Prusački Ajvaz-dedo

Prema legendi, Ajvaz-dedo je živio i djelovao u Pruscu. U njegovo doba u Pruscu nije bilo tekuće vode. Ajvaz-dedo je iznad Prusca pronašao vrelo do kojeg je bilo teško doći zbog strmog i krševitog puta. Voda iz ovog vrela nije mogla dolaziti do Prusca zbog stijene koja se ispriječila ispred nje. Na ovu stijenu je Ajvaz-dedo išao sedam ponedjeljaka po starom Jurjevu i Bogu dovu činio da se stijena rascijepi i da kroz nju voda u Prusac dođe. Taman kada je navršio erbein – četrdesetu jutarnju dovu, vidje u snu kako su se dva ovna sudarila pa odmah rastavila. Sutradan kada je opet došao, našao je stijenu na dvije strane rastupljenu, te je kroz nju vodu do Prusca proveo.

Da li je Ajvaz-dedo historijska ličnost?

Premda nema ni jednog muslimana u Bosni i Hercegovini, pa i šire, koji nije čuo za Ajvaz-dedu i legendu o njemu, ipak historičari još uvijek nisu došli do čvrstih dokaza o tome ko je Ajvaz-dedo i kada je živio? Povjesničari se slažu da je bio historijska ličnost i to je sve. Postoje dva mišljenja o porijeku Ajvaz-dede i vremenu u kojem je živo. Prema prvom, Ajvaz-dedo je iz Anadolije došao u Bosnu nakon osvojenja i nastanio se u Pruscu. O njegovom životu i djelovanju u Muvekkitovoj povijesti Bosne stoji: „Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanovništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazovanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenu­tom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur‘an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu muslimani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi.“ Slične informacije vezane za datum, porijeklo i djelovanje Ajvaz-dede nalazimo u sarajevskoj Salnami za 1877-8., godinu, te kod drugih pisaca koji su istraživali život ovog prusačkog velikana.
Prema drugom mišljenju Ajvaz-dedo bio je bogumil, zapravo, jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu Historija bosanskih bogumila Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil, te da je vidljiva asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogumila. Međutim interesantno je, kako to primjećuje Edin Šaković, da dr. Jalimam ne navodi izvore iz kojih je vidljivo da je Ajvaz-dedo bio bogumil, niti o kakvoj se asocijaciji radi na relaciji dedo-did.

Mišljenje da je Ajvaz-dedo porijeklom iz naše zemlje zastupa i dr. Muhamed Hadžijahić, jedan od najpoznatijih bošnjačkih historičara XX vijeka. Interesantno je da Hadžijahić u dva različita teksta datira Ajvaz-dedu u dva različita perida. Na osnovu Ajvaz-dedine kaside koja navodno govori o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, a koji se desio 1480. godine, dakle u prvim godinama islamizacije, Hadžijahić je iznio stav da je Ajvaz-dedo bio alhamijado pjesnik, te da je njegova kasida najstarija alhamijado pjesma u Bosni i Hercegovini. Sedam godina kasnije u tekstu pod naslovom „Pećina u Brateljevićma kod Kladnja kao kultno mjesto“ objavljenom u Glasniku VIS-a, Hadžijahić kaže: „Iako se Ajvaz-dede obično vremenski situira u prvo doba islamizacije, smatramo da se njegovo djelovanje ima datirati u kasnije doba, čak u drugu polovicu XVII stoljeća. On je moguće i jedan od naših alhamijado pjesnika. O svemu tome bit će raspravljano u posebnom radu o Ajvaz-dedi i njegovoj pećini.“
Na žalost, dr. Hadžijahić je umro nekoliko godina kasnije (1986.) i, koliko je meni poznato, nije uspio u svojoj namjeri da objavi članak o Ajvaz-dedi i njegovj pećini. U oba pomenuta teksta Hadžijahić smatra da je Ajvaz-dedo naš alhamijado pjesnik. Svoje mišljenje temelji na kasidi koja glasi:

Ajvaz–dedo je nesumljivo pisac ove kaside. Događaji koji je opisao u njoj, a koji se odnose na prodor ugarske ili hrvatske vojske dolinom rijeke Vrbasa od Banja Luke, preko Jajca do Prusca, vjerovatno su rukovodili dr. Hadžijahića da vremenski situira Ajvaz-dedu u drugu polovinu XVII stoljeća. Krajem XVII stoljeća uistinu su se desila dva prodora ugarskih, odnosno hrvatskih vojnih snaga u Bosnu, ali ni jedan od njih nije išao pravcem opisanim u kasidi. Godine 1694. hrvatske vojskovođe Janković i Vučković i mletački vojskovođa Letrešić s dvanaest hiljada vojnika, napali su iznenada na nahiju Uskoplje, pa su sva sela oko Donjeg Vakufa opljačkali i opustošili. Međutim, pristigao je bosanski valija Mehmed-paša koji je navalio na neprijateljske odrede i Božijom pomoći ih pobijedio. Oko osam hiljada vojnika je sabljom sasječeno. Navedeni Letrišić je živ uhvaćen, a odsječene glave Jankovića i Vučkovića, zajedno s njihovim zastavama poslane su na Dvor. Pustošenje i pljačkanje sela oko Donjeg Vakufa nije moglo proći nezapaženo u Pruscu s kojeg se pruža pogled na cjelokupnu donjovakufsku okolinu. Tri godine kasnije 1697. u Bosnu je, sa sjevera dolinom rijeke Bosne, ušao Eugen Savojski sa osam hiljda vojnika i bez većeg otpora stigao do Sarajeva koje je do temelja spalio. Ali, Eugen Savojski nije išao dolinom Vrbasa tako da ostaje otvoreno pitanje: Da li je jedan od ova dva događaja opisan u Ajvaz-dedinoj kasidi?

Ajvaz-dedo je bio evlija. Cijeli život je išao stazom Poslanika, a.s., i napajao se sa istog duhovnog izvora sa kojeg su se napajale sve evlije prije njega. Predanja koja opisuju njegov život i djelovanje u potpunosti potvrđuju tu činjenicu. Neumorno je radio na vjerskom prosvjećivanju lokalnog stanovništva koje je kroz njegovu skromnost i ljepotu shvatilo ljepotu islama. Briga za sunarodnjake i traženje nagrade samo od Uzvišenog Allaha koje je Ajvaz-dedo ispoljavao, slični su brizi koje su svi Božiji poslanici i ugodnici iskazivali za svoje narode govoreći: „Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.“ Uistinu, Uzvišeni Allah je neizmjerno nagradio Ajvaz-dedu. Hiljade ljudi svake godine čine dove za njega, nadahnjuju se njegovim primjerom i svjedoče njegovom kerametu, raspuknutoj stijeni kroz koju je potekla voda. Bosna i Hercegovina je imala brojne evlije, alime, gazije i vakife. Svi oni su na sebi svojstven način uticali na duhovnu snagu bosansko-hercegovačkih muslimana. Istaknuto mjesto među njima svakako pripada Ajvaz-dedi.

hfz. Elvir Duranović

(www.preporod.com, Monday, 25 June 2007)