HIDŽRA U KUR'ANU - Dr Jusuf Ramić

HIDŽRA U KUR'ANU

Dr Jusuf Ramić

Hidžretun u arapskom jeziku znači seobu, a hidžretu en-nebijji seobu Muhameda a.s. iz Mekke u Medinu. Hidžretani su dva iseljenja muslimana iz Mekke u početku islama. Prvo u Abesiniju, a drugo u Medinu. Muhadžirun pl. muhadžirun je iseljenik, emigrant i sl.

Sama riječ »hidžra« i ono što je iz ove riječi iz­vedeno spomenuta je u Kur'anu na preko trideset mjesta. Pet puta u poglavlju en-Nisa (ajeti: 34, 89, 100) i u poglavlju el-Enfal (ajeti: 72, 74, 75). Tri puta je ova riječ spomenuta u poglavlju et-Tevbe (ajeti: 20, 100, 117), a po dva puta u poglavljima en-Nahl (ajeti: 41, 100), el-Ahzab (ajeti: 6, 50), el-Hašr (aje­ti: 8,9) i el-Muzzemmil (ajet, 10), dok je samo po je­dan put spomenuta u poglavljima: el-Bekare (218), Ali Imran (195), Merjem (46), el-Hadždž (58), el-Mu'minun (67), en-Nur {22}, el-Furkan (30), el-Ankebut (26), el-Mumtehine (10) i el-Muddessir (5).

Kur'an kada kazuje o hidžri ne svodi svoje ka­zivanje samo na taj prelomni događaj u istoriji isla­ma, nego prelazi i na samo jezičko značenje riječi »hidžra« između kojeg i ovog prelomnog događaja postoji čvrsta veza i zajednički smisao.

Ova studija o hidžri u Kur'anu obuhvaća sva kur'anska ajeta koja u sebi sadrže korijen riječi »hedžere«, s posebnim osvrtom na najvažnije do­gađaje hidrže u svjetlu kur'anskih ajeta, ostavljaju­ći po strani pojedinosti i događaje manje vrijednos­ti.

     UZROCI HIDŽRE

Uzroci hidžre, prije svega, leže u stavu Kurejševića-idolopoklonika prema islamu i muslimanima. U poglavlju Al Imran Kur'an o tim uzrocima kaže sljedeće:

»Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svo­ga prognani i koji budu na putu Mome mučeni...-. (Ali Imran, 195).

Neki komentatori Kur'ana tvrde da su muslima­ni svojevoljno napustili Mekku. Međutim, pasivna forma glagola »ahredže« u ovom, kao i u drugim ajetima, ukazuje da su muslimani bili primorani da napuste Mekku. U pasivnoj formi ovaj glagol je upotrijebljen i u osmom ajetu poglavlja el-Hašr da ukaže na isto značenje:

»I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani«.

A u poglavlju en-Nahl u četrdesetprvom ajetu stoji:

»One koji se isele, Allaha radi, nakon što su bili proganjani«. Muhadžiri su, dakle, bili proganjani prije hidžre. Idolopoklonici su nad njima činili razna nasilja. Kur'anski ajet ne govori o tim nasiljima pa je on zbog toga izražajniji u značenju i sveobuhvatniji u dokazu.

Sljedeći ajet ovog poglavlja — »Gospodar tvoj će onima koji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili...« (en-Nahl, 110) — govori o zlostavljanju muhadžira prije njihovog iseljenja iz Mekke. Mnogi ko­mentatori Kur'ana razilaze se u shvatanju značenja riječi »fitnetun«. Međutim, mi se u ova razilaženja ovdje nećemo upuštati. Ovom prilikom želimo sa­mo da ukažemo da se ovaj ajet odnosi na Ammar ibni Jasira. Naime, prenosi se da su idolopoklonici, mučeći ga na razne načine (između ostalog, stav­ljan je na užareni i usijani pijesak) tražili da vrijeđa Muhameda a.s., a hvali bogove predislamskih Ara­pa. Jednom je tim traženjima, poslije dužeg i iscrpljujućeg mučenja, udovoljio nakon čega su ga idolopoklonici pustili. Plačući otišao je Alejhiselamu i saopštio mu sve što se je dogodilo, a on ga je tada uputio:

—  A šta je sa tvojim srcem?

—   Moje srce je čvrsto u vjeri, odgovorio je Ammar, a Muhamed a.s. je potom rekao:

—  O Ammaru, ako se vrate, vrati se i ti.

Ovim povodom objavljen je kur'anski ajet u ko­me Allah dž. š. kaže: »Osim ako bude na to primo­ran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri«.

Ova mučenja su ponekad poprimala i razne oblike ismijavanja, ruganja i potcjenjivanja o kojima i Kur'an govori u poglavlju el-Mutaffifun:

»Griješnici se smiju onima koji vjeruju: kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbijajući vraća­ju se, kada ih vide, onda govore: "Ovi su doista za­lutali" — a oni nisu poslani da motre na njih«, (el-Mutaffifun, 29-33).

Kur'an je u mnogim ajetima registrovao neke stavove Kurejševića u odnosu na Muhameda a. s. On je ukazao na bol i tugu Alejhiselama zbog za­blude u kojoj se našao njegov narod, kao i njegovu odlučnost da istraje do konačne pobjede.

Kada je počeo da ih poziva u islam oni su ga ismijavali i prijetili mu. U svojim ironijama oni su išli još dalje, tvrdeći da Muhamed nije dostojan onoga čemu ih poziva: »Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada«.

Optuživali su ga da se bavi sihirom i da onaj koji mu donosi objavu nije melek nego šejtan. Po­kušavali su da ga zbune, tražeći da svoje poslan­stvo dokaže natprirodnom pojavom. Za Kur'an su govorili: »To su bajke drevnih naroda koje je on prepisao, pa mu se čitaju ujutru i naveče«, i mnogo toga drugog što je Alejhiselama jako ražalostilo. Njegov narod bježi od njega i širi glasine o njemu, a on želi da ga uputi i izvede na pravi put.

Kur'an ukazuje i na osjećanja Muhameda a.s. kao čovjeka i na metod koji je primjenjivan i prije njega s drugim Božijim poslanicima, metod poricanja, osporavanja i u laž ugonjenja;

»Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni go­vore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nasilnici poriču Allahove riječi. A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im nije došla pomoć Na­ša, — a niko ne može Allahove riječi izmijeniti — i do tebe su doprle o poslanicima neke vijesti«, (el — En'am, 33 ,34). »Ti budi strpljiv, kao što su strpljivi bili odlučni poslanici«, (el—Ahkaf, 35).

Idolopoklonici su, kad su vidjeli da muslimani napuštaju Mekku i odlaze u Medinu, bili jako upla­šeni. Shvatili su da bi, ako ne poduzmu nešto, nji­hov život mogao biti ugrožen. Ensarije  u Medini su ratnici. Kada se udruže sa strpljivim vjernicima i Muhamedom oni će nema sumnje, objaviti rat Kurejševićima, ili će u najmanju ruku blokirati njihov trgovački put prema Siriji koji je za njih bio od izu­zetne važnosti.

Tada su odlučili da na sastanku u Dar en —nedvi rasprave novonastalu situaciju i zauzmu zajed­nički stav prema Muhamedu a.s. Poslije dužeg vijećanja zaključili su da ga ubiju. Zadatak je povjeren grupi mladića sastavljenoj od raznih plemena. Na taj način se odgovornost za ubistvo ne bi mogla pripisati ni jednom plemenu, a protiv svih plemena se ne može ratovati. To bi bio jedini mogući način, govorili su, da se riješimo Muhameda i opasnosti koja nam od njega dolazi. Međutim, Muhamed a.s. je blagovremeno bio obaviješten o zaključku i na­mjerama idolopoklonika. O tome i Kur'an govori u poglavlju el —Enfal:

»I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali, oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije«, (el —Enfal,30).

Kur'anski ajet je za stav Kurejševića u Dar en-nedvi upotrijebio izraz »mekr« (spletka), kao što je i za Allahovo osujećivanje toga upotrijebio isti iz­raz, jer Allah to najbolje umije. Pošto riječ »mekr« jezički ukazuje na tajno pripremanje zla drugom većina komentatora Kur'ana smatra da je pripisivanje Bogu toga došlo putem zeugme (vezanje dviju imenica s glagolom koji vrijedi samo za jednu od njih) kao što je slučaj i sa kur'anskim ajetom u ko­me Allah dž.š. kaže: »Ko vas napadne, napadnite i vi njega onako kako je on vas napao«.

Spletkarenje je loše svojstvo i ono Bogu koji je savršen ne dolikuje. Po mišljenju većine ovdje je to dozvoljeno kao alternacija ljudskom spletkarenju. To je zeugma i jedan od vidova kur'anske stilistike.

Sama riječ »mekrun« spomenuta je u Kur'anu na preko četrdeset mjesta. U najviše slučajeva u kontekstu govora o spletkama nevjernika protiv Božijih poslanika. U nekim ajetima (kao npr. 99. ajet poglavlje el-A'raf) spletkarenje je pripisano Allahu bez alternacije, a u nekima je okvalifikovano kao dobro svojstvo. U jednom ajetu stoji: »Oholost na Zemlji i ružno spletkarenje — a ružno spletkare­nje će pogoditi upravo one koji se njime služe« (Fatir, 43). Iz ovog ajeta da se razumjeti da je mekr nekada i pohvalno svojstvo, odnosno da mekr ne mora da bude uvijek loše svojstvo.

U djelu »Besairu zevi et-temjizi fi letaifi el-kitabi el-azizi« od Fejruzbadija, autora poznatog arap­skog rječnika stoji da »mekr« ima dva značenja: pohvalno tj. ono koje ima za cilj neko dobro: Božije spletkarenje, jer Allah to najbolje umije i pokuđeno tj. ono koje ima za cilj neku pokuđenu rabotu kao npr. »A ružno spletkarenje će pogoditi upravo one koji se njime služe«.

Zbog svega ovoga zeugma, kojoj je većina pri­bjegla da bi negirala pripisivanje Bogu lošeg — ia­ko bi se to moglo prihvatiti u onim ajetima gdje po­stoji alternacija to je nemoguće prihvatiti tamo gdje alternacije nema — pa je zato tumačenje Fejruzbadija ispravnije i prihvatljivije.

Bog je milostiv prema svojim robovima. Njego­va milost ogleda se, pored ostalog, i u sprečavanju zla na koje se oni odluče. Bog je osujetio idolopoklonike u njihovom spletkarenju protiv Muhameda a.s. i omogućio čovječanstvu da započne novu epohu u svojoj istoriji, epohu čije su karakteristike nauka, sloboda, jednakost, humanost i plemeni­tost.

     NA PUTU ZA MEDINU

Muhamed a.s. je poslije sastanka idolopokloni­ka u Dar en-nedvi dobio dozvolu od Allaha dž.š. za seobu u Medinu. Zajedno sa Ebu Bekrom on je is­te noći kada je trebalo da bude pogubljen napustio Mekku i sklonio se u jednu pećinu na brdu Sevr nedaleko od Mekke. Neki su idolopoklonici, traga­jući za njima, stizali i do same pećine. To je registrovano i u Kur'anu u poglavlju et-Tevbe u kome stoji:

»Ako ga vi ne pomognete, pa Allah ga je po­mogao onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili na seobu, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bila u pećini i kad je on rekao svome drugu: »Ne brini se, Allah je s nama« pa je Allah spustio svoju smirenost na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjer­nika bude — donja, a Allahova riječ, ona je — gor­nja. Allah je moćan i mudar«, (et—Tevbe, 40).

Mnogi komentatori Kur'ana se razilaze u tuma­čenju ovoga ajeta, a posebno onog dijela u kome stoji: »Pa je Allah spustio svoju smirenost na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli«. Jedni kažu, a tako je ovaj ajet shvatio i Besim Korkut u svome prijevodu Kur'ana, da je Allah svoju smirenost spustio na druga njegova, jer Božiji posla­nik Muhamed a.s. nije bio uznemiren, niti je bio za­brinut. On je bio siguran u Božiju pomoć na što ukazuju i njegove riječi upućene Ebu Bekru: »Ne brini se, Allah je s nama«.

Drugi tvrde suprotno i kažu da je Bog svoju smirenost spustio na svoga poslanika, što ne mora uvijek da bude uslovljeno zabrinutošću i uznemirenošću. Oni svoje mišljenje potkrepljuju i činjeni­com da se pomoć s vojskom o kojoj se govori u ovome ajetu može da odnosi samo na Alejhiselama, a ovaj dio ajeta vezan je za dio koji ispred nje­ga stoji pa se tako i jedan i drugi, ovako vezani, od­nose na Alejhiselama, a ne na njegovog druga.

Za ovo mišljenje opredijelio se i Muhamed ed —Desuki, član Akademije arapskog jezika u Kai­ru, koji smatra da se zamjenica koja se nalazi u ajetu: »Pa je Allah spustio svoju smirenost na nje­ga« odnosi na Alejhiselama. Ajet je u cjelini, kaže on, došao u kontekstu govora o Božijoj pomoći Alejhiselamu, pa se i sve zamjenice koje se nalaze u njemu odnose samo na Alejhiselama, a nikako na nekog drugog.

Također je važno ukazati da se u ovom ajetu koji govori o hidžri vremenski prilog »iz-kada« po­navlja tri puta:

Kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili na seobu.

Kada su njih dvojica bila u pećini.

Kada je rekao svome drugu: »Ne brini se, Allah je s nama«.

Ovo ponavljanje vremenskog priloga adekvat­no je opomeni upućenoj idolopoklonicima da se povuku, jer Bog čuva, štiti i pomaže Poslanika u svim pa i u najtežim situacijama. Njihova zavjera protiv Alejhiselama neće doprinijeti pobjedi, niti će biti uzrok porazu:

»Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovome svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci«. (Gafir, 51).

Ovoj pomoći o kojoj govori Kur'an potrebno je dodati još i vlastiti trud. Iskreno vjerovanje ne po­znaje pasivnost i malodušnost. Ono traži od vjernika da učini sve što je obavezan i što objektivno može da učini pa tek onda da se obrati i zamoli Allaha da mu u tome pomogne. Ibrahim a. s. je svoj narod pozivao vjeri u Jednoga Boga i bio ustrajan u tome, a oni su, da bi bogove svoje osvetili, odlu­čili da ga spale:

»Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite! — rekoše«. (el-Enbija, 68).

Pošto Ibrahim alejhiselam nije uspio da izbjeg­ne ovoj zavjeri, Allah ga je pomogao i sačuvao od vatre:

»Rekli smo:« O vatro, postani hladna i budi spas Ibrahimu! Oni su htjeli da mu nanesu štetu, ali ih Mi onemogućismo. (el-Enbija, 69, 70).

Kada je Muhamed alejhiselam saznao o namjerama idolopoklonika i kada je dobio dozvolu za hidžret on je već imao pripremljen plan za ovaj teš­ki i naporni put. Pripreme koje su obavljene prije polaska, tajnost izlaska iz Mekke, zaobilazni put do Medine itd., obavljene su na najbolji mogući način. Kada je čitav plan seobe bio razrađen do u detalje tek tada je Alejhiselam uz Božiju pomoć zajedno sa Ebu Bekrom krenuo za Medinu u koju je stigao 20. septembra 622. godine.

     MUHADŽIRI l ENSARIJE

Ako pogledamo u Kur'an vidjećemo da je u njemu muhadžirima mnogo više prostora dato ne­go ensarijama. Neki kur'anski ajeti u cijelosti su posvećeni njima. Međutim, pogrešno je, na osnovu ovoga, tvrditi da su muhadžiri bolji od ensarija, iako su prije njih primili islam i bili izloženi raznim muče­njima što nije bio slučaj sa ensarijama. Dovoljno je ovdje da ukažemo da Kur'an i jedne i druge naziva iskrenim i pravim vjernicima s kojima je Allah zadovoljan i kojima pripada oprost i velika nagrada:

»Oni vjernici koji su se iselili i borili na Božijem putu i oni koji su im davali utočište i pomagali ih, to su uistinu pravi vjernici. Njima pripada oprost i ple­menita opskrba«. (el-Enfal, 75).

»Allah je zadovoljan prvim muslimanima, mu­hadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede čineći dobra djela, a oni su zadovoljni Njime, za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvjek u njima bo­raviti. To je veliki uspjeh«. (et-Tevbe, 100).

Hidžra je prije oslobođenja Mekke bila farz svakom muslimanu i muslimanki. Međutim, bilo je muslimana koji hidžru nisu obavili ili koji su sa hidžrom zakasnili, kao što je bilo i onih koje je smrt zatekla na putu za Medinu. O njima Kur'an govori u sljedećim ajetima:

»Kad budu duše uzimali onima koji su se pre­ma sebi ogriješili, meleki će upitati: »Šta je bilo s vama?« — »Bili smo nemoćni na Zemlji« — odgovoriće. — »Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?« — reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarci­ma, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažIjivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta«. (en-Nisa, 97-99).

Tumačeći ovaj kur'-anski ajet el-Kurtubi kaže da se ovdje radi o jednoj grupi stanovnika Mekke koja je primila islam i koja je, kada je Alejhiselam hidžret učinio, ostala sa idolopoklonicima u Mekki. Za vrijeme bitke na Bedru bili su u redovima idolo­poklonika pa je tim povodom objavljen citirani kur'anski ajet.

Sljedeći ajet ovog poglavlja govori o onima koji su umrli na putu za Medinu. Njih, prema ovom ajetu, čeka sigurna nagrada i oprost od Allaha dž.š.

»Onaj ko se iseli Allahi radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobo­du. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. — A Allah mnogo prašta i milostiv je«.

Što se tiče onih koji su islam primili poslije hidžre, a zatim hidžret učinili njih Kur'an tretira isto onako kao što tretira muhadžire i ensarije: »A oni koji kasnije vjernici postanu pa se isele i u borbi zajedno s vama učestvuju, — oni su vaši«. (el-Enfal, 75), odnosno oni su kao i vi što se tiče nagrade i oprosta.

U uskoj vezi sa ovima su i oni o kojima Kur'an u desetom ajetu poglavlja el-Mumtehine kaže:

»O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, —a Allah dobro zna kakvo je vje­rovanje njihovo — , pa ako se uvjerite da su vjerni­ce, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima ni­su dopuštene, niti su oni njima dopušteni, a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud. On sudi među vama a Allah sve zna i mudar je«.

Ovaj kur'anski ajet objavljen je poslije ugovora na Hudejbiji po kome se Muhamed a. s. obavezuje da izruči idolopoklonike ukoliko se ovi sklone u Medinu i zatraže zaštitu muslimana, dok se idolo­poklonici ne obavezuju da izruče muslimane ukoli­ko se oni sklone u Mekku i zatraže zaštitu idolopoklonika. Poslije ovoga ugovora jedna žena-idolopoklonka pribjegla je muslimanima i zatražila njiho­vu zaštitu. Njen muž požurio je sa zahtjevom Mu­hamedu a. s. i muslimanima da je vrate idolopoklo­nicima. Tom prilikom objavljen je ovaj ajet koji je ovu tačku ugovora u odnosu na žene stavio van snage. Alejhiselam je postupio shodno ovom ajetu i ova žena je ostala u Medini.

Ovaj ajet nalaže Muhamedu a. s. da odmah pri­stupi ispitivanju muhadžirke, a komentatori Kur'ana se razilaze o sadržaju toga ispitivanja.

Jedni kažu da je vjernica trebalo da se zakune Allahom da nije pribjegla muslimanima zbog prezi­ranja muža, niti zbog imetka, nego zbog ljubavi prema Allahu i njegovom poslaniku.

Drugi kažu da je svaka vjernica muhadžirka trebalo da donese dva šehadeta bez zakletve, a treći da položi prisegu na vjernost Alejhiselamu onako kako to stoji i u Kur'anu:

»O Poslaniče, kada ti dođu vjerenice da ti po­lože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smat­rati, i da neće krasti, i da neće činiti blud, i da neće djecu svoju ubijati, i da neće muževima tuđu djecu podmetati da ti neće ni u čemu što je dobro po­slušnost otkazati, — ti prisegu njihovu prihvati i.moli Allaha da im oprosti, Allah zaista mnogo praš­ta, i On je milostiv.« (el —Mumtehine, 12).

Ako je hidžra obezbijedila muslimanima život lišen mučenja i maltretiranja ona ih nije oslobodila pokušaja koji su imali za cilj da im nanesu štetu, ugroze mir i jedinstvo. Neprijatelji islama u Medini i van nje nisu mirovali. Zbog toga je bilo neophodno da se donesu propisi kojima bi jedinstvo muhadžira i ensarija bilo u potpunosti zaštićeno. Bratimlje­nje među njima bio je prvi korak u tom pravcu koji se podudara sa prirodom ovog perioda kroz koji prolazi islamska zajednica poslije hidžreta. Pozna­to je da je Alejhiselam pet mjeseci nakon dolaska u Medinu izvršio bratimljenje između muhadžira i en­sarija. Pobraćeni muhadžir je tim postao sudionik imetka svog brata ensarije. Ovo bratimljenje bilo je jako kao i krvno srodstvo, koje svoju podlogu, pre­ma nekim komentatorima Kur'ana, nalazi u kur'anskom ajetu u kome Allah dž.š. kaže:

»Oni koji vjeruju i iseljavaju se i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni jedne druge nasljeđuju. A onima koji vjeruju a koji se nisu iselili —vi ne možete, sve dok se isele, nasljednici biti. A ako vas zamole da im u vjeri pomognete, dužni ste da im u pomoć pristignete, osim protiv naroda sa ko­jim o nenapadanju zaključen ugovor imate. A Allah dobro vidi ono što radite«, (el —Enfal, 72)

Kada su prilike u islamskoj zajednici, donekle, bile sređene, poslije bitke na Bedru, Kur'an je ovaj propis o nasljedstvu dokinuo ajetom u kome stoji:

»Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su — kao maj­ke njihove. A srodnici, po Allahovoj Knjizi, preči su jedni drugima od ostalih vjernika i muhadžira, prija­teljima svojim možete oporukom nešto da ostavite. To u Knjizi piše«.(el —Ahzab, 6)

     VIŠESTRUKO ZNAČENJE HIDŽRE

Osim značenja »iseliti se« o kome je bilo govo­ra, a koje je vezano za taj prelomni događaj u istoriji islama, Kur'an ovu riječ upotrebljava i u značenju: izbjegavati, ružne riječi govoriti, napustiti, klo­niti se itd., između kojeg i ovog prelomnog događa­ja, kako smo rekli, postoji čvrsta veza i zajedničk smisao.

U tri maha Kur'an upotrebljava ovu riječ kada govori o stavu Kurejševića u odnosu na Objavu

»Poslanik je rekao: »Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava«, (el —Mu'minum, 67) »Budi strpljiv prema onom što oni govore, i izbjegavaj ih na lijep način«, (el —Muzzemmil, 10).

U sva tri ova slučaja radi se o stavu Kurejševića idolopoklonika prema Kur'anu. Oni ga izbjegavaju i o njemu ružne riječi govore. Oni i druge nagovaraju da zauzmu isti stav prema Kur'anu. »On koji ne vjeruju govore: »ne slušajte ovaj Kur'an, nego pravite buku da biste ga nadvikali". (Fussilet, 26).

Za Poslanika kažu da je lažljivac. On, po njima, nije dostojan onoga čemu ih poziva: »Zar baš nje­mu, između nas, da bude poslana Objava?! Ne, on je lažljivac oholi!«, (el —Kamer, 25).

Ovim optužbama oni su dodali još mnogo slič­nih. Tvrdili su da mu u svemu ovome pomažu drugi ljudi: »Oni koji ne vjeruju govore: "Ovo nije ništa drugo do velika laž koju on izmišlja, a u tome mu i drugi ljudi pomažu«, (el —Furkan, 4)

To je stav Kurejševića idolopoklonika u odno­su na Kur'an i Muhameda a. s., stav koji je bio po­znat i ranijim Božijim poslanicima. Svaki Božiji po­slanik imao je svoje neprijatelje koji su ga izbjega­vali i bili prepreka na putu Objave. Međutim, Bog pomaže svoje poslanike. U jednom ajetu, obraća­jući se Muhamedu a. s., Allah kaže: »A tebi je Gos­podar tvoj dovoljan kao vodič i pomagač«, (el — Furkan, 31).

I u trećem ajetu radi se, kao i u prva dva, o stavu idolopoklonika prema Kur'anu i Muhamedu a. s. Oni će, nema sumnje, nastojati da se suprotsta­ve Objavi i njenom nosiocu. Zbog toga Allah i kaže Muhamedu a. s. da bude strpljiv prema njima i da ih izbjegava na lijep način: »na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na naj­ljepši način raspravljaj". (en-Nahl, 125).

Na ovaj način Muhamed a. s. je svoje sugrađa­ne pozvao u islam. Oni su ga napadali i vrijeđali, a on je sve to strpljivo podnosio i još ljepšim uzvra­ćao. Ratovi koje je vodio poslije hidžreta nisu imali za cilj osvetu, nego ostvarenje vjerskih sloboda i borbu protiv onih koji svoje ubjedenje silom name­ću drugom.

Korijen ove riječi, pored gore navedenih po­glavlja, upotrebljen je i u poglavlju Merjem u dijalo­gu koji je vođen između Ibrahima a. s. i njegovog oca Azera, kao i u poglavlju el — Muddessir koje spada među prva poglavlja objavljena Muhamedu a. s.

Prenosi se da je Muhamed a. s. poslije prve objave bio veoma uplašen. Kada je došao kući re­kao je, dršćući, svojoj ženi Hatidži: »Pokrijte me, pokrijte me!«. Tim povodom je objavljeno prvih se­dam ajeta ovoga poglavlja koje počinje riječima: »O ti, pokriveni! Ustani i opominji«.

Ovi ajeti se smatraju kodeksom islamskog ra­da. Oni su bili najdjelotvornije oružje s kojim je Resul bio zaštićen od svega što je stajalo na njego­vom putu i putu Objave.

Hidžra ili seoba Muhameda a. s. iz Mekke u Medinu, koju svake godine obilježavamo prigod­nim svečanostima, nije jedina hidžra u istoriji poslanstva, i prije njega bilo je Božijih poslanika koji su se selili. O tome i svemu što je u vezi sa tim se­obama pisaćemo drugom prilikom.

Ovo mišljenje zastupa Tunižanin Tah r ibni Ašur. Pogledaj časo­pis: Hedju el - islami, br. 18. str. 21.

el – Kurtuibi: -Kurtubi, Kairo 1967., treće izdanje, str. X/180. Po ovom pitanju pogledaj, također, i komentar Kur'ana od el-Alusija, str.  IV/448.

Ensarije (od arapske riječi nasrun – pomoći) nazvani ovim ime­nom zbog svesrdne pomoći koju su ukazali dosljednim muslimanima, muhadžirima iz Mekke.

el -Fejruzbadi: Besairu zevi et-temjizi filetafi el - kitabi el –azizi, str IV/ 516. Ovo djelo je izdao el - Medžlis el - 'ala li eššuuni el -islamije (Vrhovni savjet za islamska pitanja). Kairo bez datuma izdanja.

Prijevod Kur'ana od Besima Korkuta, Orijentalni institut u Sarajevu, 1977. str. 186.

Tefsir el- Kurtubi str. VIII/147, el-Alusi str III/ 308, el-Menar str. I/429.

Muhamed ed - Desuki   el -džretu fi el -Kur'ani, str. 45, Kairo 1971  godina

Telsir el - Kurtubi, str. V/315