Džamija u Mainzu dobila mihrab
Naša knjiga još neispisana
Prva knjiga je odštampana u Mainzu. Prva džamija u svijetu, sa kibletskom stranom u formi otvorene knjige, gradi se u Mainzu.
Kada ovdje dolazismo, mislili smo da nećemo dugo ostati, samo nešto da zaradimo, auto da kupimo i kuću u domovini i rodnom kraju da sagradaimo, i eto nas opet brzo nazad u svom zavičaju.
Ali, čovjek snuje, a Bog određuje. Mi planirali povratak, a Allah odredio da ovdje ostanemo, i da baš mi izgradimo prvu džamiju u Mainzu, sa jedinstvenim čelnim zidom u obliku otvorene knjige, nagete prema Kibli, visoke 6,60 metara, široke 14,50 metara, koja će ujedno tako grandiozna biti i mihrab naše džamije.
Naša knjiga, kako je mi zovemo, biće simbol prepoznatljivosti naše džamije, a još uvijek poluglasno šapućemo, ali čini nam se da je to i jedina džamije na svijetu sa ovakvim pročeljem i mihrabom.
Ništa se ne dešava slučajno, kako to reče naš džematlija Omer, sve je po Njegovom određenju, pa i ovo.
Vodili smo mi široke i duge diskusije, baš onako kako mi to znamo, iznoseći svoje želje, dok smo dogovarali kakvu džamiju i centar hoćemo da izgradimo. I na jednoj od tih diskusija, Nusko poče da nam objašnjava nešto, otvarajući pri tom Kur’an i naginjući ga tako otvorenog, nastojeći da nam objasni, kako zamišlja da uradimo taj čelni, kibletski zid. Iskreno, nismo to odmah skontali, ali nismo ni odbili na prvu. Tek na drugom sastanku kada nam je donio skicu i pokazao kako bi to izgledalo – shvatili smo šta nam je pokušavao objasniti. I – dopalo nam se! Ostatak priče tek treba da se ispriča, a ta knjiga da se ispiše, našim djelima – dobrim, nadamo se, a i dobrim djelima generacija koje će iza nas doći, i po njoj nas spominjati.
I sada kada saznasmo da je i prva štampana knjiga, Gutenbergova Biblija, štampana 1455.g. baš u ovom gradu, u Mainzu, ponovismo ono što još prvog dana u mektebu naučismo: Sve što se događa, događa se sa Allahovom voljom i određenjem!
Mi koji se u građevinu ne razumijemo, uplašismo se nakon što nam bi objašnjeno kako je to složen i zahtjevan posao. Nije šala saliti knjigu od 97 metara kvadratnih, u koju se treba ugraditi preko 2 tone željeza i 22 kubika betona i preko 200 metara kvadtratnih specijanih ploča za šalovanje. A on, Abidin Makić, naš Bido, onako na svoj način, samo kaza: „Nije to vaša briga! Samo imam jedan uvjet, a to je: Nemojte mi smetati!“
I bi tako. Mi koji bismo mogli smetati, sklonili smo se, a Bido dovede Aliju Alića i Suada Šećovića, koji uzeše heftu dana godišnjeg odmora, Sanela Pervana, a na dan izlivanja te naše džamijske knjige pripomože i Rifet Čišija.
Ne znam tačno koji je dan bio kada je Gutenberg te davne 1455.g. u Mainzu odštampao prvu knjigu, ali znam da će 2014. godina, u mubarek petak, 7. marta ostati upisan u istoriji kao dan kada je u Mainzu izlivena naša knjiga, čelni zid, grandiozni mihrab naše džamije. Zid po kojem će putnici namjernici, a i generacije iza nas prepoznavati i džamiju, a i nas.
Naše je da radimo i dobra djela činimo. A nije naše da sudimo o ljudima, jer nam njihova djela nisu poznata i nismo mi ti koji ih mogu odgovarajuće vrednovati. A nismo ni oni koji imaju pravo na to. Pa, nije li i Musa a.s., Božiji poslanik, donosio sud o djelima hazreti Hidra kojem se priključio bio na zajedničkom putovanju – uprkos Hidrovom upozorenju da neće strpljiv biti i da ne postavlja pitanja o stvarima koje ne poznaje. Ali, osim što je Allahov poslanik, Musa a.s. je čovjek, isto kao što smo i mi, od krvi i mesa, sa svim ljudskim vrijednostima i slabostima. I kao takav on ipak donosi sud o djelima Hidrovim, sudi o onome što on vidi, ne znajući i poznavajući mudrost koja stoji iza hazreti Hidrovih djela. Zato, kada i mi sudimo o ljudima i njihovim djelima, moramo se sjetiti ovog zajedničkog putovanja njih dvojice i priupitati se sami, iskreni prema sami sebi biti, da li smo to u stanju? Da li smo dostojni o drugima suditi? Imamo li pravo na to, kada ima On, Jedan i Jedini kojem pripada zadnji, konačni i jedini ispravni sud?!
„Mi gradimo uz Allahovu dž.š. pomoć – pridružite nam se!“ To je naš moto sa kojim smo i krenuli u ovu izgradnju, svjesni da je već Allah Uzvišeni odredio one koji će Njegovu džamiju u Mainzu izgraditi, a nas počastio da budemo hizmećari, i svakim danom spoznajemo to određenje. Samo je to Njegovo određenje i dovelo Saku, Zuku, Sutka, Fuada, Adema, Munevera, Nuska i ostale Fake, i sve ostale vakife i donatore, kao i sve one koji čekaju na svoj red da se upišu u listu vakifa, a koji su prepoznali istorijsku šansu i izazov Allahovog proviđenja.
Firma Timbau, vlasništvo familije Tanjić sa sjedištem u Wiesbadenu prepozna istorijski značaj ovog djela i kroz uvakufljenje najvećim dijelom materijala za izlivanje naše knjige, upisa ime Atife, Nurije, Elvira i Alena u vakifsku vječnost. Rolf Blumen i firma Peri, oduševljeni činjenicom da sve što vide na našem haremu, da je izgrađeno dobrovoljnim prilozima i radom ljudi koji ovdje nađoše novi dom, te odlučiše da vrednuju to kroz umanjenje i do pet puta cijene za specijane šalunge, sa čim postadoše prvom njemačkom firmom koja se upisa u listu vakifa.
Kada je majka Šetu Džedževića ispraćala sa Peštera u daleki svijet, nije ni slutila da će joj sin tamo u tuđem i dalekom svijetu zaimati firmu TSB-Džudžević GmbH i da će sa svojom firmom i radnicima ugrađivati željezo u prvu bošnjačku džamiju u Mainzu. Šeta upisa svoje ime, uvezujući tone željeza i u džamijski pod na kojem ćemo stajati u namazu, isto kao što ih je povezao u našu mihrabsku, kibletsku knjigu. Mi planiramo, a On određuje !
Budite i vi jedan od gazija našeg vremena i upišite se u našu knjigu.
„Mi gradimo uz Allahovu dž.š. pomoć
– Pridružite nam se!“
Zapisao: Ševket Zukić
