A+ A A-

UTICAJ HIDŽRE NA ŠERIATSKO PRAVO

UTICAJ HIDŽRE NA ŠERIATSKO PRAVO

Ibrahim Dženanović 

     Hidžra — seoba muslimana iz Mekke u Medinu s pravom se smatra jednim od najvažnijih događaja u istoriji islama. Priča o Hidžri je priča o svjesnim žrtvama prvih muslimana koje su podnijeli za spas kelimei — šehadeta.

     Mekelije su napustili svoje domove, svoj rodni grad i sve što su imali kako bi dokazali da ne po­stoji nikakva cijena niti žrtva koju ne bi platili i pod­nijeli za svoju vjeru. S druge strane, stanovnici Me­dine — ensarije dokazali su besprimjernu solidar­nost i islamski merhamet, prihvatajući Muhameda a.s. i muslimane iz Mekke, ne kao obične izbjegli­ce, nego kao braću s kojima će sve dijeliti pa se čak i međusobno nasljeđivati.

    Hidžra je imala velikog uticaja na kasniji razvoj islama. Iako je, vremenski, objava Kur'ana u Medini bila kraća od objave u Mekki, ipak su gotovo sve najznačajnije odredbe iz domena šerijatskog prava donijete u Medini. U ovom prvom islamskom gradu — državi, dobili su svoju konačnu i definitivnu for­mu čak i ibadeti za koje se posigurno zna da su bili propisani još u Mekki kao što je, na primjer, na­maz.

     Da bi se potpuno shvatila Objava u Medini i postepenost uspostavljanja šerijatskih pravnih normi potrebno se ukratko upoznati sa formom i sadržajem Objave u predhidžretskom periodu.

 

     OBJAVA U MEKKI

     U Mekki je Kur'an objavljivan dvanaest godina, pet mjeseci i trinaest dana. Od ukupno 114 kur'anskih sura — poglavlja, u Mekki je objavljeno 58. Većina ovih sura su kratke i sa svega nekoliko ajeta. Spomenućemo neke sure objavljene u Mek­ki: el —A'lek, el —Inšikak, el —Kalem, el —Lejl, el — Fedžr, el —Maun, el —Kafirun, el —Felek, en —Nas, el —Ihlas, en —Nedžm, el —Kadr, Jasin...

     Iako je karakteristika mekanskih sura i ajeta da su kratka ipak ima i dužih kao što su: el —En'am, el—Araf, Furkan itd. U mekanskim susretima možemo da naiđemo na zaklinjanje Allahom, Sudnjim danom, proživljenjem poslije smrti, Kur'anom..., dok se zaklinjanje Allahom nalazi u samo jednom ajetu objavljenom u Medini.

    Mekka je bila središte idolopoklonstva, razvrata, rasne i klasne eksploatacije i svih drugih društve­nih zala koja su se nalazila kod Arapa. Stoga je razumljivo što je Objava u Mekki pretežno tretirala pi­tanja iz akaida — vjerovanje u Allaha i odbacivanje kipova i ružnih običaja. U prvom periodu, Objava također govori o čovjeku kao o najsavršenijem bi­ću koga je Allah dž. š. stvorio i o jednakosti svih ljudi bez obzira na rasne, nacionalne ili vjerske raz­like, na društveni i ekonomski položaj. U Mekki je strogo zabranjeno i zakopavanje žive ženske djece što nije bio rijedak slučaj kod doislamskih Arapa. Razvija se međusobna solidarnost i pomaganje i Kur'an ih uči da su »muslimani samo braća«. Musli­mani u Mekki su imali prilike da ove osnovne islam­ske postavke provjere i u praksi jer su od samog početka bili proganjani i fizički maltretirani, pa su od prvog dana bili upućeni jedni na druge.

     U mekanskim ajetima vrlo često susrećemo po­zive čovjeku da »razmisli«, upućuje na »razum« i razmišljanje o stvaranju svijeta, nebasima i zemlji i blagodatima koje Allah dž. š. daje čovjeku. Upuću­ju se i prijetnje onima koji izvrću činjenice i prijeti strašnom kaznom onima koji se ne koriste najve­ćim Allahovim darom — razumom. Iznose se i po­učne priče o ranijim Božijim poslanicima i Kur'an svojim nenadmašnim jezičkim stilom i sadržajem upućuje da je Kur'an Allahovo a ne Muhamedovo a.s. djelo, što potvrđuje i činjenica da je čovjek ot­krio neke istine i zakonitosti tek nedavno, a Kur'an o njima govori prije 14 vijekova«.

 

     UZ ISLAM UPRKOS PRITISCIMA

     Radi ilustracije sadržaja Objave u Mekki može­mo navesti suru en —Nebe u kojoj se govori o proživljenju poslije smrti, vasioni, davanju opskrbe lju­dima putem spuštanja kiše i rasta žita i bilja. Upo­zoravaju se ljudi na Sudnji dan govori se o džennetu i džehennemu.

     Slobodno se može reći da je u većini ovakav sadržaj i drugih objavljenih sura u Mekki. Što se ti­če ibadeta poznat je bio sam namaz ali će i on do­biti konačnu i definitivnu formu u Medini. Muslimani nisu bili brojni niti su mogli javno da ispovijedaju svoju vjeru, pa se o pravnim normama nije moglo ni govoriti, jer je prvo trebalo učvrstiti ljude u imanu pa tek onda donositi i druge pravne norme.

    S obzirom da, su se muslimani, iako malobrojni, čvrsto vezali za islam i nisu ga htjeli napuštati ni pod kakvim pritiskom, došlo je do iseljenja musli­mana iz Mekke u Medinu kako bi se u potpunosti razvio i islamski pravni sistem i islam dobio i na tom polju konačnu formu kao što je dobio akaid u mekanskom periodu. Muhamed a.s. je i ranije iz­vršio pripreme za seobu u Medinu i nakon ugovora na Akabi do 3 mjeseca iselili su svi muslimani među kojima i Muhamed a.s. Iseljavali su se čak i oni koji su bili bolesni kao što je npr. Damret b. Džundub koji nije htio ostati u Mekki da umre, nego je želio da umre u slobodi sa drugim muslimanima. Naredio je svojim sinovima da ga iznesu iz Mekke i ponesu prema Medini. Ubrzo je umro, a Allah dž. š. tim povodom dostavlja ajet Muhamedu a.s. da ga objavi svim vjernicima. Onaj ko se iseli radi Allaha naći će na zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih ne­prijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Njegova Poslanika, pa ga stigne smrt, sigurna mu je nagrada od Allaha dž.š.« (en — Nisa - 100)

 

     OBJAVA U MEDINI

    Prvo sure čija je Objava počela u Medini bilo je el —Bekare. U početku i po sadržaju i po formi ovo sure podsjeća na mekanska sureta. To je radi toga da bi se pokazalo da će se kontinuitet Objave na­staviti i da akaid, vjerovanje u jedng Allaha ostaje temelj na kome će se bazirati i medinska Objava. Objavljivanje ovog sureta će trajati gotovo cijeli pe­riod medinskog perioda, jer se smatra da je po­sljednje aje ove sure objavljeno na svega nešto manje od 3 mjeseca prije smrti Muhameda a.s., a Ibni Abas kaže da je 281. ajet ove suare objavljen na samo 21 dan prije smrti Muhameda a.s.

    Već smo rekli da je namaz bio propisan i u Mek­ki i većina islamskih učenjaka smatra da je to bilo u noći Lejletu Isra —a. Pouzdano se zna da je prvi namaz Muhamed a.s. klanjao sa hazreti Alijom. Svakako, namaz se nije mogao klanjati ni u mekan­skom periodu bez abdesta. Prva osoba koju je Mu­hamed a.s. naučio kako se uzima abdest bila je hazreti Hatidža. Međutim, ajet kojim je naređen ab­dest objavljen je tek u Medini što znači da je Allah dž.š. odobravao Muhamedu a.s. propisivanje izvjes­nih vjerskih poslova i bez izričite kur'anske odred­be.

     Slično je i sa džuma —namazom. Odmah nakon ugovora na Akabi kojim su se obavezali ensarije da će prihvatiti muslimane, Muhamed a.s. je naredio Mus'ab b. Umejru da klanja petkom dva rekata džume. Ima nekih historičara koji smatraju da su i neki drugi ashabi klanjali džumu u Medini kao što je npr. Es'ad b. Zerare, ali je sigurno da je po odobrenju Muhameda as. mogao da klanja džumu samo Mus'ab b. Umjer. Prvu džumu koju je Muha­med a. s. klanjao je džuma u Kubau samo četiri da­na nakon njegova dolaska u predgrađe Medine. Ajet kojim je naređena džuma objavljen je nešto kasnije. »O, vi, koji vjerujete, kada se petkom na namaz pozovete, požurite spominjući Allahovo ime i ostavite kupoprodaju, to vam je bolje, neka znate. A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahove, blagodati tražište i Allaha mnogo spominjite. (el – Gumu'a, 9-10)

 

     BRATIMLJENJE MUHADŽIRA l ENSARIJA

     Jedan od prvih poslova koje je obavio Muhamed a. s. u Medini bilo je bratimljenje između muhadžira i ensarija. Ovo bratimljenje je obavljeno u kući Enes b. Malika u prisustvu oko 90 ljudi. S ovim bratimljenjem Muhamed as. je htio da još jednom na djelu provjeri spremnost i sposobnost ensarija da se žrtvuju za novopridošlu braću i za islam. Po ovom ugovoru međusobno su se nasljeđivali muhadžiri i ensarije kao da su rođena braća.

    Muhamed as. je bio siguran u muhadžire jer su oni svoju odanost islamu i njemu već dokazali svo­jim napuštanjem Mekke — svog rodnog grada, svojih porodica i svojih imetaka, ali je htio vidjeti na djelu ensarije u kom stepenu se može osloniti na njih, jer je znao da tek predstoje odlučujuće borbe sa mušricima iz Mekke i ostalim neprijateljima isla­ma. Ensarije su ovo bratimljenje prihvatili, ne samo kao svoju obavezu i ispunjenje želje Muhamedu as., nego kao najveću čast koja im se ukazala da budu spasitelji i budući glavni nosioci odgovornos­ti za sudbinu islama.

    Ovakav vid nasljeđivanja nije uzet u šeriatskom pravu kao pravna norma dugotrajnijeg pravnog značenja, jer će ga Kur'an dokinuti nakon bitke na Bedru. "A oni koji kasnije postanu vjernici pa se isele i u borbi zajedno s vama učestvuju, — oni su vaši. A rođaci su prema Allahovoj Knjizi jedni drugi­ma preči. Allah, zaista, sve zna«. (el-Enfal — 75)

 

    ŽENAMA l  DJECI  PRAVO  NA NASLJEDSTVO

     Arapi su imali svoje običajno nasljedno pravo koje se zadržalo sve do poslije Hidžre. Po tom obi­čajnom pravu žena i malodobna djeca, bila muška ili ženska, nisu mogli ništa nasljeđivati. Naslijediti je mogao onaj ko je bio u stanju da »konja jaše i sab­lju paše«, drugim riječima, onaj ko može sticati pli­jen i stečeni plijen braniti. Kako to žene nisu mogle a ni djeca bili su u potpunosti isključeni iz nasljed­stva.

     Ovakav u osnovi nehuman postupak prema že­nama i djeci islam je dokinuo ajetom kojim se i oni uključuju u nasljedstvo. Direktan povod za objavljivanje ajeta kojim se ženama i djeci daje pravo na nasljedni dio islamski pravnici navode smrt Alejhiselamovog ashaba Ews b. Sabita. Poslije Ewsove smrti pojavili su se njegovi bratići i preuzeli cjelo­kupnu njegovu zaostavštinu. Na taj način su žena Ews b. Sabita, dvije kćerke i maloljetni sin bili ošte­ćeni jer su ostali bez sredstava za život.

     Nakon što se Ewsova žena požalila na svoje stanje Muhamedu as. ubrzo je došao ajet: »Muš­karcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, određeni dio« (en — Nisa, 7.)

    Kasnije, u 92, ajetu iste sure, biće tačno odre­đeno ko može biti nasljednik i koliki su nasljedni di­jelovi.

 

     PROMJENA KIBLE

     Već smo rekli da je namaz bio naređen musli­manima još u Mekki. Međutim, svi namazi osim akšama i vitr namaza imali su samo po dva rekata. Kako prenosi h. Aiša 2—3 mjeseca poslije Hidžre, Muhamed as. je odredio da podnevski, ikindijski i jacijski fardovi imaju po četiri rek'ata, sabah namaz dva, a akšam i vitr namaz po tri rek'ata. Za putnike — musafire je određeno da klanjaju onako kako se namaz obavljao i u Mekki. — po dva rek'ata, osim akšama i vitr namaza gdje je ostalo po tri rek'ata.

     Prilikom svakog namaza muslimani su se okre­tali prema Jerusalemu, kako u Mekki tako i poslije Hidžre. Prva džamija koju je sagradio Muhamed as. imala je mihrab okrenut prema Jerusalemu.

     Međutim, muhadžiri su mnogo patili za svojim rodnim gradom pa i sam Muhamed as. U 17. mje­secu posilje Hidžre, Allah dž.š. je razveselio sve muslimane i samog Muhameda as. objavljujući ajet kojim se okretanje prema Jerusalemu zamjenjuje okretanjem prema ka'bi. »Mi vidimo kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu i mi ćemo zasigur­no učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Svetom hramu. I, ma gdje bili okrenite svoja lica na tu stranu. Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je to istina od Gos­podara njihova, pa Allah motri na ono što oni rade«, (el —Bekare, 144)

 

     ZEKATUL-FITR-VADŽIB

    Ovim ajetom je podignut moral svim muslimani­ma, a posebno muhadžirima jer je to bio jasan na­govještaj da će se ponovo vratiti u Meku i očistiti Ka'bu od kipova.

    Predaje govore da je prva osoba koja je klanjala okrenuta prema Ka'bi bio ensarija Sa'b b. el —mu'la koji se zadesio kada je Muhamed as. saopštavao ovaj ajet. On je odmah ustao i klanjao dva rekata. Prvi namaz koji je klanjao Muhamed as. okrenut prema Ka'bi bila je ikindija.

     Dženaza namaz je takođe propisana u Medini. O tome svjedoči i činjenica da Muhamed as. nije kla­njao dženazu h. Hatidži, a zna se da je ona umrla prije Hidžre. Detaljniji propisi o dženazi, posebno o šehidima, datiraju neposredno poslije bitke na Uhudu, kada se šehidi nisu kupali. Muhamed as. im je svima klanjao dženazu, a h. Hamzu i njegovog sestrića Abdullah b. Džahša lično je položio u je­dan mezar, što upućuje da se više osoba može ukopati u jedan mezar.

     U prvim godinama poslije Hidžre propisan je zekat i post, a kasnije i hadž. Zekat — ul—fitr (vitre) je propisan prije zekata, ali kako ga Muhamed a.s. kasnije nije dokinuo ostao je drugostepena dužnost — vadžib.

 

     KRIVIČNO PRAVO

     Nakon Hidžre udareni su temelji i krivičnom pravu. Uveden je princip da su svi ljudi bez obzira na položaj u društvu jednaki pred zakonom. To će Muhamed as. i praktično pokazati odbijajući intervencije za osobe koje su pale pod udar kur'anske kazne kao npr. za Fatimu Mahzumiju koja je poticala iz vrlo ugledne i uticajne porodice. Uveden je princip da svako odgovara za svoja djela. Iz kur'anskog teksta predstavnici hanefijske pravne škole su zaključili da je nevino prolivena krv nemuslimana isto tako vrijedna kao i krv muslimana. Ovo će kasnije obrazlagati i Ibni Rušd u svojoj »bidaji" poglavlju o »Kisasu«.

Regulišući društvene odnose u Medini Muhamed as. nije zaboravio ni jevrejsku zajednicu koja je tu živjela. Sklapajući ugovor sa jevrejima o zajedničkom življenju, pravima i dužnostima istaknuta je u Ugovoru i obaveza o zajedničkoj odbrani njihovog grada i države Medine.

 

     ZAKLJUČAK

     Iz svega navedenog da se zaključiti da je utemeljenje islamskog prava bilo nakon Hidžre. To se može vidjeti i po surama objavljenim u Medini kao što su: en —Nisa, el —Bekare, et —Talak... koja sadrže mnoge pravne odredbe. Već smo istakli da je objava Kur'ana u Medini trajala kraće nego u Mekki: devet godina, devet mjeseci i devet dana. Međutim, objava u Mekki ne može se odvojeno posmatrati od Objave u Medini. Objava posliji Hidžre je nastavak Objave iz predhidžretskog perioda. Prvo je trebalo učvrstiti iman i nepokolebljivu vjeru u Allaha dž. š., pa tek onda doći sa konkretnim islamskim propisima koji će se tada lakše prihvatiti.

     Dakle, Hidžra nije samo priča o velikim djelima i podvizima, kako muhadžira tako i ensarija, koji su sve žrtvovali za islam i kelimei —šehadet, nego Hidžra predstavlja i početak rađanja islamskog pravnog sistema i usavršavanje ibadeta.

     Osnov predhidžretske Objave — vjera u Jednog, Svemogućeg Allaha, i posthidžretske  Objave — dokazivanje i potvrđivanje na djelu svoje vjere  koja se manifestuje u bezpogovornom prihvatanju svih odredbi, ostalo je kroz proteklih XIV stoljeća glavno obilježje svakog pripadnika Kelimei šehadeta. Tako će biti i do Sudnjeg dana.

(Islamska misao, III/1981, 25, 18-20) 


    Bilješke:

     Dr Abdul-azim Šerfuddin, Tarih et-tešri'el-Islami,Bengazi 1974, str. 52.

 

    Isto, 52 -53.

 

    Muhamed b. Abdul-vehhab, Muhtesar siretur – Resul, Bejrut, str. 101.

 

    Tarih et-Tešri'el-Islami, str. 54.

 

    Muhtesar siretur - Resul, str. 178.

 

  Isto, str. 200

  Isto, 255.

 

   Tarih et-Tešri' el Islami, str. 52.