Pobožni prijatelji su bolji od samoće

Naš Poslanik, a.s., je upozorio:

“Čovjek je u vjeri svoga prijatelja. Zato, neka pazi ko će mu prijatelj biti.” (Ebu Davud)

A naš narod ovaj hadis je preveo narodski, ali vjerno: “S kim si - takav si!”

Drugim riječima, ako li njegov prijatelj bude pobožan i on će pobožan biti i obratno. Dakle, neophodno je da svaki pametan insan razmisli, prije nego sebi prijatelja izabere, o tome da li je određena osoba vrijedna da se sa njom sklapa prijateljstvo.

Razmislite koliko naš čovjek vodi računa o ovom važnom pitanju! Gotovo nimalo! Čak ni relativno solidno vjerski usmjereni pojedinci ne vode računa o ovom pitanju u dovoljnoj mjeri. O drugim da i ne govorimo. Čudno je da se uvijek pripazimo druženja sa zaraženom osobom, a da ne smatramo da se i duhovne bolesti mogu još brže prenijeti na drugoga. Sjetite se koliko kao roditelji pazimo da nam dijete ne dođe u dodir sa drugim djetetom koje je zaraženo gripom koja se uglavnom liječi lahko i tiče se samo ovog prolaznoga svijeta, a koliko pazimo da nam dijete ne dođe u dodir sa osobom koja je zaražena nevjerovanjem koje, kada se prenese, donosi zaraženoj osobi nesreću i ovog i onog svijeta.

Hvala Bogu, naš čovjek želi da mu djeca uspiju i na tom putu ništa ne žali. Ako se dijete razboli, spreman je dati, ne pitaj, koliko novaca za liječenje. Ako je potrebno za sekularno obrazovanje potrošiti, spreman je iznaći sve mogućnosti finansiranja obrazovanaj svoga djeteta samo da mu uspije izgraditi dunjalučku karijeru. Ali da li je spreman osigurati da mu dijete barem mjesečno ili sedmično sat vremena provede u društvu osobe koja će mu pomoći da duhovno napreduje i da tako svoju sreću gradi na oba svijeta?

Ako je tačno da uvažavamo potrebu vjerskoga napredovanja, onda bismo sa većim entuzijazmom i ozbiljnošću morali poduzeti sve što je u našoj moći da iznađemo koji su to faktori koji doprinose tom cilju. I kao što za svako područje ljudske djelatnosti postoji učitelj, postoji i za područje vjere. Čak samo druženje sa ovim učiteljima doprinosi jačanju vjere kod pojedinca.

Prijatelji Allahovih prijatelja

Iskustva pokazuju da je adekvatno društvo važnije od pukoga znanja koje se naakumulira, ali usljed manjka motivacije, nikada ne prevede u djelo. Upravo zbog toga, nalazimo veliki broj primjera impresivnog i zavidnog vjerskoga progresa kod onih pojedinaca koji su se družili sa Allahovim prijateljima. Istovremeno, nalazimo da su se mnogi sakupljači znanja, knjiga i titula osramotili, jer ne samo da nisu radili po stečenom, nego i protivno onom što su skupljali.

Allah dž.š. nas lijepo i u formi naredbe upozorava u suri Lukman (15):

Jedan od razloga zbog kojih se izbjegava tražiti društvo sa učenim Allahovim prijateljima (evlijama) je višak ponosa. Unaprijed ubjeđeni da nam nije potrebna druga osoba u osobnom vjerskom napredovanju, omalovažavamo ulogu duhovnoga vodiča.

I pjesnikove riječi treba lijepo primiti i od njih učiti:

Ako se ipak nađemo u društvu onih koji nisu Allahu pokorni, treba upotrijebiti iskustvo i mudrost i takvima ponuditi naš način razmišljanja, nametnuti im naš stil života. Ako ostanu pri svome, takve treba ostaviti i sa njima ne trošiti dragocjeno vrijeme. Ako to ne učinimo, mogli bismo biti upisani u društvo u kojem se krećemo. Bila bi to strašna posljedica druženja sa zalutalim.
A druženjem sa neznalicama i zalutalim donosi razne nesreće. Vrlo brzo takva osoba počne omalovažavati grijehe i razvijati indiferentnost prema naredbama, dok u društvu sa pobožnim, on čuva i jača osjećaj za to šta je grijeh, šta je sevap, šta je dobro, šta zlo, šta pohvalno, šta pokuđeno itd.

Perzijski je pjesnik lijepo kazao:
Zahtjev je ne družiti se sa nitkovom, jer taj Ti je opasniji od zmije otrovnice. Zmija otrovnica je opasnost samo po život na ovom svijetu, dok je nitkov opasnost da se izgubi i ovaj i onaj svijet. Pa ko žudi prijateljevanju s Allahom dž.š. neka traži društvo Njegovih prijatelja.

Društvo ili samoća

(www.preporod.com, Monday, 30 October 2006)