BOŠNJACI I OSTALI MANJINSKI NARODI I NEZAVISNOST KOSOVA: OPREDJELJENJE BEZ ALTERNATIVE
Međutim, implementacija ovih
zacrtanih prava je praćena brojnim problemima i zastojima, objektivne ali i, u
mnogome, subjektivne prirode, tako da se ona uglavnom svode na manjinsku
političku prezentaciju, personifikovanu najviše kroz rezervisana poslanička
mjesta u Parlamentu Kosova i predstvnike u nekim kosovskim općinama.
Primjera radi, iako su svjesni bošnjački aktivisti oko prizrenske revije
na bosankom jeziku "Selam" neposredno poslije rata kod UNMIK-a i Privremene
vlade Kosova obezbijedili pravo na školovanje na bosanskom jeziku i udžbenike
za te namjene iz Bosne i Hercegovine, danas, osam godina poslije, bošnjačka
djeca u školama u najvećem još koriste te stare knjige (pogotovo one iz
nacionalne grupe predmeta: bosanskog jezika, historije, muzičkog i likovnog). Po svoj prilici, nedostaje volja nadležnih organa i predstavnika
Bošnjaka u institucijama sistema da se ovaj problem riješi na racionalan nacin,
a to znači - osloncem na matične države manjinskih naroda sa Kosova, u slučaju
Bošnjaka na BiH.
Urušavanje nastave na bosanskom jeziku?
Ovakav odnos prema ovom krucijalnom
pitanju, u posljednje vrijeme među Bošnjacima Kosova sve više izaziva
podozrenja i sumnje u mogućnost održanja ovog projekta u obrazovanju, od kojeg
usko zavisi i daljnja bošnjačka afiramacija, ali u krajnjoj liniji i opstanak
ove zajednice na Kosovu, kao nacionalnog kolektiviteta. Umjesto da se kvalitet nastave na bosanskom
jeziku ako ništa drugo izjednači sa onom na albanskom, stiče se dojam, sudeći i
na osnovu diskusija i zaključaka sa nekoliko sesija bošnjačkih NVO-a, da se
namjernim nehatom stvaraju uslovi da se nastava na bosanskom jeziku sama od
sebe uruši. A to što ovakvom razvoju (ne)svjesno pridonose i neki
Bošnjaci koji rade u obrazovanju ili u organima vlasti, samo dodatno govori o
tome koliko su štete svome narodu spremni nanijeti karijeristi iz njegovih
redova. A "snishodljivost" nekih među njima, poljedica i hipoteke koju vuku kao
simpatizeri režima (čitaj, tada zaposleni i politički eksponirani) koji je
otišao sa Kosova 1999., pa se samim tim nameću kao "idealni" saradnici pojedincima
u novoj vlasti, a u slučaju potrebe i pogodan predmet manipulacije. Krajni ceh
plaćaju pripadnici njihovog naroda, kao što su ga, uostalom, trebali platiti i
za vrijeme zločinačkog Miloševićevog režima. Bilo je i pokušaja (makar i između
redova) prebacivanja odgovornosti ovih i nekih drugih pojedinaca na cijeli
bošnjački narod poslije rata na Kosovu, od strane nekih ljudi iz nove kosovske
političke nomenklature.
Ako dođe do urušavanja nastave na
bosankom jeziku, onda će se kao rješenje nametnuti uvođenje nastave na
albanskom jeziku u sredinama gdje žive Bošnjaci, tim prije što je novi kosovski
školski plan i program jedinstven i što su svi udžbenici - sem onih iz
nacionalne grupe predmeta, koji ionako nedostaju - planirani za prevođenje sa albanskog
jezika na bosanski. Koje će sve potrese i posljedice izazvati ovakav mogući
scenario nije teško pretpostaviti, a najvidljivija će biti vjerovatno daljnje
iseljavanje bošnjačkog življa sa Kosova.
Realnost, ali i historijski kontekst
Što se tiče pitanja najavljenog
proglašenja nezavisnosti Kosova, pošto su i aktuelni pregovori, odnosno njihovo
četvoromjesečno produženje pod nadzorom "trojke", propali, nema sumnje da će
stari//novi predstavnici Bošnjaka, kao i Turaka i Roma u Parlamentu Kosova podržati
takvu odluku. Svi parametri, naime, govore u prilog ovoj tvrdnji. Jedan
od njih je fakat što su na kraju posredovanja Martija Ahtisarija, u Parlamentu
Kosova svi predstavnici manjina (sem dr. Numana Balića, ali ne iz antikosovskih
pobuda), glasali zajedno sa albanskim zastupnicima za usvajanje plana. Drugi
bitan pokazatelj je da, pored spomenutog stava oficijelnih političkih
predstavnika, do sada nije javno zabilježeno drugačije mišljenje niti u
nevladinom sektoru kao ni na intelektualnom nivou u redovima manjinskih
zajednica.
Naravno da je realnost kosovske
situacije poslije rata ovdje odlučujući faktor za nepostojanje alternativnog
mišljenja ovih manjina po pitanju statusa Kosova. Ovo opredjeljenje bez
alternative, svakako treba posmatrati i u širem kontekstu. Pritom, na prvom
mjestu treba uvijek uzeti u obzir želju pripadnika ovih manjinskih naroda da i
dalje ostanu da žive na svojim vjekovnim ognjištima. Drugu važnu ulogu igra
stepen zagarantovanih manjinskih prava (i njihovo kakvo-takvo implementiranje
poslije rata), kao i prisustvo, odnosno garancija međunarodne zajednice za
proces demokratizacije Kosova. U ovom kontekstu važno je napomjenuti da je
posljednjih godina evidentno da je u svijesti političke elite na Kosovu i
najširih slojeva albanskog naroda prodrlo saznanje da egzistencija ovih
manjinskih naroda niukom slučaju ne ugrožava albanske nacionalne interese, već
naprotiv - da može samo da im koristi. Ne treba zanemariti ni historijski
kontekst, odnosno viševjekovne odnose i bliskost ovih manjinskih zajednica,
prije svih Bošnjaka i Turaka sa Albancima (ali, zašto ne i Roma, koji u mnogome
koriste albanski jezik kao svoj govorni), te njihovu zajedničku pripadnost
istoj vjerskoj - islamskoj - tradiciji. Dok, s druge strane, gledano kroz blizu
i daljnju historiju, nerijetko neprijateljstvo Bošnjaka i Turaka sa
nacionalističko-državnim projektima srbijanskih režima, čije su posljedice bile
pogubne za ove narode na Balkanu, pogotovo za bošnjački.
U ovom pravcu, postavlja se i
pitanje koliko je zapravo bilo iskreno zalaganje srbijanskih predstavnika svih
ovih godina oko zaštite prava "nesrpskih i nealbanskih manjina", koju su često
kao frazu ponavljali prilikom isticanja "kršenja prava Srba i drugih nealbanaca
na Kosovu"? Na stranu to što su sveprisutne tvrdnje (i od brojne inteligencije
i nekih političara iz srpskog naroda) da su i sami Srbi na Kosovu
instrumentalizovani od strane srbijanske vlade za njene (državne) ciljeve.
Takvi se glasovi, iako ređe, mogu čuti i od samih pripadnika kosovske srpske
populacije.
Kao zaseban primjer neiskrenosti politike vlade iz Beograda prema manjinama na
Kosovu, može se navesti slučaj sa završnih pregovora oko plana Martija
Ahtisarija. Tom prilikom, po kazivanju manjinskih predstavnika na tim sesijama,
delegacija Beograda je izrazila protivljenje što su bosanski i turski jezik
predviđeni za službenu upotrebu u onim kosovskim općinama gdje žive pripadnici
ovih manjinskih naroda!
A šta tek reći za nastavak
manipulacije od strane srbijanske vlade sa pripadnicima bošnjačkog naroda u
Gori, koje je režim Miloševića, bez obzira na njihovo nacionalno opredjeljenje
na popisima stanovništva, proglasio za Gorance. Ova manipulacija se i dalje
finasijski podupire od strane srbijanske vlasti. Paradigma te manipulacije je
urušavanje nastave na bosanskom jeziku i vraćanje one na srpskom u goranskim
selima općine Dragaš, koje je izvedeno uz debelu materijalnu potporu Beograda.
Sve ove akcije, rađene su uz "posmatračku" ulogu kako aktuene kosovske vlasti
tako i bošnjačkih predstavnika iz Gore, koje imaju za posljedicu podjelu
Bošnjaka u Gori, blokadu pozitivnih procesa među tamošnjim stanovništvom, ali i
među kosovskim Bošnjacima čiji je broj ionako dobrano smanjen iseljavenjem uoči
i neposredno poslije rata na Kosovu.
Neizvjesnot, koja traje godinama - neprijatelj svih na Kosovu
Ovi pobrojani i
svi ostali kolektivni problemi Bošnjaka i drugih manjina, kao i samo pitanje
njihove budućnosti na Kosovu, svakako su vezani sa njegovim budućim statusom.
U vezi sa konačnim rješenjem, ovim manjinskim narodima je odgovaralo usvajanje
plana Martija Ahtisarija, i pored toga što su u njemu zabilježeni poprilični
nedostaci po pitanjima konkretizacije predviđenih manjinskih prava, koja su,
ipak, u završnoj verziji bila nešto decidnije izražena, konkretno oko
(ograničene) upotrebe bosanskog i turskog jezika.
Primjena tog plana je bila bitna
zato što je, pored ostalog, prijedlog Ahtisarija, otvarao mogućnost nadgradnje
prava manjina, ali i superviziju međunarodne zajednice u sprovođenju zacratanih
rješenja od strane kosovskih organa.
Kako sada stvari stoje, doći će do
proglašenja nezavisnosti Kosova i nove političko-pravne situacije, a možda i
krize. Samim tim otvaraju se i nova pitanja, a sa njima i novi strahovi,
ali i nade takozvanih nealbanskih i nesrpskih zajednica na Kosovu. I pored ovih
pomješanih osjećanja, da ponovimo, niko ni sa oficijelnog, a po svoj prilici
niti od običnog svijeta među manjinskim narodima, sudeći po širokom
raspoloženju u svakodnevnim kontaktima, ne osporava pravo devedeset procentnog
albanskog stanovništva na Kosovu da konačno ostvari svoj stroljetni san o
nezavisnosti.
U svakom slučaju, neosporno je da se
neizvjesnost koja traje godinama negativno odražava na sve stanovnike Kosova.
I, ako ima nešto što ih sve zajedno ujedinjuje - to je želja da konačno znaju
status Kosova i sa njime svoj položaj u njemu, da bi napokon mogli da se okrenu
i drugim egzistencijalnim životnim pitanjima i budućnosti koja bi trebala svima
na Kosovu da bude naklonjenija u odnosu na zbivanja u proteklim decenijama.
(Ćerim BAJRAMI, autor je publicista iz Prizrena i predsjednik Kulturno-informativnog udruženja Bošnajka Kosova "Selam")