Moje sjećanje na rušenje džamije u Obradovcu
Tog hladnog, 25. martovskog dana, godine 1993., u četvrtak, kao i nebrojeno puta do tad, klanjao sam ikindiju namaz u našoj džamiji na Obradovcu. Klanjao i molio Allaha dž.š. da zaustavi zlo koje je svoje pipke sve više širilo i bezdušno zabadalo u već napaćeno i izranjavano tijelo naše BiH. Dovio sam, ne sluteći da sjedim na gomili dinamita, i da mnogo narednih godina, neću prekoračiti ovaj džamijski prag niti se prošetati ulicama voljenog mi grada na Savi.
Ostaci porušene džamije Tekija u Obradovcu
Noć se spustila iznenada, zlokobna i crna, puna straha i teške slutnje. Negdje iza dnevnika, u 20 sati i 20 minuta, dok su mi mračne vijesti i krvave slike rata još kolale po svijesti, koja nikako nije mogla da se pomiri sa tolikom ljudskom zlobom, mržnjom i svirepošću, odjeknula je snažna eksplozija. Stresla se kuća, stakla su zazvečala, i svi ti zvuci, bolno i oštro su odjeknuli u mome srcu. Kao da je neko oštrim nožem rovario po njemu, puštajući ga iskrvari.
Džamija je srušena, džamija je srušena!!!...odjekivalo mi je kao eho u svijesti, dok se razum borio da prihvati strašnu činjenicu. Te noći, oka nisam sklopio. Jedva sam čekao da svane, a noć se, kao uz inat, sporo vukla, kao da nije željela da otkrije ružnu sliku dana. Jedva je dan zabijelio kad sam izišao na balkon porodične kuće , sa koga sam godinama jasno vidio munaru u svoj njenoj ljepoti i sjaju. Ono što sam vidio, bolje rečeno što nisam vidio, dotuklo me je. Munare nije bilo! Potajno sam se nadao, da je sve bio ružan san koji će buđenjem nestati.
Ali, nije bilo tako. Suze su same klizile niz obraze. Nisam ih brisao, niti sam ih se stidio, premda je babo vazda govorio da muškarci ne plaču. Ali, plakao je i on, plakala je i majka, tog dana je zaplakao svako ko je srca imao. Slika koju sam vidio, nije bila ona ista, topla i draga, kojoj sam se svakog sabaha, poslije namaza vraćao, dok bih stajao na balkonu upijajući ranojutarnju svježinu i ljepotu prizora vitke ljepotice munare. Preda mnom su bile samo praznina i pustoš.
Uprkos opasnosti koja je bila gotovo opipljiva, uputio sam se u pravcu džamije, ili onoga što je još ostalo od nje. Vijest se već u toku noći proširila među džematlijama, koji bi samo u prolazu, šapatom prokomentarisali događaj, ili nijemom mimikom propratili ono što nisu smjeli naglas izgovoriti. A tih je dana bilo opasno govoriti, a još opasnije žaliti!
Šutke, pogleda oborenog ka zemlji, koračao sam, a da ni tlo pod nogama nisam osjećao. Grad mi se činio nekako hladan i tuđi. Tumarao sam po ruševinama munare, koja je pala prema mezarju, remeteći i spokoj naših rahmetlija. Začudo, srušila se samo munara, dok su zidovi džamije još stajali uspravno, prkoseći dušmanima. U gomili cigle i betona, pronašao sam alem sa munare koji sam sakrio na tavanu kuće, i tako ga sačuvao. Danas se on nalazi izložen sa ostalim predmetima pronađenim u ruševinama džamije. Plačni ljudi, u nijemom mimohodu, obilazili su oko ruševine. Znao sam da će se zlikovci ponovo vratiti na mjesto zločina, da završe ono što su u svojoj slijepoj mržnji započeli. I zaista, sljedeće noći, srušeni su i preostali dijelovi džamije! Pri tom su stradale i okolne kuće. Bosanska Gradiška se više nije mogla prepoznati.
Zlo se širilo sve više. Morao sam napustiti svoju kuću, svoju ulicu, svoj grad. Sve sam napustio, ali ne i nadu u povratak, i silnu želji i iskren nijjet, da opet ugledam bijelu munaru i čujem ezan! Godinama sam ih čuvao u srcu, iščekujući taj dan.
I došao je! Dan povratka i obnove. Vrijedne džematlije Obradovca, novčanim prilozima i radom, 2000. godine, obnovili su džamiju, koja je 14. jula 2001. godine svečano otvorena. Allah je Velik, u to ne treba sumnjati!
I evo je, danas tu, moja, tvoja, naša, Selimija džamija. Opet se ezani prolamaju, opet se džume i Bajrami klanjaju! I biće tako, inšAllah, do Sudnjega dana!
Rekić Senad