Dr. Abdul'Aziz ibn Osman et-Tuwejdžiri

U v o d n a  n a p o m e n a

Ja sam u brojnim prigodama pisao o dijalogu među civilizacijama i sve te svoje studije u vezi s tim pitanjem sakupio sam u jednu knjigu - knjiga je u Kairu objavljena pod naslovom "Dijalogom ka koegzistenciji" - te uvrstio u treći i četvrti dio moje druge knjige ("O civilizacijskoj izgradnji islamskog svijeta"), kao i u peti dio te knjige koji će, ako Bog da, uskoro biti štampan. 

Tokom svojih istraživanja različitih aspekata dijaloga među civilizacijama, prikupljao sam i one elemente koji su izražavali smislove sukoba civilizacija i na tim elementima sam se zadržavao tek onoliko koliko je to dopuštala narav obrade tema i problema vezanih za dijalog u njegovim civilizacijskim implikacijama i kulturološkim koncepcijama. Potom se u meni rodila želja da nešto dublje proučim fenomen "sukoba civilizacija", da se duže zadržim na njegovu analiziranju sa različitih aspekata, te da u konačnici ustanovim islamsko razumijevanje tog sukoba civilizacija kojega ne sporim, no kojeg držim iznimkom iz pravila, odstupanjem od svemirskih uzusa.

U ovoj svojoj novoj studiji - koju publikujem i u prijevodu na engleskom i francuskom jeziku - nastojao sam precizno definirati značenje "sukoba" i deskribirati njegove implikacije, te pokazati odakle on u evropskoj misli vuče svoje korijene. Nakon toga pozabavio sam se istraživanjem vidova sukoba u međunarodnim odnosima i njihovim različitim manifestacijama u starim vremenima, u savremenom dobu i u sadašnjosti.

Pojasnio sam da je međusobno nadmetanje, interakcija, temeljna odlika u odnosima među civilizacijama jednih s drugima, što je i načelo koje proishodi iz kur'anskog stava - naime, nadmetanje kao brana širenju pokvarenosti na Zemlji.

Isto tako, dotakao sam se i pitanja "uzajamnog prožimanja civilizacija", što je po mom mišljenju i alternativa sukobu. Sukob civilizacija tretirao sam iz islamske perspektive, kako bih na koncu utvrdio islamsko viđenje odnosa među narodima u svijetu koje nedvosmisleno sugerira da je sukob civilizacija samo prolazno stanje u historijskom toku.

Dr. Abdulaziz ibn Osman et-Tuwejdžiri,

generalni sekretar Islamske organizacije za odgoj, nauku i kulturu

U v o d

Možda nijedan drugi izraz, nijedan termin, u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća nije bio tako raširen i tako frekventan kao što je to bio slučaj sa "sukobom civilizacija", kako na općoj razini, tj. njegovom upotrebom u novinama, časopisima i drugim sredstvima informiranja - radio i televizijskim stanicama ili na internet mreži - tako i u istraživanja, studijama i diskusijama u naučno-istraživačkim krugovima, centrima podrške, odnosno na fakultetima, univerzitetima, na intelektualnim forumima, političkim skupovima, kulturološkim susretima, ili pak na konferencijama koje jesu ili nisu posvećene tom pitanju, no koje se bave proučavanjem aktuelnih međunarodnih problema na svjetskoj pozornici tokom tog razdoblja, i koji i dalje, nedvojbeno, predstavljaju veoma osjetljive, međašne etape u povijesti ljudskoga roda.

Termin "sukob civilizacija" postao je tako jedno istaknuto obilježje tog razdoblja, i on je još uvijek nezaobilazan u kontekstu proučavanja pitanja od međunarodnog značaja, bila ona duhovne i kulturološke, sociološke i političke, ili pak ekonomske i razvojne naravi.

Frekventnost termina "sukob civilizacija" možda bismo mogli usporediti sa svim onim ideološki obojenim terminima i političkim sadržajima - ideološkim kapitalom - iznesenim na svjetsko tržište u godinama neposredno nakon drugog svjetskog rata i korištenim sve do pada Berlinskog zida i potom, urušavanja Sovjetskog saveza, te posljedičnog skončanja Istočnog bloka u cjelini.

Stoga, jedna od nužnih pretpostavki odnosa prema tim dominirajućim pojavama i jedan od neizostavnih uvjeta za analizu njihovih implikacija i ispitivanje njihovih sadržaja, te posljedica koje će prouzročiti i mogućih dosega koje mogu postići, jest i proučavanje najraširenijih i najutjecajnijih tih pojava u političkom životu i u duhovnom i kulturnom poprištu u koje islamski ummet mora zaći, imajući pred očima svoju budućnost u petnaestom stoljeću po Hidžri. Među njima jest, svakako, i duhovno stanje koje je prouzročila ta raširena upotreba termina "sukob civilizacija", te njegovoga antipoda "dijalog među civilizacijama".

Sukob i njegove implikacije

Da bismo mogli razumjeti ono što podrazumijeva  "sukob", moramo se najprije upoznati s tim izrazom i njegovim terminološkim značenjem. U "Lisanu'l-Areb" stoji: Es-sar'u (infinitiv glagolskog korijena sare'a-jasre'u): baciti na tle; njime se najčešće označava obučavanje čovjeka; Sare'ahu sar'an, odnosno sir'an: oborio ga je na tle, te je on postao oboren, povaljen (pl. sar'a); el-musare'a i es-sira' - hrvanje, borba; tok takve borbe u kojoj se iščekuje koji će od dvojice izići kao pobjednik; sar'un - padavica; sari': lud; mesari'ul-qawmi: mjesta na kojima su oni popadali, tj. na kojima su izginuli. U hadisu stoji: "Pravi hrvač (es-sura'a) - to je onaj koji se savlada u srdžbi!", tj. onaj koji uloži veliki napor u borbi iz koje je teško izići kao pobjednik.[1]

U Kur'anu »asnom izraz sar'a upotrijebljen je samo jedanput, u 7. ajetu sure El-Haqqah: "Pa si u njima ljude povaljane vidio!", tj. vidio si ih bačene na tle. U svakom slučaju, izraz se odnosi na ljudska bića.

Termin je poprimio i svoju veoma raširenu političku konotaciju i u 19. stoljeću čak postao neka vrsta teorije nakon što je našao svoje mjesto u "Komunističkom manifestu" Mrksa i Engelsa. U "Političkoj enciklopediji" stoji "da savremena ideja klasne borbe svoje korijene vuče iz Francuske revolucije, međutim teorija je izvedena iz ideja Mrksa i Engelsa onako kako su je njih dvojica navela u "Komunističkom manifestu", gdje se kaže: "Cjelokupna povijest društva, sve do danas, ustvari je povijest sukoba različitih društvenih klasa."[2]

Ovdje treba obratiti pažnju na riječ "cjelokupna", čime se odlučno i kategorično hoće iskazati cjelovitost i isključiti bilo kakva iznimka, što je neizostavan elemenat planetarne ideologije svakog vremena i prostora, bila ona komunistička ili kapitalistička.

Isti taj termin prisutan je i kod onih mislilaca koji danas promoviraju ideju sukoba ili sudara različitih kultura i civilizacija.

Ideja sukoba dominira evropskom misli kroz sva njezina historijska razdoblja i zbog te njezine pritišćuće dominacije evropski narodi su platili visoku cijenu suočavajući se međusobno sa svim užasima građanskih ratova, od kojih je posljedni bio drugi svjetski rat čije je zlo raspirila rasistička ideologija i tiranska tendencija, navukavši na sebe ugodnu borbenu odoru.

Na političkom, doktrinarnom i intelektualnom planu najveće ideje, koje su u evropskim društvenim zajednicama ostavile i najdubljega traga tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća, bile su upravo one ideje koje su imale konfrontirajuće polazne tačke, kakav je npr. bio komunizam koji je i zasnovan na načelu klasne borbe koja predstavlja sami vrh na ljestvici sukoba. To isto može se kazati i za kapitalizam koji je, isto tako, zasnovan na načelu konfrontacije sa svim branama, preprekama i kočnicama koje sputavaju kapital i koji pokreće bespoštedni rat protiv svih društvenih zajednica koje ne prihvataju kapitalističko uređenje, makar njegova primjena bila štetna po interese siromašnih naroda. U nastojanjima da se postigne materijalno blagostanje, obilje, raskoš, odnosno opći ekonomski prosperitet, ništa ne stoji na putu izrabljivanju drugih naroda i kontroliranju njegovih privrednih resursa. To je ono što je dovodilo, i što još uvijek dovodi, do destabilizacije savremenih društava, uključujući i same kapitalističke društvene zajednice.

Korijeni sukoba u evropskoj misli

            Odmah na početku treba jasno istaknuti jednu činjenicu koja prožima aktuelnu zapadnjačku civilizaciju, naime da ideja sukoba predstavlju samu bit te civilizacije, te da ta ideja potječe još iz stare Grčke a potom iz Rimskog carstva; obje njih bitno je određivao elemenat sukoba, u njegovim različitim aspektima i brojnim implikacijama.

Uporište te ideje nalazi se u doktrinarnom učenju stare Grčke o "sukobu bogova", koje je svoje utemeljenje nalazilo u vjerovanju u veći broj bogova, što je za posljedicu imalo njihovu međusobnu borbu (borba moći i nemoći, borba dobra i zla, borba čovjeka s prirodom i, također, borba čovjeka s bogovima). Konfrontacija je tako postala prirođena starogrčkoj misli u svim vidovima njezina izražavanja: vjerskom, filozofskom, književnom i umjetničkom.

Isto tako, načelo konfrontacije u bitnome je određivalo i rimsku misao u njezinim civilizacijskim, političkim, normativnim i zakonodavnim aspektima. Tako je ideja sukoba bila predominantna u grčkoj i rimskoj misli, apsolutno je potčinjavajući, i ona je tako oblikovala i rimski i grčki um, ustanovljujući sukob kao konstantno načelo ovosvjetskog i onosvjetskog života.

            Prema tome, konfrontacija je jedno od postojanih načela na kojima se zasniva savremena zapadnjačka civilizacija koja je baštinik starih dviju civilizacija - rimske i grčke; ona je jedan od postojanih korijena evropske misli kroz sva njezina historijska razdoblja.

            Isti je slučaj i s feničanskom, odnosno civilizacijom drevnoga Egipta - i njima je, objema, bila poznata ideja konfrontacije, no na jednim drugim razinama. Ono što je tek nedavno otkriveno - što je ranije bilo nepoznato - jest i ta da su grčka i rimska civilizacija svoje osnovne elemente i svoja poimanja preuzele od civilizacije drevnog Egipta, što pobija postavku o centrizmu zapadnjačke civilizacije koju zapadnjački povjesničari smatraju zametnom ćelijom svih ljudskih civilizacija općenito. Ideja konfrontacije bila je dominirajuća i u toj izvornoj civilizaciji.

            Kad je posrijedi religijsko vjerovanje, treba kazati da čak ni Stari zavjet nije pošteđen duha konfrontacije; onaj Tevrat u kojeg vjeruju današnji jevreji i jedna kršćanska grupacija na Zapadu, reflektira taj duh koji se provlači kroz Knjigu za koju njezini sljedbenici drže da je Božija objava. Jevreji su, kako u dalekoj povijesti tako i u savremenom dobu, i danas, igrali sumnjivu ulogu u inkludiranju ideje konfrontacije u religijska vjerovanja, u filozofska učenja, u književna i umjetnička djela, tako da je religijska i filozofska misao potpala pod utjecaj te ideje do te mjere da je ona postala nerazlučiv dio ukupne evropske misli i zapadnjačke civilizacije općenito.

            Ideja konfrontacije u evropskoj misli naročito je došla do izražaja u vrijeme Renesanse čija je najsnažnija manifestacija bilo zaoštravanje konfrontacije između naučnika, mislilaca, filozofa, publicista i književnika s jedne i Crkve s druge strane.

            Ako svratimo pozornost na današnju opću međunarodnu situaciju, ustanovit ćemo da je poredak globalizacije kojeg predvode Sjedinjene Američke Države i nastoje ga nemutnuti čitavome svijetu brojnim mjerama i sistemima, naslonjenim na međunarodno pravo, a posredstvom niza međunarodnih konferencija na vrhu posvećenih pitanjima i problemima koji bi se trebali podvesti i dovesti u okvire međunarodnog kodeksa, kako bi se sistemu globalizacije osigurao opći prodor i prisustvo - ustanovit ćemo, dakle, da i taj sistem izražava ideju konfrontacije, da i on reflektira njezin duh. Isto tako, i rat protiv terorizma - iz američke perspektive - također se i on pretvorio u rat za dominaciju i potčinjavanje, za nametanje američkog poimanja upotrebom sile, i pored različitih svjetskih stajališta u pogledu poimanja terorizma, načina borbe protiv njega i otklanjanja uzroka koji dovode do njega, i eliminicaje njegovih izvorišta. Stoga ćemo vidjeti kako američka administracija države i narode dijeli na one dobre i na one zle. Tako imamo njihovu osovinu zla koju uglavnom čine muslimani, i ta osovina stoji nasuprot osovine dobra koju predvode Sjedinjene Američke Države, a koja uključuje zapadne zemlje, kao što uključuje - tragikomično - i Izrael, zemlju koja je najviše ogrezla u terorizmu, agresivnosti i oportunizmu međunarodnom pravu.

            Ideja "borbe za život" iznesena je u devetnaestom stoljeću u Evropi, zauzevši u Darvinovoj teoriji mjesto ranijih teorija koje su govorile o prirodnoj harmoniji. To je za posljedicu imalo da je u intelektualnim i znanstvenim krugovima prevladalo uvjerenje o postojanju brojnih sukoba, uključujući i samu prirodu, te da je konfrontacija jedna od njezinih bitnih odlika. Osnovna ideja oko koje se okuplja evropska misao jest da između prirode i društva ne postoji puna međusobna sličnost; u društvu postoje brojni oblici konfrontacije, premda do konfrontacije među ljudima ne dolazi radi samog opstanka, već radi postizanja povoljnijih prilika za uživanje i razvijanje.[3]

            Evropski učenjaci i mislioci su, na kraju devetnaestog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, ideju konfrontacije iskristalizirali još više, zasnivajući svoje postavke, kako u čisto prirodnim znanostima, tako i u području društvenih nauka, na načelu sukoba između čovjeka i prirode, kao i općenito među živim bićima. Ideja borbe u životu imala je naročito velikog utjecaja u društvenim naukama, u psihologiji, književnosti i umjetnosti.

            Mislilac W. S. Džons, precizno i koncentrirano, sumirajući duhovno stanje u Evropi u vrijeme tzv. Renesanse, kaže sljedeće: "U vrijeme Renesanse čovjek je zauzeo mjesto veće od Boga. Interesovanje za vezu čovjeka sa drugim iz njegove vrste bilo je veće od interesovanja za vezu njegove duše s Bogom. Čovjek je prirodu i humanizam uzeo sebi za cilj, umjesto metafizike i Božijeg savršenstva. Stvar je postala takva da je bilo važnije ono što čovjek ostvari na ovome svijetu od onoga što bi mogao očekivati na onome svijetu. Ono što je čovjek težio postići na ovome svijetu bilo je, općenito, bogatstvo svakog pojedinca, unapređenje njegovih umnih sposobnosti, duhovnih pripravnosti, iskorištavanje različitih vidova ljepote i život ispunjen ovosvjetskim blagodatima. Tako je čovjek prestao biti ogledalo Božanskog Htijenja, stalna manifestacija ljudskog bića, i postao poprište privlačenja i odbijanja sila prirode. Prema tome, čovjeku nije preostalo ništa drugo do uhvatiti se za to uže međusobnog utrkivanja."[4]

            Eto to je ubjeđenje koje se krije u zapadnjačkoj svijesti, to je ono sedimentirano čvorište u zapadnjačkoj misli i njegovoj kulturi.

Konfrontacija u međunarodnim odnosima

            Ovi historijski, doktrinarni i intelektualni počeci ideje konfrontacije bili su i fundament na kojem su se temeljili međunarodni odnosi u periodu hladnoga rata. Javna i tajna, grozničava konfrontacija dviju velesila bila je do te mjere zaoštrena da su se njezine kompleksnosti, posljedice i refleksije osjećale u najvećem dijelu svijeta. Svaki blok ulagao je krajnji napor kako bi konfrontaciju raspirio i na međunarodnoj razini, nastojeći što više proširiti područje svoga utjecaja i osnažiti svoju međunarodnu poziciju. U međunarodnoj političkoj praksi uveden je termin "igra narodima" - on je počivao na tome da svaka strana u igri raspiruje žeravicu konfrontacije polazeći od toga da će se, sve što konfrontacija bude oštrija, pred njom otvarati nove perspektive, nove sfere na koje će moći proširiti svoj kulturni, ideološki, ekonomski i politički utjecaj.

            Taj intenzivni konflikt progutao je ogromne napore, potencijale i kapacitete, te prouzrokovao gubitak mnogih prilika koje su mogle garantirati pozitivno preusmjerenje međunarodnih odnosa i ozbiljno doprinijeti stabiliziranju svjetskih prilika, te uspostavi svjetskog mira i sigurnosti.

            Glavnja konflikta u međunarodnim odnosima nije ugašena ni nakon urušavanja suparničkog bloka - Sjedinjene Američke Države su ostale jedini lider svjetske politike, i jedina snaga koja kontrolira i dominira međunarodnim odnosima, dajući u tome samo prazna obećanja Povelji Ujedinjenih naroda. To je dovelo do imenovanja novog neprijatelja Zapada i poduzimanja silovite propagandne ofanzive u cilju zastrašivanja ljudi od njega i od opasnosti koju on predstavlja po interese Zapada i njegovu budućnost.

            Usred te nestabilne međunarodne situacije, u sjenci tih turbulencija koje su dovele do promjene odnosa snaga u svijetu, ideja konfrontacije među civilizacijama pojavila se u novom ruhu; postavljena je u intelektualne laboratorije u Sjedinjenim Američkim Državama - što nedvojbeno potvrđuje upletenost tog jedinog bloka, zasjelog na vrhu međunarodne političke piramide, a što bismo mogli definirati kao dobro uređen i osmišljen plan za upletanje čitavoga svijeta u ideološke borbe, vjerske sukobe, političke krize i kulturološka i civilizacijska trvenja - kako bi se osnažili stupovi novog svjetskog poretka kojega je oblikovala najutjecajnija sila na svijetu i kako bi se utrli putevi pred sistemom globalizacije kojim ona upravlja i rukovodi s ciljem da čitavom svijetu nametne svoju volju.

            Uvođenjem ideje konflikta među civilizacijama u arenu političkog konflikta na globalnom planu u jednoj novoj formi s akademskim uobličenjem, pojavljujući se kao intelektualni teoretizam koji nema nikakve veze s političkom stabilnošću najmoćnije zemlje, rat ideja ušao je u jedno novo razdoblje koje naročito karakterizira svrstavanje islamske civilizacije u red onih civilizacija koje su neprijatelji zapadnoj civilizaciji, koje su, ili koje će neminovno - prema ovome teoretizmu - ući u sukob s tom civilizacijom u doglednoj budućnosti.

            Ovo nas dovodi do toga da se moramo zapitati kakvi se motivi kriju iza potpaljivanja sukoba među civilizacijama, naročito sukoba s islamskom civilizacijom baš u ovom razdoblju?

Sukob civilizacija - da li je neminovan?

            Neki zapadni mislioci, osobito oni američki, ideju sukoba civilizacija, odnosno njihova sudara, predstavljaju kao nešto što će neminovno uslijediti, čime se dovode u istu poziciju u kojoj se našla i teorija o historijskoj predestiniranosti koja se pokazala nesuvislom, ostavši tako samo dijelom naslijeđa svjetske intelektualne povijesti 19. i 20. stoljeća. Na čelu takvih mislilaca nalazi se Samuel Hantigton koji 1996. godine objavljuje svoju čuvenu knjigu "Sukob civilizacija i uspostavljanje novog svjetskog poretka", te Fransis Fukujama sa svojom isto tako čuvenom knjigom "Kraj historije". 

            Stajalište o neminovnosti sukoba civilizacija, odnosnu njihovu sudaru, oprečno je historijskoj zakonitosti i u konfrontaciji je s prirodom civilizacije. Civilizacija, naime, nema nacionalni karakter, ne vezuje se za određenu rasu i ne pripada samo jednom narodu i pored toga što se ponekad - samo radi jasnijeg određenja - pridijeva određenoj naciji ili nekom geografskom području u svijetu. Stvar je drukčija kad je posrijedi kultura - ona je simbol identiteta, izraz samosvojsnosti, odraz specifičnosti koje jedan narod razlučuju od drugih, odnosno ono po čemu je neki narod osoben.

            Civilizacija je okvir za raznovrsne kulture koje imaju različite korijene, različita ishodišta i izvorišta, u kojem se one miješaju i međusobno prožimaju i tako oblikuju karakteristike te civilizacije koja u svojim manifestacijama i iluminacijama izražava ljudski duh te odražava opće principe koji su zajednički djelitelj svih izvorišta, ishodišta i prirječica.

            Svaka civilizacija ima svoje opće principe na kojima počiva. Oni mogu proishoditi iz neke religijske doktrine ili pozitivističke filozofije. Čak i onda kad postoji veći broj tih doktrina ili filozofija, specifične odlike civilizacije proizlaze iz onih doktrina koje su najdublje, koje su u srcima i umovima najsnažnije prisutne i koje vrše najveći utjecaj u javnom životu. Takva doktrina daje i glavni ton određenoj civilizaciji i njoj se pridijeva; opravdanost takvog pridjevka uvjetovan je ispravnošću principa na koje se civilizacija oslanja, kakav je slučaj npr. s islamskom civilizacijom.

            Velike civilizacije koje je upoznala povijest ljudskoga roda razlikuju se među sobom u svom odnosu prema materijalnome i duhovnome. Kod nekih od njih prevladavao je materijalni aspekt, kod nekih duhovni, dok su kod nekih oni bili jednako zastupljeni. Prema tome, posrijedi je sukcesivni niz civilizacija - svaka od njih ostavljala je određen prazan prostor za drugu civilizaciju koja je dolazila iza nje, što je neke istraživače navelo na zaključak o postojanju međusobne sličnosti i podudarnosti među mnogim tim civilizacijama.[5]

Sličnost i podudarnost ne ostavljaju prostor za sukob.

            Prema tome, civilizacije se među sobom ne hrvu, već se međusobno oplođavaju i razmjenjuju svoja dobra, upotpunjuju jedne druge, nasljeđuju se i povezuju, budući da su one sinteza čovjekovog intelekta, čovjekove kreativnosti i historijske dinamike koja je, po islamskom poimanju, Božija zakonitost u svemiru. Prema tome, sukob civilizacija ne stoji, budući da se historijski tok odvija po Božanskom Htijenju, te da je historija samo jedno od Božijih stvorenja, dok je čovjek koji utječe na tok Historije, koji oblikuje taj tok i u njega unosi vlastitu kreativnost, najodabraniji Božiji stvor.

            Međucivilizacijsko nadmetanje je kur'anska naznaka i ona u sebi sabire sve one sadržaje, sve implikacije koje teoriju sukoba civilizacija nesumnjivo pobijaju u samom njezinom korijenu. Uzvišeni Allah kaže: "A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, zemlju bi, doista, zahvatila pokvarenost!" (El-Beqare, 151) "A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime!" (El-Hadž, 40) Allah od svojih robova traži da u svakoj situaciji uzvraćaju onim što je najljepše: "Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati!" (Fussilet, 34) "Ti lijepim zlo uzvrati, Mi dobro znamo šta oni iznose!" (El-Mu'minūn, 96)

            Allahovo suzbijanje ljudi jednih drugima anulira konflikt i njegovo zagovaranje čini neutemeljenim, budući da ovo "suzbijanje" sprečava kvarenje zemlje, stoji kao brana tome. Ovdje treba skrenuti pažnju na jednu nijansnu razliku između "pokvarenosti zemlje" i "pokvarenosti na zemlji". Naime, prva sintagma navodi se u dvjesto pedeset i prvom ajetu sure El-Beqare i ide u pravcu poremećaja Zemlje u smislu narušavanja sistema kojega je Stvoritelj uzvišeni uspostavio za čovjekov život na njoj i koji, ukoliko se poremeti i naruši, Zemlja će kolapsirati. Upravo je to jedna od manifestacija sukoba, situacija koja je rezultat zaoštravanja sukoba među različitim kulturama i civilizacijama.

            Druga sintagma, naime "pokvarenost na zemlji" podrazumijeva pokvarenost koja nastaje kao rezultat čovjekovih postupaka, što su prirodne stvari.

            Čovjekov život počiva na principu "Allahova suzbijanja ljudi jednih drugima" i to je vječni zakon čovjeku na Zemlji, to je Božanska konstanta a ti u Božanskoj konstanti nećeš naći  nikakvu izmjenu. Time padaju tvrdnje o sukobu i njegovo hipotetičko predviđanje pokazuje se irelevantnim, a njegova neizbježnost nesuvislošću.

            Na temelju toga, sve civilizacijea, kroz ukupnu ljudsku povijest, nisu završavale sukobom i sudarom; uvijek je to bilo - u suštini i u dubini - nadmetanje, i uvijek je liija išla ka gore, u pravcu ekspanzije života u svim njegovim aspektima, zahvaljujući naslijeđenoj civilizacijskoj baštini, uvijek u pravcu prosperiteta čovjeka kojega je Bog i učinio namjesnikom na Zemlji kako bi tu Zemlju izgradio. Sukob pak vodi pokvarenosti na Zemlji.

            Sve ovo zaključili bismo konstatacijom da sukob civilizacija nije nikakva historijska nužnost, kako to hoće kazati marksistička teorija, i kako to tvrde savremeni teoretičari koji iscrtavaju konture politike hegemonije, tiranije i nasilnog potčinjavanja naroda svijeta.

Civilizacijsko međuprožimanje je alternativa sukobu

            Vitalitet i unutarnja snaga koje su islamsku civilizaciju tiskali ka kreativnosti, napretku i prosperitetu, igrali su značajnu ulogu u prenošenju duha civiliziranosti u zapadni svijet. To je vršeno snagom poticanja civilizacijske interakcije, što priznaje i svjedoči većina evropskih pisaca, mislilaca i historičara koji u sebi nisu nosili tendencioznost i strastvenost.; koji su objektivno pisali o kvaliteti civilizacijskog međuprožimanja u islamskoj civilizaciji. Tako, npr. Kristofer Dosen (Christopher Dowsen) u svojoj kjnizi "Geneza Evrope" iznosi stajalište "da je islamska civilizacija uspjela sačuvati svoju vodeću poziciju sve od početka srednjega vijeka pa naovamo, ne samo na istoku, već isto tako i na evropskom zapadu. Tako je zapadna civilizacija rasla i razvijala se u okrilju islamske civilizacije koja je u to vrijeme bila na znatno višoj razini od nje. Upravo je arapsko-islamska civilizacija - a ne bizantinska - bila ta koja je kršćanskom svijetu pomogla da povrati svoj dio grčkog filozofskog i znanstvenog naslijeđa."[6]

            Možda nećemo pretjerati ako ovdje podsjetimo na činjenicu da je islam - budući da je Božiji poziv upućen svim ljudima svijeta, da je Kur'an Božija objava darovana svim svjetovima - vjera koja zagovara međcivilizacijsku interakciju, snažno i nedvosmileno, da tome daje snažan podstrek; dijalog kojemu islam poziva je, po svojoj naravi, po svojoj suštini i intenciji, civilizacijska interakcija, što nije potrebno posebno naglašavati.

            "Načelo tolerancije, na kojem počiva islam, pred islamskim ummetom je otvorilo put širokom dodiru s drugim ummetima i narodima i islamskoj civilizaciji dao velikog podstreka na interakciju sa svim drugim kulturama i civilizacijama. Pod sintagmom "vjerska tolerancija" mi - precizno - mislimo na to da svaka sljedba unutar islamskoga društva ima punu slobodu u vršenju svojih vjerskih obreda i da su svi podanici islamske države jednaki pred zakonom. Ako pogledamo na izvorna učenja i načela ilama, vidjet ćemo da je on vjera kod koje je daleko najviše zastupljen princip tolerancije, koji je ujedno i prvo načelo međucivilizacijskog prožimanja".[7]

            Civilizacijska interakcija se - kako je shvaćena unutar islamske misli - naslanja se na princip međucivilizacijskog nadmetanja, a ne sukoba. To je čisti kur'anski princip, utemeljen u kur'anskom ajetu: "A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, zemlju bi, doista, zahvatila pokvarenost!" (El-Beqare, 251)

            Ovo načelo saopćeno je i u jednom svom drugom aspektu, naime: "Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati!" (Fussilet, 34)

            Prema tome, civilizacijska interakcija je - sa islamskog stanovišta - proces uzajamnog suzbijanja a ne trvenja, međusobnog dijaloga a ne krvljenja. Interakcija znači život, međusobni sukob znači nestanak.

            Civilizacijska interakcija je, kako je mi vidimo, kontinuiran, stalan dijalog koji stremi dobru, istini, pravdi i toleranciji za sve ljude svijeta; koji ne ide za tim da na zemlji širi pokvarenost.[8]

            Civilizacijska interakcija ljudski rod štiti od civilizacijskog pada koji rezultira krizom civilizacije. Upravo je to ovo tjeskobno stanje u kojem se našao čovjek u zadnjem desetljeću 20. stoljeća i u kojem se nalazi sve do danas. Svi veliki filozofi povijesti u prošlom stoljeću, od Osvalda Špenglera (Oswald Spingler) u njegovoj knjizi "Pad civilizacije" do Arnolda Tojnbija (Arnold Toynbee)  u njegovoj knjizi "Proučavanje historije", te Bekrima Jurokina (Bekrim Yurokin) u njegovoj knjizi "Društvena i kulturna dinamika u savremenoj krizi", duboko vjeruju da je vodeća humanističko-sekularistička civilizacija Zapada, i pored svog materijalnog bogatstva i vojne supremacije, teško bolesna. One snage koje su dovele do premoći te civilizacije izgubile su sposobnost integracije; snage dezintegracije i raspada nadvladale su snage integracije i međusobne kohezije. Užad koja su čvrsto vezivala lađu počela su pucati i vrijednosti koje su objedinjavale ljude su uzdrmane. Bolest nije ograničena na samo jednom području, ili pak na malom broju područja, već je čitava rijeka života postala zagađena.[9]

            Civilizacijskom interaktivnošću čisti se rijeka života, a time i civilizacija, od zagađenja koji luče sukob, sudar i dominacija antireligijsko-sekularističke i materijalističke misli nad svim drugim idejama, stajalištima, postupcima, praktičnim oblicima i načinima života, i svim drugim sistemima mišljenja i životnim obrascima. Stoga je civilizacijska interakcija (jedina) alternativa sukobu!

Sukob civilizacija iz perspektive islama

            Po islamskom viđenju međuljudski odnosi zasnivaju se na uzajamnom upoznavanju i potpomaganju na dobru i čestitosti s obzirom na jedinstvo ljudske vrste i na jedinstvo ishodišta proisteklog iz Božanskoga Htijenja. Uzvišeni Allah u svojoj objavi nedvosmisleno kaže: "O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i na narode i plemena vas podijelili da biste se međusobno upoznavali, a kod Allaha je najviše cijenjen onaj koji Ga se najviše boji!" (El-Hudžurāt, 13)

            Međusobno upoznavanje u kur'anskom vokabularu prevazilazi izravni jezički smisao; on ima šire implikacije i njedri dublje smislove. Bog je stvorio sve ljude i On je taj koji ih je učinio brojnim narodima i različitim plemenima kako bi na zemlji ulagali svoje napore u pravcu uzvišenoga cilja kojeg je pred njih postavio Tvorac uzvišeni - međusobnog upoznavanja, što ih treba uzdići na jedan viši stupanj - međusobnu razmjenu znanja, odnosnu razmjenu vlastitih intelektualnih dostignuća, sa svim dubokim humanističkim, znanstvenim i leksičkim implikacijama tih dvaju izraza. Tako, sve što bude šire područje međusobnog poznavanja među različitim narodima i sljedbama, na svim razinama, sve će biti uže područje konfrontacije; konfrontacija će ustuknjavati i jenjati i gubit će se mogućnost negativnog utjecaja koji ljudskim zajednicama i čini najveću štetu.

            Što se tiče bogobojaznosti, tj. svijesti o Bogu, ona predstavlja drugo načelo međuljudskih odnosa koje su čovjeku stavljenu u obavezu, koje je dužan zagovarati i s drugima sarađivati na njegovoj realizaciji. Svijest o Bogu, kako kaže Mahmud Šeltut - Bog mu se smilovao! - "sa svoga općeg značenja uzdiže se do toga da podrazumijeva čovjekovo čuvanje od svega što mu donosi štetu, bilo u pogledu njega samoga ili u pogledu vrste kojoj pripada, te svega onoga što stoji na putu između njega i svih plemenitih ciljeva i mogućeg savršenstva na ovome i na budućem svijetu. Svijest o Bogu (taqwā) ne odnosi se samo na neke obredne radnje, niti na izvjesne formalne manifestacije; ona je, kako rekosmo, čuvanje čovjeka od svega što šteti njemu ili vrsti kojoj pripada, i što stoji na putu njegovu postignuću moguće savršenosti. Jedna od posljedica svijesti o Bogu jest sposobnost razlučivanja - zadobivanje one kvalitete kojom čovjek može razlučivati šta je dobro a šta zlo, šta je štetno a šta korisno u životu na ovome svijetu. Prema tome, ispravno znanje, snaga, korisno djelo, plemeniti moral i sl. - sve su to obrisi svijesti o Bogu. Svijest o Bogu je stablo a sposobnost razlučivanja istinitog od lažnog (furqān) je plod toga drveta!"[10]

            Ovo sveobuhvatno i i duboko razumijevanje svijesti o Bogu koje u sebi sabire sve obrise dobra, sve plemenitosti dobročinstva, sve aspekte dobrostivosti i kvalitete djela, potvrđuje važnost međuljudskog potpomaganja na dobru i čestitosti. Uzvišeni kaže: "Pomažite se međusobno u dobročinstvu i čestitosti, a ne u grijehu i neprijateljstvu!" (El-Maide, 2)

            Prema tome, međusobno upoznavanje dovodi do međusobnog pomaganja u dobru i čestitosti koje su baštinice svakoga dobra i koristi za ljudski rod, u svim vremenima i svim mjestima. Njima se postiže sreća čovjekova i na ovome i na budućem svijetu. S druge strne, grijeh i neprijateljstvo su nosioci svakoga zla, štetnosti i nakaznosti koje ugrožavaju nepatvorenu ljudsku narav, i koje dovode do ratova i konfrontacija, koje potpiruju vatru razarajućeg sukoba po ljudsku civilizaciju.

            Međucivilizacijsko prožimanje - po islamskom poimanju - jest Allahov zakon na ovome svijetu; nije to sukob civilizacija ili sudar civilizacija. To ipak ne znači da se život odvija prema jednoj ravnoj, prema gore upravljenoj povučenoj liniji na kojoj se ostvaruju sve same koristi i dobrobiti za sve ljude u svim situacijama, da se tu permanentno razvijaju nihove individualne duhovne kvalitete, da se ne sudaraju doro i zlo. Hoće se kazati da međusobno prožimanje sukob čini irelevantnim, da dobro nadvladava zlo i da se različite civilizacije prožimaju, oplođavaju i povezuju među sobom, da se ne sukobljavaju, budući da "će Allah učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima!" (Es-Saff, 8)

U ovom kur'anskom kontekstu Allahovim svjetlom se označava Božansko Htijenje, vjerovanje u Boga i potpora vjernicima, što podrazumijeva pravednost, vrlinu, plemenit moral i mir u duši i na zemlji, što su sve osnovni gradivni elementi civilizacije koja je u službi čovjeka. To potvrđuju Božije riječi: "Allahova stvar će biti sprovedena, ali većina ljudi to ne zna!" (Jūsuf, 21)

U ovom kur'anskom konteksu "Allahova stvar" jest Njegovo prevladavjuće htijenje; ono je ona istina i ona pravda koje čine dva temeljna stuba civilizacije koja čovjeku donosi sreću, koja izgrađuje i novim sadržajima ispunjava zemlju, koja popravlja a ne kvari.

            Prema islamskom poimanju sukob je samo jedno prolazno stanje, iznimka iz pravila a nikako jedan od imanentnih elemenata civilizacija, budući da je u koliziji s čovjekovom unutarnjom naravi. Sukob je antipod civilizacijskoj interakciji na kojoj je utemeljena islamska civilizacija. Uz sve to, civilizacijsko međuprožimanje je objektivna alternativa konfuziji koja dominira političkim i kulturnim sredinama u svijetu današnjice kao posljedica zagovaranja pogrešnih koncepata, iskrivljenih viđenja i tendencioznih analiza koje svjetsku misao i međunarodnu politiku općenito uvode u jedna nepoznata područja, s brojnim opasnostima koje mogu ozbiljno ugroziti ljudski rod, u sadašnjosti i u budućnosti.

            Promicanje ideje o sukobu civilizacija ili pak njihovu sudaranju, u interesu je aspiracija jedne skupine ljudi koja nastoji uspostaviti svoju dominaciju i zavladati čitavim svijetom. To nisu bezopasne aspiracije i oni nemaju nikakve veze s uzvišenim ljudskim stremljenjima koja proishode iz za čovjeka, kulturu i civilizaciju konstruktivnih vrijednosti i načela.

Zaključak

            Islamski pristup odnosima među narodima u svijetu odlikuje se umjerenošću, uravnoteženošću, obuhvatnošću i dubinom. Islamski koncept dijaloga među različitim civilizacijama ispunjen je tolerantnošću i stremljenjem za visinama, razvijen iz doktrine ‘tewhida', iz vjerovanja da ljudski rod potječe iz jednog jedincatog korijena.

            Sukob civilizacija je, u tom islamskom viđenju, jedno vanredno stanje u historijskom toku i u konačnici će sile dobra i njihova strujanja nadvladati sile zla i nad njima odnijeti pobjedu. Sukob je poziv na zlo, ishodište zla, dok dijalog među civilizacijama predstavlja poziv na dobro, on je ishodište mira ikoegzistencije u svakom slučaju.

            Sukob nam se - iz islamske perspektive - čini antipodom dijaloga a ne njegovom alternativom, i kao takav će biti prevaziđen, budući da predstavlja povredu načela u životu ljudskih društava. Čak i ako sukob izgleda izvjesnim, on će u konačnici proći, ma kako dugo trajao. Naime, dijalog je ono postojano načelo, on je ono što korespondira s unutrašnjim naravima ljudske vrste.

            Islamski ummet posjeduje pretpostavke za civilizacijski preporod; on iznova može odigrati svoju ulogu u izgradnji savremene civilizacije i imati svoga udjela u izbavljenju ljudske vrste od dezintegracije i propasti kojima je danas izložena. On je - zahvaljujući svom prosvijetljenom gledištu, svom poimanju utemeljenom u znanju i svojoj nepretrgnutoj, kontinuiranoj civilizacijskoj misiji, s brojnim prinosima i isijavanjima - sposobniji od svih drugih zajednica da odigra veoma raspoznatljivu ulogu u svjetskoj kulturnoj i civilizacijskoj areni. Ta činjenica mu nalaže da popravi svoje unutrašnje stanje i da marginalna razmimoilaženja ostavi postrani, da uključi svoje ogromne potencijale u okviru islamske solidarnosti, s duhom islamskoga bratstva.

            Današnji svijet nalazi se na raspuću: zapljuskuju ga snažni talasi globalizacije i nosi ga ideja o sukobu civilizacija koja na globalnome planu izaziva jezu, koja je ishodište prijetnje i narodima, i nacijama, i vladama, i državama - ona ih tiska povinovanju jedinoj svjetskoj sili, sili koja je izgubila gradivne civilizacijske pretpostavke za vođenje čovječanstva, one koje streme dobru njezinog vlastitog naroda, ali i svih drugih naroda svijeta.

S arapskog preveo: Mustafa Prljača

[1] V. Ibn Manzūr, Lisān el-Areb, III svez., str. 430. Izdanje: Jūsuf el-Hajjāt, Dār el-džil, Dār Lisān el-Areb, Bejrut 1988.

[2] "Politička enciklopedija", str. 344; supervizor: dr. Abdulwehhāb el-Kejāli i Kāmil ez-Zuhejri, Arapski institut za istraživanje i izdavaštvo, prvo izdanje, Bejrut 1974.

[3] Franklin L. Bowemer, Moderna evropska misao - kontinuitet i promjene u idejama od 1600. do 1950., treći svezak, str. 98; prijevod: dr. Ahmed Hamdi Mahmud, Egipatska centralna knjiška asocijacija, Kairo 1989., serija Hiljada knjiga (knj. II).

[4] Muhammed Hatemi (predsjednik Islamske Republike Iran), Grad politike: odjeljci o razvoju političke misli na Zapadu, str. 183-184, Dār el-džedid, prvo izdanje, Bejrut 2000.

[5] Dr. Abdulaziz ibn Osman et-Tuwejdžiri, Karakteristike islamske civilizacije i perspektive budućnosti, Publikacije Islamske organizacije za odgoj, nauku i kulturu - ISESKO - Rabat, 2002.

[6] Christopher Dowsen, "Geneza Evrope", prijevod i redaktura: dr. Seid Abdulfettah Ašur i dr. Muhammed Mustafa Zijada, Serija Hiljadu knjiga, (knj. 642), Kairo 1967., str. 202-203.

[7] Dr. Ahmed Emin, "Dan islama", Dār el-kitāb el-Arebi, Bejrut 1952., str. 180-181.

[8] Dr. Abdulaziz ibn Osman et-Tuwejdžiri, "Dijalogom ka koegzistenciji", str. 22-23, Dār eš-Šurūq, Kairo 1998.

[9] Dr. Huršid Ahmed (Khurshid Ahmad), "Čovjek i budućnost civilizacije sa islamskog stanovišta", (serija "Čovjek i budućnost civilizacije - islamsko stajalište), str. 615, Āl el-Bejt za islamsku teorijsku misao, Amman, Jordan, 1994.

[10] Eš-Šejh Mahmud Šeltut, "Tumačenje Kur'ana Časnog", str. 571, Dār el-Qalem, Kairo, bez godine izdanja.