|
| |
Preporod je u broju 4/846 od 15. februara objavio jedan potpisani tekst koji kritički tretira ponašanje pojedinaca iz kruga onih koje se bave tumačenjem islamskog pogleda na svijet. Uslijedio je poprilično oštar odgovor na taj tekst u istom listu u broju 8/850 od 15. aprila 2007. Ne želim ulaziti u sadržaj objavljenog teksta niti u ono što je došlo kao reakcija na taj tekst. Ono što je za mene neprihvatljivo u tom reagiranju, jeste zahtjev autora, da se u Preporodu ne objavljuju takvi tekstovi jer su oni, od autora, kvalificirani kao napad na cjelokupnu ulemu. Prvo: sam taj zahtjev da se nešto ne smije objavljivati a potpisano je, neprimjereno je vremenu u kome živimo i poslu kojim se bavimo. Sve što se odnosi na kritički stav na račun funkcioniranja Islamske zajednice ili rada pojedinaca u njoj, jeste javna stvar i ne može biti izvan aktivnog uvida javnosti u tu stvar. Na svaki potpisani tekst se može reagirati na ovakav ili onakav način ali oduzimati pravo bilo kojem pojedincu koji se osjeća članom Islamske zajednice, nedobronamjerno je a potom i neustavno. Na koji to način stvari mogu biti bolje nego što jesu, ako nisu pred očima javnosti. Preporod, po meni, ne treba objavljivati samo one tekstove koji sadrže uvrede na račun pojedinca a sve drugo neka ocjenjuje javnost i stručna kritika. Drugo: shvatati bilo koju kritiku, kao napad na čitav kolektivitet, za mene je nerazumno. Ja, osobno, u objavljenom tekstu nisam našao ništa uvredljivo na račun uleme u cjelini ali ni na račun bilo kojeg pojedinca.Ovdje se radilo o načelnoj kritici. Konkretna imena se spominju samo ako se radi o krivičnom djelu. Nonšalancija u davanju odgovora na postavljena pitanja iz oblasti vjere nije krivično djelo ali jeste neodgovornost tog pojedinca, prema svojoj misiji a takođe jeste i grijeh.
Nedavno, na zelenoj pijaci, prilikom susreta sa jednim prijateljem iz okoline Sarajeva, od kojeg često kupujem namirnice, pala su mi napamet ova dva teksta iz Preporoda, jer mi se taj moj prijatelj, pošto zna da radim u okviru Islamske zajednice, požalio da ima problema sa odraslim sinom koji, u zadnje vrijeme, neće da ide na džumu u svoju mjesnu džamiju, braneći se time da više ne može slušati svog hatiba jer ovaj, prema njegovj tvrdnji, priča sa minbera o svemu samo ne o onom što je njegovo pravo poslanje. Dobro - rekoh, zašto neko od džematlija tog džemata, ne skrene pažnju tom hatibu na njegovo zanemarivanje institucije hutbe. Moj prijatelj mi reče: pa mnogi su mu to govorili ali njegov odgovor bio je uvijek isti: ako Vam se ne sviđa moja hutba, ne morate dolaziti na moju džumu! Ovom prilikom, želim da pokrenem javnu polemiku, na stranicama Preporoda, uz rizik da budem prozvan zbog napada na svu ulemu, na temu - šta je nama naša hutba i čija je ona briga i ono najvažnije - jesu li nam hutbe kvalitetne ili nisu. Smatram da ova tema zaslužuje punu pažnju cjelokupne Zajednice a posebno onih pojedinaca, u okviru Islamske zajednice, koji su najkompetentniji u ovoj oblasti, kako bi se funkcioniranje Zajednice popravilo, odnosno kako bi nam hutbe bile kvalitetnije.
Naši decibeli
Prije godinu dana ili malo više, ne sjećam se baš tačno kada je to bilo, pisao sam o preglasnim ezanima, naročito u ljetno vrijeme, kada su pitanju noćni namazi. Pošto je efekat od tog mog pisanja, kao i od apela drugih pojedinaca, bio ravan nuli, ponovno se oglašavam i kažem da se više ne radi o igri, nego o teroru decibela. Kada će naše ezandžije shvatiti da ezan nije budilnik, pogotovo ne za one koji ne žele da budu probuđeni na takav način. Sada kažem da se više ne radi o igri decibela nego o teroru decibela i zato podržavam sve one koji traže zakonsko ograničenje jačine ezana, posebno u ljetno vrijeme, bez obzira od koga i odakle ti zahtjevi dolazili. Ako se sloboda ne zna upotrebljavati, onda treba spriječiti da se ona zloupotrebljava!
Ako govorimo o hutbi, sa šerijatskog stanovišta, onda moramo znati da ona nije privatna stvar niti pojedinca a niti određene staleške grupe, u ovom slučaju, imamske ili ulemanske. Hutba je javno dobro svih muslimana. Istitucija hutbe, ostala je posljednja institucija koja nas formalno veže za Hilafet. Znamo da je svaka hutba, u našim uslovima, bez murasele reisu-l-uleme, nelegitimna - osim u izuzetnim prilikama kada nema dvoljno obrazovanih hatiba. Taj izuzetak nikada ne smije postati pravilo. U našoj praksi, neodgovorno se na minber puštaju lica koja ne posjeduju elementarno obrazovanje da bi mogla nastupati kao tumači islama. Murasela reisu-l-uleme, upravo to garantira ili bi trebala da garantira. Pravo reisu-l-uleme, da izdaje murasele, valjano je samo ako je to pravo na njega preneseno sa halife ili šejhu-l-islama, što se u našem slučaju i dogodilo, nakon okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije. Međutim, nakon disolucije IZ-e bivše SFRJ, olahko se na to zaboravilo pa tako imami iz sastavnica IZ-e u BiH, izvan Bosne i Hercegovine, ne dobivaju hatibska ovlaštenja od strane reisu-l-uleme, iz meni nepoznatih i neopravdanih razloga. Po mom sudu, upitna je ligitimnost njihovog hatabeta.
Šerijatsko određenje da hatibi moraju imati posebno ovlaštenje od halife ili od onoga na koga on prenese prerogative u stvarima vjere, utemeljeno je u obavezi svakog hatiba da se, istupajući sa minbera, pridržava, u našem slučaju, u pitanju islamskog vjerovanja, ehli sunnetskog (maturidisko-eš‘ariskog) a u šerijatsko-pravnim pitanjima, hanefiskog mezheba. To postaje za nas posebno važno u ovom vremenu, kada nam neki naši dobri prijatelji iz nekih dijelova islamskog svijeta, pokušavaju pomoći na taj način što će ispraviti naše krivo vjerovanje ili će promijeniti našu krivu ibadetsku praksu.
No vratimo se sada našem glavnom pitanju a to je: Jesu li nam hutbe kvalitetne? Odgovor bi mogao biti trojak - i jesu, i nisu i nešto između toga. Neke hutbe su dobro pripremljene i u potpunosti zadovoljavaju i najstrožije kriterije. Neke hutbe jesu pripremljene ali njihova koncepcija i sadržaj nisu u srazmjeru sa uloženim trudom dok određeni broj hutbi ne zadovoljava elementarne uvjete jer niti su pripremljene niti imaju bilo kakav razuman sadržaj. U čemu su prepoznatljive nekvalitetne hutbe? Po mom mišljenju, u sljedećem.
- Poneki hatibi uopće ne pripremaju hutbe i to se vidi iz njihove prve rečenice koju izgovore nakon predviđenog učenja na arapskom jeziku. Ta prva rečenica, je najčešće ona koja bi, u normalnim okolnostima, trebala da bude posljednja i zaključna. Dakle, zbrkano počinje, zbrkano traje, zbrkano i završava.
- Nepripremljeni hatibi obično svoj nastup počinju prepričavanjem onoga što su prethodne sedmice prenijela sredstva informiranja, oko dnevnih političkih dešavanja. Potom iznose svoje sudove o tome, nesvjesni da ono što govore, niti ko od njih traži niti očekuje a to što oni pričaju nikome ne koristi a može biti štetno i široj zajednici. Tu se ponekad može čuti, blago rečeno - i govor mržnje.
- Nepripremljenost hutbe ogleda se i u tome što hatib u jednoj hutbi tretira mnogo tema, opet bez povezanosti i sistematičnosti, preskačući sa jedne na drugu temu kao s kamena na kamen.
- Znak da hutba nije pripremljena ogleda se i u tome što dugo traje. Ponekad je toliko razvučena da se potpuno gubi svaki efekat i od, očito, uloženog truda u njenu pripremu. To se vidi još i po tome što hatib citira mnogo kur‘anskih ajeta i hadisa na istu temu, što hutbu nepotrebno razvlači i čini je dosadnom.
- Nepripremljenost hutbe ogleda se ponekad i u tome što hatib diže ton koji nema nikakvog pozitivnog efekta na vjernike, naprotiv.
- Ima slučajeva kada hatib minber koristi za obračun sa svojim neistomišljenicima, među svojim džematlijama, što je najgori oblik zloupotrebe tog časnog mjesta.
Da bi jedna hutba imala normalnu formu i da bi odgovorila svom poslanju, po meni, treba uvažiti sljedeće činjenice.
a. Jedna hutba treba da tretira samo jednu temu!
b. Kod izbora teme, treba voditi računa da je vezana za život i da je aktuelna;
c. Hutbu treba pripremiti tako da ona, unaprijed, ima vremenski okvir trajanja. Njeno trajanje ne smije prelaziti više od deset minuta. To je dovoljno vremena da se vjernicima uputi sedmična poruka, jer hutba nije više jedini oblik vjerskog obrazovanja, kao što je nekada bila.
d. Za potkrjepljenje konkretnog stava koji hutba tretira, dovoljno je citirati samo po jedan kur>anski ajet i hadis Muhammeda, a.s., jer samo citiranje više kur>anskih ajeta i hadisa, na istu temu, nikako ne pojačava uvjerljivost iznesenog mišljenja pošto je svaki kur>anski ajet jednake vjerodostojnosti, a hadis Muhammeda, a.s, shodno njegovom mjestu u hadiskoj hijerarhiji.
e. Hutba mora biti koncipirana tako, da postoji njen uvodni, centralni i završni dio.
U svakom slučaju, pozivam one koji imaju šta reći na ovu temu, da se oglase i to samo sa konkretnim prijedlozima bez kritike radi kritike.
Šta znači biti odgovoran hatib, sjetih se onoga što je naš uvaženi alim, dugodišnji imam i hatib Begove džamije kao i profesor u Gazi Husrevbegovoj medresi, rahmetli h.hafiz Kamil Silajdžić ispričao mnogim generacijama svojih učenika. Jednom mi se desilo,kazivao je naš uvaženi profesor, da iz nekih razloga, nisam hutbu dobro pripremio, pa se tako popnem na minber, i počnem svoju priču. Svašta sam pričao i nekako to dokrajčih, duboko uvjeren da sam iznevjerio očekivanja svojih džematlija, pa prilikom silaska sa minbera, pomislih u sebi – Bože dragi, kad ja ovako loše mislim o svojoj hutbi, kako li ovi dolje misle o njoj.
Zaštićena ahmedija
Prilikom nedavno održanog značajnog vjerskog skupa u Sarajevu, primijetih da u blizini jednog značajnog vjerskog autoriteta, stoji nekoliko mladića, sa temeljito odstranjenom kosom s glave. U prvi mah pomislih - to je slučajnost. Takvih se, u ova vremena, može vidjeti na svakom koraku. Nakon izvjesnog vremena, ponovo vidim istu sliku. Pitam nekog od prisutnih, šta je to, ko su ovi momci? Rekoše mi da je to zaštitna pratnja ili security služba dotičnog autoriteta. Pa dobro, u čemu je onda problem. Ti mladići se svakodnevno vide, kao pratnja, uz važne i nevažne ličnosti koja se kreću ovim prostorima. Svako ko sebe smatra važnom ličnošću a može platiti tu pratnju, državnim, svojim ili nečijim drugim parama, neka mu bude, makar ga niko ne prepoznavao izvan njegovog naselja ili njegove ulice. Ono što je mene, u ovom slučaju, zainteresiralo - jeste, otkad to postoji potreba da se ahmedija na takav način štiti. Koliko ja znam, ahmediji kao ahmediji, nikada u njenoj povijesti nije bila potrebna fizička zaštita. Ona nikada nikome nije bila meta, ako je bila u pitanju samo ahmedija kao takva, osim u nekoj vrasti ratova, kada je na meti bilo sve: živo i neživo. Ahmedija je uvijek štitila samu sebe, svojom čistinom i autoritetom glave ispod ispod sebe. Taj autoritet, stican je znanjem i moralnim likom nosioca te ahmedije. Ako je, vlasniku ove ahmedije, potrebna fizička zaštita, iz bilo kojih razloga, što je vrlo moguće u ovim vremenima, onda bi bilo nužno da se njih dvoje rastanu jer će, u konačnom, šteta pripasti ahmediji a ne dotičnoj osobi. Jako je, po meni, ponižavajuće za ahmediju i ono što ona simbolizira, da bude zaštićena na takav način jer ako bi to postala opća praksa, što nije nemoguće, moglo bi se uskoro dogoditi da i u džamijama gledamo te mladiće koji, mjesto da klanjaju, bdiju nad sigurnosti imamske ahmedije - Mašalla !
Specijalno dizajnirane hlače za namaz
Ovog i prošlih desetak ljeta, primjećujemo da se u džamijama sve više pojavljuju mladići u hlačama zvanim - dokoljenice. Ponekad su to čak i iznadkoljenice. To nisu one hlače koje se mogu kupiti u buticima, koje se oblače za izlet ili odlazak na kupanje, nego su to hlače specijalno krojene samo za namaz. Na njima nikakvih mladalačkih ukrasa, u vidu mnogobrojnih džepova na sve strane. To su specijalne hlače, očito krojene po nečijem uputstvu. Dakle, zemlja Bosna je tropska zemlja u kojoj nije moguće obaviti namaz u normalnim hlačama koje se ovdje smatraju pristojnim, nego treba krojiti te specijalke kao bi se mogla izdržati ta nesnosna bosanska vrelina. Svašta. Otkud nam ta blagodatna ideja. Pa to dolazi od onih koji nas uporno uče pravom islamu. Ono što je, sa šerijatskog stanovišta, dopušteno samo u nuždi, a to je, u ovom slučaju, minimum odjeće u namazu, ovdje se to promovira kao pravilo koje se mora ispoštovati! Tu su još neke afganistanske čakšire koje se također ovdje promoviraju kao islamska odjeća. Prvo, svake čakšire, bile one afganistanske, kurdske, turske, grčke, dalmatinske, bosanske ili bilo koje druge, su samo čakšire i ništa više. Ne postoji islamski tip odjeće, nego postoji islamsko pristojno odijevanje. Ono se zasniva na islamskom kodeksu odijevanja, a sve drugo zavisi od klimatskih uslova i konkretne praktičnosti dotične odjeće, prema uslovima življenja u datoj sredini. Neupućenim ljudima se tu još podmeće priča kako su naše hlače koje mi nosimo, a koje padaju na cipele, znak oholosti. Pritom se tu navodi predanje od Poslanika, a.s., koje treba da potvrdi tu tezu. Prvo što treba znati, u Poslanikovo vrijeme nisu postojale hlače ovog tipa. Drugo, u zemlji iz koje dolaze ove ideje, svi nose odjeću koja pada na cipele i niko normalan u tome ne vidi znak oholosti nego samo znak pristojnosti. Tumačiti hadise bez znanja o okolnostima pod kojima su isti nastali, vrlo je neodgovoran posao. Ti učitelji navodne pravovjernosti svu svoju energiju usredočili su na to da očiste naše navodne bid‘ate koji se ogledaju u upornom rušenju onoga što je naša osobenost u prakticiranju naše drage vjere a u potpunosti je u skladu sa islamskim učenjem. Da se osvrnemo na samo neke. Upotreba tespiha, uzdignuta je, od ovih misionara, na nivo paganskog čina. Pogledajte kako ti zavedeni mladići bježe iz džamije kada počinje završni zikr, nakon svakog namaza. Treba, po njima, bježati od te opasne novotarije - bid‘ata, koji, gle čuda, nije postojao u Poslanikovo doba pa ne smije postojati ni sada i treba i mora se odbaciti. Po istoj logici, ni kompjuter ne treba koristiti jer ni on nije postojao u Poslanikovo doba, nego treba i državne proračune praviti računajući na prste kao i sve drugo zašta se koristi ta spravica. Muslimani koji upotrebljavaju tespih, upotrebljavaju ga da bi musallija mogao komotno da se koncentrira na sam izgovor zikra a ne da, zikreći na prste, broji koliko treba prsta dodirnuti da bi dosegao brojku od trideset i tri. Za nas je tespih pozitivna, korisna i praktična novina, a nikako neislamska novotarija. Za nas je tespih, u nekim situacijama bio izraziti simbol vjere. Naš, gotovo svaki borac, u proteklom odbranbenom ratu, nosio ga je na svojoj odjeći, kao znak da je spreman i umrijeti za ono što tespih simbolizira a to je islam. Zato kažem, kome smeta naš tespih, smetamo mu i mi kao takvi, sa svojom stoljetnom islamskom tradicijom. Oni koji od nas hoće da naprave prave muslimane, od našeg lijepog namaza, uporno pokušavaju napraviti običnu priredbu, u kojoj u namaz ulazi kad ko hoće, u samom namazu radi šta hoće i iz tog namaza izlazi kad god hoće i ako je formalno zanijetio za imamom, što podrazumijeva da će ga i slijediti do kraja namaza. Promovira se ponašanje koje je u potpunosti suprotno od onoga što sam džemaatski nijjet podrazumijeva.
Evo nas u ramazanu. Pogledajte kako ti mladići, kao pod komandu, napuštaju džamiju nakon zavšetka osmog rekata teravih-namaza. Zašto? Pa da bi se, na vidan način oskrnavila lijepa bosanska teravija. Učitelji ovakvog ponašanja, zaboravljaju, ili se prave da zaboravljaju, činjenicu da u njihovoj zemlji teravih-namaz traje i po tri sahata. U takvoj praksi, slabima i iznemoglima se omogućava da skrate svoj namaz. Da li je, u našoj praksi, potrebno skraćivati teravih-namz. Odgovor je-ne. Svako će primijetiti da ni jedan naš starac ne napušta teravih-namaz do njegovog konačnog kraja, jer to on doživljava kao kidanje dijelova samog posta. Naša teravija prilagođena je svim musallijama jednako-starima i mladima, zdravima i iznemoglima. Tako treba i da ostane. To uvođenje u pravi islam ogleda se čak i u našoj poslijeratnoj arhitekturi. Tako, ako uđete u najvišu džamiju u ovoj zemlji, i ne samo u nju, svakako ćete se iznenaditi kada zapazite da u njoj nema nigdje niti jednog harfa u vidu kaligrafskih ukrasa. Da li je to slučajno, svakako da nije. Po toj pameti, i kur‘anski ajeti na zidu džamije su bid‘at koji treba odbaciti. Daleko vam kuća bila od moje i tog vašeg poimanja vjere. Postavlja se pitanje, da li ponašanje tih pojedinaca, koji su ovamo stigli, u ratnim okolnostima, preko raznih humanitarnih i inih organizacija, ima podršku zvanične vlade te zemlje? Mi to ne tvrdimo, ali nismo čuli ni osudu niti njeno ograđivanje od ovakvog njihovog djelovanja. Ako su nam prijatelji a jesu sigurno, zašto ovo ne osude. Šta god oni mislili o tome, za našu budućnost, ovo ima loše, vrlo loše posljedice. Tim prije što se radi o zemlji koja nam je, uz još jednu drugu islamsku zemlju, najviše pomogla kada nam je bilo najteže.
Ta druga zemlja, koja nam je takođe u ratu obilato pomagala, uz ovu ne(pomenutu), također pokušava da nam pomogne, pročišćavajući naše vjerovanje, na malo suptilniji način od ove prve. Ona također pokušava da posije svoje sjeme i svoje ideje oko pitanja vjerovanja i vrednovanja stvari iz islamske prošlosti. Oni nisu rigidni i napasni kao ovi prvi ali i oni rade istu stvar, razbijaju ovdašnji mali muslimanski korpus na sitne djeliće. Hoće, dakle, da naplate svoju pomoć ali na način koji nama nije drag a jeste za nas štetan. Oni su dobro procijenili da kod ovdašnjih muslimana postoji veliki stepen poštovanja prema svim muslimanima prve generacije, bez izuzetka. Svejedno je pri tome, da li se radi o bliskim rođacima Muhammeda, a.s., ili pak onima koji krvno nisu vezani za njega. To se odnosi prije svega na naš odnos naspram hazreti Fatime, kao uzorne kćerke, majke i supruge. Tragično bi bilo za islam kada bi, među ženama muslimankama prve generacije, samo jedna bila čestita, dok ostale nisu vrijedne spomena. Mi znamo da nije tako. Njeno se ime zlo(upotrebljava) u vidu formiranja raznih, navodno građanskih udruženja, koje nose njeno pravo ime ili neki od sinonima. To se može primijetiti kroz razne časopise koji se izdaju ili priredbe koje se priređuju. Cilj je, promoviranje ši‘izma kao pogleda na svijet, naročito oko uloge pojedinih ashaba u organiziranju prve islamske države. Što se nas tiče, jedino što nam je važno jeste, koliko je ko od njih doprinio ideji islama. Oni, međutim, ashabe dijele na one koji su nepogrešivi (hazreti Alija) i one koji su teški grješnici, poput hazreti Ebu Bekira, Omera i Osmana. To je samo politika, gledana iz jednog ugla, koja se želi preslikati na današnji islamski svijet. Mi više volimo vladare koji jesu pogrješivi, ali smjenjivi (putem izbora) od vladara koji su nepogrješivi, ali koji se nikako ne mogu smijeniti jer ne izlaze na izbornu provjeru. Svi nepogrješivi vladari imaju jednu zajedničku osobinu, nepogrješivi su samo zato što njihova nepogrješiva vlast ne dopušta slobodu govora.
Sve ovo, i u jednom i drugom slučaju, ne bi bilo izvodljivo bez domaćih aktivista. Oni to ne rade zbog uvjerenja nego zbog uhljebljenja. Mi već imamo iskustvo sa takvima. Naime, nakon dolaska nove vlasti 1945. godine, naglo je porastao broj onih koji više nisu religiozni. Ovaj sadašnji slučaj mene jako podsjeća na ta vremena i ljude koji imaju pripremljene uniforme za svaku vojsku koja se odnekud pojavi, da bi joj se pridružili i bili s pobjednicima. Važno je biti u blizini onih koji imaju kesu. Šta god kane - Mašalla !
Mustafa Sušić
www.preporod.com , Friday, 19 October 2007
|
