Islamska zajednica Bošnjaka Francuske je još jednom pokazala svoju spremnost i odlučnost da u zajednici razvija sve oblike djelovanja koji vode pospješivanju zajedništva, sloge i razumijevanja među njenim članovima.
Naime IZBF je 12.06.2011. godine veoma uspješno organizirala zajednički jednodevni izlet Bošnjaka sa prostora Francuske u parku "Miribel Jonage" u Lionu.
U prelijepom prirodnom ambijentu i prekrasnoj organizaciji domaćina džemata Lion više od 150 Bošnjaka, različitih generacijskih dobi uživali su u prelijepom druženju.
Ovo je historijski događaj za nas u Francuskoj s obzirom da smo najmlađa bošnjačka dijaspora pogotovu kada su riječ o našim džemati. Ovo je veliki iskorak ka daljem jačanju naše zajednice a to znači povezivanje naših ljudi u onome što nam je najvažnije, vjeri , kulturi i tradiciji.
Opće je poznato da su naši džemati u Francuskoj počeli da funkcionišu, jačaju i razvijaju se u toku i nakon agresije na nasu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Prognan je veliki broj muslimana Bošnjaka koji su glavom bez obzira bili prinuđeni tražiti tada već privremeno rješavanje pitanja golog opstanka u zemljama zapadne Evrope, Amerike i Australije...
Period osnivanja džemata, njihovog stasavanja, kupovine vjerskih objekata, pokušaji organiziranja našeg naroda kroz džemate je bilo važno zbog lakšeg rješavanja sopstvenih problema i koliko je bilo moguće pomaganju naše domovine kroz razne vidove, a posebno našoj omladini da se lakše školuje.
Naše sazrijevanje od nivoa samostalnih džemata preko krovne organizacije i glavnog imama trajalo je oko jedne decenije. Naši Bošnjaci kao što rekosmo su stigli ovdje trbuhom za kruhom i uglavnom su radnička dijaspora.
Ali ono čime se naš Bošnjo može da ponosi, i što, ma gdje bio, ponese sa sobom jeste jaka želja da u mjestu gdje živi ima svoju džamiju, uči ezan, ali i da njegovi potomci imaju gdje da se okupe iako su u dijaspori.
Svakako na tom polju su najviši doprinos dali naši imami, džematski odbori, posebno prve generacije koji su bukvalno uvakufili sebe za zajedničko dobro.
Naime na redovnoj godišnjoj skupštini IZBF održanoj u džematu Miluz ove godine dogovoreno je na nivou svih džemata, organizirati teferić, koji ce se sastojati od turnira u malom fudbalu, takmičenju polaznika vjerske pouke iz svih džemata iz vjeronauke, porodičnom druženju a pomalo sve to uz pokoju sevdalinku, uz tradicionalno pripremljene ćevape i osvježavajućim bezalkoholnim pićima...
Vjerski muhabeti o daljim aktivnostima naših džemata su bili neizostavni dio programa, pored imama džemata Lion Dženan ef. Bili su i imami Džemata Paris Abduselam ef. Fetić i glavni imam IZBF Isah ef. Dacić.
S obzirom da je omladina činila većinu,sportske aktivnosti su bile u najvećem interesovanju. Naime prvo mjesto je pripalo, iako u jakoj konkurenciji džematu Paris drugo mjesto džemat Strazbur i treće mjesto Džemat Lion. Na kraju programa prezadovoljne džematlije su odmah tražile od imama da se organizira sljedeći projekat, jer da bismo se više poštovali i cijenili moramo se više upoznavati i tako rušiti neke predrasude koje imamo jedni prema drugima.
Ovakvi susreti su od izuzetne važnosti posebno za naše mlađe generacije, koji se moramo priznati razlikuju od svojih roditelja. Njihovi roditelji se pitaju šta mogu da daju svojoj Islamskoj zajednici? Njihova djeca pitaju: Šta meni daje Islamska zajednica i koje su to aktivnosti...?
I kao IZ, i kao roditelji i kao ljudi moramo dati prave odgovore i ponuditi prave aktivnosti našoj djeci...
Vakuf je islamska institucija, ali je to institucija na opću korist društva bez obzira na religijsku pripadnost građana, potaknuta idejom da se život pojedinca i društva u cjelini u kojem se živi učini boljim, humanijim i kvalitetnijim mjestom za život, jedan je od zaključaka naučnog skupa o vakufu u Bosni i Hercegovini.
Za koji dan glasnije će se kazivati o Srebrenici i genocidu, podgrijavat će se atmosfera pred dženazu, igrat će se emocijama, pisat će se o Mladiću i Karadžiću, mediji će vršiti pripreme i tražiti sagovornike, žrtve genocida bit će prisutnije u javnom prostoru nego inače. Može biti i da će srpski ekstremisti predvođeni Dodikom...
Tokom proteklih dana realizirani su razni kuturno-umjetnički sadržaji u okviru manifestacije „501. Dani Ajvatovice" kao i pripreme za centralnu manifestaciju koja će se održati u nedjelju, 26. juna 2011. godine. U četvrtak, 23. juna, delegacija Organizacionog odbora Ajvatovice je...
"Restitucija u BiH" naziv je okruglog stola koji je jučer održan na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. U radu okruglog stola učestvovali su predstavnici Vakufske direkcije Međureligijskog vijeća BiH (MRV), vjerskih zajednica i nacionalnih kulturnih društava.
Odbor za međureligijsku saradnju u Zenici organizovaće u subotu, 25. juna 2011. godine, na stadionu Bilino polje humanitarnu utakmicu između reprezentacija katoličkih svećenika i imama Medžlisa Islamske zajednice Zenica, javio je dopisnik Agencije ONASA.
Kako se navodi u saopštenju Odbora, utakmica će početi u 18.00 sati, a sav prihod od prodanih karata biće doniran za potrebe Specijalne osnovne škole u Zenici.
Uoči utakmice, u crkvi sv. Ilije biće služena sveta misa, a imami će klanjati ikindiju-namaz u svim džematima.
"Želimo u isto vrijeme biti ujedinjeni u molitvi za mir u domovini, te stvaranju jače duhovne veze između vjernika i saosjećanja za braću i sestre kojima treba podrška i pomoć", poručili su iz Odbora za međureligijsku saradnju u Zenici.
Predsjednik BANU prof.dr. Ferid Muhić jučer je u organizaciji IFIMES-a održao u Ljubljani predavanje na temu „BANU - Test balkanske demokracije". U dvorani ljubljanskog centra Evropa pred uglednim auditorijem predsjednik BANU dr. Muhić predstavio je dosadašnja događanja u vezi osnivanja BANU i planove za budućnost. Interes publike bio je izuzetno veliki, koja je na kraju predavanja postavljala su različita pitanje.
Ciklusi neba u dvadeset vjekova Udaljuju nas od Boga, i približavaju prašini.
(T. S. Eliot, iz pjesme Stijena, 1934.)
Kad se danas govori o modalitetima školske i univerzitetske kohabitacije vjeronauke sa drugim naukama, dobro je nakratko prisjetiti se nekih važnih akcenata iz evropske debate o tome, napose debate iz dionice poznog evropskog prosvjetiteljstva. Pritom je posebno važno prisjetiti se evropske kritike rezultata prosvjetiteljstva.
Moderna nauka kao vjera u napredak
Najeminentniji udžbenici povijesti filozofije, objavljeni u XX stoljeću, obično sadrže barem pedesetak stranica na kojima nas autori uvjeravaju da se osvit čovjekova mišljenja dogodio u cjelini (ili na rubu razmeđa) mita, kosmogonije, teogonije, religije...
Unutar ta četiri područja čovjek je progledao. Kaže nam se da se čovječanstvo, izmučeno prahistorijom, te starim i srednjim vijekom, potom sretno zaputilo u novovjekovlje, čovjek se emancipirao od drevnih magli i snatrenja predaka, nastale su mnoge prave nauke i njihove discipline, slobodne i bez okova religije, teogonije, kosmogonije i mita.
Tako se učilo i u "socijalističkim' i u "kapitalističkim" školama, uz neznatne razlike.
Debeli udžbenici, tomovi i njihovi kompleti, tvrde: (1) Mitovi, (2) kosmogonije, (3) teogonije, (4) religije... govorile su o svemu, izvan sistema i u zbrci. Misao u njima, ako je uopće i ima, nalik je magli koja se trga niz hladne dolove.
To četvero je čovjeku bajalo i šaptalo, bez ikakva smisla, gramatike i reda, i na nepravi način zborilo o tome šta je ljudski dvonožac uistinu. Mitovi i religije su obmanjivali čovjeka i posve ga nepotrebno suočili sa tobožnjim svjetovima "posljednjih stvari', "krajnjih pitanja' "utvrđenih sudbina" i brojnih drugih nepotrebnih i izlišnih "utvara'...
Nema potrebe podsjećati da se na mitove, kosmogonije, teogonije i religije u učenim evropskim prosvjetiteljskim djelima naše modernosti uglavnom gleda kao na "bablje naklapanje'.
Mnogo je ciljeva u omalovažavanju diskursa religije, vjere, mita, kosmogonije i teogonije, a jedan je najvažniji. Trebalo je pokazati i dokazati daje čovjek nekada davno bio nezreo, bio je krotak i neoprezan, divlja priroda oko njega šapnula mu je razne vrste gluposti i zastrašila ga užasnim prikazama, i on je u njih, sa svoje strane i na svoju štetu, povjerovao!
I eto, taj isti čovjek, koji je nekada bio u tminama Mythosa, i na stupnju djetinjstva, sada počinje sazrijevati, uspravljati se i sve provjeravati, štaviše, oboružan sumnjom u sve krenuo je naprijed vlastitim i samostalnim koracima, sagradio je čvrste temelje naukama koje je sam izumio i domislio. Ušao je u obasjanu epohu Razuma i Logosa.
Ova matrica prosvjetiteljskog "izbavljenja čovjeka" prisutna je i kod Immanuela Kanta, tvrdio je da je sam čovjek krivac za svoju dugotrajnu nezrelost i nesamostalnost.
Od polovice osamnaestog do polovice dvadesetog stoljeća, za tih dvjesta prosvjetiteljskih ljeta, u školama se uglavnom (ili preovlađujuće) tako osvrtalo unatrag na nepregledne dubine prošlosti, na bezdane zdence minulih prostranstava vremena, kako bi rekao Thomas Mann. Nema potrebe posebno spominjati da su prosvjetiteljske nauke apriori bile protiv crkvene vjeronauke, ili su tu vjeronauku trpjele na tijesnoj margini. Naučavalo se da su religije, mitovi, kosmogonije i teogonije preostatak nazadnih tamnina prošlosti, to četvero je nalik zmijinom svlaku koji se treba, zapravo se mora, odložiti negdje u trnje, dok gmaz nastavlja dalje i naprijed, u svježem ruhu.
Rijetko se može naći ijedan moderni pregled povijesti filozofije ili, što se toga tiče, pregled povijesti znanosti (pa i povijesti religije!) a da nije na prvim stranicama uključen ovaj od su dni dvo boj između Mythosa i Logosa.
Bez tog dvoboja Mythosa i Logosa, projiciranog u svijest homo sapiensa, evropsko i zapadno prosvjetiteljstvo nije moglo uspostaviti svoj narativo tom nepismenom i nezrelom, tom glupom davnom i šeprtljavom drevnom religioznom čovjeku.
Evropski kolonijalizam je na zapadnim univerzitetima XVIII iXIX stoljeća u nara-tivu o Mythosu i Logosu dobio i svoje praktično opravdanje. Evropa je Logos, a kolonizirani su Mythos.
Naravno, demitologizirani i dereligioni-zirani Logos (ili Razum) je prikazan kao pobjednik, preko njega čovjek treba ostvariti napredak. Šta taj napredak znači sad se ne zna, saznat će se kad se on uspostavi.
Trijumf ljudske, odviše ljudske znanosti na koju je, iako u drukčijem kontekstu, aludirao i Friedrich Nietzsche, bio je zamalo planetaran. Bio je to ujedno i trijumf napretka. Pa i trijumf specifične naučne surogat-vjere u napredak. Tako se prosvjetiteljsko mišljenje javlja i kao izbaviteljsko mišljenje, ono je po svojim narativima o razumskom spasenju čovječanstva bilo surogat-naučna religija, bez Boga iz tradicionalnih religija na svojoj agendi.
Čovječanstvo se, tako, sve od doba industrijske revolucije našlo u neviđenom sprintu. Špenglerovski rečeno: Konjske zaprege zamijenjene su parnim vozovima, njih su ubrzo zamijenili oni električni. Obične avione odmijenili su oni supersonični, obične bombe odmijenjene su atomskim, a atomske hidrogenskim... I tako dalje. Jer se mora dalje, ako se želi naprijed.
Nauka kao vjeronauka
Ali, ne može čovjek ići dalje, a da se ne suoči sa onim što mu iskrsne kao njegovo bliže! Jer to bliže u njemu je pohranjeno od iskona. I ništa svoje iskonsko čovjek ne može zatrajno napustiti, baš kao što iz sebe ne može odstraniti otkucaje svoga srca. Tako je sredinom dvadesetog stoljeća, sa mnogolikim krizama na Zapadu pa i krizom znanosti i njene primjene, posljednja etapa prosvjetiteljstva postala otrežnjenje od prosvjetiteljske vjere u to daje čovjek doista sam svoj gospodar.
Zapadni naučnici, fizičari prije svih, počeli su govoriti o krizi prosvjetiteljske vjere u napredak, počeli su objavljivati knjige o čovjekovoj odgovornosti za užasnu primjenu znanosti. A odgovornost (responsibility ili verantwortung) je uvijek odgovornost pred nekim, to je već uveliko govor religije. Naučnici su se počeli kajati na religijski način.
Tokom dvadesetog stoljeća objavljen je veliki broj naučnih ispovijesti (jedna od njih je knjiga Jedinstvo prirode od Carla Friedric-ha von Veizsackera) u kojima se kritikovao i grdio prosvjetiteljski i naučni razum kao odmetnuto i jogunasto dijete.
U negativne, a neizbježne, tekovine trijumfa prosvjetiteljskog (i od tradicionalne religije emancipiranog) Razuma spadaju dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću i trijumf razularenog oružja u njima. Iako nema nikakve sumnje da su i mačevi (koj e oprezno spominju i Isus Krist i Poslanik Muhammed) bili proizvod nekakvog ljudskog znanja, kao oružje mačevi su se pokazali bezazlenim, štaviše milostivim, u usporedbi sa bombama svjetskih ratova kao okrutnih praktičnih ostvarenja novovjekovne nauke prepametnog prosvjetiteljskog i progresivnog čovjeka!
I Prvi i Drugi svjetski rat bili su sekularni, a ne religijski. U njima je stradalo ljudstva dva puta više negoli u svim vjerskim ratovima zajedno tokom poznate povijesti homo sapiensa.
Nakon Hirošime i Nagasakija došlo je do zova vapijućih u pustinji. Albert Einstein je rekao "Bog se ne kocka!" - aludirajući time i na neodgovornost naučnika koji se svojim znanjem kockaju životima miliona ljudi, koji svoje projekte ne znaju zauzdati. Veliko preispitivanje i kritika ovakvog smjera i puta modernog čovječanstva nisu uslijedili poglavito iz teoloških redova, niti iz stare crkvene vjeronauke, koja je prokazana kao ona koja "bazdi mračnim srednjovjekovljem", i koja je odavno bila na margini, skrhana dubokim porazom.
Naprotiv, sami su naučnici, protagonisti egzaktnih disciplina, prionuli na posao i objelodanili temeljitu kritiku djela svoga modernoga uma - zlih rezultata primjene moderne znanosti. Uvidjelo se da čovjeka neprestance prati sve "ono tamo s onog početka", ni moderna nauka ga nije oslobodila istih onih pitanja koja su mu, tamo davno, mitovi i religije stavili u popudbinu.
K tome, nigdje nije nestalo ni religije, forme se možda jesu izmijenile, ali stara nas pitanja iz Kur'ana i Biblije i dalje oslovljavaju. Sačekala su nas i u našem novom, prosvjetiteljskom zavičaju. Također, moderne kosmologije malo su šta novo dodale drevnim babilonskim ili grčkim kosmogonijama... Jer, kao što kaže Carl Friedrich von Veizsacker, šta znači kazati da se Zemlja okreće oko Sunca, ako se i Sunce okreće oko nekog svoga središta, i ako se sve to opet oko nečega vrti, i ako se sve to nalazi u beskrajnom svemiru? Šta uopće znači govor o središtu, ako je svemir beskrajan?! Veizsacker ovim kao vrhunski fizičar govori jezikom ne samo vjere, već i vjeronauke, pa i mistike.
Bog svaki tren stvara ovaj cijeli beskrajni svijet, kaže Kur'an, pa kako da taj svijet uobruči znanjem ovaj smrtni čovjek?! More se tepsijom ne može zahvatiti, kaže Dželaludin Rumi. Ali i to koliko tepsijom zahvatimo, i to je more, tješi nas on.
U praksi Prvog i Drugog svjetskog rata se pokazalo da je većina prosvjetiteljske znanosti zapravo novi-stari mit, nalik onom mitu o Dedalu i Ikaru, kad su sebi napravili krila slijepljena voskom, pa Ikar sin nije poslušao Dedala oca, letio je visoko, do pod samo Sunce, pa mu je Sunce istopilo vosak, i Ikar pade u dubine sinjega mora. Kad god čujemo za strašne avionske nesreće, trebamo se nakratko prisjetiti ovoga mita...
Ne samo da savremena nauka nije izbjegla sudbinu mita, ona je i sama počela govoriti jezikom specifične vjeronauke. Jedan primjer to temeljito potvrđuje: Danas traju naučne rasprave šta jeste u "krajnjem" temelju svijeta, znamenita sveučilišta su odavno pred dilemom da li je negdje tamo duhovni val ono što je posljednje ili je, zapravo, materijalna čestica ono iza čega nema više ništa, na isti način kao što ispod Južnog pola ne može biti uopće više ništa južno, kako kaže Stephen Hawking.
Naučnicima ostaje vjera ili mistika uz pomoć kojih se opredjeljuju za val ili česticu.
U kritičkim analizama moderne znanosti koje su temeljito obavili Martin Heidegger, Karl Jaspers, Carl Friedrich von Veizsacker, Abdulah Šarčević, Gunther Anders i mnogi drugi, vidi se da je usud svake nauke da "i sama postaje mit", odlazi na police vremena i zauzima mjesto pored onih drevnih mitova za koje je prosvjetiteljstvo mislilo da su zauvječno odbačeni.
Pogrešno je podmetati Heideggeru, Jaspersu, Von Veizsackeru, Šarčeviću, Andersu... kako oni traže da se savremena civilizacija vrati svijećama i odrekne električnih žarulja. To što oni, između ostalog, traže jeste odgovornost moderne znanosti. Ono što znamo, treba da znamo na moral an način. A moral ne čini kompromise sa pogledima na svijet tipa "znanje je moć"!
I vjeronauka je nauka, naravno!
Semitske religije, judaizam, kršćanstvo i islam, imaju mnoge metafore o dragome Bogu, na stotine njih.
Za ovaj povod metaforu o Bogu u zasjedi posebno izdvajamo. Ono Božansko sveobuhvatno (o kojem jezikom filozofa govori Karl Jaspers), stavilo je u čovjeka zasjedu smrti.
Ali, nije smrt jedino što čovjeka negdje sačeka, kad-tad. U nama su bez našeg pitanja pohranjene, donekle kao točkići u dobrom švicarskom satu, i druge "granične situacije": rađamo se i umiremo, muško smo ili žensko, zdravi smo i bolesni, trpimo ratove i moćnu prirodu oko sebe, davimo se u poplavama i bivamo zatrpani zemljotresima, zagledani smo u tu jednu, a ne istovremeno u sve strane svijeta, daleko više smo mi u svijetu negoli svijet u nama, itd.
Slobodniji profesori vjeronauke bi rekli: I nakon evropskog prosvjetiteljstva Bog boguje nesmanjenim intenzitetom.
Sve te granične situacije su i dalje u nama. Zapravo, naša ljudska odvažnost ocjenjuje se spram toga koliko smo hrabri i s kojom mjerom dostojanstva se nosimo sa zadaćom odgovornog i moralnog bivanja čovjekom, i trpljenja ljudskog života bez gubljenja obraza.
Upravo tu i u ovom kontekstu, u epohi kad se nerado sabiru rezultati bezbrojnih poprišta ekološkog sudnjeg dana, u vremenima nakon Hirošime i Fukušime, nakon Nagasakija i Černobila, te nakon katastrofa o kojima se još i ne zna sve: a) obznane o kloniranju, b) brisanja razlika između proizvedenog i onog nastalog po prirodi, c) nakon od čovjeka spravljenog genetskog zagađenja biljaka, životinja i ljudi, d) brisanja granica između osoba i stvari... ja vidim veliku ulogu vjeronauke u programima osnovnih, srednjih, viših i najviših škola.
Vjeronauka je nauka, naravno. Platon i Aristotel su tako mnogo poštovali teologiju. A šta je teologija? To je univerzitetska vjeronauka. Većina znamenitih evropskih filozofa su bili teolozi.
K tome, po čemu to teološki opus Tome Akvinskog, ili opus Abu Hamida al-Gazalija, ne bi bili nauka?! U njihovim teološkim sistemima ima dionica koje su naučno stroge i logične kao što su logične i Heisen-bergove teorije.
Vjeronauka se uči, naravno, pa potom i ocjenjuje. Kulturan svijet u Evropi ne podsmjehuje se vjeronauci.
Na Ludwig Maximilian univerzitetu u Münchenu sam cijelu akademsku 2008. -2009. godinu (kao univerzitetski profesor) posmatrao kako se na dva teološka fakulteta (katoličkom i evangeličkom) studenti itekako trude da steknu dobre ocjene, i da im one uđu u prosjek.
Vjeronauka je danas potrebna u školama upravo kao nauka, jer će se tamo predavati po verificiranim obrazovnim standardima, u Evropi i na Zapadu danas vjeronauka je visoko civilizacijsko i kulturno dostignuće. Napose je njen glas poštovan u ovoj epohi otriježnjenja znanosti od pijanog scijentizma.
K tome, fizika, hemija, biologija, biohemija... dovode do riječi svoju opservaciju o raznovrsnim stranama svijeta. Te strane je dobro oplemeniti čuđenjem iz komparativnih naučnih, iz teoloških i filozofskih resursa. Vjeronauka tu može biti dijaloški posrednik. Dijalog koji se tu treba razviti od presudnog je značaja za promoviranje mnogolikih i relevantnih pogleda na svijet. Vjeronauka tu nije tutor ni arbitar, naravno. Ona nije supstitut marksizma, zato što vjeronauka nije ideologija.
U višenacionalnim i viševjerskim društvima različite vjeronauke mogu plodotvorno umiriti i korigirati "naše isključivo posjedovanje istine"
Na kraju, neka dragoga Boga i neka vjeronauke! Jer, ako ništa drugo, još uvijek možemo uspavati dijete biblijskim i kur'anskim kazivanjima. Ali, pokušajmo dijete uspavati pričama o Černobilu i Fukušimi, Hirošimi i Nagasakiju!
Ima ljudi, naravno, na milione njih, koji smatraju da su "utvare" religije nepotrebne i preživjele. Ja, pak, smatram da su utvare egzaktne nauke daleko strašnije i pogubnije. Ekološka katastrofa svjedoči da će Priroda i Bog imati posljednju riječ.
Odbor za međureligijsku saradnju u Zenici organizovaće u subotu, 25. juna 2011. godine, na stadionu Bilino polje humanitarnu utakmicu između reprezentacija katoličkih svećenika i imama Medžlisa Islamske zajednice Zenica, javio je dopisnik Agencije ONASA.
Piše: Enes Karić