Rođenje je vjesnik smrti

Piše: Amir Durmić 

''Nećete se ni okrenuti, a djetinjstvo će vam proći. Kada nastupi dvijehiljadita godina, vi ćete tada biti u najboljim godinama!'' Ovako je nama, tadašnjim naivnim i bezbrižnim osmogodišnjacima, u drugom razredu osnovne škole, sada već davne 1985. godine, govorila stroga i radišna učiteljica Mirjana G. Sjećam se da sam tada, potaknut njenim riječima, o dvijehiljaditoj godini razmišljao kao o nečemu što je toliko beskrajno daleko i nedokučivo, da sam sumnjao da ću to ikada doživjeti. Vrijeme mi je tada, kao uostalom i većini onih s kojima danas o tome razgovaram, prolazilo mnogo sporije ili nam se barem samo tako činilo. Međutim, djetinjstvo se zaista zauvijek izgubilo u gustoj magli prošlosti i zaborava, a mi, tek što smo se okrenuli, već smo postali odrasli ljudi. Nastupila je i famozna dvijehiljadita godina o kojoj je bilo toliko mnogo priča i špekulacija da su se na tu temu pisale i zasebne knjige ispunjene mračnim predskazanjima, teorijama zavjere i nagovještajima ratova i velikih svjetskih sukoba. Ne znam da li sam tada uistinu bio u ''najboljim godinama'', kako je to davno kazala moja učiteljica, jer je pojam ''najboljih godina'' relativna stvar, ali zasigurno znam da sam izdisaje drugog milenija dočekao na definitivno najboljem, najvrednijem i najljepšem mjestu na kugli zemaljskoj, u Mekki časnoj i svetoj, Allah je čuvao od svakog zla i svih neprimjerenosti. U trenucima kada su se tog 23. ramazana 1420. h.g. ''kazaljke poklopile'' i digitalni sat na mojoj ruci kratko otkucao pola noći, imam Mekkanske džamije, Abdurrahman Sudejs, predvodeći noćni namaz najvećem džematu na svijetu, učio je kraj sure Ali Imran. Živ i zdrav sam dočekao smrt drugog i rođenje trećeg milenija, a evo i izmak 2012. godine. Kako će se stvari dalje odvijati, to zna samo Uzvišeni Allah, međutim, ne treba biti mnogo mudar niti pametan pa shvatiti kako rođenje nije ništa drugo do startna pozicija na trkačkoj stazi koja vodi direktno u smrt:

Nečujno, tiho vrijeme leti

Tragove ostavlja, svemu se sveti

I t’jelu i duši, nanosi rane

Spomenar sjetni na prošle dane

Baš kao zrnca iz pješčanog sata

Ističe moja posljednja rata

Decenije, godine, sedmice, sati

Dio su zajma što mora da se vrati

Jer život je kredit, vratit’ se mora

Što manje je rata, to veća je möra

S’jede su vlasi prošarale kosu

Pjege staračke po licu i nosu

Od nekad mladog živahnog t’jela

Koža se tanji, širi se ćela

Ni brada mi nije crna k’o prije

Bjelilo u njoj sve teže se krije

Slabije vidim, đozluke trebam

Bez njih na dalj ni čitati ne znam

Kičma me boli, (pred)osjećam kišu

Ljekari u karton sve češće mi pišu

Hrčem po noći, svako se smije

A ja sam se drugima smijao prije

Još mnoge tegobe godine nose

Oštre k’o britva bez milosti kose

Iako ''tek'' mi je trideset neka

Svakoga trena šansa je vel’ka

Da Melek smrti i meni svrati

Te kraj me stigne, što dugo me prati

Zadnje trenutke života već brojim

Uskoro stiže ono čeg’ se bojim

Duša ubrzo napustit će t’jelo

Haba se moje trošno od’jelo

Razdužit ga moram, poput regruta

Što dođe do kraja vojničkog puta

A nada mi duga i živjeti želim[1]

S drugima dun’ja još hoću da d’jelim

Al’ edžel ističe i vječnost me vabi

Gdje ću da skončam? Oprosti mi Rabbi!

Scenarij smišljam, ideje se roje

I k’o da već vidim t’jelo svoje,

K’o led je hladno na podu leži

Plahta na njemu, koža se ježi

Jecaj i plač, okružuje mene

Rodbina brižna od tuge vene

Skrhani bolom, patnjom i tugom

Žale za ocem, bratom i drugom

Jedan za drugim (ne)znanci stižu

Govori hvale, dugo se nižu

A ispod ove imanske žbuke,

Kriju se gr’jesi, mane i bruke

Jer Rabbu ništa skriveno nije

On dobro zna šta Knjiga mi krije

Vakat je doš’o, moram da idem

Posljednji put niz stube da siđem

Ne mogu sam, drugi me nose

Lica im tužna, suze ih rose

Kupanje zadnje sada me čeka

Jer smrt je bolest, nema joj l’jeka

Već gasule moje ledeno t’jelo

Ćefini će biti moje od’jelo

Obično platno neznane marke

Kroje ga vješte hodžine šake

Za pola sata il’ nešto manje

Hodža na meni pokaza znanje

A pred dženazu, pitanja znana:

''Ima l’ halala za ovog insana?''

Ako je dužan, rod će da vrati

Nemoj da džaba u kaburu pati

''Halal mu bilo!'', spontano kažu

Allahu Dragi, ne daj da lažu!

Spreman sam, evo, za duga puta,

U jednom pravcu, poznata ruta

Drveni brod spreman me čeka

Od luke me d’jeli tek mala r’jeka

Tabut je lađa na kojoj plovim

R’jeka su ruke onih koje volim

Stigoh u luku, Mezar joj ime

Usidren čekat ću ljeta i zime,

Do trena kad sve će postati prah

Dana u kojem će vladati strah

I već sam na dnu, gore je graja

Lopate tutnje, trudi se raja

Trpaju žurno jer žele ići

Valja im kući na ručak stići

Zemljana kiša po meni pada

Tek slabašni strop štiti me sada

Prije il’ posl’je i on će pući

Bez krova ću ostat', a zemlja će ući

Onda tišina, mrtvilo vlada

Gasi se moja posljednja nada

Povorka tiha, nesta' u daljini

Ostadoh sam u mračnoj dubini

Korake njihove u kaburu čujem[2]

''Ne id’te'', vapim, od smrti bolujem!

Al’ natrag nema, kabur mi je stan

Istina jasna, ne košmar nit' san

U njemu je tama, a mraka se bojim

I gosta što dođoše zadatkom svojim[3]

Na ispit je doš’o i ovaj pobro

Pitanja sl’jede znana mi dobro:

''Ko ti je Gospodar, poslanik i vjera?

Kaži nam, hajde!'', dvojac me tjera[4]

Da l’ ću da mucam il’ zborit ću jasno

Da l’ ću šaputat' il’ pričat ću glasno?

Ako mu Allah snage ne dadne

I ovaj će jadnik na testu da padne

A rodbina još će roniti suze

Sudbinu krive što člana im uze

Popiše kahvu i goste već prate

Još vr’jeme neko svi će da pate

Duše ih bole i suze će liti

Pričat će sjetno da teško će biti,

Zaboravit ga nećemo, oni će reći

Al’ vr’jeme leti i sve će poreći

Malo-pomalo u zaborav padam

Samo se dovi još njihovoj nadam

Godine lete, vjekovi, ere

Zemlja je gladna, slasno me ždere

Meso mi truhne, jedu me crvi

Nisam ni zadnji, a nisam ni prvi,

Od čijeg t’jela ništa ne osta’

Sem koščice repne, al’ i to je dosta,[5]

Da Onaj ko iz ništa stvara sve

I mene proživi, iz koščice te

A onda krik![6] Strašan i jak

Zemlja se trese, nestaje mrak

Potres sve drma, dižu se ljudi

Hodaju čudno k’o da su ludi[7]

I svako tek svoje gr’jehe nosi

Na Mahšer žure goli i bosi

Niko u nikog gledati neće

Ima l’ od ovog nevolje veće?![8]

Na sud su došli, čekaju reda

Prizor je strašan, djeca su s’jeda![9]

Sunce je sišlo do iznad glava[10]

Užas svud vlada, trepet i strava!

Djela se važu na preciznoj Vagi[11]

Ne pomaže majka nit' otac dragi

Novac ne vr’jedi, sada je jasno

Ni slava, ni moć, shvataju kasno

Danas se samo iman mjeri

Kakav si bio u islam vjeri

Da l’ si Allahu na sedždu pad'o

Da li si namaz obavlj’o rado

Za njega prvo pitan ćeš biti[12]

Uzalud tada suze ćeš liti

Povratka nema nikom od nas

Samo kod Rabba tamo je spas

....

Ovako nekako bit će, il’ slično

Svako će od nas doživjeti lično

Trenutak smrti, kabur i Sur

I sve o čem’ priča sura nam Tur[13]

Insan sam bio skrojen od mana

Sva djela moja Rabbu su znana

Farzovi manjkavi, malo nafila

Gr’ješenje moja struka je bila

Ruke mi prazne, opskrba tanka

Dobra mi djela k’o pero su lahka

I ništa ja nemam sem nade u Rabba

Bez rahmeta Njegova sve mi je džaba[14]

Milost On Svoju ne spusti l’ na mene

Duša će s t’jelom ka Vatri da krene

Zato se Njemu Jedinom jadam

Samo se Njegovom oprostu nadam

Rob Tvoj gr’ješni ruke Ti diže

Još malo pred Tebe na sud on stiže

Gr’jesi mu brojni k’o morske kapi

Jadan je, b’jedan, za oprostom vapi

Al’ milost Tvoja od srdžbe je veća[15]

Za sve je ljude to istinska sreća

Velika Kladuša, 9. muharrem 1424 h.g. / 23. 11 2012. g.