Hadžije iz Bosne i Hercegovine vrijeme u Medini provode obilazeći znamenitosti grada Božijeg Poslanika i upoznavajući se s događajima i ličnostima iz prve generacije muslimana. Prema izvještajima iz Medine hadžije su obišle Bedr, Uhud, te džamije Kuba i Kibletejn. Sinoć su u prostorijama hotela gdje borave hadžije mevlud proučili imami-vodiči...
Uz prisustvo velikog broj prijatelja i rodbine u subotu (06.11.2010. godine) su sa frankfurtskog aerodroma na put prema Mekki i Medini ispraćene prve ovogodišnje hadžije Mešihata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. Ispred Mešihata ispraćaju je prisustvovao muftija Mustafa ef. Klanco sa imamima medžlisa Frankfurt. Glavni vodič ove godine je Bilal ef. Hodžić dok će zamjenik biti Edin ef. Pašalić a Ahmed ef. Kajošević i Nedžad ef. Ljajić u svojstvu pomoćnika vodiča.
Mešihat je ove godine hadžijama ponudio mogućnost obavljanja hadža u dva različita aranžmana. Za prvu grupu, ujedno i veću grupu od 71 hadžija koliko se prijavilo, boravak je predviđen tri sedmice, dok je za drugu grupu gdje se prijavilo šest hadžija boravak predviđen na samo dvije sedmice. Ove dvije različite mogućnosti koje je Mešihat ponudio za boravak u Mekki i Medini su proizašle iz sve većih potreba prilagođavanja radnim obavezama i mogućnostima džematlija u Njemačkoj. Na ovaj način otvorena je mogućnost većem broju ljudi da obavi ovu islamsku dužnost u organizaciji Islamske zajednice.
U nedjelju 31. oktobra na katarskoj televiziji Al Džazira u emisiji "Eš-Šeriatu vel hajat" gostovao je dr. Jusuf el-Karadavi. Tokom te emisije gosti su mu postavljali razna pitanja iz domena islama. Jedno od pitanja dobio je iz Bosne od hafiza dr. Safveta Halilovića. "Uvaženi šejh, posljednih mjesec dana u Bosni i Hercegovini vodi se živa rasprava o čovjeku iz Maroka...
Već duže se u Njemačkoj vodi debata o muslimanima. Da li oni stvarno predstavljaju prijetnju za njemačko društvo? Koliko i da li uopšte doprinose zemlji? Uprkos brojnim analizama, odgovore na ta pitanja teško je dobiti. U Njemačkoj živi preko četiri miliona muslimana, što ih čini najvećom doseljeničkom populacijom.
Autor: Enver Ćorović, dip.ing.
I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:"Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi ne znate! Al-Baqara, 154.
Kontinuitet zločina nad Bošnjacima traje od Balkanskih ratova 1912., zatim osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili izuzetno teški u Sandžaku i istočnoj Hercegovini. U Sarajevu je 1919. godine boravio francuski novinar lista Temps, koji se sastao sa reisu-l-ulemom Džemaludinom Čauševićem. List je prenio reisovu izjavu: Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije...
Po klasifikaciji genocida nad muslimanima Balkana Mustafe ef. Spahića ovaj u Šahovićima se nalazi na osmom mjestu.
Genocid u Šahovićima kod Bijelog Polja je često spominjan u historiografskoj literaturi iz više razloga.
Prvi je taj, što je počinjen u vrijeme mira, jer se najveći broj zločina uglavnom događa tokom ratova.
Drugo što je počinjen u jednoj državi Kraljevini SHS, koja je formalno posjedovala sve organizovane institucije savremene države, koje su se morale odrediti prema zločinu. One su izabrale ćutanje, što za državu može samo značiti solidarisanje sa zločincima.
Treći je razlog surovost sa kojim je zločin počinjen. Sličnog primjera u ranijoj istoriji nije bilo.
Četvrti razlog su posljedice. U njima se i prepoznaje smisao ovog zločina. Izvršeno je etničko čišćenje ovog prostora od muslimanskog življa, osuđeno od osvetnika da ispaštaju grijehove vijekova, taložene u mitsko guslarskoj svijesti o svetoj dužnosti istrage poturica. Ali se uglavnom iza patetičnog poziva na istoriju kriju prizemni porivi koristoljublje, otimačina i pljačka zemlje i imovine kao zanatske djelatnosti i način privređivanja.
Pokolj u Šahovićima (autor ovdje misli i na Pavino Polje, Vraneš i druga okolna sela) je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Genocid izvršen 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 7. novembra 1924. godine, crnogorske komite ubili Boška Boškovića iz zasjede na planini Ceru.
Zato je važno znati ko je Boško Bošković i šta o njemu kaže Milovan Đilas u knjizi (Land Without Justice, New York, 1958.).
Bio je rezervni pješadijski poručnik, inspektor Ministarstva unutrašnjh djela, ranije načelnik kolašinskog okruga, fanatični pristalica ujedinjenja i član Pribićevićevog krila Demokratske stranke. Istakao se u suzbijanju komitskog pokreta u Rovcima. Taj posao je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišljenicima, te je protiv njega 1921. godine podnijeta interpelacija Narodnoj skupštini. Đilas opisuje i detalje kada je ubijen brat poznatog odmetnika Todora Dulovića, što će kasnije i biti povod Boškovićeve likvidacije od strane crnogorskih komita. Najvjerovatnije su ga ubili braća Radoš i Drago Bulatović, poznati komite kolašinskog kraja koji su likvidirani tek 1929.godine. Motiva za ubistvo imali su napretek i spominje se osveta za Boškovićeva zlodjela prema Rovčanima, kao i osveta za Petra brata Todora Dulovića, kuma i saborca braće Bulatović. Ovdje treba dodati da su mnogi Crnogorci zamjerali Boškoviću da je popustljiv i blag prema Turcima.
Genocid nad Bošnjacima Šahovića izvršen je 9. i 10. novembra 1924. godine
Poručnik Bošković je sa Poljskim bataljonom izvršio teška zlodjela, pljačke i ubistava 1912. godine u pešterskim selima. U selu Dolići ubijeno 20 ljudi, Uglu ubijeno 5 ljudi, Tuzinju ubijeno 10 ljudi, Rasnu ubili jednog čovjeka, Crvsko ubili četiri Kurtagića i Koritima je ubijeno 58 ljudi i dvije žene.
Za ubistvo je optužen poznati bošnjački komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Sahrana Boškovića obavljena je 9.novembra u Kolašinskim Poljima. Bio je prisustan veliki broj ljudi i državnih činovnika koji su pozivani preko naročitih kurira; računa se da je bilo oko 2000. ljudi. Držani su raspaljivi govori gdje su optuživali Jusufa Mehonjića i Bošnjake iz Šahovića i Vraneša kao njegove jatake i sve prisutne pozivali na osvetu. Naročito je šef finansijske uprave iz Bijelog Polja, Milan Terić, čiji je otac bivši načelnik u Bijelom Polju odgovoran za mnoge zločine za vrijeme svog službovanja u 1920. godini, njegov govor i poziv na pokolj muslimana, imao je veliki odjek kod prisutne mase.
Na dan prije sahrane vlasti su naredile Bošnjacima da sve svoje oružje donesu u srez i predaju, da bi to oružje bilo podijeljeno pravoslavcima. Bjelopoljski okružni načelnik Cemović je pri prolazu kroz Šahoviće na putu za pogreb Boškovića naredio dežurnom žandamerijskom pisaru da mu do njegova povratka sa sahrane dobavi sve viđenije Bošnjake Šahovićkog sreza i okoline. Pisar je uz pomoć žandara prikupio 32 Bošnjaka, pod izgovorom da su im životi ugroženi, doveo ih u zgradu sreza i pritvorio.
Kada se načelnik Cemović vratio sa pogreba i vidio da ima samo 32 taoca razgoropadio se i tražio da mu dovedu još Turaka, pa su se žandari razletjeli i priveli još 20 Bošnjaka. Sve te ljude su pohvatali na prevaru i crnogorsku poštenu riječ, da im se neće ništa loše desiti već da treba da se jave u srez. Žandari su taoce predali osvetničkoj rulji koja ih je na udaljenosti od četvrt kilometra od sreskog načelstva pored šahovićkog mezarja na zvjerski način poklala. Od cijele grupe Bošnjaka dvojica su se otkupila, a jedno dijete od 13 godina spasio je od noža jedan Crnogorac koji je zbog toga zamalo stradao. Po svjedočenju Bahre, ćerke bjelopoljskog muftije Mustafe Salihbegovića koji je bio u komisiji za uviđaj, kaže da je identifikovano 60 poklanih talaca.
U predstavci kralju Aleksandru Karađorđeviću, koju su 21.novembra 1924. god. poslali delegati bošnjačkog stanovništva Šahovića i Pavinog Polja, navodi se da su napad izvršili oko 2000 naoružanih Poljana, Kolašinaca i drugih Crnogoraca, a front se protezao na liniji od 19 kilometara. Hamdi-beg Hasanbegović i Amir Musić pokušali su da o ovom slučaju lično izvijeste kralja u Beogradu ali ih on nije htio primiti, pa su ovu predstavku ostavili kraljevskim službama.
Beogradska Politika br.5947 od 13. novembra 1924. izvještava da se poslije ubistva Boškovića u potjeru protiv razbojnika uzeli učešće seljani iz okoline Bijelog Polja, puna dva dana 10. i 11. novenbra sve je bilo u pripravnosti kao pod komandu. Jer je navodno narodu dojadio Mehonjić koji se zahvaljujući jatacima ovdje odomaćio. Da nije na vrijeme reagovala žandarmerija i vojska posljedice bi bile i veće.
Predsjednik Džamijeta Ferhad-beg Draga je 14. novembra uputio interpelaciju ministru unutrašnjih djela povodom groznih zvjerstava u Sandžaku. Ova interpelacija je objavljena u sarajevskoj Pravdi br. 262 od 18. novembra a tu se između ostalog kaže: Gospodine ministre! Ovaj masakr kao zajedničko djelo mjesnih policijskih vlasti i Vasojevića pada na teret, koliko na druge najpre na policijske vlasti, koje su blagovremeno upoznate i upozorene na opasnost i nisu je htjele sprečiti. Ova okolnost tereti više vlast nego same razbojnike jer do sada nijedan nije pritvoren...
A beogradska Politika br. 5949 od 15. novembra 1924. izvještava ovako: Protest Ferhad-beg Drage Povodom osvete Vasojevića za ubijenog Boška Boškovića, g. Ferhad-beg Draga uputio je jedno protesno pismo ministru unutrašnjih dela g.V. Maksimoviću.
Toliko je Politika našla za shodno da napiše o protestnom pismu muslimanskog glavara Ferhad-bega Drage i zločinu nad više stotina nedužnih ljudi, žena i djece. Više ima poginulih nego što su potrošili slova za ovaj tekst. Sve ukazuje na smišljenu namjeru zataškavanja etničkog čišćenja i za njega niko nikada nije odgovarao.
Način kako je izvršen napad Milovan Đilas, u istoj knjizi opisuje ovako: Odmah nakon Boškovićeva pokopa, Poljani su, a i drugi s njima bez ikakva posebna dogovora, uzeli svoje skrivene puške i krenuli na muslimane. Polovina ih je bila nenaoružana, ali oružje i nije bilo nužno. I muslimani na koje su krenuli bili su nenaoružani, većinom neratoborni s izuzetkom onih koji su živjeli duž granice Tare, a koji su se uglavnom bili povukli u unutrašnjost još 1912. ili nakon 1918. Spontano su se stavili pod komandu bivših penzionisanih oficira koje su na brzinu proglasili vođama.
Pod izgovorom da traže razbojnike i jatake razularena ostrašćena naoružana rulja pošto je završila sa pokoljem u Šehoviću razmilila se po okolnim selima, a zatim po pavinopoljskoj kraju gdje su počinili još veći i svirepiji pokolj.
Ponovo ćemo citirati M.Đilasa: Muslimanskim svještenicima su čupali brade i urezivali im krstove na čelu. U jednom su selu grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili. Poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom. Jedna je grupa napala jedno domaćinstvo na osami . Seljak je upravo derao jagnje. Njega su namjeravali ustrijeliti, kuću mu spaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da o istoj šljivi za pete objese živa seljaka, jedan od njih iskusan mesar je sjekirom rascijepio seljaku ...
U knjizi na srpskom jeziku Besuda zemlja, 2005. izbačeni su ovi djelovi svjedočanstva o morbidnim zločinima koji se nalazi u verziji na engleskom jeziku.
Sumirajući priču o pokolju u Šahovićima M.Đilas zaključuje: Moglo bi se činiti, ako se hladno razmisli, da je na kraju krajeva sve jedno kako su se ljudi ubijali i šta su sa mrtvima radili. Ali nije tako. Baš kao da su s ljudima postupali kao s marvom, da su smišljali načine umorstva, bilo je ono najstrašnije, ono što je bacilo u zasenak sama ubistva, a otkrivalo ubicu do dna mračnu bez dna. U tom kraju sama ubistva i nijesu držana za nešto strašno naviklo se na to.Ali svirepi i nečovječni način na koja su ona izvršena i naslada koju su osjećali oni koju su taj posao obavljali to je izazivalo zgražavanje i osudu čak i kad su muslimani u pitanju...
Odmah nakon ubistva talaca započeo je opšti napad, paljene su kuće, ubijalo staro i mlado, žene i djeca iz majčinog naručja. Broj ljudskih žrtava po pričama ljudi koji su preživjeli te strahote je više od 500 pobijenih (dok po nekim predanjima i historijskim podacima broj je mnogostruko veći), izgorjelih i nestalih. Oni su evidenciju izveli prebrojavanjem njihove rodbine i komšija. Dok su se strahote događale mjesne vlasti nisu ništa preduzimale protiv zločinaca već su u zločinima i sami učestvovali. Jedino je okružni načelnik iz Pljevalja Krečković pritekao u pomoć nedužnom muslimanskom narodu, zaprijetivši da će angažovati vojsku.
Sličan scenario kao u Šahovićima spremao se i za Bijelo Polje. U Bijelo Polje je iz Beograda upućen inspektor Ministarstva unutrašnjih djela izvjesni Predić, koji je sproveo izmišljenu istragu. Privedeno je i zatvoreno 67 najuglednijih Bjelopoljaca Bošnjaka. Prema utvrđenom planu sve pohapšene je trebalo likvidirati a onda nastaviti orgijanje nad nedužnim muslimanskim stanovništvom. Prisebnošću muftije Mustafe Salihbegovića i Huzeir-age Dervovića koji je otišao u Beograd i intervenisao kod Pašića. Pašić sada za razliku od Šahovića kada je prešutno odobrio zločine, javio da se svi zatvorenici puste, čime je izbjegnut pokolj u Bijelom Polju. Huzeir-age Dervović je obećao Pašiću da će svi Bošnjaci iz Bijelog Polja dati svoj glas za njegovu Radikalnu stranku, tako je i bilo.
Bošnjaci koji su preživjeli genocid u Šahovićima i Vranešu nikada se nisu vratili na svoj vatan. Ubrzo je ovaj kraj opustio a zemlju razgrabiše i podijeliše međusobno Crnogorci. Niko nikad nije odgovarao za ovaj genocidni zločin.
Preostalo stanovništvo se iseljavalo ka unutrašnjosti Sandžaka i Bosni. Ima ih po cijelom Sandžaku, višegradskom području i selima u Brčanskom srezu, Gornji Rahić, Maoča, Čelić i Islamovac podno Majevice. Porodice koje su naselile Brčanski srez su: Kalići, Fazlovići, Šahovići, Ljaljevići, Karamehmedovići, Dučevići, Drpljani i Suljevići. Junačko pleme Kalića nije se mogla privići u Gornjem Rahiću pa se je preko 100 kuća iselilo u Tursku uglavnom u Izmir.
Danas se Šahoviće naziva Tomaševo u njemu nema ni jednog Bošnjaka. Sadašnji naseljenici Šahovića kažu, kako često naročito noću ne mogu dobro spavati jer čuju glasove slične učenju ezana. Nek je vječni rahmet svim nevinim bošnjačkim žrtvama genocida u Šahovićima 1924.
Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori je ogorčen ponovljenim napadom na prostorije Islamske zajednice u Tivtu, odnosno kamenovanjem kuće iz koje je u postupku prenošenje inventara, dokumentacije i namještaja u nove prostorije.
Očekujemo brzu i efikasnu reakciju nadležnih državnih organa, prije svega policije i tužilaštva, kao u prethodnom slučaju. Smatramo da je pravovremena odluka Opštine Tivat o dodjeljivanju lokacije za izgradnju vjerskog objekta i groblja, mogla da preduprijedi sve novonastale nemile događaje.
Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori obratio se opštinskim nadležnim službama 02.07. 2007. godine (br.58/2) sa pisanim zahtjevom za dodjelu lokacije za objekat koji bi služio za administraciju i vjerske obrede, kao i dodjelu parcele za groblje. Nažalost, do dana današnjeg, odnosno za blizu četiri godine, nismo dobili nikakav odgovor, od strane Predsjednika ili njegovih službi, što demantuje njegovu izjavu datu medijima.
Raduje nas informacija za koju smo saznali iz štampe da je pismena primjedba Islamske zajednice „na Nacrt prostornog plana" prihvaćena i uvrštena u prijedlog istog, te da se čeka detaljni plan.
Pozivamo Opštinu Tivat da se ozbiljnije nego dosada pozabavi potrebama svojih građana islamske vjere, a ne da ocjenjuje vrijednost izjava reisa Islamske zajednice, jer to nije u opisu posla ni Predsjednika ni njegovih službi, navodi se u saopćenju za javnost Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori.
Centar za humanitarni rad „Hajrat" najoštrije osuđuje skrnavljenje objekta Vakufske kuhinje za siromašne u Prijepolju čime su poslate poruke šovinističke sadržine prema Bošnjacima Prijepolja i Sandžaka. U noći nakon otvaranja spomenute kuhinje, 05. 11. 2010. god. na 06. 11. 2010. god. nepoznati počinioci su grafitima šovinističkog sadržaja oskrnavili objekat Vakufske kuhinje.
U Karađoz-begovoj džamiji će 25. oktobra 2010. godine poslije jacije - namaza početi ciklus predavanja pod nazivom „Duhovna obnova ponedjeljkom".
Predavanja će biti iz oblasti temeljnih islamskih disciplina: Tefsira i hadisa. Predavanja će prema rasporedu Medžlisa IZ-e Mostar držati mladi visokoobrazovani predavači - profesori islamskih nauka iz Mostara.
Organizator tribine je Info servis Medžlisa, koji u okviru svog programa rada s mladima, ovim projektom posebno očekuje dobar odziv mlađih džematlija.
Krajem ramazana 2010. godine, Krišćanska vjerska zajednica Heartsong, u malom grada Cordova u američkoj saveznoj državi Tenesi (Tennessee), je pozvala svoje muslimanske susjede na večeru. Gosti su donijeli cvijeće u znak zahvalnosti za svoje domaćine. Suze radosnice su obilno tekle na obje strane; i kod domaćina i kod gostiju.
U danima Kurban bajrama koji nam uskoro dolazi, pored brojnih radosti, tradicionalnih zijareta i lijepih običaja, muslimani imaju i dužnosti - vadžibe: klanje kurbana, učenje tekbira, klanjanje bajram-namaza i obavljanje hadždža. O hadždžu - petom islamskom šartu, obavezi muslimana jednom u životu već je pisano.
