PORODICA JE U DIJASPORI NAJVAŽNIJI FAKTOR OČUVANJA IDENTITETA
Svjetski savez dijaspore BiH je u Sarajevu od 25.07. do 29.07. 2007. godine upriličio manifestaciju »Dani BH dijaspore«. Na osnovu tribina i rasprava koje su održane tom prilikom, između ostaloga, istaknuta je neophodnost izmjene člana 17. Zakona o državljanstvu koji definira da bh. građani, ako steknu državljanstvo zemlje s kojom BiH nema potpisan bilateralni sporazum, gube bh. državljanstvo. O tome, problemima sa kojima se Bošnjaci u svijetu suočavaju, kao i o položaju Bošnjakinja u svijetu razgovarali smo sa mr. Senadom Softić -Telalović, predsjednicom SSDBiH. Radi boljeg upoznavanja upitali smo mr. Senadu Softić Telalović da nam se ukratko predstavi.
O sebi ona kaže:
-Rođena sam 1962.godine u
Zenici. Od 1970.godine živim u Australiji gdje su moji roditelji emigrirali iz
ekonomskih razloga. Udata sam za Mirzeta Telalovića, također Zeničanina, s
kojim imam kćerku od 16. godina. Prvenstveno sam Bošnjakinja , pa tek onda
Australka iako moje ponašanje i razum dolaze iz australskog društva u kome sam
odrastala. Školovala sam se u Australiji, gdje sam završila Filozofski fakultet
na lingvistici, da bi kao gost stipendist godinu dana provela na Sveučilištu u
Zagrebu, a potom magistrirala u Melburnu. Trenutno sam izvršni direktor
prevodilačke firme koja nudi prevodilačke i druge jezičke usluge na 108
svjetskih jezika sa 1200 uposlenih prevodilaca. Uz to, moj muž i ja smo
vlasnici jedinih bosanskohercegovačkih novina- »Bosna magazin« koji pokriva
cijelu Australiju. Ujedno, predsjednica sam SSDBiH i predsjednica Vijeća BH
organizacija za Australiju. To su mi one druge aktivnosti koje obavljam na
volonterskoj osnovi. To mi je ustvari i dužnost da koliko mogu odvojim vremena
i dam doprinos svojoj zajednici.
Na čelu ste
Svjetskog saveza dijaspore BiH. To je izuzetno odgovorna funkcija?
-U SSDBiH sam od njenog
osnivanja, a kao predsjednica sam od maja 2006.godine kada sam se prihvatila
kandidature. Slijedeći Kongres će biti u maju 2008.godine. Nisam sigurna
da ću se prihvatiti kandidature za još jedan mandat. S moje strane,
drago mi je da se ministarstvo Australije uključilo i doprinijelo samome
razvoju SSDBiH. Mi smo najudaljenija zemlja i mislim da imamo najzdraviji odnos
prema BiH. Gradimo temelje u zemljama gdje živimo, ali se ne razdvajamo od
svoje domovine. Znači, dobro smo integrirani u Australiji, ali smo konstantno
usmjereni prema BiH.
Nova dijaspora više filozofira, a manje radi
S obzirom da ste vi došli u prvom
valu naših iseljenika- ima li bitnije razlike između vas i ovih novih
doseljenika, izbjeglih ispred ratnih dešavanja u BiH?
-Ima itekakvih razlika. Te
razlike su vremenske naravi. Stara dijaspora je jedna divna dijaspora. Ja
pripadam toj dijaspori- to su ekonomski emigranti koji su većinski napustili
BiH onda kada je bivša Jugoslavija legalno otvorila svoje granice. Ti Bošnjaci
nisu bili politički protjerivani iz svoje zemlje. Oni su dolaskom gradili jedan
osoben identitet. Gradili su svoje džamije, svoje islamske centre, svoje BH
centre. A, ono što je najvažnije za te i takve Bošnjake jeste da su bili vezani
zdravim odnosima za BiH. Novi Bošnjaci u Australiji koji su došli silom prilika
imali su veća očekivanja. Mislim, da tu leži ta razlika i problem što nova
dijaspore ima više obrazovanja u odnosu na staru koja je bila mahom srednje
stručne spreme. Nova dijaspora tako više filofozira i pametuje, a manje radi.
Stara dijaspora je naučila zasukati rukave i time stvarati nešto konkretno za
budućnost i boljitak. Drugi problem između nove i stare dijaspore koji se
javlja jeste taj što je stara dijaspora čvršća i agresivnija u svojim
stavovima. Recimo, stara dijaspora teško da bi dozvolila da se čuje i u
njihovim kućama vlada srpski turbo folk. Nova dijaspora nasuprot, i pored toga
što je protjerana dalje će slušati Cece i Dragane i lumpovati uz turbo muziku.
To govori o nedostatku svijesti. Ja sam imala priliku raditi s logorašima koji
su iz logora direktno protjerani za treće zemlje, i ne mogu se načuditi i
naprosto žao mi ih je kako nakon svega dozvoljavaju svojoj djeci da sluša Cecu
i njoj slične. Za mene je Ceca simbol turbo folka na srpskom jeziku i za mene
je Ceca simbol četničkog agresora na BiH. Ne smiju se neke stvari jednostavno
zaboraviti. Moramo svoju djecu učiti ne samo sevdalinkama, nego i
šire, ali ni u kom slučaju na turbo folku raznih Ceca i Dragana. Ne zaboravimo
da je muzička scena jača i od političke scene. Muzičari imaju ogroman utjecaj
kako na kulturni odgoj djece tako i na jezik koji se koristi. Ne razumijem-
zašto nakon svega što smo propatili kao Bošnjaci nismo ponosni na svoje
porijeklo, na svoju tradiciju, na svoj jezik, na svoja imena...
Najizloženijim
i najpodložniji tim i sličnim utjecajima su svakako mladi. Oni se najprije i
asimiliraju u zapadno društvo. Šta se na tom polju očuvanja identiteta radi?
- Mladi nam trebaju biti
prioritet ne samo u BiH, nego i u dijaspori. Našu dijasporu sačinjavaju u skoro
90% odnosu ljudi stariji od 50 godina. To su, dakle ljudi srednjih godina. No,
znamo da budućnost ostaje na mladima. Tu, nadasve, treba poći od kućnog odgoja
koji je zaista važan. Treba se znati- ko si, šta si, odakle si, zašto si ovdje
gdje jesi, gdje ti je tvoje porijeklo i tvoji korijeni, kako očuvati bosanski
jezik u kući itd. Najveći problem koji sada imamo u dijaspori jeste taj što
roditelji počinju učiti strani jezik putem svoje djece. Oni samime time
omalovažavaju značaj bosanskog jezika. Nadalje, mladi vole muziku i kulturna
dešavanja koju im mi s naše strane trebamo priuštiti. Sve to čini jednog
čovjeka. Mi na tome ne radimo dovoljno. Nedostaje sistemsko strateško
djelovanje. To nam nedostaje. Za početak bi se mogli organizirati dolasci i
odlasci mladih u BiH, i obratno u druge zemlje. Sada je vrijeme investirati u
mlade kako bismo za dvadesetak godina mogli biti ponosni da imamo integriranu
dijasporu, a ne kao što je to nedavno kazao prof. Filipović da imamo
emigraciju koja je skroz asimilirana. Jer, za 20 godina ako ne budemo radili
strateški asimilacija može biti dominantna, a ne integracija.
Kako ste vi
odgajani?
- Moji roditelji su otišli
trbuhom za kruhom. Oni su imali prvenstveno namjeru otići u svijet kako bi
nešto zaradili i potom se vratili. Otuda su i gradili svoj odnos i nastojali
sačuvati bosanski jezik i bošnjački duh u kući. U tom pogledu moji roditelji su
bili jako strogi. U to vrijeme u Australiji bili smo malobrojni i držali
smo se jedni za druge. Cijela naša zajednica se družila kroz muslimansku
bratsku zajednicu u Australiji. To je bila naša svojevrsna škola u kojoj je
bilo sve obuhvaćeno- i vjera, i kultura, i jezik, prijateljstvo, osjećaj
pripadnosti svome narodu. Sve to je imalo za cilj očuvanje bošnjaćkog duha u
tako dalekoj zemlji. Rekoh, roditelji su mi bili strogi. Imali su četiri
kćerke. U kući nismo smjeli govoriti engleskim jezikom. Ako ko počne
govoriti engleskim jezikom obično bi onda sudila kuhinjska kašika ili šta
već drugo. I to ne jednoj nego svim četirima redom. To je bilo osnovno. Osim
toga, bili smo stalno u društvu Bošnjaka. Naši roditelji se nisu družili s
Australcima, Grcima, Talijanima niti s drugima. Naši izlasci su bili vezani za
zajednicu. A, ono što je također vrlo bitno jeste da smo kroz svoje roditelje,
kroz rodbinske veze, uvijek težili za Bosnom. U Bosni su nam bili i dedo, i
nena, i tetka , i strina itd. Mislim da ta težnja i patnja prema njima je time
ostavljala dubok trag i na nas djecu. Taj odnos u Evropi prema BiH je nešto
drugačiji. Bošnjaci su, naime, u Evropi suviše blizu. Mogu sjesti u automobil i
eto ih već u Bosni. Smatram da ta udaljenost Australije ili Amerike doprinosi
ustvari očuvanju identiteta Bošnjaka mnogo više nego onih Bošnjaka u Evropi.
Vaši roditelji i normalno porodica doprinose
očuvanju identiteta. Koliko je porodica u Australiji osnovna ćelija
društva?
- Porodica je osnovna ćelija i u
australijskom društvu. Jedino je razlika što u australijskom društvu nema
proširene porodice kakav je to običaj u BiH, i to iz ekonomskih razloga. Znači,
ako gledamo australijsku kulturu, porodicu čine otac, majka i djeca. Što se
tiče porodica u dijaspori, ne samo u Australiji nego i drugim zemljama,
mislim da je ona najvažniji faktor našeg odgoja i našeg druženja. Jer, mi se
mnogo više porodično družimo u dijaspori, nego vi ovdje u BiH. Jedan od razloga
za koji smatram da kvari te porodice u Bosni jesu navike nošenja hedija i
poklona. Mi toga nemamo u Australiji. Svako veče idemo kod tih ili onih na
kahvu. Ne nosimo hedije. U Bosni je najveći problem hedija- gleda se ko
će kome šta odnijeti čime se sputava prisnost druženja. Ljudi se tako slabo
viđaju i još manje druže. Ja to kritikujem- treba prestati sa hedijama i keksom
ili bombonjerom koje kruže cijelom Bosnom dok im ne istekne rok trajanja. I,
možda, se nikada ne otvore. Mi u Australiji nismo opterećeni tim
stvarima. Mi se više družimo i posjećujemo. Nekada bi na ta druženja i sijela
htjeli poći i moji roditelji kojima je sada po sedamdesetak godina. Oni
smatraju da bi tako trebali znati sve moje aktivnosti, gdje idem i s kim se
družim. Nekad im kažem- ja sam večeras s prijateljima mojih godina dozvolite mi
malo prostora. No, to su stvari druge prirode.
Da li su u
Australiji izraženi istospolni brakovi?
- Ne. Doduše ima ih, ali u
manjem procentu. Prije svega, Australija je bazirana na katoličanstvu.
Crkva je glavna. Ti jednospolni brakovi postoje svugdje u svijetu. Ne mislim da
je to ovdje na nekom nivou pa da može ugroziti porodicu kao osnovnu ćeliju
društva. Tome se treba manje pažnje posvećivati. Najveći problem je kada nečemu
poklanjamo odviše pažnje čime mu ustvari dajemo kredibilitet. Time im dajemo
veću snagu, jer ih tako samo promoviramo. Treba ih ignorirati.
Nakon
11.septembra i terorizma u Njujorku i Čikagu svjetska pažnja je okrenuta
ka islamu. Isuviše je narazumijevanja i mržnje. Kako se gleda na islam u
Australiji?
- Grozno. Momentalno je u Australiji
ogromna islamofobija. Ljudi se bez daljnjeg boje islama. Problem je još veći
što u Australiji ima mnogo nepismenih ljudi. Mogu reći da su Australci
poprilično neupućeni ljudi. Kada bi sada pitali običnog građanina- gdje se
nalazi BiH?, ne bi vam mogao reći da je ona u Evropi. Kada biste ih pitali koje
je naše more ili s kim graniči BiH ne bi imali pojma. Kada biste ih
pitali na kojem kontinentu se nalazi Španija?- ni to ne bi znali. A, to je zato
što su oni dobronamjerni ljudi. Njima smisao života leži u lagodnosti i
jednostavnosti. Australci nisu agresivni ljudi. Ali, nakon 11. septembra
oni su itekako uplašeni. To stanje sada koriste političari. Posebno je taj
momenat iskoristila Amerika i politizirala cijelu Austarliju. U tom pogledu
Amerika je najveći neprijatelj islama, pa time i BiH i savremenog svijeta. Oni
jednostavno pokušavaju da utječu na apsolutno sve, a nemaju prava. Njihovi
odnosi nisu zdravi i ne treba im davati toliku važnost promovirajući ih.
Mi u Australiji se maksimalno borimo protiv te islamofobije. Otvaranje
Islamskog -bošnjačkog centra u Melburnu, 13.marta ove godine na kojemu je
prisutvovao uvaženi reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić imao je veliki odjek kod
Australaca. Reis Cerić je govorio na egleskom jeziku, a što smo ga mi zamolili.
Naime, bilo je važno da Australci čuju kako smo mi Bošnjaci pravi primjer
savremenog islama. Naravno, tu treba razlučiti da je jedno vjera, drugo nacija,
treće jezik... Mislim da smo takvo gledište plasirali u australijske medije i
među australijske političare. Radimo sada na tome da jednu delegaciju
Australaca dovedemo u posjetu Bosni i Hercegovini kako bi nas bolje upoznali i
uvjerili se u našu multinacionalnost. U tom smislu Sarajevo može biti primjer tolerancije,
poštivanja i slike BiH u cjelosti.
Žene mogu uraditi neki posao čak bolje od muškaraca
Koliko su žene cijenjene u
australijskom društvu i kako vidite položaj žena u BiH?
- U Australiji nema prepreka. U
Australiji je žena jednaka muškarcu. U Australiji se više ne cijene zbog spola
niti zbog konekcija (veza) kao što je to u BiH. Jednostavno, u Austarliji se
ljudi cijene na osnovu svog rada. Lijepo je pametovati, ali potrebno je
pokazati rezultate. Osnovna mjerila su sami razultati. To znači, da to da li si
ti muško ili žensko uopće nije važno- ono što je važno to je tvoja sposobnost i
ono što možeš učiniti. U Australiji svakim danom imamo sve više i više žena na
značajnijim položajima u ekonomskom, a naročito društvenom životu. U političkom
životu imamo korektan balans i čak zakonski propisan da minimalan broj od 1/3 u
Parlamentu australske Vlade moraju biti žene. To je, zaista, sjajno. Dok u
Bosni, što sam primijetila, nema dovoljan broj žena na ključnim funkcijama. Kad
se pogledaju ministarstva i ministri primijetićemo da su žene u manjini odnosno
da nisu na značajnim funkcijama. Ne znam zašto, ali žene u određenim sektorima
društva mogu uraditi veliki posao. I to čak bolje od muškaraca mada, eto, kažem
nikad ne gledam kroz oči podjela muško-žensko. Gledam kroz kredibilitet i kompetentnost
osobe. Eto, mogu reći i kroz svoj primjer- prva sam žena koja je izabrana za
predsjednika Vijeća BH organizacija. Od 187 delegata, od kojih je samo 11 žena
bilo na Kongresu, samo jedan glas je bio protiv mog izbora. To govori da smo mi
u dijaspori prevazišli tu problematiku odnosa, što se opet ne bi moglo reći za
Bošnjake. Naime, Bošnjaci vole da su oni glavni. No, niko ne treba sebe
precjenjivati. Trebamo se uvijek cijeniti prema onome šta radimo. Nikada
ne bih što-pošto radila da bih dobila neku funkciju na osnovu spola. Uvijek
volim da radim ono što mogu i što sam sposobna odraditi.
Razgovaramo u »Danima dijaspore«
u Sarajevu. Koji su trenutno najakutniji problemi s kojima se kao Savez
dijaspore suočavate?
- Mi mnogo ne tražimo. Ružno je
reći, ali nas BiH ne podržava u onolikoj mjeri u kojoj bismo mi to željeli, nas
podržavaju određeni ministri. A, to nije dovoljno. Jer, ti individulani
ministri ne mogu ništa odraditi ako nemamo podršku cjeline, kolektiva koji isto
misli i koji će to podržati. Svjetski savez dijaspore BiH razumije situaciju u
Bosni i Hercegovini, ali ono što mi tražimo to je više u interesu BiH nego nas
kao indivudualaca. Tražimo izmjenu člana 17. po pitanju dvojnog državljanstva.
Ne smijemo dozvoliti da postoji rizik da izgubimo svoju dijasporu i pravo na
dvojno državljanstvo. To je prvo i osnovno. Tražimo izmjenu Izbornog zakona-
želimo biti učesnici u kreiranju naše domovine BiH. Želimo da glasamo, želimo
da budemo sudionici. Sadašnji nastup i način glasanja je neprihvatljiv i
neodrživ. Isto tako smatramo da u sklopu izmjene Izbornog zakona mora
doći do jedinice za dijasporu. Možda bi to bio jedini pravi potez za daljnje.
Slijedeće, bez ministarstva za dijasporu ovi problemi s kojima se suočavamo
nikada neće biti riješeni. Jer, samo ministarstvo za dijasporu može da riješi
te probleme. I, četvrto, tražimo jedan udžbenik da bismo očuvali bosanski jezik
u dijaspori. Sedam godina čekamo da se pripremi taj udžbenik za djecu koja uče
bosanski jezik kao strani jezik u dijaspori. Radi se o tome da mi ne možemo
koristiti knjige iz BiH koje su namijenjene za redovno školovanje.
Kakva je
suradnja SSDBiH i Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike?
- Žao mi je zbog te saradnje. Ja
kao predsjednik Vijeća BH organizacija imam lijepu saradnju sa Kongresom
Bošnjaka Sjeverne Amerike, podržavamo njihov rad.U svojoj ulozi predsjednika
SSDBiH željela sam tu suradnju da prenesem. Moram biti iskrena suradnja je
jednosmjerna. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike neće da se pridruži kao članica
Svjetskog saveza dijaspore BiH. Kongres Bošnjaka zastupa samo Bošnjake.
Svjetski savez dijaspore BiH (SSDBiH) ima širi obim. Zajedno bismo bili jači.
Nema razloga da i oni ne budu članovi. Nadam se da će nam se pridružiti.
Šta dijaspora
može pomoći BiH?
- Dijaspora može biti ključni
partner BiH. Možemo biti most suradnje. Koristimo to. Ako ništa drugo dovoljno
je samo spomenuti ime BiH u svakom dijelu svijeta. Hajmo, krenuti s malim
koracima.
Možemo li zaključiti ovaj razgovor pitanjem-
konstatacijom da li se država BiH maćehinski odnosi prema dijaspori?
- Možemo. BiH se totalno
maćehinski odnosi prema dijaspori. Tu se treba najprije promijeniti ustrojstvo
države. Ako ste u braku, i ako imate oca koji , recimo, po preseljenju majke se
ponovo oženi. Djeca onda dobiju maćehu. Ako nadalje otac dozvoli maćehi da se
ponaša kako se već ponaša spram djece onda je on krivac. Zato ja kažem da bez
obzira koliko imamo ministara, ako nemamo podršku države, a brak je BiH, tada
je ona kriva.
Razgovarao:
SELMAN SELHANOVIĆ