PUTOPIS: BALKANSKI ĐERDAN

     Odredište prvoga dana ekskurzije  bio je Novi Pazar. Domaćini su bili počašćeni viješću o našem dolasku i predložili su da bosanski imami taj dan u Novom Pazaru održe hutbe. To je bio i dodatni razlog da se u Pazar treba stići na vrijeme. Ipak, mala kušnja su bili izuzetno loši putevi na području općine Sjenica. Ova općina je, čini se i dan-danas,  zbog organizacije odbrane kroz Muslimansku miliciju tokom II svjetskog rata na crnoj listi vlade u Beogradu. O tome zorno svjedoče putevi, ko zna kada asfaltirani, jer je asfalt toliko ispucao da vožnja djeluje kao po makadamu. Tu i tamo poneka rupa je zakrpljena. A da izuzetak potvrdjuje pravilo, na izlazu iz Sjenice je bio zastoj. Razlog - na jednom kraćem dijelu puta radovi na postavljanju asfalta. Svi su prešućivali bojazan da možda nećemo stići na džumu u Novi Pazar.

U Novom Pazaru

     Ipak, uz Božiju pomoć u Novom Pazaru smo čuli džumanske ezane.  Nakon džume upriličen je prijem kod Muamer ef. Zukorlića, muftije sandžačkog i predsjednika Islamske zajednice Srbije. Muftija nas je upoznao o aktivnostima i hvale vrijednim projektima Islamske zajednice. Obišli smo Gazi Isa-begovu medresu. Ovdje s ponosom ističu da je Isa-beg Ishaković osnivač Novog Pazara i Sarajeva. Na tu povezanost Bosne i Sandžaka posebno se osvrnuo i ef. Zukorlić. IZ je osnivač Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, čiji naziv opravdava i nacionalni sastav studenata i sami predavači, koji dolaze i sa drugih univerziteta iz Srbije i regiona. Dekan Fakulteta za Islamske studije i zamjenik muftije dr. Mevlud ef. Dudić s ponosom nam je pokazao zgradu Fakulteta u centru grada. Od prodaje i privatizacije, koju je dozvolila lokalna vlast, ovu vakufsku zgradu spasile su džematlije, tako što su zaposjeli zgradu i predali je na upotrebu Islamskoj zajednici.  A na Pešterskoj visoravni domaćini su nam pokazali džamiju u izgradnji sa 2 minareta, visine 77 metara. Uz džamiju je predviđen i centar za sport i edukaciju. Poslije obilaska uslijedio je ručak, gdje su domaćini još jednom pokazali svoje tradicionalno gostoprimstvo.

U Novom Pazaru zajednička fotografija nakon prijema kod muftije   

Priština - Prizren - Skoplje

     Narednog dana, u subotu, 25. augusta iz pazarske medrese u ranim jutarnjim satima krećemo put Kosova. Pridružuje nam se i dr. Mevlud ef. Dudić, nekada đak prištinske medrese  i dobar poznavalac albanskog jezika. Pribiližavamo se Kosovu. Sa srbijanske strane nema graničnog prelaza. Nekoliko improvziranih zapreka i ulazimo na kosovski check point. Dočekuju nas pripadnici KFOR-a i kosovske policije. Nešto duža procedura dok službenici ispune kartone sa imenima svih putnika. Taj karton treba čuvati do izlaska s Kosova. U pasoš ne stavljaju muhur. Na brojnim novoizgrađenim i kućama u izgradnji crvene zastave s crnim orlom. A na balkonima gipsani orlovi različitih veličina. Približavamo se Prištini. Prva je po planu posjeta Islamskoj zajednici Kosova. Domaćini su nam zamjenik muftije Kosova Ahmed ef. Sadriu, savjetnik u kabinetu muftije, Resul ef. Redžepi i glavni imam Kosova Sabri ef. Bajgora. Uz dobrodošlicu i želju za uspješnu saradnju sa našom Islamskom zajednicom domaćini su nas upoznali i sa aktuelnim stanjem u IZ Kosova. Ohrabrujući je podatak da se sve više mladih ljudi okreće vjeri, zapravo 80% džemata je omladina.  Nakon što su nam domaćini pokazali zgradu Fakulteta za islamske studije krenuli smo put Alauddin medrese. Domaćin nam je bio prof. Ekrem Simnica, direktor Medrese, gdje smo počašćeni ručkom. 

    Zgrada prištinske medrese

     Posebna priča je Prizren. Moj prijatelj Faik Miftari iz Prizrena tog jutra zaputio se u Prištinu da nas tamo dočeka i taj dan nam bude na usluzi. Entuzijazam ovog čovjeka zadivio je sve nas. Faik nam je bio vodič u najboljem mogućem značenju te riječi.

Upoznao nas je sa kulturno-historijskim znamenitostima ovog lijepog grada na Bistrici.

U Muzeju Prizrenske lige upoznali smo se s historijatom tog pokreta, a harem prelijepe Bajrakli džamije i sama džamija bio je oaza za odmor duše i tijela u tom vrelom danu.

Uz harem su i prostorije Islamske zajednice, gdje su nas je primili Ali ef. Vezaj, predsjednik Odbora IZ i  Nedžat ef. Ibraimi, sekretar.  

     Slike znamenitosti Prizrena redaju se jedna za drugom.  Približava se vrijeme za polazak. Naš domaćin nas prati do izlaza iz grada. Nastavljamo put Skopja uz prelijepe pejzaže Kosova. Duž puta i šire grade se brojni privatni i moderni poslovni objekti. Neko iz grupe reče da nigdje nije vidio toliko skladišta građevinskog materijala. Kosovo je, zapravo,  jedno veliko gradilište. Duž puteva su kao i drugdje veliki džambo panoi, ali ni na jednoj reklami nema nemorala i agresivne seksomanije.

    Susret u Odboru Islamske zajednice u Prizrenu

     Nakon uobičajene, prilično trome procedure na granicama, negdje oko jacije dočekuju nas svjetla grada Skoplja i ukazuje ti se golemi osvijetljeni krst na brdu iznad grada, kao kod nas u Mostaru. I ovaj grad je multinacionalna i multikulturna sredina i meni kao nekom se strane to se učinilo suvišnim. Skoplje i njegove znamenitosti ostavljamo za sutra. Prvo idemo na odmor u Isa-beg medresu, koja je smještena u predgrađu Kondovo. Narednog jutra obišli smo Staru skopsku čaršiju, tvrđavu i vidjeli brojne džamije.  U centru čaršije, ispred Kapan (h)ana u jednom restoranu doručak nam priređuje hfz. Adnan Ismaili, vlasnik ugledne Izdavačke kuće LOGOS iz Skoplja. I Adnan je uzor pravog i brižnog domaćina. Sve do polaska za Tetovo bio je s nama. A pred sami polazak u Tetovo u tom vrelom danu odnekle je izvukao boce hladne vode, da se razgalimo u putu.  

     U Tetovu jedan od prvih prizora je kao iz bajke. Šarena džamija i njen cvjetnjak.

     Kada sam posljednji put bio tu nije bilo harema niti cvjetnjaka. Komunističke vlasti su ga porušile. Trudom Islamske zajednice harem je opet tu u svoj svojoj ljepoti.  Na musandari je škola Kur'ana i hifza. Divan prizor: četverica prelijepih dječaka pred starim hafizom.

     Domaćin u Tetovu nam je bio prof. Metin Izeti, direktor Nacionalnog centra za kulturno naslijeđe, a imali smo prijem i Tetovskom muftiluku. Namaz smo obavili u mesdžidu Arabati-baba tekije, prelijepom kompleksu nekadašnje bektašijske tekije, koju je komunistička vlast bila pretvorila u hotel. Ono što samo od sebe plijeni pažnju je odnos svih naših domaćina prema musafiru. Tako će biti i ovdje: ne možemo ići dok ne ručamo.

     Neki moji prijatelji toga dana nisu u Tetovu, ali i to je dio priče o dobrim domaćinima i prijateljima Bosne i Bošnjaka. Krećemo za Ohrid. Prelijepi pejzaži. Vrijeme kao da se malo mijenja. Put se oduljio. Nažalost,  Ohrid ostavljamo za neku drugu priliku. Zaustavit ćemo se u Strugi. Odmorili smo u halvetijskoj Hasan-baba tekiji. Domaćini su nam upriličili susret sa dr. Feridom Muhićem, dobrim Bošnjaninom, eruditom i  uglednim profesorom Skopskog univerziteta, koji se tih dana zatekao u Strugi. Razgovor s profesorom bio je zanimljiv.  U centru Struge, na mjestu gdje Crni Drim otiče iz Ohridskog jezera,  priprme za otvaranje tradicionalnih Struških večeri poezije. Na jarbolima brojni bajraci. Među njima i onaj, nama posebno drag, s ljiljanima.  Organizatorima je vjerovatno bilo mučno pratiti turbulentne političke prilike u Bosni.  Vratit ću se priči o gostoprimstvu i dobroti ovih ljudi. I Hadži Gajur, moj prijatelj iz Tetova tih dana je bio u Strugi. Saznao je za naš dolazak i cijelo vrijeme je bio sa mnom.  Bliži se akšam.  Srdačan ispraćaj domaćina derviš Halila Imamija i drugih prijtelja iz Tekije. Kao i u Prizrenu i u Strugi nas prate do izalaza iz grada.

Struga: razgovor s dr. F. Muhićem 

Kroz Albaniju do Ulcinja

     Idemo na prijelaz Ćafa-san, visok 1010 m. Preko Ćafa-sana vodio je još antički put Drač-Bitolj-Solun. Sada je tu prijelaz između Makedonije i Albanije. Najuređeniji granični prijelaz preko kog smo prešli. Vjerovatno zaostavština bivše SFRJ. Sat i po čekanja i prvi susret s Albanijom. Jacija je već nastala. Izabrali smo vožnju modernim auto-putem. Ipak se oduljilo. Oko ponoći u Elbasanu tako živo, pa Drač i konačno - Tirana, u prvim satima narednog dana.  Ja ću se opet vratiti svojoj priči o dobrim domaćinima i prijateljima. Moj prijatelj Jakup iz Tetova, sarajevski student,  toga dana je bio na putu u Tirani. Bilo mu je žao da se mimoiđemo i, iako je poslove završio već davno, čekao je do kasno da vidi mene i druge poznanike. I on je došao pred naš autobus kako bismo lakše našli Medresu "Mahmud Dashi".  Večera je već odavno bila spremna.  Preumorni od puta obavljamo namaz i idemo na spavanje.  Tirana pusta i mirna, ali ne zadugo.

     Jutrom već nastaje prava gužva koja traje cijeli dan. Direktor Medrese Sami Kocak nas upoznaje s ovom ustanovom. Kao i sve drugo i ona je bila zatvorena za vrijeme strahovlade Envera Hodže. U toj zgradi je u to vrijeme bio stomatološki fakultet.  Ali stanje sa vjerskim obrazovnim institucijama u Albaniji ni danas nije tako dobro. Naime, država ne dotira vjerske ustanove, pa je 7 albanskih medresa prisiljeno tražiti mecene iz islamskog svijeta. Rad ove i još 3  medrese dotira se iz Republike Turske, rad jedne medrese iz Irana i dvije iz arapskog svijeta. Ova medresa ima 400 đaka, što je najveći broj u odnosu na ostale, koje uglavnom imaju oko 200 đaka.  Medrese u Albaniji su po sistemu naših starih gimnazija, kada se u srednju školu upisivalo nakon 4. razreda osnovne škole. Radnici su ubrzano spremali učionice  za početak školske godine.  Uredna i savremeno opremljena škola.   U programu posjete toga dana još je bio i Albanski institut za islamsku misao i civilizaciju. Nažalost, direktor dr. Ramiz Zekaj je bio službeno odsutan. U jednoj od vitrina stoji i plaketa našeg Udruženja ilmijje, za uspomenu na predavanje na našoj Tribini Ummet danas. Naučno i administartivno osoblje Instituta, moderno i profesionalno opremljene ustanove, primili su nas izuetno toplo i prezentirali nam veliki broj naslova iz islamskih znanosti koje  ovaj institut izdaje na albanskom jeziku.  Poziranje za fotografiju za arhiv i krećemo u službene prostorije Islamske zajednice Republike Albanije. Na prijemu kod muftije Selim ef. Mučaja podsjetili su nas na sve kroz što su vjernici u Albaniji prošli i na uspjehe u posljednjih petnaestak godina. Sve što vidimo da se gradi i radi se postiglo u tom periodu, rečeno nam je.

     Ezan na nekadašnjem Trgu Envera Hodže (danas Trg Skender-bega) je zaista impresivan doživljaj. Taj prelijepi poziv i glas zagospodari gradskom vrevom u centru Tirane. Edhem-pašina džamija je jedina džamija koju Enver Hodža nije porušio.

    Medresa u Tirani

     Obavili smo namaz. Napuštamo ovaj grad, grad čija moderna zdanja polahko okreću leđa prašnjavim i zaostalim sokacima iz vremena komunističke diktature.

     Modernim auto-putem idemo prema Draču, tačnije u Borak, bošnjačku enklavu.  Tamo ćemo susresti Fikreta Klarića i Fatmira Bačija. U restoranu "Sarajevo" ugostit će nas ručkom. Fikret Klarić je biznismen i predsjednik Udruženja Bošnjaka Albanije "Zambak". Nije krio oduševljenje našom posjetom. Pokazao nam je sportski teren koji je izgradio. Iako umorni od puta momci nisu mogli odoljeti da se ne razigraju. Fikret im je podijelio i dresove. Tu smo sreli i dječaka Salku, Fikretovog bratića, koji će od ove školske godine biti đak Zagrebačke medrese. Kuće Bošnjaka u Borku su prostrane i lijepe. Boračani su porijeklom uglavnom iz Hercegovine. Sačuvali su autentični jezik koji su donijeli iz zavičaja. "Ođekana se rodio moj đedo, pa moj babo i ja..." reći će vam stariji. I dan-danas djeca do 7. godine pričaju samo bosanski. Tek kad krenu u školu uče albanski. To su i pored zabrana u vrijeme diktature sačuvali kao žišku na dlanu. Do II svjetskog rata ženili su se djevojakama iz Bosne. Poslije između sebe, a kad su postali svojta onda Albankama.  Ali sve one poštuju tradicionalne običaje i jezik Bošnjaka.  Požalit će se na vizni režim sa BiH, da po vize trebaju putovati čak u Skopje, te na brojna obećanja iz Bosne, za koja nema realizacije.  Tu smo vidjeli i neke od 800.000 famoznih Enver Hodžinih bunkera.  Poslije podne nastavljamo prema Skadru. Stižemo pred akšam. U centru su dvije džamije izgrađene na temeljima porušenih.   Obavljamo namaz, a potom nakratko obilazak grada. Pred brojnim dućanima u jednom dijelu grada bruje agregati. Zbog sve većeg razvoja prostojeća elektro-energetska ifrastruktura ne može zadovoljiti sve potrebe, pa su u Albaniji na snazi redukcije struje.  U gradskom parku na travi teferiči stotine ljudi sa svojim porodicama. Ulicom ide i telal. A naš vođa puta  najavljuje nastavak puta prema Ulcinju.  Crnogorski službenici na graničnim prijelazima su ubjedljivo najbrži i najefikasniji. Zasluženi odmor u novootvorenom Motelu "Misk". Dočekao nas je Suad ef. Ukoshata, ulcinjski imam.

     Posljednjeg, petog dana ekskurzije, u utorak, 28. augusta, obilazimo Ulcinj i polahko se spremamo kući. Na putu ka Tuzima kod Podgorice zausatvljamo se u Baru, gdje je barski imam Mujdin ef. izašao da nas pozdravi.  Ali onda slijedi još jedno ugodno iznenađenje i tako prijatan i bratski doček rukovodstva i džematlija Islamske zajednice u ovom mjestu.  U centru Tuzi u parku je sebilja koji ubjedljivo podsjeća na sarajevski,  a u pozadini iza grada se kamenito uzvišenje, tako da mjesto podsjeća na Mostar. Tako srdačna dobrodošlica, namaz i obilazak džamije i medrese u izgradnji bili su kao pečat ovom proputovanju, koje po ljepoti krajeva kroz koje smo prošli, i plemenitosti i doboti ljudi, podsjeća ne prelijepu nisku đerdana.

    Tuzi: Medresa u izgradnji

     Pred ponoć toga dana zatvorili smo krug, i na mjestu polaska - pred Carevom džamijom u Sarajevu spojili balkanski đerdan.

Amir Zimić