Mustafa ef. Spahić: Post je kvalitet Bajrama
O Bajramu, muslimanima, Rijasetu, Bošnjacima, onima koji ih svađaju, politici i vjeri, prof. Mustafa ef. Spahić govorio je u svom intervju za dnevne novine Oslobođenje. Sa prof. Mustafom Spahićem razgovarala je urednica ovih sarajevskih dnevnih novina Vildana Selimbegović.
• U kakvom raspoloženju Bošnjaci dočekuju ovaj Bajram?
- Može se govoriti o Bajramu u ovoj, 2010. odnosno 1431. hidžretskoj godini. Ramazanski bajram se na arapskom imenuje eid ul fitr, a Kurbanski eidul-adha; riječ eid u svom najdubljem korijenu znači povratak iskonu, izvoru, stvoritelju, gospodaru, kreatoru svjetova. Govorimo, dakle o vraćanju izvoru života, istine, zakona i povratku samom kreatoru. To je i najosnovnije značenje bajrama, oba bajrama, kao mubarek-dana i mubarek-noći. Kad je riječ o vremenu i prostoru, Evropa je preko Kanta dokučila da su jedina dva zora, dva svjedoka bilo koje spoznaje vrijeme i prostor. To su dva nepotkupljiva svjedoka. Stari naš svijet, koji nije znao za Kanta, govorio je ovako: vrijeme je najbolji kantar.
Četiri vrste postača
Svijest o vremenu dobija se preko blagdana i preko obreda, a o prostoru preko svetih, časnih mjesta i preko hramova. Platon kaže da je hram ispisana knjiga u kamenu, neprestano čovjeka priziva u sjećanju i čuva ljude u njihovom identitetu, uči ih da u odnosu na druge jesu različiti, da su slični, ali ni u čemu suprotni, da su pred Bogom ravnopravni, a unutar ljudske vrste priziva ih na priznanje, na toleranciju i pomaganje. Istinske svijesti o vremenu i prostoru nema bez blagdana, obreda i hramova i u tom smislu je Ramazanski bajram pečat - on dođe po okončanju ramazanskog posta.
Bošnjaci Bajram dočekuju onako kako su proživjeti ramazan, kako smo i čime postili.
Imam Ghazali kaže da imaju četiri vrste postača: oni koji poste fizički, mehanički, od jela, pića i strasti, druga vrsta su oni koji osim fizički, poste i tako da ne ogovaraju, ne lažu, ne prenose tuđe riječi i nisu šejtanski poštari, poste od strasti i lažne zakletve; treća vrsta postača - i to je onaj hal, ono stanje u kome dočekujemo Bajram - to su oni koji poste u neprestanoj nadi i neprestanom strahu od Božije kazne. To su oni koji ne mogu izgubiti viziju i motivaciju života, jer kad se sva filozofija 20. stoljeća izlista, to je filozofija straha, beznađa, apsurda, neizvjesnosti i nesigurnosti. Ja bih sad poželio da se ljudi tuku - znam ljude koji su se 20 godina tukli po teferičima, ali nikad jedni druge nisu ubijali. Sada se više ljudi ne biju, već se ubijaju i to bez razloga i bez svađe. Četvrti post je post Božijih poslanika, koji su svoj vanjski život halalili na Božijem putu.
Post je kvalitet Bajrama, ili ako hoćete da opet posegnem za citatom - post je uzvišenje duše i vježba za ojačavanje tijela, a istovremeno podstakač činjenju. Post utiče direktno na karakter ljudi, skromnost, skrušenost, dostojanstvo. Veliki islamski reformator Muhamed Iqbal kaže da post kod postača stvara osjećaj stalnog Božijeg nadzora i tako povećava njegov stid Ovaj osjećaj Božije prisutnosti najveća je garancija očuvanja duše od griješenja prema Božijem putu i sred na ahiretu Post u ljudima razvija svijest i samosvijest i disciplinu, razvija povjerenje. Na nedostatak povjerenja među ljudima obavještajne su službe u 20. vijeku potrošile više para nego što se potrošilo za izgradnju hramova otkako je Bog stvorio svijet.
• Ipak se upravo sada najsustavnije radi na svađanju Bošnjaka?
- Dakle, ja bih opet citirao: U ljudima ima vjere, ali nema uvjerenja, nema osvjedočenja. Kad sam u komunizmu u gimnaziju išao i čitav mjesec postio samo iftareći hljeb udrobljen u grah, kad sam u vojsci ramazan postio, ja sam opet čitav ramazan postio svim svojim bićem, svojim određenjem. Sada govorimo kako u ljudima ima sve više manifestacija vjere. Imamo magistre, doktore, akademike islamskih nauka, ali ima jedna izreka na arapskom jeziku davno izrečena: Kako se El Azhar podoktorio, tako je islam oslabio. Jedna je stvar govoriti o vjeri, a druga je stvar govoriti vjeru. Kad se vjera vjerom govori, onda je vjera uvjerenje, osvjedočenje. Vjera kao Božija milost, kao Božija uputa je nezloupotrebljiva. Zloupotrebljava se ljudski pristup vjerskim znamenjima, vjerskim istinama. U čemu je zloupotreba? Da ja kad govorim o vjeri ili kad citiram ajet Poslanikov, da pomislim da je to moje. Nije. Žica kroz koju ide struja nije struja, nego je Božijim određenjem omogućeno da kroz žicu prolazi struja. Sejtan je najopasniji, ne obraća se prosječnim, šejtan hvata vrhove. Šta hoću reći? Oni koji u ime vjere govore jedno, a rade drugo, oni su na ovom svijetu svijeća koja drugim svijetli, samu sebe sagorijeva i uništava. Božije obraćanje ljudima u islamu preko njegovih znamenja je izravno, nije ni institucionalno, a nije ni personalno, preko drugih ljudi. Nema ljudske vrste iza koje Bog stoji da je sačuvana od grijeha osim Poslanika i vjerovjesnika.
Relativizacija
• Tim prije je iznenađujući angažman Rijaseta IZBiH, odnosno reisa Cerića, koji autoritet Zajednice zalaže iza političke promocije vlasnika jedne partije i novine na čijim se stranicama, prije desetak dana, ukazao vrlo ružan pamflet o akademiku Rešidu Hafizoviću. Po svemu sudeći, zasmetao je njegov Intervju u Oslobođenju u kome je, kao i obično, otvoreno govorio o vehabijama. O kakvim je metodama obračuna sa najznačajnijim Islamskim znanstvenicima ove zemlje uopće riječ?
Rešid Hafizović i Enes Karić su mladi od mene. Ja imam predrasudu da žensko ili mlađi od mene ne mogu biti pametniji od mene: računam, lakše mi je kad priznam. Rešid Hafizović jeste mlađi od mene, on je akademik, redovni profesor Fakulteta islamskih nauka koji s francuskog, engleskog, arapskog prevodi i na njima piše kao na bosanskom jeziku. Rešid Hafizović je "maksuzija" da živi bilo gdje - u Americi, Engleskoj, svejedno, kao i Enes Karić. Mi smo Bošnjaci usmena predaja, u medresi je prvi udžbenik na latinici objavljen 1930. godine, a Rešid već ima 30-ak knjiga. Ja sam samo jedan tekst u Avazu pročitao, ovaj gdje se spominje fra Rešid i posve je jasno da nije uopće u pitanju samo Rešid već odnos prema ljudima i prema vrijednostima. To me podsjetilo na jedan detalj: kažu, kad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost i nakon toga prošao čaršijom, neko mu je dobacio - književnice, pročita li se šta, napiše li se šta? Riječ je dakle o relativizaciji i banalizaciji svega.
• Niste dakle pročitali tekst o Hilmi Neimarliji?
- Nisam, čuo sam. U tom Avazu ima momaka koji su bili učenici kod mene u medresi, a studenti kod Rešida i danas tako pišu i zato hoću prenijeti jednu kur'ansku poruku: Ibrahimovu vjeru nikad neće slijediti oni koji ne drže do sebe, oni koji nisu u sebi, a biti u sebi, jeste biti u vjeri i moralu. No, jedan detalj ne da mira: rekli su mi, jer ja tehniku ne pratim, da je taj tekst istovremeno objavljen i na portalu Avaza i Rijaseta.
• Pretpostavljam da ima razloga: radi ne zaista o kontinuiranim atacima kako na profesora Hafizovića, tako i na profesora Neimarliju, Adnana Silajdžića, Enesa Karića, Vas...
- Ne mogu zamisliti na svijetu čovjeka koji može biti neprijatelj Rešidu Hafizoviću. Evo, izbori su, na stotine je slika i stranaka, ali ima li političkog teoretičara koji će za četiri godine, kada budu novi izbori, znati face s ovih slika? Neće, znat će samo one koji su već potvrđeni i koje je svijet upamtio i za koje se zna i izvan BIH - za Dodika po ispadima, za Hansa, koji je bio ministar vanjskih poslova BiH još 1992, ali stotine ostalih prekrit će prašina. Svaka partija misli da je u pravu, a postaje totalitarna kad pomisli da je jedino ona u pravu. Rešid Hafizović je redovni profesor FIN-a i ako je on fra Rešid, kome treba FIN? Rešid predaje akaid i ovo je već pitanje svijesti zajednice i pitanje samosvijesti, ali i savjesti svakog od nas. Rešid predaje predmet koji uz Božiju milost i pomoć ljudima olakšava put do Boga. Ne može se tako tretirati Rešid Hartzović da se ne dovodi u pitanje autoritet i misija IZBiH i Rijaseta. s reisom na čelu, koji predstavlja IZBiH.
• Zašto onda Rijaset saučestvuje u tome?
- Ja to ne bih sveo na Rijaset način, sadržaj i praksa rada Rijaseta promicana je kroz prvog čovjeka. Mustafa Cerić i ja smo bili generacija u Medresi, ali nažalost, moram to kazati, ovo što se radi, na kraju će se njemu sručiti na glavu. Način rada je posesivno personaliziran i zaista ne mogu shvatiti da čovjek koji ima iskustvo BiH i bivše SFRJ, iskustvo IZBiH, Gazijine medrese, studiranja na El-Azharu. nastalom 970 godine, iskustvo Čikaga i doktora pred jednim od 10 najvećim alima u islamskom svijetu u 20 stoljeću, ponaša se na ovakav način. Ima još tih tekstova, tiču se i mene, izlaze u Preporodu i ovoj dnevno-političkoj novini, ali me ne dotiču: mene dotiče samo činjenica da je tekst prenesen na stranici Rijaseta je u to stav Rijaseta? Da su članovi Rijaseta ljudi koji nose svoju glavu na ramenu i svoj karakter u dušama, oni bi zatražili hitnu sjednicu. To je suština.
Tradicija i zajedništvo
• Znate da će reakcija izostati: imate li objašnjenje zašto se to dešava?
- Imam Gazhali nabraja sedam bolesti duše i srca: oholost, zavidnost - lakše je lajat i pljuvat po Rešidu nego engleski, francuski i arapski naučiti, zatim sebičnost, častoljubivost, narcisoidnost, smutnju, gibet. Gibet je ogovaranje, nije laganje, to je nemanje snage da se čovjeku u oči kaže. To je najveći problem i na kraju: spletka i neutemeljeno sumnjičenje. Te stvari, nažalost, nemaju roka. Svemir nema granice, ljudske gluposti i budalaštine nemaju granice, ali neznanje seljaka je plemenito za razliku od složenog neznanja. Imate umišljenih tukaca, intelektukaca koji misle da znaju ono što ne znaju, a sada se hiljadama serijskih lažnih diploma pokriva neznanje. Šta je Bajram, šta je post, šta je namaz? Kad svaki od nas pred Boga stane i prizna da nas je Allah stvorio ravnopravne, različite, da zavist jede dobra djela. Moramo cijeniti iskonsko znanje. Sulejmanu alejhiselamu Dragi Bog je ponudio tri mogućnosti - imetak vlast, i znanje. Sulejman odabire znanje i preko znanja je došao i do vlasti i do imetka.
• Je li to Vaša bajramska poruka?
- Šta hoću kazati Bošnjacima? Bilo koju slabost treba prvo u sebi pogledali i priznati i koliko smo prema sebi kritični i samokritični, biti i prema drugima. Drugo: najveće blagodati koje slijede iz vjere su povjerenje medu ljudima, stid iskrenost, saradnja, solidarnost, uvažavanje i pomaganje ljudi. Pogledajte: SAD određuju politiku najmanje pola svijeta, pa na kraju imaju dva kandidata za predsjednika, a Bošnjaci - nema nas ni tri miliona, ali imamo devet kandidata za samo jednu trećinu vlasti u tom Predsjedništvu. To je svjedočanstvo neiživljenosti i velika opasnost za zajedništvo i solidarnost medu narodom koja se potkopava. Ništa naše povjerenje, tradiciju i zajedništvo ne smije dovesti u pitanje. Moramo uvažavati vrijednosti, dokazane znanstvene autoritete, vjerski osvjedočene ljude. Samo da znate u kakvim uvjetima rade imami po RS-u, ali šute, trpe i rade. Ne smijemo pasti u zamku da tuđe slabosti u svoje vrline pretačemo. Ne mogu ja biti dobar zato stoje neko loš. Obišao sam tokom ramazana puno našeg svijeta: islam nikada neće biti umotavanje, bilo muška bilo ženska, da ga se ne može raspozna-ti, kao što islam nije ni totalno razgolićavanje. Bilo koja krajnost muslimana je za nas kraj. Tragična je opasnost što političari političkim interesima pristupaju kao vjerskim dogmama, a oficijelni vjerski autoriteti vjerskim dogmama i načelima pristupaju kao prema relativnim političkim kategorijama. Ja bih, ako mogu, da Oslobođenju čestitam 67 godina, a svim muslimanima -Bajram Šerif Mubarek Olsun.
Prekinuta tradicija
- Ima jedna strašna zamka: mi javne funkcije koristimo i zloupotrebljavamo u lične svrhe i to često prizemne. Islamska zajednica mora autoritet, vjerodostojnost i neupitnost svoje misije javno potvrđivati jer to je jedini kapital i ovog i onog svijeta. Zato nikada neću shvatiti da neko - bilo ko, reisu-l-ulema Cerić ili generalni sekretar Rijaseta Muhamed Salkić - jednim potezom, jednom nepromišljenošću, kao društvo jednog ili dva lica, pred ramazan odluče da se u Gazi Husrev-begovoj medresi nakon pola stoljeća neće organizirati iftar. Mi smo u komunizmu, odmah po padu Rankovića, u Gazijinoj medresi organizirali iftare za omladinu i studente koji hoće i žele postiti. 50 godina ta akcija traje i ove godine stoji plakat: nema iftara u Gazi Husrev-begovoj medresi. Sve je preneseno kod tete Zilhe. Kod tete Zilhe je socijala, ovo su iftari i sehuri za postače. Znate šta je ravno ili još možda ispod toga? Što direkcija Gazi Husrev-begove medrese na to uspravno, ustrajno i ponosno šuti.
(Oslobođenje, 08.09.2010. godine)