Kao da oživljavaju neka nesretna razdoblja iz muslimanske povijesti

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u ramazanskom intervjuu za Novinsku agenciju FENA govori o poimanju i preplitanju dobra i zla kroz svakodnevni život, energiji koja u nevoljama pokreće ljudsku dobrotu, o dubokoj političkoj, ekonomskoj i duhovnoj podijeljenosti muslimana u svijetu, identitetu muslimana u Evropi te razlikovanju iskrenog služenja ljudima u punini vlastite vjere od ostvarenja lične ambicije skrivene u vjerskoj retorici i kvazireligijskim interesima.

Nedavno ste rekli, prilikom polaganja temeljca za obnovu Aladža džamije u Foči, da sve u našem životu ima dublje značenje nego što smo mi u stanju da to u prvi mah pojmimo. Referirali ste se na rušenje i obnovu džamije, na poplave koje su ujedinile ljude u nevolji. Molim Vas da objasnite to dublje značenje, ono što ne možemo u prvi mah pojmiti (Kur'an kaže "da mi ne znamo zašto je nešto za nas dobro i zašto je opet loše")?

Iz vlastitog iskustva znamo da suština mnogih stvari i pojava nije onakva kakva nam se, naizgled, čini, kakva nam se doima i pokazuju u svojoj pojavnosti. Allah dž. š. je slao svoje objave i poslanike da ljude pouče bitnim stvarima za njihov sretan život i principima vrednovanja i razumijevanja svijeta i života.

Također, nalazimo da su islamski velikani molili Allaha dž š. da im podari sposobnost razumijevanja i viđenja stvari i pojava onakvim kakve one, u svojoj suštini, jesu.

S druge strane, mi znamo da postoji dobro i zlo, da se međusobno prepliću, a Kur'an nas uči da dobro i zlo nisu isto i da čovjek treba uvijek izabrati stranu dobra, biti promicatelj dobra a brana svakom zlu. Upravo zato što često ne može sagledavati stvari u njihovoj cjelovitosti i konačnosti, čovjek nije u mogućnosti uvijek vidjeti u čemu je stvarno dobro a u čemu stvarno zlo po njega. Štaviše, nekad svjedočimo svojevrsnoj paradoksalnosti da zlo koje se pojavi pokrene dobrotu u ljudima, u njima potakne volju i odlučnost kako bi se zlo neutraliziralo i iskorijenilo, odnosno potakne solidarnost i suosjećanje sa ljudima koji trpe posljedice zla. Kada se zlo pojavi i širi ono se mora pobijediti i zaustaviti udruživanjem dobrih ljudi, staviti pod efikasnu kontrolu aktiviranjem potencijala dobrote među ljudima.

Siguran sam da ona volja i spremnost, koju sam vidio u Foči da se obnovi Aladža džamija kao i solidarnost sa ljudima u poplavljenim područjima, mogu pokrenuti širu energiju pozitivnih tendencija u našem društvu. Ako bi se to desilo onda bi posljedice nevolja, koje su nas zadesile u skoroj prošlosti, mogli pretvoriti u početak dugotrajnog procesa izgradnje društva solidarnosti i pravde. Naime, volio bih da obnova Aladže i široko iskazana solidarnost sa stradalim u poplavljenim područjima budu i ostanu inicijalne tačke koje snažno pokreću ovdašnje ljude da se ujedine za zajedničko dobro, da u prvi plan stavljaju solidarnost i pomoć s onima u nevolji, da uvide nužnost zajedničkog napora u pravcu otklanjanja zla i loših odluka iz prošlosti radi bolje i sretnije zajedničke budućnosti. Želim naglasiti da obnovu Aladže džamije smatram od velikog značaja ne samo za muslimane nego prvenstveno za grad Foču i za srpski narod. Posljedice zla učinjenog prema Aladži moraju se otkloniti, a ko je preči da to uradi nego oni gdje je to zlo učinjeno i odakle su regrutirani takvi zlotvori.

Kako da se ljudi nose s nevoljom koja ih je zadesila na poplavljenim područjima i to samo dvije decenije nakon agresije i rata, posebno oni koji se moraju treći put kućiti?

U elementarnoj nepogodi koju smo preživjeli vidim i elemente kušnje i ljudske neodgovornosti, a za individualno i kolektivno saniranje ovih posljedica treba nam i duhovna snaga vjere i sabura, ali i jačanje svijesti o odgovornosti ljudi za posljedice svojih djela. Iako prirodne nepogode iznova pokazuju koliko je ljudski život krhak i koliko je čovjek nemoćan, međutim, teže od svega pada ljudska bezobzirnost u korištenju i neodgovornost u čuvanju prirodnih resursa. Nerazuman odnos prema prirodi dovodi do velikih katastrofa i teških posljedica po ljude. Stoga se teže podnose tragedije koje izazivaju ljudi.

Premda velike nevolje povezuju ljude, no pored solidarnosti i pomoći ugroženim područjima, nužno je uozbiljiti naš odnos prema prirodi i tražiti da državne institucije poduzmu sve mjere na prevenciji poplava i jačanju kapaciteta za suočavanje s elementarnim i prirodnim nepogodama. Pored vjere i duhovne brige te uz opću solidarnost društva i odgovoran odnos državnih struktura, ljudi će lakše sačuvati mentalno zdravlje i podnijeti štete i teškoće koje su ih zadesile.

Kako ocjenjuje stanje ummeta danas?

Ummet je danas podijeljen, i politički i ekonomski pa čak, u nekim segmentima, i duhovno. Slike koje obilaze svijet iz muslimanskih kriznih žarišta i poruke koje šalju muslimanski zvaničnici su sumorne i depresivne. Postojeća fragmentacija i međusobna suprotstavljenost ne ostavlja ljudima mogućnost da vide neku snagu ujediniteljicu među muslimanima. Kao da se oživljavaju neka nesretna razdoblja iz muslimanske povijesti koja su obilježila ideološki sukobi, haridžijske revolucije i sektaška trvenja i podjele. Oživljavanje tih historijskih razdoblja je veoma štetno i bolno za savremeno muslimansko biće. Nama treba vrijeme Seldžuka, odnosno vrijeme građenja škola i univerziteta, ustanovljavanja biblioteka, procvata nauke i razvoja infrastrukture na kojoj će se razvijati kultura i civilizacija slavljenja života i napretka. Duboko žalim što muslimanski politički, intelektualni i vjerski predstavnici pokazuju hroničnu nesposobnost da odgovore zahtjevima i potrebama ovoga vremena, što ne pokazuju trajnu predanost dijalogu i sporazumijevanju.

Uprkos svemu, nadam se i očekujem da će ovo komešanje i vrijenje unutar nekih dijelova muslimanskog svijeta, ipak, donijeti na površinu glasove razuma, kompromisa, posvećenosti boljitku muslimanskih zajednica, slobodi i dostojanstvu čovjeka. Nakon teškoća dolazi olakšanje, a ovo vrijeme je za muslimanske zajednice veoma kompleksno i puno izazova. Isključivost i ekstremizam, samoproglašeni lideri i spasioci nisu budućnost muslimanskih društava. Njihove koncepcije i pozivi nemaju vrijednost. Ne sumnjam da će povijest biti stroga prema onima koji ostvarenje svojih ličnih ambicija i političkih interesa opravdavaju vjerskim razlozima i terminima. To je nedopustivo i sve nas jako žalosti.

Vjera i politika često se prepliću i na globalnom planu, ali i na razini država ima "uplitanja"? Kako gledate na to pitanje, praksu u smislu zloupotrebe vjere, ili su i vjernici dio politike?

Vjera sama po sebi je čista. Ako vjeru shvatimo kao izraz duha, duhovnu vrijednost koja oplemenjuje i daje uzvišeni smisao materijalnom životu čovjeka, a politiku kao ovozemaljsku djelatnost određenu interesom i prizemnim nastojanjima, onda se vjera i politika ne dodiruju i ne prepliću. Naravno, ljudi su ti koji se upliću u društvenu i političku zbilju, a mi te ljude prepoznajemo kao vjernike, ateiste, agnostike ili nekih drugih određenja, pa ih takvim bojama i bojimo i po tome određujemo. Međutim, ako se pitamo da li duhovni i politički plodovi mogu biti zloupotrijebljeni, odgovor je da svakako mogu. Stoga je važno da ljudi imaju istančano osjetilo za duhovnu stvarnost i političke teme, da znaju naći liniju razdjelnicu između upotrebe i zloupotrebe načela vjere, između iskrenog služenja ljudima u punini vlastite vjere i ostvarenja lične ambicije skrivene u vjerskoj retorici i kvazireligijskim interesima.

No, ne treba zanemariti da crkve i vjerske zajednice, kao organizacije i kao religijske institucije, mogu imati dobru ili lošu politiku koju uspostavljaju i vode u skladu s duhovnim vrijednostima ili političkim, pa i nekim drugim interesima. Međutim, u tom slučaju riječ je o politici institucija koje vode konkretni ljudi, a ne vjeri kao takvoj.

Koliko je diskutabilan pojam identiteta muslimana u Evropi u kontekstu straha od islamizacije Evrope?

Ima onih koji smatraju da se Evropa nikada nije dala dokraja kristijanizirati i da je ostala više u paganskoj nego u kršćanskoj svijesti. Smatram da je danas apsurdno govoriti o islamiziranju Evrope, to može biti samo ekstremistička propaganda radi ostvarenja nekih političkih interesa. Dakako, u sagledavanju evropske povijesti može se govoriti o različitim društvenim, kulturnim, vjerskim, ideološkim i filozofskim pokretima i strujanjima od humanizma do savremenih integracijskih procesa koji su gradili zajednički identitet Evrope, ali i svoj zasebni.

Bez imalo sumnje, muslimani pripadaju evropskom tlu i dio su ukupnog evropskog identiteta i dionici ukupnog evropskog kulturno-civilizacijskog naslijeđa i baštine. U većoj ili manjoj mjeri Evropa prihvata i priznaje identitet muslimana i evropske zemlje, primjera radi Austrija, Belgija, Velika Britanija, poduzimaju važne korake na osiguravanju pune ravnopravnosti i zaštićenosti muslimana kao svojih državljana ali i nekih specifičnosti kada je u pitanju vjerski identitet muslimana.

Muslimani u Evropi trebaju u zajedništvu s drugima strpljivo i odgovorno graditi zajedničku evropsku budućnost, na najbolji način koristiti sve mogućnosti i prednosti Evrope, ali isto tako uzvratiti svojim punim doprinosom stabilnosti i prosperitetu evropskih društava. Istodobno jako je važno da muslimani u Evropi na adekvatan način artikuliraju svoje interese i potrebe, da oni između sebe razgovaraju i dogovaraju se, uspostavljaju čvršće oblike institucionalne saradnje i zajedničkog predstavljanja.

Stigao je ramazan, mjesec posta. Vaša poruka?

Ramazan je izvanredna prilika da popravimo svoje duhovno stanje i budemo za svoju porodicu i društvo bolji i korisniji ljudi. Potrebno je otvoriti svoja srca i duše kako bi se skinule naslage grubosti i hladnoće i osposobili se da činimo i širimo dobro. Pozivam muslimane da postom, namazom, sadakom i zekatom, lijepom riječju i dobročinstvom učvrste svoju poniznost i predanost u slijeđenju Božijih uputa, da obnove pokidane rodbinske i prijateljske veze.

Ovog ramazana izražavam posebnu brigu za našu braće i sestre, i sve naše sugrađane, koji su pogođeni posljedicama poplava, moleći Boga Uzvišenog da post omekša naša srca i učinimo sve da ova naša braća i sestre iz nevolja izađu osnaženi. Nemojmo zaboraviti da će mnoge naše porodice ovaj ramazan provoditi u zajedničkim smještajima, kod svoje rodbine i prijatelja, ili u svojim neuslovnim, poplavama i klizištima ugroženim, domovima. Budimo uz njih, pomozimo im, udružimo naše snage kako bismo olakšali njihove teškoće i pomogli u trajnom rješavanju njihovih potreba.

Molim Boga da nam post učini lahkim, naš ramazanski trud prihvaćenim, naše dove uslišanim, a budućnost svijetlom i sretnom!

(FENA)