Tuzla: Magistrirao profesor Behram-begove medrese Admir Muratović

Na Filozofskom fakultetu u Tuzli 5. 12. 2012. godine održana je javna odbrana magistarskog rada Admira Muratovića, profesora arapskog jezika u Behram-begovoj medresi u Tuzli, iz oblasti lingvistike o temi “Jezičke karakteristike Mevluda hafiza Saliha Gaševića“. Pored mentorice prof. dr. Amire Turbić-Hadžagić, komisiju su činili doc. dr. Marica Petrović i  doc. dr. Sead Nazibegović. U ovome radu istraženo je,  analizirano  i objašnjeno  pismo, pravopis, fonetika, morfologija sintaksa i leksika Mevluda hafiza Saliha Gaševića iz 1937. godine.  Do sada nije detaljno proučen jezik ovakvih zbirki, odnosno jezičke karakteristike njihovih autora. Stoga je ovo u znanosti prva detaljna historijsko-jezička analiza Gaševićevog Mevluda,  prvenstveno jezička analiza, kao prvog u nizu mevluda na bosanskome jeziku.

Prvo izdanje Gaševićevog Mevluda datira iz 1879. godine (1296. po H.) i to je prvi mevlud na bosanskome jeziku. Mevlud iz 1937. godine priredio je Džemaludin-ef. Čaušević čije je arebično pismo transliterirao na latinicu autor magistarske radnje.

Uloga mevluda u tradiciji muslimana je neprocjenjiva. U organiziranju mevluda muslimani na ovim prostorima pokazuju entuzijazam kakav protagonisti iste vjere ne pokazuju gotovo nigdje drugdje u svijetu. Ovakvim programima muslimani izražavaju posebno poštovanje Muhammedu, a.s., obilježavaju njegov rođendan. Također, brojni su i drugi razlozi organiziranja mevluda: sklapanje braka, rođenje djeteta, useljenje u novu kuću, zaposlenje ali i mnogi drugi povodi koji unose veselje u muslimanske porodice i njihove domove.

Mevlud nije samo naziv za navedene prigodne manifestacije, nego je to naziv i za zbirke pobožnih pjesama koje se na takvim skupovima uče.

Povremena odstupanja od standardnoga jezika su djelimično rezultat utjecaja narodnoga govora područja u kojem je živio i djelovao Gašević, a mnogo su više proizvod strogoga poštivanja metričkih principa.

Pored domaće leksike u Mevludu nailazimo na veliki broj orijentalizama (oko 150) koje Gašević koristi u originalu, ali i u obliku prilagođenom fonetskom sistemu bosanskoga jezika. Neke od njih u naš jezik unosi direktno iz arapskoga jezika. Takve lekseme pripadaju bosanskome sakralnome jezičkom stilu; koriste se u praktičnim vjerskim prilikama, te su poznate uglavnom onima koji su upućeni u ovakvu vrstu tekstova.

Iščitavajući alhamijado literaturu bošnjačkih autora, Gašević dolazi u kontakt i s drugim dijalektima bosanskoga jezika.

Dobro poznavanje i dugih dijalekata bosanskoga jezika nerijetko koristi u svrhu stilogeno-metričkih principa svoga teksta; ne ustručava se koristiti neke riječi ili oblike riječi koje su karakteristika nekih drugih dijalekata, a ne njegovoga.

Ovaj tekst u predstandardnome periodu posjeduje određene osobine koje mu daju status književne jezičke koine u okviru predstandardnoga idioma bosanskoga jezika.

Analiza je pokazala da je Gašević imao istančan osjećaj za svoj jezik, te da je bio i pjesnik naglašenoga lirskog senzibiliteta.

Iz Zaključka

Gaševićev Mevlud pisan je bosanskim jezikom, a ne bošnjačkim, srpskohrvatskim ili crnogorskim kako su to tvrdili neki njegovi priređivači.

To je prvi mevlud u historiji na bosanskome jeziku.

Kao i svi tekstovi vjerskoga karaktera toga doba i Gaševićev Mevlud ne ignorira ustaljenu pjesničku praksu da na početku izrazi zahvalnost Allahu, dž.š., da blagoslovi Njegovoga Poslanika, te da spomene ime vladajućega sultana.

Arebica Džemaludina-ef. Čauševića, kojom je pisan Mevlud, predstavlja završen ranije započeti proces standardizacije arebice. Zahvaljujući akumuliranom iskustvu i dobroj analizi rada njegovih prethodnika na polju grafematike, Čaušević nudi najbolja rješenja u prenošenju fonema bosanskoga jezika u grafeme arapskoga pisma. Istina je da ima i onih koji će iznositi i nešto veća očekivanja od Gaševićeve arebice, te od arebice nekih njegovih prethodnika. Međutim, takvi neargumentirano zanemaruju vrijeme u kojem je Mevlud napisan, odnosno priređen. Neminovno je, barem ponekad, posmatrati ovaj tekst i iz perspektive ondašnjega vremena, a ne sadašnjega, kada je nagomilano ogromno jezičko iskustvo. U tom slučaju bili bismo svjesniji važnosti ovakvih tekstova koji, zahvaljujući svojim karakteristikama i pravopisnim rješenjima, pružaju mogućnost izučavanja bosanskoga jezika jednoga vremena i jednoga prostora, ali i onoga što je sekundarno u odnosu na jezik, a to je njegovo pismo i pravopis.

U Gaševićevom Mevludu pored domaće leksike, veoma je frekventna i ona orijentalnoga porijekla: turskog, arapskog i perzijskog. Ovolika zastupljenost orijentalne leksike nije začuđujuća ako se ima na umu da je ovaj tekst nastao u XIX st. kada je njihov broj u našem jeziku bio mnogo veći, općenito. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je tekst vjerskoga karaktera, gdje je prirodno ovakva leksika još i brojnija, jer su prisutni i mnogi vjersko-pravni termini, kao što su: Allah, Arš, Ćurs, salavat, hak, ata', hata', ukubet itd.

Gašević u svome Mevludu koristi oko 150 različitih turcizama. Posebno ističemo turcizme koji pripadaju bosanskome sakralnome jezičkom stilu, odnosno one koji se koriste u praktičnim vjerskim prilikama. Takve lekseme su, stilski obilježene, nisu općekorišćene,  pa su i poznate uglavnom onima koji su upućeni u ovakvu vrstu tekstova.

Ovakva vrsta leksike svakako je karakteristika predstavnika ulemanske klase koji su se školovali u različitim vjerskim školama, te dobro poznavali sva tri kod nas korištena orijentalna jezika. Posmatrajući Gaševićev tekst u kontekstu vremena njegovoga nastajanja, zaključujemo da je imao istančan osjećaj za svoj jezik, te da je bio i pjesnik naglašenoga lirskog senzibiliteta. Književno-estetski aspekt Mevluda je na izuzetnom nivou. U njegovom iščitavanju, učenju (pjevanju) i slušanju osjetit će užitak posebno oni koji su upućeni u ovu vrstu tekstova, ali i drugi.

Biografija Admira Muratovića

Muratović (Rešid) Admir rođen je u Skoplju 06. 03. 1982. g. Osnovnu školu završio je u Brčkom 1996. te Behram-begovu medresu u Tuzli 2000. g. Iste godine upisuje se na Odsjek za Orijentalnu filologiju (arapski jezik i književnost – turski jezik i književnost) na Filozofskom fakultetu u Sarajevu koji je sa izuzetnim uspjehom završio 2005. g. Za vrijeme studija više puta je boravio u Egiptu i Turskoj radi specijalizacije arapskog i  turskog jezika. Prevodilac je i koprevodilac brojnih radova i nekoliko knjiga s turskog i arapskog jezika.

Od 2005. g. zaposlen je u Behram-begovoj medresi kao profesor arapskog jezika. Jednu godinu radio je i u gimnaziji ''Ismet Mujezinović'' kao profesor turskog jezika. Sa svojim učenicima u Medresi nekoliko puta osvajao je prva mjesta na takmičenju iz arapskog jezika između učenika medresā u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Dvije godine radio je na projektu podučavanja palestinskih studenata bosanskom jeziku na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Učesnik je mnoštva seminara, tribina i konferencija organiziranih u cilju dopunjavanja znanja i vještina vezanih za profesore jezikā.  Oženjen je i otac je jedne djevojčice.

Emina Muratović