PITANJE TRADICIJE I RAZUMJEVANJA IZVORA

Piše: Rifet Šahinović

Na stranicama ovoga lista tretirano je pitanje islamske tradicije Bošnjaka. Tradicija kao običaj, oblik mišljenja i ponašanja koju jedna grupa neprekidno slijedi iz generacje u generaciju je u uskoj, neraskidivoj vezi sa identitetom te grupe. Ako identitet definiramo kao odnos po kome je neko biće jednako samom sebi, onda tradiciji trebamo pristupiti vrlo oprezno i učtivo. Dakako, ne tradcionalistički, već upravo tradicionalno, kao onoj supstanci našeg bića koja ga stoljećima drži budnim na ovim prostorima.

OD TRADICIJE DO IDENTITETA

Za prvobitnu islamsku zajednicu, vrijeme hulefair-rašidina, dva bitna faktora su donijela određene promijena:
-više nije bilo pitanje življenja lične vjere u srcu pojedinca, već organizacija cijelog društva,
-brzo brojčano povećavanje muslimanske zajednice i njeno geografsko širenje je postavilo pitanje pred ulemom kako prenijeti islam u drukčijem okruženju.
Doista, naše lično razumjevanje, prakticiranje, pa i doživljavanje vjere ne nailazi uvijek na plodno tlo šire zajednice. Stvoritelj stvara ljude različitim u fizičkom i psihičkom smislu kao što su i zahtjevi vremena konstantno mijenjaju. To ne znači reinterpretaciju vjere, prije bi se moglo kazati interpretaciju vremena u kontekstu vjere.
Ako se vratimo na naše bosanske prostore i bošnjačke intelektualce sa početka XX stoljeća brzo ćemo uočiti u njihovim raspravama konstantne napetosti  i netrpeljivosti: kako artikulirati istinsku vjeru ovdje i sada? Da li je tradicija vremenska kategorija ili ima i vjerske implikacije?
Ako, pak, pročitamo tekstove i knjige iz tog perioda ( npr. Uzroci propadanja islamskih naroda, 1913,   Ko smeta napretku i prosvijećivanju muslimana, a osobito muslimanki, 1919, Da li musliman može živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar musliman ,1937, itd. ) doći ćemo do zaključka da se ta ista pitanja postavljaju i dan-danas.
Konkretno, pojedinci i tada i danas kao da ne razumiju da Bošnjaci žive na razmeđu ne klimatizacijskih već kulturnih, civilizacijskih, obrazovnih, političkih, socijalnih, vjerskih pa i tradicionalnih različitih svjetova.
Definiranje identiteta u takvom okruženju je pitanje opstanka, egzistencijalno pitanje. Identitet se može definirati izvana (putem odnosa koje musliman izgrađuje sa okolinom) i iznutra (izgovorom šehadeta).
Tarik Ramadan, poznati današnji intelektualac, propitujući ovaj problem je naveo šta danas čini muslimanski identitet: -vjera, praksa i duhovnost (šehadet, konkretna forma u praksi i svijest kojom vjernik čuva živom svoju vjeru, intenzivira je i jača )               
-razumijevanje teksta i konteksta
-sticati i prenositi znanje (vjera jeste amanet kojeg moramo prenijeti svojoj djeci, rodbini, svjedočiti pred cjelim čovječanstvom )
-djelovati i sudjelovati (manefestirati svoje učenje u obliku usklađenog ponašanja—razvijati i zaštititi duhovni život u društvu, širiti vjersko i svjetovno obrazovanje, djelovati u cilju postizanja veće pravde u svakoj sferi života, podsticati solidarnost sa ljudima koji su u oskudici ).
Razumijevanje teksta (Kur´an, Sunnet) i konteksta (vremena, okruženja u kojem muslimani žive) čini da muslimanski intelektualac je u stalnom dinamičkom i dijalektičkom kretanju između izvora teksta i ambijenta u kojem živi s namjerom da nađe najbolji model islamskog života u datom vremenu i prostoru. Shodno tome biti alim u islamskom kontekstu i musliman u praktičnom smislu znači nastojati povećavati vlastitu sposobnost razumijevanja teksta i konteksta.

RAZUMIJEVANJE IZVORA

Neosporna je činjenica da su Kur‘an i Sunnet nepromjenjivi, glavni izvori našeg razumijevanja svijeta i života. Isto tako je neosporno da su muslimani različito razumijevali svoje izvore, vodili žustre rasprave koje su  počesto stvarale ambijent napetosti. Nedostajao je duh dinamičog, dijalektičkog razumijevanja same tradicije.
Neki savremeni islamski znanstvenici (Nasr, npr.) današnje metamorfoze muslimanskog proučavnja Kur‘ana vide, prije svega, kao posljedicu jednog inferiornog ili mnogih inferiornih stanja muslimanskog svijeta, ponajprije onog u prirodno-tehničkim znanostima ali i inferiornog podaništva Zapadu.
Hofman, npr. navodi da su tri glavna faktora doprinijela krizi islamskog svijeta:
-Mongoli i kršćani slomili  su islamsku moć u dva centra - Kordova 1236 i Bagdad 1288.
-u XIV stoljeću fiksirana je ideja u islamskom pravu, svo vrijedno znanje je spoznato. Nastupilo je vrijeme taklida.
-materijalni prosperitet Zapada u XIX stoljeću koji je bio povezan s raskidanjem vjere.
Jesu li se muslimani oporavili padom Kordove i Bagdada? Šta znači taklid za muslimane u vrijeme znanosti? Da li je izvorno tumačenje ograničeno na izvorno vrijeme i jesu li ga izvorno shvatili samo prvi recipijenti?
Ako vjeru razumijevamo kao znanje (iman ilmijj, ajnijj, tahkikijj), bivanje (snaga kojom se održavamo u svom vjerskom, nacionalnom, metafizičkom i povijesnom kontinuitetu), i činjenje (stvaranje duhovne ravnoteže) kako se mi kao vjernici postavljamo prema znanstvenom racionalizmu, vulgarnom ateizmu, agnosticizmu, konzumerizmu itd.
Zašto postavljamo ovakva pitanja? Pa zar materijalni prosperitet koji je dobio na intenzitetu s raskidom kršćanske vjere  ne stvara ambijent življenja bez Dragog Boga, gdje su vrijednosti izmijenjene zahvaljujući između ostalog hedonizmu i konzumerizmu, gdje je moć i novac mjera stvari. Htijeli to ili ne priznati, to je naše vrijeme. To je naše vrijeme u kojem  trebamo artikulirati svoju vjeru. Tradicija  kao naša identifikacija je od posebne važnosti.
Pojedini znanstvenici (Attas, npr.) opće dileme muslimana vide u:
-konfuzija u znanju ( konfuzija u poznavanju islama i islamskog pogleda na svijet koja veoma često u pojedincu stvara umišljenost, sebe smatra ravnim drugima. Nepostajanje hijerarhije u znanju,  što ima za posljedicu aroganciju. Istinski tragalac za znanjem zna svoje pravo mjesto u odnosu na učitelja ),
-nivelacija znanja ( postavljanje svega, u umu, držanju ili stavu, u isti nivo na kome se nalazi onaj koji vrši nivelaciju).
-gubitak edeba ( znanje se mora dostići kroz poštovanje i skrušenost )
-uspon pogrešnih lidera ( koji ne posjeduju visoke moralne, intelektualne i duševne kvalitete).
Ako znanje svedemo na fardi ajn ( ono koje Dragi Bog daje i koje se prima pobožnošću) i fardi kifaje ( znanje koje se traži putem iskustva i promatranja), edeb sprječava distinkciju u znanju ili konfuznu aroganciju između, uvjetno kazano, vjerskog i svjetovnog obrazovanja.
Na koncu, zanemarivanje bilo koje vrste znanja dovodi do uspona pogrešnih lidera čija dezorjentacija vodi u naglašavanje razlika između mezheba i tvrdokornog slijeđenja beznačajnih stvari unutar mezheba, što, u obrnutom  smislu,  vodi u konfuziju cijelu zajednicu muslimana.
 Tumačenje beznačajnih stvari vodi u zanemarivanje stvarnih problema. Primjera radi, rezultat takve konfuzije jeste svođenje cijelog znanja u sferu jurisprudencije (fikha) i pitanja ispravnog vjerovanja ( akide) ali na način kako su to razumjele prve generacije (es-selefus-salih). Tradicija koja nije potekla sa izvora te generacije je novotarija (bid‘a).
Međutim, kako tumačiti fikhska pitanja ovog vremena ili govoriti omladini o akaidu  sada i ovdje, sasvim su legitimna pitanja. Je li ilmul-kelam dio muslimanske tradicije koji je nastao kao odbrambeni  zid muslimana u sferi filozofije i teologije ili je i on za odbacivanje?

TRADICIONALNI ISLAM

Posebno danas muslimani trebaju uočiti važnost svog odnosa prema svojim izvorima, tradiciji i identitetu. Kur‘an je objavljen i nama u XXI stoljeću. Usprkos ekonomskim i političkim porazima koje je muslimanima nanio Zapad, islamska tradicija je na način kulture i duhovnosti ostala živa. Njena živahnost i djelotvornost ovisi od našeg odnosa prema njoj.
Poznata je činjenica kroz povijest, da kada god  su muslimanima zavladali drugi, muslimani su se bavili svojom prošlošću na način taklida i međumezhepskih trvenja. Nedostajao je duh ovovremenog tumačenja vremena u kontekstu Kur‘ana i Sunneta.
 Evo kako   S.H.Nasr  vidi tumačenje islama u okvirima tradicije:   Tradicionalni islam je ponovna potvrda islama u okviru savremenog jezika, islama koji je objavljen od meleka Džibrila Poslaniku, a.s., i takav je postojao sve do nadolaska zapadne civilazacije.
 Tradicionalni islam obuhvata ne samo Kur′an i Hadis, a to je zapravo stablo islama,  već sve usmene i pisane vjerske tradicije, interpretacije Kur‘ana i hadisa, sve ponovne potvrde te  Istine u znanostima, mišljenjima, umjetnosti. 
Tradicionalni islam je islam koji se rascvjetava na tom stablu, koji raste na tom stablu preko svih njegovih grana. Ne možemo kazati  ″sjedeći″ na toj jednoj grani da je to samo islam, a druge nisu. 
Stablo, korijen, grane, sve je to islam. Nema grane koja će opstati živa bez stabla i korijena, niti je dobro korijenu i stablu bez grana.“ 

(www.preporod.com, Thursday, 24 May 2007)