Muhammed, a.s., milost svim svjetovima i čovjek koji u srca unosi vedrinu
Mnogo je radova i tekstova napisano o Poslaniku, s.a.v.s., njegovom životu, periodima Objave i sl. Ovim tekstom ćemo, za razliku od ustaljenih klišea, pokušati osvijetliti jedan rjeđe pominjan aspekt koji se tiče života našeg Poslanika, s.a.v.s.
Poslanik, a.s. – čovjek koji u srca unosi vedrinu
Humor, kao nijedna druga ljudska osobina, ima moć da
omekša ljudska srca i razveseli dušu, te predstavlja odmor od
svakodnevne životne stege. S obzirom na to da islam blagonaklono gleda
na opuštenost i duhovnu smirenost, pa prema tome i na šalu, postavlja
se pitanje da li iz života Poslanika, s.a.v.s., možemo izvući neke
principe islamski usmjerenog načina razveseljavanja i duhovitosti.
Imajući u vidu da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., najbolji uzor, svakako
ćemo doći do zaključka da u njegovim hadisima mora postojati nešto iz
čega ćemo vidjeti način šale kojem je pribjegavao. Ebu Hurejre, r.a.,
prenosi da je Poslaniku, s.a.v.s., jednom prilikom rečeno: „Božiji
Poslaniče, ti se šališ sa nama!“ On odgovori: „Da, ali ja govorim samo
ono što je istina.“ (bilježi Tirmizi i Ahmed)
Kao prenosilac Objave, Poslanik, s.a.v.s., kao i svi ostali
vjerovjesnici je morao imati neograničeno povjerenje ljudi. To će
postići samo na način da se nikada, pa ni u očiglednoj šali, ne koristi
nečim što nije apsolutna istina. No, to ni u kom slučaju ne odvraća
Resulullaha da razveseli ashabe i da ih duševno opusti. Dakako,
koristio je metode koje ne izlaze iz okvira istinitog govora i
kazivanja. Ibn Abbas, r.a., veli: „Šala na prikladan način je
dozvoljena. I Poslanik, s.a.v.s., se šalio, ali je uvijek govorio samo
ono što je istina.“
Hasan el-Basri prenosi hadis u kojem stoji da je jedna starica rekla
Poslaniku: „Allahov Poslaniče, moli Allaha da me uvede u Džennet!“ „U
Džennet ne ulaze starice!“, odgovori joj Poslanik. Žena se tada okrenu
i poče plakati. „Recite joj“, reče Poslanik ashabima, „da u Džennet
neće ući kao starica, jer uzvišeni Allah kaže: ‚Mi ćemo hurije iznova
stvoriti i djevicama ih učiniti, milim muževima njihovim, i godina
istih.‘“ (Tirmizi u djelu Vrline Allahovog Poslanika) Zaključujemo da
Poslanik, s.a.v.s., dajući informaciju o tome da će ljudi i žene u
Džennetu biti proživljeni mladi, koristi šalu koja se, opet, ogleda u
istinitom informisanju. Ali, kada uviđa da to pogađa staricu koja ovu
šalu, dakako, nije razumjela, istog trenutka poziva ashabe da joj
prenesu njegovu namjeru i stvarno značenje izrečenih riječi.
Poslanik, s.a.v.s., bi se igrao i šalio sa malom djecom. O tome nas
obavještava Enes ibn Malik, r.a., kada kaže: „Allahov Poslanik,
s.a.v.s., se najviše šalio sa djecom. Jedanput je rekao mom bratu:
‚Omerica, šta to uradi vrapčić?‘“ Naime, dječak je imao vrapčića u
rukama s kojim se igrao i koji mu je uginuo. Želeći da ga oraspoloži i
oslobodi najmanje sumnje u njegovu odgovornost za to što je vrabac
uginuo, Poslanik, s.a.v.s., na prikladan način djetetu daje do znanja
da to nije njegova odgovornost, već „postupak“ samoga vrapca.
Enes ibn Malik, r.a., prenosi da mu je Poslanik, s.a.v.s., u šali
jednom rekao: „O ti sa dva uha!“ (bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed)
Da li je šala bezuslovno dozvoljena i preporučena?
Odgovor na postavljeno pitanje bi bio da šala svakako mora imati prikladno vrijeme, način i mjesto. Zabranjeno je pretjerano i konstantno zbijanje šala, jer ono čini da se čovjek zaboravi, da se oda gafletu; ono odvlači pažnju od veličanja Allaha i ozbiljnosti koju vjera nalaže. Konstantna i neumjerena neozbiljnost vodi tvrdoći srca i gubitku poštovanja. Nasuprot tome, umjerena šala, koja može čak imati i određene pozitivne efekte, šala kojoj je svrha da smiri ljude, zabavi ih ili opusti na neko vrijeme je dozvoljena.Prema tome, razlikujemo dvije vrste duhovitosti. Prva je preporučena – to je ona koju je Uzvišeni Allah, dž.š., dozvolio, koja ne predstavlja niti za sobom povlači grijeh, te ne vodi do razdora među ljudima. Evo još jednog primjera takve šale iz vremena Poslanika, s.a.v.s.: Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda da je jedan beduin po imenu Zahir slao Resulullahu, s.a.v.s., poklon iz pustinje za što bi ga on nagradio kada bi krenuo kući. Zahir nije bio baš lijepog izgleda, ali ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., volio i govorio bi: „Zahir je naša pustinja, a mi njegov grad.“ Jedanput, dok je Zahir prodavao nešto na pijaci Allahov Poslanik, s.a.v.s., mu je neopaženo prišao s leđa i obuhvatio ga rukama. „Ko je to? Pusti me!“, povikao je Zahir. Kada se okrenuo ugledao je Resulullaha kako je prislonio prsa na njegova leđa. „Ko će kupiti ovog roba?“, uzviknu Allahov Poslanik. „Allahov Poslaniče bit ću jeftin!“ „Ali, ti kod Allaha nisi jeftin!“, odgovori mu Poslanik, s.a.v.s. „ili je rekao: Ali ti si kod Allaha skup!“ (Tirmizi u djelu Vrline Allahovog Poslanika) Ovim Vjerovjesnik, s.a.v.s., iako se šali sa Zahirom, prema njemu iskazuje vidljivo poštovanje.
Druga vrsta šale je ona negativna, štetna. To je ona šala koja biva uzrokom neprijateljstva, te stvara nepoštovanje i animozitet među ljudima; takav vid šale gubi svoju pravu svrhu. Najprimjereniji vid šale je istinita anegdota ili igra riječima koju, vidjeli smo, i Poslanik, s.a.v.s., često primjenjuje. Ona potiče na razmišljanje, često služi kao savjet ili uputa i razvija prijateljstvo među ljudima. Tako Džabir ibn Semure, r.a., pripovijeda da bi ashabi u društvu Resulullaha, s.a.v.s., recitovali arapsku poeziju i spominjali događaje iz predislamskog vremena, a on bi šutio i ponekad bi se s njima osmjehnuo. (bilježe Tirmizi i Ahmed)
Možemo, na kraju, zaključiti da od načina šale i njenih posljedica zavisi da li je ona dozvoljena ili ne. Imam Nevevi kaže: „Šala je zabranjena ako je pretjerana ili prečesta, jer time gubi efikasnost i uzrokuje krutost srca. Ona odvlači pažnju čovjeka od ibadeta i brige o bitnim pitanjima islama. Često nanosi štetu i uzrok je nepoštivanja. Ako ove karakteristike nisu prisutne u šali, onda je ona islamom dozvoljena. Poslanik, s.a.v.s., je koristio humor da bi se približio ljudima i međusobno ih povezao.“ Nekada šala može prouzrokovati gubitak dostojanstva. Posebno je opasno konstantno zbijanje šale sa djecom, jer ako je ono prekomjerno, to vodi njihovom nepoštivanju osobe koja se tako postavila. Ovo najbolje mogu primjetiti osobe koje su uključene u nastavni proces. Naravno da je nekada potrebno uveseliti, oraspoložiti i napraviti lagodnu atmosferu za rad, ali to ne smije prijeći razumne granice. Ibn Hajjan veli: „Ko god se šali sa nekom osobom sa kojom se ne priliči šaliti izgubit će poštovanje te osobe, čak i ako je ono što govori istina. Čovjek mora dobro razlučiti s kim se može našaliti.“ Bliski prijatelji i rodbina obično prihvataju šalu, dok bi se za ostale osobe to unaprijed moralo utvrditi. Pogotovo ako se sa njima susrećemo prvi put..
Abdulkadir Indžič
(www.preporod.com,
Wednesday, 04 April 2007)