A+ A A-

Aktuelno (arhiva)

Između gmaza i glodara

  • Published in
  • Kategorija: (Arhiva) Aktuelnosti

nihad-krupicPiše: Nihad Krupić, autor i publicist, Kanada 

"Tranzicija kakvu smo sebi dopustili nije morala biti takva kakva je bila. Ona je proizvela sasvim novi tip čovjeka, što nije uspjelo ni Hitleru ni komunizmu, a to im je i bio cilj. Ta tranzicija je stvorila spodobu koja je na Darwinovoj ljestvici potpuno nepoznat stvor i nalazi se u razvoju negdje između gmaza i glodara, i od ljudskih osjećaja zna samo za glad i strah." (Akademik Abdulah Sidran u emisiji Hadži Face od 2. aprila 2011.) 

15. septembra 2011 godine na ahiret je preselio Nedžad Ibrašimović, jedan od najznačajnijih BiH književnika u zadnjih pedeset godina. Nenadano, prerano, još nedorečen u svojoj umjetničkoj viziju novog kulturnog zanosa svog naroda, priznat i hvaljen od kolega po peru akademske provenijencije, neshvaćen od dobronamjernih, uspravnih i gordih običnih smrtnika, a pljuvan i anatemisan od onih stvorova o kojima je pričao Avdo u Senadovom Dnevniku.

"Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu", govorio je rahmetli Nedžad Ibrišimović. 

Dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - BANU u povodu preseljana na ahiret Nedžada Ibrišimovića je rekao: "Međe života svakog čovjeka označene su sa dvije kapije: one kroz koju stupamo u život, i one kojom iz života odlazimo. Nedžad Ibrišimović, čovjek-smrtnik, otišao je. Nedžad Ibrišimović, čovjek-vječnik našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru između one dvije kapije, ovdje, gdje se zbiva sav život" 

"Imali smo mi niz velikih, odličnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao mučenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu. Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimično izbjegao tu sudbinu", rekao je reisu-l-ulema IZ-a u BiH Mustafa ef. Cerić. 

"Često su me u sarajevskim književnim krugovima ismijavali kada bih rekao da BiH nije iznjedrila darovitijeg umjetnika od Nedžada Ibrišimovića. I danas mislim tako", rekao je Avdo Sidran nakon smrti svog suvremenika i bliskog prijatelja, akademika Ibrašimovića. 

Ako ovako tri velika živa autoriteta u Bošnjaka misle i kažu za jednog rahmetliju, onda je on zaista samo fizički preselio, a ostao svojim umjetničkim djelom i dalje među nama, sve do sudnjeg dana. Ima li sumnje da reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, akademici Muhić i Sidran nisu mjerodavni da kažu ovo što su rekli!? Da su oni predstavnici druga dva naroda u Bosni ne bi bilo ni trunke sumnje, ali pošto su najviši duhovni i akademski predstavnici Bošnjaka, kod kojih je sumnja konstanta, ako ništa biće "More biti da je tako, a more i ne biti." Tako su Bošnjaci kodirani zadnjih stotinjak godina. Obična raja vjerovatno neće ni razmišljati o ovim izjavama a ni o rahmetliji dok im ne padne u ruke jedna od njegovih knjiga. A ona neobična tzv. kulturna avangarda, koja misli da je živa samo ako je kritična prema svome ponajprije (k'o bojagi zbog objektivnosti i titule tzv. nezavisnih intelektualaca), će ako ništa gledati da učepi koji dolar od tuđih poslodavaca secirajući navode pomenute trojice novim jezičkim varijantama u svojim domaćim i internacionalnim kolumnama što su i požurili odmah po dženazi u horu se pitajući  "Odkud reisu-l-ulema može biti književni kritičar i kako se je usudio i ko je on da se, kao, odriče Dizdara, Kulenovića, Selimovića", namjerno stavljajući u drugi plan činjenicu da se sudbina naših velikana pisane riječi, od kojih je nekoliko njih reisu-l-ulema pomenuo, tiče svakog od nas. Ne što im imamo nešto zamjeriti, nego što nas i danas bole njihove nesretne sudbine. Na kraju njihovim sudbinama nije Islamska zajednica bila sevep progona nego sistem kojem su svojevoljno srecem i dušom, a Skender i cjelokupnim familijarnim begovskim imetkom ideološki pripadali i bili na kraju i njegova avangarda. Hvala Bogu da je Skender napisao: „Na pravi put sam ti majko izašao", Mak „Kamenog Spavača", Meša „Derviš i smrt" i tako za sva vremena ipak ostali u pisanoj riječi ono što jesu Bosanci- Bošnjaci, muslimani. 

Razmišljajući o onim Avdinim gmazovima na putu do glodara neumitno mi pada na pamet da komunizam u BiH od običnog bošnjačkog naroda i nije mogao stvoriti ništa, kao što danas ne može stvoriti ni ovaj dosad nedoživljeni i neviđeni poredak u raspamaćenoj Bosni i Hercegovini. Kako ni onda tako ni danas obična raja se bog zna kako i ne trudi da čuva poredak i sebe u njemu ili čuva svoje potomstvo od devijacija koje je taj poredak stvorio. Dakle, obična raja, onako sićušna i u strahu, nema skoro nikakav uticaj na javni život zemlje u kojoj živi. Na drugoj strani, međutim, i dalje se množe bosanski - bošnjački ili crnogorsko - bošnjački ...gmazovi koji su zarad svog opstanka zanavijek izbrisali onaj dio mozga gdje stoji ponos i dostojanstvo na narod, zemlju i vjeru iz koje dolaze. Oni su spremni na sve, samo da opstanu. Ima ih za ne povjerovati. U domovini su kodirani da sve rade u behutu, a ovi u dijaspori su programirani da razvale sve i jedan značajniji projekt koji bi služio u svrhu očuvanja punog identiteta i integracija u novo društvu, te spriječio "profesionalne patriote" u redovima nove BiH -dijaspore da žive od prodaje našeg dostojanstva. 

Da nam je japanskog ponosa i kubanskog rodoljublja

Šta je u suštini ponos i dostojanstvo jednog naroda, pitao sam se mnogo puta, neprekidno tražeći odgovor u svojim putovanjima širom svijeta. Upoređivao sam druge narode sa svojim, u strahu  i prije, a još više danas, da ne izgubimo ono parče zemlje po kojem smo to što jesmo. Uz sav optimizam kojeg mi nikad nije nedostajalo, znam da će proći dosta vode Bosnom, Drinom, Unom, Savom, Neretvom...dok se ne kutarišemo za sva vremena otrova naše kaste iz redova gmizavaca. 

Početkom februara 2008. godine, ujutro, u jednom hotelu u Nariti, gradu udaljenom kojih stotinjak kilometara od Tokija, razgledao sam primjerke raznih japanskih dnevnih novina tražeći barem jedne na engleskom jeziku. Naime, interesiralo me je kako je naša nogometna reprezentacija prošla sa Japancima u noć ranije odigranoj prijateljskoj utakmici. Nailazio sam na izvještaje i slike, ali sve na japanskom jeziku,  pa potražih nekog od zaposlenih da mi kaže rezultat. I opet teškoće. Samo se klanjaju uz odgovor "No English". Napokon mi priđe recepcionar. Ja ga upitah za utakmicu, a on se, po tradicionalnom japanskom običaju duboko nakloni i pokaza prstima obje ruke. Japan tri, a BiH krug, znači nula. Ja mu rekoh da sam iz Bosne. On se zacrvenio kao da ga je bilo sramota, još više se sagnu i  reče "sorry, sorry". Nakon toga razvuče lice u širok osmjeh i reče ubrzanim glasom: "Osim, Osim..." i pokaza palcem gore, što je najvjerovatnije značilo da vole Ivicu Osima koji je još bio u teškom stanju nakon moždanog udara. Kasnije sam šetajući ulicama tog grada vidio da nema engleskih oznaka. Čak ni u McDonaldsu! Samo slike i sve na japanskom. Na svakom koraku je takav red da nema zemlje koja se može uporediti sa Japanom. I sve uz osmjehe i naklone ljudi. Tada sam se direktno uvjerio da je sav uspjeh i progres japanske države zasnovan na njihovoj disciplini u konstantnom održavanju sopstvene tradicije i kulture, bez obzira što im, od vremena atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, Amerikanci i danas određuju sudbinu. Za Japance se može reći da i nisu ni veliki vjernici, ali su domovinu izjednačili sa Bogom. 

17. februara 2008, samo koju sedmicu od japanskog iskustva, šetao sam biserom islamske kulture u Indiji, gradom pod nazivom Agra, u kojem se nalaze Tadž Mahal, Crvena Tvrđava i palače Akbara. (čuvenog indijskog vladara.) U gradu je većina muslimanskog življa. Skoro na svakom uglu džamije, ezani sa svih strana, rekao bi oaza islamskog uma i duha, ali strani čovjek, pogotovo bijeli, je svakog momenta na udaru prevare onih koji rade za državne službe, od taksista do portira, čuvara, a posebna priča su recepcionari u hotelima. Cijene su, kako za koga! Moji indijski domaćini su to znali pa su mi unaprijed platilil prevoz vozom do Delhija, te taksi od glavnog grada Indije do 180 kilometara udaljene Agre. Uz sve to poslali su mi provjerenog pratioca koji me skoro držao za ruku braneći me od naleta tih varalica. Kada mi je jedan od portira na ulazu čuvene "Crvene tvrđave" pokušao po drugi put zaredom naplatiti kartu upitao sam ga je li musliman? Alhamdulillah, odgovorio je. Pa muslimani ne trebaju varati, ja već imam kartu, a uz to sam kao i ti musliman - rekao sam mu. On  je samo iskezio zube poput hijene  i otišao u potragu za novom žrtvom. Tih dana se nisam mogao nagledati ljepote onog što je muslimanski narod Agre napravio prije 600, 700 godina. Međutim, bio sam više nego zbunjen i ožalošćen spoznajom da mnogi muslimani Agre sada nemaju nikakvog ponosa, dostojanstva na svoje porijeklo i da su obična masa onih koji upravo gmažu i glodare na bogatoj riznici svojih časnih predaka. Samo Tadž Mahal godišnje skupi više novca od turizma nego sve bivše Yu - države u 20 godina. Istovremeno je preko 200 miliona muslimana u Indiji sa kompleksom niže vrijednosti i manje je politički, ekonomski i svakako drugačije uticajan od 20 puta manjeg broja Sikha koji već nekoliko godina zaredom daju premijera Indije. Posebna priča je prljavština indijskih gradova, čiji smrad sam osjećao u nosu mjesecima poslije posjete ovoj ogromnoj zemlji. 

Prošle godine u novembru, u prvim danima odmora na Kubi, mogao sam osjetiti sa koliko poštenja i ljubavi obični Kubanci osjećaju svoju zemlji, porijeklo, časni i puni dostojanstva koje nije ubilo ni 50 godina izolacije i samoće koje im je priredio režim Fidela Castra. 

Za mene je kubanski narod sinonim ponosa na svoje korijene, pamet, obrazovanje, ljepotu, poštenje, i nadsve, ljubav prema svojoj domovini. Oni su potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Kastru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja. Mnogi od Kubanaca sa kojima sam razgovarao su mi pominjali da samo žele imati pasoš i putovati svijetom, poput drugih ljudi,  ali bez selenja u druge zemlje. Pitam se šta bi bilo da je kod nas u Bosni standard Kubanaca, (gdje profesor na univerzitetu ili hirurg u bolnici za svoju platu može kupiti 5 kg mesa). Kako bi tek onda  naši raspamećeni svakojaki kritičari izbjegli i stvorili sebi novinske baze blizu Zagreba ili Beograda, poput onih Kubanaca u Majamiju, i svakodnevno svijet zapljuskivali kako je Bosna zemlja primitivaca i radikalaca. Bošnjačkom narodu, kojem i sam dušom i srcem pripadam, nametnuta je sudbina upravo tog nepoznatog stvora između gmaza i glodara sistemom koji je od njega potiskivao imena zarad šifara i obmanu zarad karijere. Biće i dalje velike borbe na život i smrt između onih sa kičmom i onih bez kičme. 

Koliko god naporno bilo pominjanje bošnjačke uloge u očuvanja tog svog jedinstvenog bića, niko ne može negirati činjenicu da su Bošnjaci odlučujući faktor u opstanku države Bosne i Hercegovine. Da bez te države nema ni njih, ni njihove vjere, ni duha, ni tradicije, ni kulture, ni jezika, a ni Evrope na Balkanu, pa ni časnih bosanskih katolika, bosanskih pravoslavaca i drugih koji vole svoju Bosnu, svoju Hercegovinu kao i mi i koji su je rame uz rame sa nama branili u zadnjoj agresiji. Kamo sreće da je drugačije pa da se ne bavimo ovakvim teškim temama i pustimo drugima da budu i više od nas BiH patriote i domoljubi.

Zapis sa džematskog posjeta šehidima Potočara

  • Published in
  • Kategorija: (Arhiva) Aktuelnosti

Subotnji dan proteklog vikenda (01.10.2011. godine) džematlije i jedna grupa mektepskih polaznika  džemata Došci/Gornji Kamengrad (MIZ Sanski Most) iskoristila je za zijaret Istočnoj Bosni, posebno šehidskom Memorijalnom centru Potočari. Osim što nam je glavni cilj bio zijaretiti mjesto najvećeg i najstravičnijeg zločina nad našim narodom, odlučili smo posjetiti i jedan povratnički džemat u tom kraju. Prethodno smo, ispred polaznika našeg mekteba, kupili jedan kompjuter i odlučili ga pokloniti mektepskoj djeci tog džemata, kao znak naše ljubavi, pažnje i podrške njima.  Sa predsjednikom MIZ Bratunac, Admir ef. Velićom dogovorili smo da to bude džemat nane Fate Orlović, dakle,  Konjević Polje.

dz-gk-po-pot-2011-1

Ispred tuzlanske Kapije opomene

 Nakon što smo u Tuzli zijaretili Kapiju opomene, mjesto na kojem su od jedne dušmanske granate, ugašena 74 mlada života, zaputili smo se prema mjestima velike tuge, patnje i bola: Diviču, Bratuncu, Potočarima, Srebrenici. U Diviču, tom idiličnom džematu sa 100%-nim muslimanskim stanovništvom, kratko smo se zaustavili, tek da odamo poštovanje prema džamiji čije je mjesto bila zauzela pravoslavna crkva. Na Diviču i divičkoj džamiji mi Bošnjaci smo možda najzornije osjetili gorčinu evropske pravde - prema nama. Nakon što su Srbi bespravno 1996. godine (nakon potpisivanja Dejtona!?), na temeljima džamije u muslimanskom Diviču izgradili crkvu,  nakon što nisu htjeli da je uklone, Bošnjaci su, 'dobili' presudu na Evropskom sudu za ljudska prava. Ishod presude bio je samo za rubriku Vjerovali ili ne:  „Crkva se ima ukloniti, a Islamska zajednica na ime toga Pravoslavnoj crkvi  platiti 370 hiljada KM", otprilike je glasila presuda.

dz-gk-po-pot-2011-2

Džamija u Diviču na čijim temeljima je donedavno bila crkva

Na putu do Konjević Polja pažnju su nam samo privlačile (bez)brojne hajr-česme. Česme koje rijetki živi podigoše pred duše svojih živih koje mi samo ne vidimo. Pred duše šehida plemenitih. Kao istinski domaćin, u haremu džamije nas je dočekao imam džemata Konjević Polje. Kako smo malo kasnili, nastava je već bila završila, pa nas 'njegova'djeca nisu čekala. Imam nam je ukratko ispričao kako devera povratnički narod. Odnedavno je tu, veli, pa nam nije znao plaho kazati, ali i ono što je kazao dovoljno nam je bilo da shvatimo da je svake hvale i divljenja vrijedno nastojanje tih ljudi da žeravicu islama u tim krajevima od gašenja otrgnu. A da ih peče, sigurno je. Sa 'svojom' djecom sam uručio hediju u vidu kompjutera za polaznike tog mekteba i zamolio ga da dječici prenese naše selame i žaljenje što ih nismo upoznali. I prije nego se ukrcasmo u autobus, iz avlije uz džamiju, pređe nam jedna hanuma u ruci noseći teglu meda. Domaći je, veli, kad ste nas posjetili i hediju djeci uručili, bar ovoliko od mene. Bi mi drago što još jednom posvjedočih dobrotu i merhamet našeg naroda. Ne reče nam ni ime, i ne upitasmo je. Sve nas zateče njen gest. Neka ovaj redak na papiru bude naše veliko hvala komšinici lijepe džamije u Konjević Polju.

dz-gk-po-pot-2011-3

Mektepski polaznici uručuju kompjuter za djecu mekteba Konjević Polje

Nakon Konjević Polja obaviješteni smo da su Potočari naše slijedeće odredište. Na licima džematlija, a i u sebi samome, osjetio sam tada neku zebnju, strahopoštovanje prema onome što nas čeka. Dođosmo u Potočare. Iza jedne krivine pomoli se more bijelih nišana.

Izlazimo. Nijemi. Dižemo ruke i Fatihu učimo šehidima u Potočarima. Vodič, zadužen da istinu o Srebrenici prenese posjetiocima 'iz prve ruke', predlaže nam da prvo obiđemo mezarje, a nakon toga da nam održi historijski čas. Nijemo stojim među pet hiljada stotinu trideset i sedam  bijelih nišana, štono ponad duša šehidskih bdiju. Izgubljen. Čas gledam u nišane, čas u ljude. Niko ne progovara, samo se čuju uzdasi. Teški poput suze majke Srebreničanke.  Na um padaju mi riječi velikog čovjeka: „Ovdje treba šutjeti. Samo dugo šutjeti."

Muklu tišinu prekide pitanje jednog dječaka: „Efendija, pa kakvi ljudi su ovo mogli uraditi!?" Umjesto odgovora kojeg ni sam nisam siguran da li znam, pomilovah ga po glavi, a u sebi zamolih: „Bože, daj da se nikad i nikom ne dogodi više Srebrenica." 

dz-gk-po-pot-2011-4

Historijski čas na srebreničkoj musalli

Nakon zajedničkog klanjanja podne i ikindije na potočarskoj musalli i ručka u Srebrenici, krenuli smo, nadajući se da ćemo u povratku uspjeti naći nanu Fatu kod kuće. Nismo se ni zaustavili, a u zadnjem dijelu autobusa se prolomi: „Eno Nane!"  Istog trenutka, baš kao da je autobus pun dječice koja su ugledala nešto zanimljivo, svi su virili na istu stranu - prema Naninoj avliji i u Naninoj avliji - pravoslavnoj crkvi!  Nana je u avliji, sa kantom u ruci prebirala krompir. Dok je Nana podigla glavu, već smo svi bili u avliji i opet, još jedno čudo bošnjačkog merhameta: nismo uspjeli reći ni ko smo, ni odakle u njenu avliju bahnusmo, a Nana već povika: „Hajte bujrum, haj'mo u kuću vala, nećete mi na avliji stajati."  Poselamih Nanu, rekoh joj ko smo i odakle i da je ne želimo bihuzur činiti, već samo ruku poljubiti i na čelo staviti, kakono to činimo onima kojima veliko poštovanje ukazujemo. Skoro sat vremena je prošao kao tren, slušajući nanu Fatu Orlović kako ponosno zbori o svome obrazu, dostojanstvu, svojoj neumornoj borbi, zavjetu djeci, ali i kletvi ako li njenu borbu ne nastave, ako se Nani, ne daj Bože, štogod desi. Ibretli je bilo slušati Nanino kazivanje o svemu onom što prati njenu borbu da izmjesti iz svoje avlije ono što je neko bez njenog pitanja tu postavio, o našim, kako Nana veli, 'prodanim dušama' koji je nagovaraju da prihvati 2,5 miliona maraka koje joj iz RS-a nude i ostavi crkvu na miru.  Slušam Nanu i razmišljam gdje bi nam bio kraj da, među onima koje biramo,  imamo barem jednog predstavnika obrazli, hrabrog, dostojanstvenog, nepotkupljivog, principijelnog, neumornog, požrtvovanog...poput heroine Fate Orlović?! 

Prije nego li se poselamismo sa Nanom, uručih joj skromnu miloštu od nas i rekoh: „Nane, ovo je mala, ali od srca milošta tebi, kao znak našeg poštovanja i podrške za sve što činiš." „Ovo je vo za Nanu, nek' znate", reče nam i bi to više nego dovoljno da nam pokaže koliko joj znači podrška i lijepa riječ običnih - malih, a velikih ljudi.

dz-gk-po-pot-2011-5

I mali i veliki su željeli sliku sa nanom Fatom

Možda će zvučati patetično, ali nekako sam uvjeren da čovjek nakon posjete Potočarima ne može ostati isti. Nešto slično je kroz suze kazala i djevojka, Njemica koja je sa svojom porodicom iz Njemačke došla samo da posjeti Potočare i vrati se nazad.  

Definitivno, posjet šehidima Potočara svaki bi Bošnjak morao uzeti sebi u 'svetu' obavezu. Barem jednom u životu.

Senad Omić