VEĆ VIĐENI SCENARIJ URUŠAVANJA KREDIBILITETA I SAMOSTALNOSTI ISLAMSKE ZAJEDNICE U SRBIJI

Zavadi, pa vladaj

     Srbijanski državni i bezbjedonosni aparat ima bogato iskustvo uplitanja u rad Islamske zajednice i njenih funkcionera, zastrašivanja njenih službenika, rada na vrbovanju imama i ubacivanju svojih agenata u njene strukture. No, čini se, da je posljednjih mjeseci srbijanska vlast otvoreno i odlučno krenula svim sredstvima da posije sjeme mržnje, razdora i dugoročne netrpeljivosti među muslimanima Srbije i da potom, likujući, kaže kako se muslimani sami između sebe svađaju, kako je to necivilizirana skupina koja se ne uklapa u savremene zapadne trendove, zapravo da se oni potpuno uklapaju u dominirajuće predstave o "islamskim teroristima i napadačima samoubicama". Isto tako, srbijanska politička i nacionalistička struktura će moći kazati, nastranu to što su evropski muslimani, oni su isti kao i "oni drugi", jer svi muslimani, gdje god živjeli su isti, skloni su nasilju i terorizmu. A srbijanska vlast, dakako, "kao demokratska", naglašavat će, uplašenim zapadnim diplomatama, da ulaže "sve napore da uspostavi red i razvadi zavađene strane". Doduše, treba priznati da su u takvim političkim i medijskim manipulacijama srbijanski politički, nacionalistički i dijelom pojedini akademski krugovi dokazali svoje sposobnosti. Zar nije Milošević ubjeđivao cijeli svijet u svoju demokratičnost i miroljubivost i da srbijanska vojska i policija nije prelazila granice Srbije? Čak ni do Srebrenice?

     Također, svojedobno je srbijanski Miloševićev režim na Kosovu imao svoje političare, sejde bajramoviće, "revolucijama naroda" je smjenjivao legitimne predstavnike i inaugirirao režimu odane podanike. Scenarij u Sandžaku je sličan, ali vjerovatno i kompleksniji, jer su, valjda, srbijanski stratezi izvukli pouke iz prijašnjih neuspjeha. Međutim, razlika bi mogla biti u tome što, u ovom slučaju, umjesto političara sejdi bajramovića, sada traže i vjerovatnno nalaze svoje sejde bajramoviće unutar Islamske zajednice, nažalost među pojedinim imamima. Valjda ti i takvi potencijalni kandidati, nesvjesni namijenjene im uloge, zaboravljaju po čemu u kolektivnom pamćenju ostaju označeni petokolonaši i šta simboliziraju.

     U ovakvim prilikama pozivanje na vjeru je krajnje degutantno, jer takvo ponašanje i svijest, ama baš ništa nema s vjerom, osim da im posluži kao paravan, ljuštura u kojoj predano služe svojim naredbodavcima i svojim pohlepnim interesima.

Provocira li se u Sandžaku novo Kosovo

     Opravdano se zapitati da li Srbija u Sandžaku provocira Kosovo iz ranih '80. godina prošlog stoljeća? U situaciji kada još uvijek nastoji na međunarodnom planu ubijediti ključne faktore da ostane Kosovo u njenom teritorijalnom okviru, srbijanska vlast je u Sandžaku isprovocirala i pravi još jedno veliko krizno žarište.

     Ovakav odnos Beograda traži da se zapitamo šta će čekati Islamsku zajednicu i muslimane u Sandžaku kada Srbija sredi svoje unutarnje prilike, kada se stabilizira, ojača i kada se mogne svom silinom obrušiti i sve svoje potencijale usmjeriti na rješavanje "pitanja nacionalnih manjina". Historija Bošnjaka Balkana pokazuje i neumoljivo ih uči da "kada Srbija rješava nacionalna i pitanja manjina, posebno Bošnjaka" onda potocima krv lije, dakako bošnjačka, a ni genocid joj nije stran.

  
Udar na posljednje utočište i nadu muslimana

     Udarom na Islamsku zajednicu, srbijanska vlast je udarila na najsuptilnija i najintimnija osjećanja svojih muslimana, ako ih uopće doživljava kao svoje, udarila je u samu bit njihovog ponosa i dostojanstva. Ovim se Bošnjacima i muslimanima u Srbiji želi oduzeti i posljednje utočište i neotuđivo pravo da, shodno svojoj tradiciji i vjerskim principima, sami i slobodno uređuju svoje vjerske poslove. Ovim se ubija i posljednja nada u ravnopravan i slobodan život muslimana u Srbiji. Ako nemaju političke moći, ako nemaju ekonomske moći, ako je njihov kulturni identitet pod stalnim udarom i erozijom, ako im država nametne svoju Islamsku zajednicu, postavi sebi odane i režimu odgovorne funkcionere, fizički opstanak i vjera u bolju budućnost bošnjačkog naroda i muslimana u Srbiji je nemoguća. Možda je to i cilj?

     S kojim, onda, pravom Srbija može pružiti Albancima garancije vezano za njihovo pridobijanje da ostanu u Srbiji, da im se neće miješati u sve i svašta, naravno, čim bude dovoljna jaka i bude smjela, kada tako drsko uzima neotuđivo pravo na vjersku slobodu Bošnjaka, svojih lojalnih i autohtonih građana?

Za Srbe jedna prava, a za Bošnjake druga

     S druge strane, vlast u Beogradu po ko zna koji put, javno i otvoreno, primjenjuje politiku duplih standarda. Jedni standardi važe za Srpsku pravoslavnu crkvu, a jedni za Islamsku zajednicu. Dok Beograd svim sredstvima brani pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da okuplja i ujedinjuje sav pravoslavni svijet na Balkanu i šire i žestoko se suprotstavlja autokefalnosti Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve, a ne daj Bože, eventualno Bosanske, Hrvatske, Slovenske ..., istovremeno sve čini da prekine i onemogući želje, interese i legitimna prava Bošnjaka kada su u pitanju njihove duhovne veze i potrebe prema Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Orvelovski kazano, u Srbiji su svi jednaki, samo su Srbi jednakiji, s tim da su ovi prvi drski i nezahvalni na toj jednakosti, pa čak oni ni tu blagodat, koja im je "velikodušno" data, ne zaslužuju, jer se bune i još više traže.     

     "Rat svim sredstvima za Islamsku zajednicu" u Srbiji govori i u prilog onim razmišljanjima koja u sadašnjoj grčevitoj borbi Islamske zajednice u Srbiji, predvođene muftijom sandžačkim Muamer ef. Zukorlićem, vide sudbinu koja je bila namijenjena Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i muslimanima ovih prostora da su ostali u bivšoj Jugoslaviji.

     Namjerno u ovom osvrtu ne spominjemo pitanje legitimiteta, šerijatskog utemeljenja imenovanja vjerskih autoriteta, jer ovo nije šerijatska rasprava, nego politička igra koja nanosi nesagledive štete svim muslimanima na ovim prostorima, pa i šire.

Ekrem Tucaković