Sinoć je na aerodrom u Džeddi sletio i posljednji avion sa hadžijama iz BiH, koji je jučer krenuo sa sarajevskog aerodrom. Hadžije su se sa aerodroma u Džeddi do Medine prebacile autobusima, a dolaskom ove grupe sve naše ovogodišnje hadžije su stigle u Medinu.
Na konsultativnom sastanku Koalicije za REKOM, održanom u Sarajevu, 04. 11. 2010. godine muftije sarajevski Husein ef. Smajić ispred Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iznio je stavove vezane za rad REKOMA i moguće podrške Islamske zajednice. U svom obraćanju muftija Smajić je kazao:
- Iskreno selamim i pozdravljam nosioce ideje osnivanja Koalicije za REKOM i zahvaljujem se pozivu da evo baš danas i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ima priliku dati svoje mišljenje, i učestvovati u raspravi o inicijativi osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, koja su se desila na prostorima bivše Jugoslavije, a posebno na prostoru Bosne i Hercegovine.
Takođe želim prenijeti pozdrave vrhovnog poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Mustafe ef. Cerića koji vam želi uspješan rad.
Ja sam Husejin Smajić, muftija sarajevski, i član MRV-a, te danas sam ovdje u svojstvu izaslanika reis-ul-uleme Bosne i Hercegovine.
Čini mi zadovoljstvo da osobno mogu da učestvujem u ovoj raspravi, koja navodi ljude na stvaranje ambijenta tolerancije, međusobnog razumjevanja i suživota na ovim prostorima.
Ja sam, kao običan građanin, vjernik, musliman i Bošnjak dva puta bio progonjen i moja vjerska i građanska prava su bila ugrožena. Prvi put 1983. godine, jer sam kao vjernik u manjini bio ugrožen od većine nevjerničkog okruženja, a drugi put od 1991. do 1995. godine u opkoljenom Sarajevu, kada je poginulo 11 hiljada Sarajlija, od kojih svako deseto dijete.
Godine 1996. krenuli su dijalozi među vjerskim zajednicama i crkvama Bosne i Hercegovine kako uvesti i sačuvati mir među narodima Bosne i Hercegovine, a to su tada mogli samo vjerski velikodostojnici.
Ishod tih razgovora je stvaranje MRV-a u Bosni i Hercegovini, kome je predhodila zajednička izjava o „Moralnoj odgovornosti" koju su potpisali najviši predstavnici svih vjerskih zajednica 1997. godine, a njen siže je sljedeći:
1. Podizanje svjesti o međureligijskom dijalogu,
2. unapređenje odnosa države i vjerskih zajednica.
S toga Islamska zajednica podržava MRV-e i davat će mu podršku u punom kapacitetu, te osnivanju i radu svih organizacija u Bosni i Hercegovini i izvan nje, a koje se budu temeljile na dvaprincipa:
1. ISTINA I PRAVDA, dakle pune slobode žrtava da kažu istinu i javno kazivanje o ovom ratu.
Obavezati sve institucije da iznesu sve podatke o ratnim zločinima s kojima raspolažu.
Prikrivanje ratnih zločina, takođe predstavlja zločin.
2. Privođenje svih ratnih zločinaca sudu pravde, međunarodnom ili nacionalnom.
Islamska zajednica će sudjelovati u svakom projektu poput REKOM-a, pod uslovima uvažavanja istine i pravde, a to su:
1. Priznavanje genocida na osnovu Međunarodnog suda pravde, a to podrazumjeva zakonsku zabranu negiranja genocida, poput zakona o zabrani negiranja Holokausta.
2. Privođenje svih osumnjačenih za ratne zločine sudu u Haagu, kao što su Ratko Mladić i Goran Hadžić.
3. Nadoknada za nanešenu duševnu bol i materijalnu štetu žrtvama genocida, kojeg su posebno muslimani, Bošnjaci doživjeli širom Bosne i Hercegovine, a posebno u Srebrenici.
Jučer (04.11) je u Zenici, na Trgu Alije Izetbegovića, organiziran ispraćaj hadžija koji sa područja Muftiluka zeničkog na hadž putuju avionom. Put Meke i Medine ispraćeno je sto devetnaest hadžija.
Ispraćaju hadžija prisustvovao je i muftija zenički mr. Ejub ef. Dautović. Muftija je hadžijama poželio sretan put i hairli povratak u svoja mjesta, a u dovi koju je proučio zamolio je Allaha, dž. š., da im hadž bude mebrur, primljen kod Allaha, dž. š.
Zajedno sa muftijom zeničkim hadžije je ispratio i mr. Jakub ef. Salkica, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Zenica.
Ispraćaju hadžija prisustvovalo je nekoliko stotina prijatelja, komšija i rodbine budućih hadžija.
Islamska zajednica džemat Fedžr ove godine je iz svojih prostorija ispratila 15 hadžija koji su krenuli u pravcu Meke i Medine. Tim povodom proučena je Ikrar dova na kojoj je bilo više od 300 džematlija koji su došli da požele hairli put svojim hadžijama. Uvodno ašere iz Kur'ana proučio je hafiz Muhammed Abdulah Karadžik iz islamskog centra Zagreb...
Hadžije koje putuju na hadždž u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Srbiji su uspješno stigle na odredište. Prema informacijama koje nam je dao glavni vodič Bekir ef. Makić vjernici koji su putovali na hadždž autobusom, sinoć negdje oko 19 časova po našem vremenu stigli su u Medinu. Također, hadžije koje su putovale avionom...
Hadžije koje ove godine na hadž idu u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj na hadž će krenuti u nedjelju, 07. novembra 2010. godine.
Polazak je planiran za 08 sati ispred Zagrebačke džamije odakle će hadžije autobusima krenuti prema Beču, a u 17 sati letom sa bečkog aerodroma hadžije će krenuti prema Džeddi.
Ove godine u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj na hadž putuje 75 hadžija.
U srijedu 27.oktobra 2010. godine Fakultet islamskih nauka bio je domaćin jednoj po mnogo čemu posebnoj delegaciji. Ovaj put su nas svojom posjetom i interesom za našu instituciju počastile supruge ambasadora islamskih zemalja akreditiranih u Sarajevu. Delegaciju na čelu sa gospođom Amal Turki Alotishan, suprugom ambasadora Kraljevine Saudijske Arabije sačinjavale su i gospođa Omajma Ahmed Ali Kandil, supruga egipatskog ambasadora, gospođa Fahima Senki, supruga libijskog ambasadora te gospođa Siti Hawa Othman, supruga malezijskog ambasadora akreditiranih u Bosni i Hercegovini.
Ove drage gošće primio je dekan Fakulteta islamkih nauka, prof.dr. Ismet Bušatlić, mr. Asim Zubčević i uposlenice Fakulteta. U ugodnom druženju sa gošćama, prof. dr. Ismet Bušatlić je istakao da su žene ovoga podneblja uvijek bile aktivni kreatori bh. stvarnosti te da su kroz duga i burna stoljeća ostavljale jasne tragove svoga rada i zalaganja. Bošnjakinja je bila i dobra majka, i čedna supruga, odlučan ratnik, vakif, misionar i onaj ko je znao uticati na kvalitet življenja svoje sredine. Slijedeći tu tradiciju, kako je kazao prof. Bušatlić, Fakultet islamskih nauka danas obrazuje i ženski dio studentske populacije koji će se znati suočiti sa najrazličitijim izazovima svakodnevnice.
Gospođa Omayma Ahmed Ali Kandil je u svom nadahnutom govoru kazala kako bi Bošnjakinje mogle biti uzor muslimankama cijeloga svijeta. Mr. Zehra Alispahić je u nastavku druženja gošće upoznala sa problemima studentske populacije s posebnim osvrtom na djevojke te prioritet izgradnje studentskog doma čime bi se riješili brojni socijalni problemi studenata Fakulteta islamskih nauka.
Uvažene gošće su istakle da će putem svojih ambasada i u skladu sa svojim mogućnostima u narednom periodu pokušati dati svoj doprinos izgradnji studentskog doma i poboljšanju socijalne karte studenata. Suradnja će se nastaviti na obostrano zadovoljstvo.
Oklahoma je prva američka savezna država koja je zabranila šerijatski zakon.
Na referendumu u Oklahomi oko 75 posto glasača podržalo je usvajanje mjere kojom se nadopunjuje zakon, prema kome je sudovima u toj saveznoj državi zabranjeno da pri donošenju odluka razmatraju šerijatski ili međunarodni zakon.
Mjeru je predložio republikanski predstavnik Oklahome u američkom Senatu Rex Duncan, koji je istakao da je to učinio iz preventivnih razloga.
"Predložio sam ovu mjeru iako nije bilo slučajeva da su se sudije prilikom donošenja odluka oslanjale na međunarodni i šerijatski zakon. Opisao bih to kao preventivnu mjeru", rekao je Duncan.
Lokalni muslimani smatraju da je to primjer netrpeljivosti prema njima.
Građani Denvera odbacili su prijedlog o uspostavljanju Komisije za pitanje vanzemaljaca.
Ova inicijativa je pokrenuta kako bi bila uspostavljena komunikacija sa vanzemaljcima kada se pojave u gradu, ali je protiv toga bilo 84 posto glasača.
Prve grupe bosanskohercegovačkih hadžija jutros su stigle u Medinu. U medinu je stigla prva grupa hadžija koja je krenula avionima sa sarajevskog aerodroma, a njima su se pridružio i prvi konvoj hadžija koji putuju autobusom. Putovanje do Medine je prošlo bez ikakvih problema i zdravstveno stanje hadžija je dobro...
Mr. Fatmir Alispahić je prilikom nedavne posjete Bijeljini najavio projekt „duhovne konfiskacije" spomenika tzv. srpskim oslobodiocima u gradovima Republike Srpske, a u posebnom intervjuu za Bošnjaci.Net obrazlaže ovu ideju čiji je cilj da Bošnjacima omogući da svoje žrtve pamte na glavnim komemorativnim trgovima i kompleksima u manjem bh. entitetu.
Bošnjaci.Net: Gospodine Alispahiću, proteklog vikenda u Bijeljini ste održali promociju knjige „Reisofobija", u sklopu promocije najavili ste projekt grupe bošnjačkih intelektualaca koji će pozvati na - „duhovnu konfiskaciju centralnih spomenika na trgovima Bijeljine, Prijedora, Foče i drugih gradova u Republici Srpskoj u kojima postoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima". Možete li nam detaljnije pojasniti zamisao „duhovne konfiskacije"?
Mr. Alispahić: Bošnjačka žrtva uopće ne postoji u komemorativnoj kulturi gradova u Republici Srpskoj, koji su zločinom genocida etnički očišćeni, istrijebljeni i posrbljeni. Ako i postoji neki vid pamćenja bošnjačke žrtve, on nije općedruštveni, već je na periferiji i medijskoj izolaciji. U tim gradovima, poput Bijeljine ili Prijedora, na centralnim trgovima, stoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima. I sami Srbi znaju da je to laž, jer su svi ti gradovi u Podrinju, Krajini, Semberiji, Istočnoj Hercegovini oslobađani od bošnjačkih civila, a ne od vojnih formacija. Prirodna je i realna ambicija da bošnjačku žrtvu uselimo na glavne gradske trgove u Republici Srpskoj, tako što ćemo izvršiti duhovnu konfiskaciju tih spomenika, koji kao spomenici laži i zločinu suštinski simboliziraju bošnjačko stradanje. Veća je vjerodostojnost u našem prihvatanju tih spomenika koji govore o velikosrpskom zločinu, nego u srpskom pokušaju da prikažu kako je Bijeljina od nekoga oslobođena. Zbog toga je ostvariva naša ambicija da izvršimo duhovnu konfiskaciju ovih spomenika, tako što ćemo obznaniti da ti spomenici, kao spomenici zločinu, svjedoče o bošnjačkoj žrtvi, te da za nas nema nikakve prepreke da na glavnim gradskim trgovima u Republici Srpskoj obilježavamo godišnjice svoga stradanja. Trenutno se Bošnjaci svojih žrtava prisjećaju u predgrađima Bijeljine ili Prijedora, kilometrima daleko od Zvornika, recimo, a to je nedopustivo, jer bošnjačke žrtve trebaju zauzimati centralni prostor komemorativne kulture u gradovima u kojima su ostali njihovi životi. Nemojmo očekivati da se Srbi toga sjete, jer nisu se ni Nijemci sjetili holokausta, već su im Jevreji nametnuli sjećanje. Mi moramo otvoriti ambiciju da bošnjačke žrtve uselimo u komemorativne komplekse ovih gradova, gdje već postoje spomenici velikosrpskom zločinu. Potreban je samo jedan zahvat u našoj kolektivnoj svijesti - da razumijemo kako postojeći spomenici svakako simboliziraju zločin, a time i njegove žrtve. Dosad smo mislili kako su to srpski spomenici, koji pripadaju Srbima, ali kad to značenje posmatramo u kontekstu bošnjačkog stradanja, onda ovi spomenici postojaju spomenici zločinu genocida, a time i žrtvi tog zločina oličenog u postojećem spomeniku. U suštini, to su spomenici bošnjačkim žrtvama, koje postoje, a ne tzv. srpskim oslobodiocima koji ne postoje. To što Srbi slave laž ne znači da mi ne trebamo slaviti istinu. Kad njihovoj laži o nepostojećim tzv. srpskim oslobodiocima suprotstavimo istinu o postojećim bošnjačkim žrtvama, ovi će spomenici u cijelosti dobiti novo značenje, i u bošnjačkom i u srpskom viđenju.
Bošnjaci.Net: Da li nosioci ideje smatraju da će vlasti genocidne tvorevine prihvatiti proceduru preuzimanja spomenika na gradskim trgovima gradova koje ste spomenuli?
Mr. Alispahić: Potreban je konsenzus među udruženjima porodica žrtava, a možda i koordinacija sa Islamskom zajednicom, prije svega u shvaćanju da mi ovim projektom ne otimamo ništa, već bošnjačkoj žrtvi vraćamo dostojanstvo kakvo zavređuje u gradovima u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima. Ne mislimo valjda zadovoljiti se podstanarskim, ilegalnim, ponižavajućim statusom bošnjačke žrtve?! Ako smo u stanju da razumijemo kako je normalno boriti se za nešto što nam pripada, onda ne trebamo odugovlačiti sa procedurom uspostave ove duhovne konfiskacije. Dva su osnovna koraka, prvi, da po mjestima stradanja prema lokalnim organima vlasti uputimo zvanični zahtjev za postavljanje spomeničke ploče bošnjačkim žrtvama na centralnom komemorativnom trgu ili spomeniku, ovisno od samog mjesta, te da već na prvu godišnjicu stradanja najavimo javni skup polaganja cvijeća i učenja Fatihe pred tim spomenikom zločinu, odnosno, žrtvama tog zločina. U pogledu same procedure nešto slično je realizirano u Višegradu, pod liderstvom Bakire Hasečić, sjećamo se. Naravno, ne treba očekivati da će lokalne vlasti, i općenito vlast u RS podržati ovu zamisao, pa ni da će sve to proći bez problema, ali, treba obznatiti i istrajavati na realizaciji ove ambicije. Naše delegacije, recimo, ništa i niko ne može zaustaviti da 2. aprila 2011. godine, na glavnom bijeljinskom trgu, pred glavnim spomenikom, polože cvijeće i prouče Fatihu. Spomenik koji obilježava i slavi zločin ujedno obilježava i žrtvu tog zločina, i nas ne zanima kako to Srbi vide, jer znamo šta mi vidimo. A vremenom će i sami Srbi ugledati ono što mi vidimo, jer mi imamo pokriće za istinu o žrtvama, a oni nemaju nikakvo pokriće za priču o tzv. srpskim oslobodiocima.
Bošnjaci.Net: Da li očekujete moguće kontra reakcije i osporavanja od strane samih Bošnjaka?
Mr. Alispahić: Najgore su reakcije koje proizilaze iz naše unutarnje gluposti i strašljivosti. U Bošnjaka ima jedna zabrinjavajuća masa uskovidih i podanički raspoloženih ljudi, koji svoje mentalnu lijenost i kukavičluk prodaju kao demokratske vrline. Takvi se plaše novih ideja, ali se ne plaše izvinjavanja po Beogradu za navodne zločine Armije RBiH. Za njih nema ničeg strašnog u samoponižavanju, u pristajanju da se bude građanin drugog reda, pa ni u tome da bošnjačka žrtva ima status podstanara u društvenom biću gradova u kojima je pobijena. To su oni što se prepadnu kad čuju sintagmu „autonomija Sandžaka", jer se plaše svojih ljudskih prava. No, mi se moramo umrežavati sa normalnim Bošnjacima i nemamo se kad osvrtati na te drvene filozofe, čiji kukavičluk obilato koriste srbijanske obavještajne službe. U tom smislu očekujemo od međunarodne zajednice da podrži ideju o duhovnoj konfiskaciji spomenika u Republici Srpskoj, i to pod imperativom bošnjačke ravnopravnosti, odnosno, jednakog prava Bošnjaka da na centralnim trgovima u Republici Srpskoj obilježavaju svoje žrtve, onako kako to čine i Srbi. Sve ovo jednako važi i u odnosu prema Hrvatima i njihovim spomenicima u Stocu, Jajcu, Čapljini i drugdje. Onaj ko je protiv ove ideje, taj je općenito protiv ravnopravnosti bh. naroda.
Bošnjaci.Net: Koji su konkretni koraci za sprovođenje ideje u djelo?
Mr. Alispahić: Moguće je formirati koordinaciju zainteresiranih strana i sačiniti jednu cjelovitu analizu komemorativnih i spomeničkih prostora u Republici Srpskoj, te predložiti one zajedničke i lokalne karakteristike pristupa duhovnoj konfiskaciji spomeničkih prostora. Iza ove ideje stoji nekoliko bošnjačkih pisaca i intelektualnih autoriteta, koji bi učestvovali u izradi te analize i cjelovitom elaboriranju zamisli. Ako zainteresirani subjekti, pak, smatraju da je bošnjačkoj žrtvi dobro da ostane prognana ili da u najboljem slučaju živi na periferiji svojih gradova, onda smo nemoćni da tu ma šta pokrenemo. Naše je da predlažemo i da predloženo obrazložimo. Konkretno, očekujemo da nekoliko udruženja porodica žrtava napravi koordinaciju iz koje će proizići realizacija ovog projekta.
GENOCID, ISTREBLJENJE, POSRBLJENJE: Bošnjačka žrtva uopće ne postoji u komemorativnoj kulturi gradova u Republici Srpskoj, koji su zločinom genocida etnički očišćeni, istrijebljeni i posrbljeni. Ako i postoji neki vid pamćenja bošnjačke žrtve, on nije općedruštveni, već je na periferiji i medijskoj izolaciji. U tim gradovima, poput Bijeljine ili Prijedora, na centralnim trgovima, stoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima. I sami Srbi znaju da je to laž, jer su svi ti gradovi u Podrinju, Krajini, Semberiji, Istočnoj Hercegovini oslobađani od bošnjačkih civila, a ne od vojnih formacija.
SVI SRPSKI SPOMENICI ZLOČINU GENOCIDA: Dosad smo mislili kako su to srpski spomenici, koji pripadaju Srbima, ali kad to značenje posmatramo u kontekstu bošnjačkog stradanja, onda ovi spomenici postaju spomenici zločinu genocida, a time i žrtvi tog zločina oličenog u postojećem spomeniku. U suštini, to su spomenici bošnjačkim žrtvama, koje postoje, a ne tzv. srpskim oslobodiocima koji ne postoje.
KONSENZUS I KOORDINACIJA: Potreban je konsenzus među udruženjima porodica žrtava, a možda i koordinacija sa Islamskom zajednicom, prije svega u shvaćanju da mi ovim projektom ne otimamo ništa, već bošnjačkoj žrtvi vraćamo dostojanstvo kakvo zavređuje u gradovima u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima. Ne mislimo valjda zadovoljiti se podstanarskim, ilegalnim, ponižavajućim statusom bošnjačke žrtve?!
ŽRTVA SRPSKOG ZLOČINA: Naše delegacije, recimo, ništa i niko ne može zaustaviti da 2. aprila 2011. godine, na glavnom bijeljinskom trgu, pred glavnim spomenikom, polože cvijeće i prouče Fatihu. Spomenik koji obilježava i slavi zločin ujedno obilježava i žrtvu tog zločina, i nas ne zanima kako to Srbi vide, jer znamo šta mi vidimo.
AUTORITETI: Iza ove ideje stoji nekoliko bošnjačkih pisaca i intelektualnih autoriteta, koji bi učestvovali u izradi te analize i cjelovitom elaboriranju zamisli. Ako zainteresirani subjekti, pak, smatraju da je bošnjačkoj žrtvi dobro da ostane prognana ili da u najboljem slučaju živi na periferiji svojih gradova, onda smo nemoćni da tu ma šta pokrenemo.
