Ugovor o miru između Muhammeda a.s. i monaha iz Manastira "Santa Katarina"
Glavni cilj ovakve odluke bio je svakako izgradnja zajednice na principima pravde i vladavine zakona, pred kojim će svi ljudi, bez obzira na svoju različitost ili specifičnost, biti ravnopravni.
Za vrijeme života Muhammeda a.s. odraz Medinske povelje se mogao osjetiti kroz donošenje više sličnih akata kojima su se uređivali odnosi sa pripadnicima ostalih religijskih zajednica koji nisu u početku bili obuhvaćeni Medinskom poveljom, iz prostog razloga što u to vrijeme nisu bili u sastavu nove muslimanske države.
Među takvim dokumentima sigurno se svojom snagom i snažnom porukom izdvaja ugovor koji je sklopljen između Muhammeda a.s. i kršćanskih monaha Manastira „Sveta Katarina".
Kada su monasi Manastira „Sveta Katarina" potpali pod islamsku vlast, tražili su od Poslanika a.s. da im da garancije za njih i njihove bogomolje. Muhammed a.s. im je odgovor uputio u vidu zvaničnog dokumenta, pisma, jer se komunikacija u to vrijeme odvijala na taj način, uostalom kao i danas. To pismo nije bilo tek puki edikt iz kojeg su oni trebali čitati svoja pojedina prava u državi u kojoj su bili, uslovno rečeno, manjina, nego je riječ o pismu koje se u prvom redu stavlja na znanje svakom muslimanu u toj zemlji u smislu zapovijedi. To, pismo, dakle, nije bilo neka vrsta garanta nemuslimanima u muslimanskom društvu - mada jeste i to - nego je ono ponajprije bilo trajni zalog povjerenja koje je musliman, ne samo formalno, imao svjedočiti pred pripadnicima druge religijske grupe. Poslanik islama napisao je monasima pismo u kome se kaže:
„Kršćanima, na istoku i na zapadu, u blizini islamske granice i daleko od nje, znanim i neznanim, daje se jamčivina. Ukoliko se jedan monah ili anahoret zatekne na brdu ili u dolini, pećini ili u naselju, ravnici ili u crkvi, ili pak u svetilištu - hramu, tada mi stojimo iza njih, a oni su pod našom zaštitom. Ja ću ih zasigurno braniti svojim životom, svojim pomagačima i svojom vojskom, njih, njihove imetke i bogomolje, jer su oni moji podanici i kao takvi uživaju moju zaštitu. Niko im ne smije uskratiti putovanje bilo gdje, porušiti im bogomolju ili je oštetiti, kao ni prisvojiti bilo šta iz njihovih kuća za korist muslimana. Neće se oporezivati njihovi suci, kaluđeri, niti drugi koji se budu bavili vjerskim poslovima. Neće im se nametati ni druge novčane dažbine, novčane kazne ili odštete, niti će im se konfiskovati imovina, jer sam ja njihov čuvar na kopnu i na moru, na sjeveru i na zapadu, na istoku i na jugu, gdje god se budu nalazili imat će moju zaštitu i garanciju, od svega onoga što im je neprijatno i neugodno... Niko ih ne smije opterećivati putovanjima, obavezivati učestvovanjem u borbi ili transportu oružja, jer se muslimani bore za njih i ne polemišu s njima osim na najkulturniji način, slijedeći u tome kur'ansku poruku: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši mogući način, ne sa onima koji su nepravedni, i recite: „Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste - Jedan, i mi se Njemu pokoravamo." (Kur'an)
...Niko iz redova muslimanske zajednice do Dana uskrsnuća i do prestanka života na Zemlji ne smije se suprotstaviti ili prekršiti ovu povelju, koju je napisao Muhammed ibn Abdullah svim kršćanskim zajednicama uz uvjet da se ona strogo ispunjava i primjenjuje. (Hafizović R., Tolerancija i kultura dijaloga u perspektivama islama, www.znaci.com)
Ovo pismo - povelja pisano je rukom Alije, a po diktatu Muhammeda a.s., 3. muharrema druge godine po Hidžri ( 624).
Ovaj ugovor kršćanima garantovao je sljedeća prava:
- Potpuna zaštita monasima na cijeloj teritoriji islamske države (Poslanik a.s. kaže da će ih braniti i svojim životom);
- Zaštita njihovog imetka;
- Zaštita bogomolja;
- Sloboda kretanja;
- Izuzimanje sudija, kaluđera, te radnika pri njihovim bogomoljama iz poreza, odnosno džizje;
- Zabrana izricanja novčanih kazni i konfiskacije imovine;
- Zabrana tjeranja na vojnu službu i učestvovanja u transportu naoružanja;
- Obaveza da se s njima (sem onih koji pokazuju neprijateljstvo) komunicira na najuljudniji način, dakle, zaštita ličnog digniteta;
- Dužnost postupanja po slovu ovog dokumenta pada na sve muslimane dok postoji života na Zemlji.
Ovaj dokument govori u prilog tvrdnji da kada je Muhammed a.s. donosio Medinsku povelju i otvorio je i za nemuslimane, u prvom redu Jevreje i idolopoklonike, primarni cilj takvog poteza nije bio političke prirode, kakvim ga žele predstaviti određeni krugovi.
Glavni cilj ovakve odluke bio je, svakako, izgradnja zajednice na principima pravde i vladavine zakona, pred kojim će svi ljudi, bez obzira na svoju različitost ili specifičnost, biti ravnopravni. Jer, ako bi i imalo smisla, zbog trenutne bezbjednosne situacije koja je vladala neposredno poslije njegovog dolaska u Medinu, tumačiti ovaj dokument kao politički marketing, kako zbog broja Jevreja koji su živjeli u Medini, tako i zbog njihovog uticaja, onda ova konstatacija svakako ne stoji kada su u pitanju kršćani, koji su u vrijeme donošenja Medinskog ustava živjeli izvan ove teritorije, pa čak i poslije njihovog priključenja islamskoj državi oni nisu predstavljali neku ozbiljnu političku realnost.
Dakle, intencija ovog dokumenta koji je postignut između muslimanske zajednice i kršćana jeste želja da se nova zajednica, koja je bila u fazi širenja, gradi na principima iste pravde za sve.
Ovo pismo također predstavlja dokaz da drugi dio Medinske povelje, u kojem se pominju Jevreji, ne predstavlja želju muslimana da kupe mir sa Jevrejima, niti potrebu da se pridobije njihova naklonost. Jevreji u Medinskoj povelji se mogu tumačiti kao paradigma nemuslimana. Jer, u suprotnom, dešavalo bi se kao što se i danas dešava.
U jednom istorijskom trenutku na vlast dođu određene političke snage koje imaju sluha za pripadnike manjinskih zajednica na svojoj teritoriji i garantuju im primjenu zagarantovanih prava, ali to traje dok su oni na vlasti. Dolaskom nekih drugih političkih snaga na vlast ta prava ili bivaju umanjena ili bivaju predmetom političkih trgovina i ucjena.