KAKO ĆU OBAVITI HADŽ I

KAKO ĆU OBAVITI HADŽ  I

     U   Kur'ani-kerimu spomenuto je putovanje Ibrahima a. s.  sa svojom porodicom  u "neplodnu zemlju", tamo gdje je današnja Meka. Kur'an nam ne objašnjava zbog čega je poduzeto ovo putova­nje, iako nam drugi  istorijski izvori  navode,  da je tome bila povod ljubomora Sare, žene hazreti Ibrahima, prema Hadžeri kada je ova rodila Ismaila a. s. Ta je ljubomora — kaže dalje istorija — navela Ibrahima a. s. na ovaj korak, ali nam ta ista istorija ne objašnjava zašto je h. Ibrahim upravo odabrao ovo udaljeno i pusto mjesto da bi u njemu  ostavio  svoje dijete i njegovu majku? Zar nije bilo drugog mjesta koje bi im bolje odgo­varalo? Bilo je tada i još drugih, naseljenih i plod­nih mjesta gdje se ova porodica mogla smjestiti.

     Logično bi bilo da se Ibrahim a. s. uputio u plodnu, nastanjenu pokrajinu da bi tamo smjestio svoga mnogo očekivanog i željenog sina. Zbog čega je, onda, Ibrahim a. s. došao ovdje, u to pusto mjesto? Znači, Ibrahim a. s. nije tako svojevoljno postupio. Vjerovatnije je, onda, da je to učinio po Allahovoj uputi. Ovu pretpostavku potkrepljuje i poznati skupljač hadisa imami Buharija, koji pre­pričava od Muhameda a. s. razgovor koji je vođen između Ibrahima a. s. i Hadžere, kada ova poslušna žena blago prigovara svome mužu zašto je ostavlja u divljini. I kad od muža ne dobiva odgo­vor ni treći puta na isto postavljeno pitanje, biva joj jasno šta je razlog, pa mu potvrdnim pitanjem kaže: Znači, to ti je Allah naredio!? "Da", odgo­vori Ibrahim. "Onda, nećemo biti izgubljeni", utješno reče Hadžera.

     Dakle Allah je tako htio i stvorio uzroke i povode, o čemu i Kur'an govori: "Naš Gospodaru! Zaista sam dio svojih poto­maka nastanio u neplodnoj dolini, kod Tvog sve­tog hrama, - naš Gospodaru — da bi obavljali molitvu, pa učini da ih neka ljudska srca zavole i opskrbi ih plodovima, da bi zahvalili." (Sure Ibrahim, 37. ajet)

     Ova molba Ibrahima a. s. bila je uslišana: izbilo je vrelo Zemzem da napoji Ismaila i nje­govu majku, a kasnije, kroz istoriju, milione ljudi. Zemzem omogućuje život i nastanjavanje u ovoj dolini. Zatim Allah naređuje svome Prijatelju, Halilur-Rahmanu, Ibrahimu a. s. da podiže Kabu i da je očisti za hodočasnike što je on, sa sinom Ismailom, kada je ovaj odrastao i ojačao, i učinio:

"Naš Gospodaru, primi od nas, — zaista Ti (sve) Čuješ i znaš." ( Suretul-Bekare,  127.  ajet)

     Tako se izvršava Božija odredba i ta pustara postaje naseljena, pitoma, sigurno mjesto. To mjesto ostaje posvećeno, veličano i kroz stoljeća će, s razvojem ljudskoga roda, odigrati značajnu ulogu. Otuda i objašnjenje zašto je Ibrahim a. s. došao upravo na ovo mjesto.

     Međutim, ljudska urođena znatiželja ispituje i dalje kroz mračnu istoriju i pita da li je Kaba postojala i ranije, prije Ibrahima a. s.? Ako je bila, da li je za nju znao Ibrahim a. s.? Mnogo je o tome pisano i rečeno. Ima tu i protivrječnih tvrd­nji, pa čak i suprotnih onome što je u Kur'anu rečeno.

     Analiza gore navedenog ajeta, kada Ibrahim a. s. kaže: ". .. kod Tvog svetog hrama da bi obav­ljali molitvu ...", dobiva se utisak da je Ibrahim a. s.   znao za svetost ovoga  mjesta i naziva ga "bejtukel-muharem" i podvlači da je svrha dola­ska: da se Bogu mole i da Ga obožavaju. Iz toga se da zaključiti, u najgorem slučaju, da je Ibrahimu a. s. bila poznata svetost mjesta i prije nje­gova dolaska i da ta svetost nije nastala do mo­menta   Ibrahimove izgradnje Kabe,  jer  kada  on upućuje ovaj govor Svemogućem, još nije bio sa­zidao Kabu.

    Poznati komentator Kur'ana El-Alusi, komentarišući ovaj ajet, kaže da je ovo naseljavanje u pustaru bilo samo u cilju približavanja Allahu dž. š., što predstavlja i najprihvatljivije rješenje. Otuda i naš zaključak, u svjetlosti izričitog kur'anskog značenja, da je svetost toga mjesta postojala i prije Ibrahima a. s.

     Iz kur'anskog teksta može se zaključiti i da je Ibrahimu a. s. bilo stavljeno u zadatak, pored toga što je izgradio Kabu, da je očisti od paganizma i mnogoboštva i da je učini čistom za ho­dočasnike.

     Tako je Ibrahim a. s., sa svojim sinom Ismailom, Kabu učinio ciljem, hodočašća i Arapi su ga, poslije njihove smrti, u tome slijedili.

     Kaba je uvijek predstavljala objekat hodoča­šća, svetinje, bez obzira što je, tokom vremena, došlo do bitne izmjene u vjerovanju Arapa i što su postali mnogobošci. Čak neki istoričari, u ob­jašnjavanju ovog arapskog politeizma, polaze od pretpostavke da su Arapi, u svojoj velikoj ljubavi prema zidinama Kabe, išli tako daleko, da su po­vremeno, tokom stoljeća, odnoseći svojim kućama kabensko kamenje, postepeno prelazili na oboža­vanje idola, kipova. Tako se sa generacije na ge­neraciju izgubila Ibrahimova vjera u jedinstvo Allaha i, iz monoteizma kasnije generacije su pre­šle u politeizam, u mnogoboštvo.

     Sada se postavlja pitanje, da li je obred hadža ovih Arapa — mnogobožaca bio sličan sada­šnjem, islamskom hodočašću, da li je, poslije Ibra­hima a. s., bilo još Božijih poslanika kojima je hodočašće bilo naređeno i, na kraju, da li je Mu­hamed a. s., prije nego što je dobio objavu, vršio hodočašće Kabi?

     Prema mnogim rivajetima i podacima iz islam­ske istorije može se dokazati da je Muhamed a. s., prije selidbe u Medinu i prije nego što je hadž i Kur'anom naređen, hodočastio Kabu, slično kao što su to činili i drugi Arapi. Naime, u djelu "Šerhul-mevahibi el-Lednijje", u osmom tomu piše: "Dokazuje se od Džabira, da je Božiji poslanik tri puta hodočastio: dva puta prije selidbe i je­danput poslije selidbe." Isto tako priča poznati ashab Abbas: "Muhamed a. s. je tri puta hodoča­stio prije selidbe." Ovu informaciju prenosi Ibni Madže i El-Hakim. Isto tako i istoričaor Ibni Esir potvrđuje da je Božiji poslanik hodočastio prije objave, jer da Kurejševići, po svom običaju, nisu propuštali priliku da hodočaste. Osim toga, islam­ski istoričari dokazali su da je Muhamed a. s. na Mini, tri uzastopne godine, pozivao u Islam.

     Što se tiče obreda hadža iz predislamskog do­ba, također je ustanovljeno da su tadašnji hodo­časnici obilazili oko Kabe i poštivali je, stajali na Arefatu kao što se to i danas čini, boravili na Mini, bacali kamenčiće, ubrzano hodali između Safe i Merve, — dakle, uglavnom, formalno vršili iste one obrede koje je sankcionisao i prihvatio i Islam, s tom razlikom što je Islam izmijenio bit hodočašća.

     Međutim, ako bi pokušali da hadžskim obredima nađemo razlog i začetak i pokušamo da ih objasnimo, vidjećemo da takvih objašnjenja ima­mo na pretek, jer i većina tih obreda je vezana za neki istorijski događaj. Zato ako bisrno npr. izvršili uporedbu ovih obreda, evo šta bismo usta­novili:

IHRAM, obredska odjeća koja se danas sastoji od dva komada bijelog platna, ima veze s predislamskim običajem, s tom razlikom što ih je Islam izmijenio. Naime, u predislamsko doba hodočasnik je vršio tavaf (obilazak oko Kabe) pot­puno go. Paganci su smatrali da ne mogu obilaziti svetište u odjeci u kojoj su griješili. Bilo je to sve tako dok Muhamed a. s. nije proklamovao: "Od ove godine Kabu neće obilaziti mnogobošci, a niti će je obilaziti goli."

     Dakle, Islam je prihvatio skidanje uobičajene odjeće, ali je, saglasno islamskim propisima, na­redio nužno pokrivanje i to takvo u kojem se neće znati ko je bogat, a ko je siromah; ko je nadređen, a ko je podređen. Određena je i propisana takva odjeća koja će, pred Svemogućim, i izgledom iz­jednačiti sve vjernike.

2) TAVAF, obilazak oko Kabe, bilo da je to sunnet ili farz, sličan je obredu koji su vršili Arapi u predislamsko doba. Naime, Kaba je, kao što je poznato, a i naprijed rečeno, bila svetište i prije Islama i paganci su sav svoj vjerski život vezali uz Kabu. Pa i mnoge društvene pojave oni su bili vezali uz Kabu. Svoje pisane ugovore obavezno su pohranjivali u Kabi; uz Kabu se sastajali i do­govarali. Najveća je čast bila služiti tome svetištu. Umalo da nije došlo do krvavog obračuna kada je "hadžerul-esved", prilikom preziđivanja Kabe, trebalo postaviti na njegovo mjesto. Svi su se oti­mali da to učine.

     Tavaf je na više mjesta spomenut u Kur'anu. Tako je, npr., spomenut u poglavlju El-Hadž, u 29. i 26. ajetu:"Zatim neka se obriju i očiste, zavjete ispune i obilaze oko prastarog Hrama." i "Podsjeti (Muhamede) kad smo odredili Ibrahimu mjesto Hrama (i rekli mu:) Ne čini mi sudruga i moj Hram očisti za one koji ga obilaze..."

     Kaba je, šesnaest mjeseci poslije iseljenja iz Meke u Medinu, Božijim, kur'anskim naređenjem učinjena Kiblom, mjestom prema kome se, prili­kom obavljanja svoje molitve, muslimani okreću:

"Okreni  se prema Mesdžidi-haramu .. ."(El-Bekare, 149)

     Ovim je Kaba postala pravac vjerničkog okre­tanja u molitvama. Jer,  namaz nije  valjan  ako se vjernik  nije u  namazu okrenuo  u pravcu za koji vjeruje da je tamo Kaba.

     Dakle,  ovo je bila kulminacija svetosti  koju je Islam dodijelio Kabi.

Na Safi i Mervi, dva stje­novita brežuljka koji se nalaze u neposrednoj bli­zini Kabe, u predislarnsko doba, bila su dva ve­lika kipa koje su hodočasnici rukama milovali i po licu potirali. Islam je ovaj obred odbacio i u Kur'anu je objavljeno: "Zaista su, Safa i Merva, Allahovi znakovi i ko hodočasti Kabu, ili Umru učini, neće pogri­ješiti ako ih (Safu i Mervu) ophodi. Ko u savr­šenom obliku učini dobro, Allah sigurno nagrađuje i zna." (El-Bekare, 158. ajet)

     Današnje ubrzano hodanje između Safe i Merve podsjeća hadžiju na Hadžeru, majku Ismaila a. s., i njeno trčanje za vodom da napoji svog žednog sina, dok je Allah nije naveo na Zemzem i dao da provre njegov izvor.

     Prema tome, islamski hodočasnik treba da se, vršeći ovaj obred, prisjeti Hadžere, njene molbe upućene Bogu dž. š. i uslišavanje te dove. Isto tako, islamski hodočasnik, trčeći između Safe i Merve, sumira svoje potrebe, grijehe i nedopuštenosti, — da se samokritički osvrne na svoje grijehe i za­moli Allaha da mu pomogne i savlada životne po­teškoće na islamskom putu.

ABEFAT. Stajanje na Arefatu je, takođe, na­slijeđeni obred od Ibrahima a. s. Naime, kada je melek Džebrail podučavao Ibrahima a. s. o hadžskim obredima, Ibrahim je odgovorio: "Areftu, areftu", što znači: saznao sam, upoznao sam, — pa je od ove rijeci i samo mjesto prozvano Arefatom. Taj je naziv, kako prenosi ashab Abbas r. a., i obred bio i u predislamsko doba. To je jedna verzija objašnjenja, a ima i drugih.

     Prema riječima koje prenosi ovaj muhaddis, Abbas,  Božiji  poslanik,  Muhamed  a. s.,  prilikom obavljanja oprosnog hadža, zahtijevao je od muslimana da polaze s Arefata na Minu, poslije za­laska sunca, kako bi se muslimani, u ovom de­talju, razlikovali od paganaca i njihova obreda iz predislamskog doba.

BACANJE KAMENČIĆA (TAŠLAISAVANJE).

     Obred bacanja kamenčića na Mini, ili kako to če­sto puta kaže naš  čovjek, tašlaisavanje, potječe također iz doba Ibrahima i Ismaila a. s. i pred­stavlja simbolično kamenovanje šejtana, sotone, koji je pokušao da zavede Ibrahima i sina mu Ismaila i nagovori ih na neposlušnost Allahu. Ta simbolika kamenovanja ostala je i u Islamu i tre­ba da podstakne hodočasnika  u njegovoj odluč­nosti i kategoričnosti da se ne povodi za đavol­skim, šejtanskim pozivima i da bacanjem kamen­čića hadžija oponaša Ibrahima a. s. da tu, bacajući kamenčiće  na Mini, odlučno i beskompromisno zauzme stav nepovinjavanja zlim nagonima, te da odbaci sve što je nemoralno i neislamski.

KURBAN.

I obred klanja na hodočašću vezan je za poznati slučaj Ibrahima a. s. kada ga je Allah stavio na iskušenje i naredio mu da zakolje svoga sina Ismaila a. s. kao žrtvu.

U Kur'anu u poglavlju El-Hadž, u 28.  ajetu stoji ". . . i nek, u određenim (poznatim) danima, nad životinjama kojima ih je Allah opskrbio, spomenu Božije ime, nek jedu meso njihovo i nahrane bi­jednika, siromaha."

     Tako je Allah dž š. zamijenio žrtvu i time se smilovao ljudskom rodu. Od porodice i potomaka Ismaila a. s. došao je posljednji Božiji poslanik i dostavio nam posljednju Božiju objavu. Dakle, klanjem kurbana, odnosno   podnošenjem žrtve, podsjećamo se prilikom hodočašća na ovu blago­dat i mesom žrtve hranimo siromašne i nevoljne. Na osnovu izloženoga i uporednim putem do­lazimo do zaključka da današnje hodočašće, u ovoj formi koju nam je ostavio Muhamed a. s., ima dosta sličnosti s hodočašćem iz predislamskog do­ba, od Ibrahima a. s. i njegova doba pa sve do uoči pojave Islama, svakako s osnovnom razlikom u biti vjerovanja između   Islama i paganskog, mnogobožačkog.

     Mnogi neislamski pisci, pa i neupućeni islam­ski kao i istoričari, kada upoređuju obrede islam­skog hodočašća sa predislamskim, poistovećuju ga s paganskim običajima. Kod njih je osnovna gre­ška što ne idu dalje u istoriju, u doba Ibrahima a. s. Jer, Islam je jedan, od Jednog Boga, i kod Ibrahima a. s. i kod Muhameda a. s. Ne možemo prigovarati ni Ibrahimu a. s., a još manje Islamu što su paganci, u intervalu između jedne i druge Božije objave, izvitoperili osnovno vjerovanje, a zadržali forme hodočašća. Zato se teško griješi kad se kaže da je Islam usvojio pagansko hodo­čašće, jer ono ni po svom sadržaju ni po svojoj formi nije pagansko nego Ibrahim-alejhisselamovo.

     Hadž je na više mjesta spomenut u Kur'anu. Tako na jednom mjestu stoji:

"Hadž se obavlja u određenim mjesecima. Pa ko u njima obavezu hadža preuzme, za vrijeme hodočašća nema približavanja suprugama, niti smije biti nepristojnosti, ni svađa." Slična zapovijed je i u 196. ajetu istog po­glavlja, (El-Bekare), "U ime Allaha u potpunosti obavite hadž i umru."

     Dakle, hodočašće je bilo obavezno i u vrijeme Ibrahima a. s., samo su Kur'an i Sunnet, čisteći pagansku ljušturu, nabacanu tokom vjekova na instituciju hadža, uklonili ono što je mnogobožačka mašta bila unijela u ovaj obred poklonstva.

     Možda će hodočasnik, nakon izloženog, upi­tati: kakav je to ibadet, u čemu se on sastoji? Šta to znači ako izađem na Arefat i tamo pro­vedem dan i noć, obavim uobičajenih pet vakata namaza (molitvi) koje mogu svugdje obaviti? Ili, kakav je to specijalan ibadet koji je predstavljen u stisci i zagušljivosti koja vlada na Mini? Šta predstavlja bacanje kamenčića nakupljenih na Muzdelifi? Mnogi će se, nema sumnje, u čudu upitati, šta je tome cilj, šta je tome svrha?

     Zatim, kada siđemo u Meku, moraćemo ne­koliko puta, po sedam krugova, napraviti oko Bejtullaha i između Safe i Merve. Kako da obja­snimo ove ibadete?

     Ja sam razmišljao o hikmetima ovih obreda o cilju ovih naizgled neobjašnjivih radnji. Iako znamo da ima mnogo stvari koje je Allah dž. š. čovjeku ostavio neobjašnjene i, vjerovatno, da ih neke čovjek nikada neće razumom shvatiti, i ja sam, slično mnogim drugim hodočasnicima, u rje­šavanju ovih zagonetki, pokušao da nađem odgo­vor na neka od ovih pitanja. I ja sam se pitao: da li je samo povezanost ovih obreda s istorijom Islama i vjere u Allaha uopće cilj hodočašća? Za­što je Muhamed a. s. rekao: "Ko obavi hadž, a da nije griješio i napravio vjerski prestup (u toku hadža), biće bezgrešan (biće mu oprošteni grijesi) kao na rođendan."

     Dakle, Božiji poslanik obećaje i decidirano ukazuje na veliku nagradu koja nije obećana za drugi ibadet. Kakva se, onda, nedorečena tajna krije u hadžskom ibadetu?

     Po mom dubokom uvjerenju ova jedinstvena obećana nagrada daje se, pored prisjećanja na Ibrahima a. s. i njegova sina Ismaila a.s. i zbog: iskazane strpljivosti i doslovnog izvršenja Božijeg; naređenja. Osim toga, ovaj se ibadet — jedini od svih te kategorije — obavlja i fizički, tjelesno i materijalno. Da malo više objasnimo pojam strp­ljivosti i doslovnog izvršenja Božijeg naređenja;

Ovaj put, put na hadž, povezan je s velikim fizičkim naporom. Čovjek, vjernik, ostavlja svoj dom u kojem živi i uživa puni komoditet i rahatluk i, radi Allaha, ostavlja to i odlazi u pusti kraj u kome će ga dočekati teška ekvatorska vrućina i žega ili pustinjska hladnoća. Teško je opisati sve poteškoće i nedaće koje će hodočasnik trebati savladati. Teškoće pu­ta, klime, hrane, odjeće, smještaja, a naročito te­ške stiske prilikom vršenja pojedinih obreda gdje će, ponekad, i život bili u pitanju. To su takve nedaće da se s njima čovjek, u normalnim pri­likama, nikako ne bi mogao pomiriti. Međutim, iskrena namjera, plemenit cilj i nadasve osjećaj, koji je duboko u njemu gajen, ulijeva čovjeku snage da se strpi i sve to lako podnese.

     U tim teškim, bolje rečeno, kritičnim časovima, vjernik se prisjeća gore citiranog kur'anskog; ajeta: "... ko u njima obavezu hadža preuzme, za vrijeme hadža nema približavanja suprugama, niti smije biti nepristojnosti, ni svađa ..."

     I tada je tek svjestan mudrosti ovih kur'anskih riječi, njegovo vjerovanje postaje jače i iz­držljivost veća, jer je ovim ajetom najstrožije zabranjena tjesnogrudnost, prepirka i lakrdija.

     Naime, obavljajući hadž u uvjetima malog i uskog prostora, pa i usljed napetih živaca i ner­voze, svakog momenta hadžija je izložen moguć­nostima da mu drugi čovjek učini neku neugodnost ili ma kakvu neprijatnost zbog koje se mora strpjeti ili da on drugome učini neugodnost. Ha­džija se, normalno, nađe u sredini koju ne po­znaje, pomiješan je sa drugim hadžijama čiji jezik ne poznaje niti je navikao na njihove običaje, ponašanje, prirodu itd. To znači, stvori se na hadžu jedna sredina ljudi koja je vrlo mješovita i raznolika i od koje, opet, poteku ispadi i ne­sporazumi.

     Znajući sve ovo Svemogući, preko izričitog kur'anskog obećanja, — uspostavlja samodiscipli­nu i na taj način što obećava oprost hodočasniku koji, snagom svoje volje, obuzdava svoje živce i podnosi sve nedaće na koje naiđe i strpi se.

     Osim toga, ovi hadžski dani, istovremeno predstavljaju probu i iskušenje i, kada hodočasnik iz te borbe sa samim sobom, iziđe kao pobjednik, on je stekao divno iskustvo i karakternu osobinu koja  će  mu, itekako, korisno  poslužiti  u  životu a isto tako i njegovoj zajednici čiji je on član.

     Čo­vjek je takvo stvorenje po svom psihološkom sa­stavu koje će, ako shvati logičnost jednog vjerskog obreda i da je to u njegovu ličnom interesu, lako pristupiti njegovu izvršenju. Na primjer, kad zna­mo  da abdest, pored obreda, znači i tjelesno či­šćenje,  da  je  to  higijenski  zahvat,  onda  takvom obredu  lako pristupamo i sa   zadovoljstvom ga obavljamo. U slučaju hadža nije tako. Allah ga je, preko Kur'ana, naredio, ali nije objasnio nje­gove daljnje ciljeve i detaljne koristi. Zato će a izvršenju ovoga obreda doći do izražaja ISKLJU­ČIVO  prilagođavanje vjernika  Božijoj  zapovijedi koja će odmjeriti vjernikov  iman i vjerovanje. Zbog toga hadž i slični obredi, koje islamska ulema i teolozi nazivaju "e'amali t'abbudijje", tj. obredi   čiji  je  podstrek  isključivo   ibadet, da  ga čovjek čini samo radi Božijeg raziluka, da bi udo­voljio samo Božijem naređenju, — predstavljaju mjerilo naše vjerske svijesti, jačine našeg vjero­vanja  i  naše  privrženosti  kur'anskom  učenju.  I, upravo   zbog   ovoga što je hadž plod i rezultat iskrenosti i potčinjenosti Allahu dž. š., Kur'an na­ziva obrede hadža "še'air", što znači:  "znakovi Božije vjere".

     Allah je tako nazvao hadž i zbog toga što je hadž najteži ibadet, jedini farz (strogo naređena dužnost) koji se obavlja u određenim uvjetima: tjelesno, materijalno i psihički.

     Nema ni jednog ibadeta koji iziskuje toliku tjelesnu i materijalnu žrtvu kao što je hadž.

     Hodočasniku trebaju velika materijalna sred­stva koja će utrošiti na ovom putu.

     Kad je riječ i o ovom pitanju, treba napo­menuti da ima vjernika, naročito u nekim dijelovima naše zemlje, koji žele da odu na hadž po svaku cijenu, pa čak i po cijenu da ugroze svoj normalan život i život svoje porodice. Ima sluča­jeva da se za troškove hadža i zaduže. Mislim da bi u ovakvim slučajevima vjernici trebali da se posavjetuju sa poznavaocima islamskih propisa i da im oni kažu da li su dužni ići na hadž ili ne. Psihički je hodočasnik, također, iznuren. Na­ime, rastanak s porodicom, neugodnosti i  pote­škoće  puta, nepoznavanje sredine i dr., sve to njegovu psihu i nerve  toliko optereti, da je za smirenje i psihološku ravnotežu potrebna velika volja i islamska  svijest pa da ne pogriješi.

     Zbog svega ovoga lično sam duboko uvjeren da je, između ostalog, cilj hodočašća, da očeliči muslimana u podnošenju ovosvjetskih nedaća, da ga učini strpljivim, da ga disciplinira i navikne na pokoravanje Božijoj volji, bez obzira da li su mu, u određenom ibadetu koji izvršava, direktni interesi cilja poznati ili ne. Konačno, ovakav je­dan zaključak logičan je i zibog toga što Islam, a svojim postavkama, teži ka stvaranju homogenog, zbijenog, ujedinjenog društva, zdrave orga­nizacije. On teži da od svojih članova napravi fizički, psihički i društveno zdrave jedinke koje će sačinjavati uspješnu društvenu zajednicu.

     Neće biti na odmet ako konstatujemo još neke koristi i ciljeve koji se postižu kroz hodo­čašće.

     Odlazeći na veliki put i podnoseći gore na­vedene žrtve hodočasnik još više razvija svoju Islamsku svijest, humanističku dušu i postaje još dosljedniji nosilac islamske misli i poziva te naj­veće ljudske misije. Jer sam opći izgled hodoča­snika, kada svoju socijalnu i nacionalnu odjeću zamijene ihramima koji ih tada, sve izjednače: vladara kao i čobanina, bogata kao i siromašnog, čini ravnopravnim; svi se okreću Allahu i mole Ga za oprost i milost. Svi se takmiče i nadmeću ko će prije i više zadobiti Božije zadovoljstvo. Poredani oko Bejtullaha, na Mini ili Arefatu, svi će osjetiti islamsku jednakost, da su sinovi Ademovi, da su svi ljudi postali od jedne žene i jed­nog čovjeka. Tu će i najveći, i najsilniji osjetiti koliko je sićušan i beznačajan; doći će do izražaja islamsko bratstvo i jedinstvo i svi će vjernici, koji zaista i istinski doživljavaju hadž, osjetiti da je čovjek čovjeku brat i da je čovjekoljubivost je­dan od najvećih i najplemenitijih ciljeva kojima teži islamsko učenje i kojim je ono cjelokupno prožeto.

     Suvišno bi bilo govoriti koliko je hodočašće divna prilika da muslimani čitavog svijeta, na Arefatu ili u Meki, izmijene misli, pretresu svoje probleme i hadž pretvore u pravi sveislamski kon­gres. Kur'an nam ga je organizovao i vjernici se svesrdno odazivaju, samo nedostaje praktičnog smisla da se ova divna i jedinstvena prilika pot­puno iskoristi.

(Preuzeto: Abdurahman Hukić, "Kako ću obaviti hadž", Starješinstvo Islamske zajednice u SRBiH, Sarajevo, 1976., treće izdanje, str. 5-24) 

i) Muharrem = u arapskom jeziku znači zabra­njen, tj. tamo je bilo zabranjeno prolijevanje krvi i slično, jer je mjesto sveto

ii) Tj. djelo izgradnje Kabe.