niti izgrađivali, nego su je naslijedili sa svim njenim kvalitetima i mahanama i, vjerujemo, spremni su raditi na njenom daljem prosperitetnom razvoju i otklanjanju slabosti. Na koncu, ako stvari ne valjaju, kako se uporno tvrdi, onda problemi nisu došli iz budućnosti, nego su, najvjerovatnije, ostatak i repovi iz prošlosti ili ih, eventualno, generira naša sadašnja situacija i odnos. Dakle, uglavnom prethodne generacije ostavile su te probleme! Stoga, još jednom molimo, neka se poštede mlađi naraštaji, jer ne žele biti pješadija, a niti konjica u neprincipijelnim bitkama i, izgleda, nikad okončanim, samo zamrznutim, ratovima.

I na kraju, voljeli bismo da nam neko argumentirano kaže da ova pitanja, ovako kako su ovdje postavljena, ne stoje, da imamo krive pretpostavke ili pogrešnu perspektivu promatranja i postavljanja stvari. Rado bi prihvatili čvrsta objašnjenja i odgovore na iznešene dileme i pitanja koja će nam osvijetliti one segmente koje mi nismo imali na umu.

(31 Mart 2008, http://www.preporod.com/index.php/aktuelnosti-magazine-131/aktuelno-magazine-132/699-za-kritiku-koja-nudi-rjeenja-i-otvara-nove-perspektive)