Kada govor izgubi mjeru za slobodu

Piše: Kemal Obad

U vremenu rastuće mass-medijske komunikacije nerijetko se ističu prava na mišljenje, pravo na slobodu govora, pravo na izbor ideološke odnosno vjerske orjentacije i druga prava koja čine demokratsko uređeno društvo. Nivo vladavine prava predstavlja i nivo stabilnosti nekog društva.

Međutim, odveć poznato i često pitanje jeste da li sloboda govora ima svoju cijenu i da li ima svoje norme i granice. Bosansko-hercegovačko društvo kao postratno društvo svjedok je dobro poznate novinarske neprofesionalnosti, pristrastnosti i neinformiranosti, kako huškačke tokom agresije, tako i političko i ideološki motivirane u ovom postratom periodu. Meta takvim usmenim i pismenim nasrtajima često su Bošnjaci, muslimani, njihove kulturne i vjerske institucije, a posebno Islamska zajednica i sada odlazeći reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.

Svoju nepismenost i misaonu izgubljenost u ovom slučaju odlučio je pokazati i Boris Dežulović, već poznat po svojim tekstovima koje ne krasi satiričnost niti ozbiljnost, nego krajnija mržnja i strastveno lažiranje i vrijeđanje. U svom tekstu „ukrašenom“ narcisoizmom i njemu svojstvenom neinformiranošću, kao i jeftinim nehumoričnim „šalama“, Dežulović se osvrnuo na slučaj oko pomjeranja datuma i utvrđivanja dana Bajrama. Tim povodom, ne prežući da navede svoju besmislenu verziju kur'anskog govora o Ibrahimu, a.s., i njegovom sinu poslaniku Ismailu, a.s., Dežulović je pokazao svo svoje moguće neznanje kao i zlobne namjere da svojom pričom „zabavi“ sebe i njemu slične, a da pritom zanemari norme i kulturu izražavanja.

U ovakvim okolnostima, najčešće se poziva na slobodu govora, princip koji treba da krasi demokratsko društvo. Ali, kada sloboda govora postane govor mržnje, da li i tada društvo treba da se pokori ovom principu i da se prihvate takve pojave? Zloupotreba prava na slobodu govora uveliko je prisutna i u našem društvu, a intenzivirala se u posljednih 6-7 godina. Takve zloupotrebe najčešće proističu iz namjere da se vrijeđaju ili ismijavaju pojedinci zbog njihove vjerske ili nacionalne orijentacije. U Univerzalnoj deklaraciji ljudskih prava, članak 29. stavka 2. kaže se: U korištenju svojih prava i sloboda svatko može biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su utvrđena zakonom, isključivo radi osiguranja potrebnog priznanja i poštivanja prava i sloboda drugih te radi ispunjenja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i općeg blagostanja u demokratskom društvu. Iako ova stavka nastoji da napravi jednu vrstu balansa između slobode govora i zaštite drugog pojedinca ili grupe da ne bude ugrožen pravom prvog, ona ističe ipak granicu u toj slobodi, a to je da poštuje pravo drugog, jer je i to odlika javnog reda u demokratskom društvu. Evropska konvencija o ljudskm pravima je još direktnija: Ostvarivanje ovih sloboda (sloboda izražavanja, op.a.),  budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih...(Članak 10, stavka 2.) Očito da mnogi zanemaruju svoje odgovornosti kada imaju dvostruke standarde u pravdanju da sloboda govora daje pravo da vrijeđamo i omalovažamo druge. Pravo pitanje bi ovdje bilo, koliko je ugroženo pravo moje, kao građanina ove države, kao vjernika, u blasfemičnom tekstu pojedinca koji, pod krinkom slobode izražavanje, ispoljava stavove mržnje i netrpeljivosti prema vjeri kojoj pripadam i instititucijama i ljudima koje uvažavam. Kur'an je mnogo prije brojnih deklaracija podvukao važnost prava svih ljudi u 90. ajetu sure An-Nahl, : „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ Ovaj ajet predstavlja princip da ljudska zajednica može opstati samo na pravednosti, a ne nepravdi, verbalnoj ili fizičkoj.

Govor mržnje škodi civiliziranoj zajednici, on narušava ne samo slobodu, već dovodi pojedince u situaciju da svojim postupcima narušavaju prava drugih, dakle da naruše harmoniju zajednice, prkose pravednosti i propagiraju dezorganizaciju uređenih prava i zakona. U tekstu Dežulovića više je nego očigledan govor mržnje, a Oslobođenje, kao dnevna novina, u tome ga čvrsto podržava svojim objavljivanjem. Urednički kolegij vjerovatno nije bio dovoljno svjestan da odvoji i napravi razliku između onoga što predstavlja izražavanje vlastitog mišljenja i onoga što se naziva govorom mržnje i javnim vrijeđanjem. Ovdje, Oslobođenje nije problem, jer novinarski principi, a posebno moralni odavno su precrtani u ovim novinama. Tekst je mogao olahko biti objavljen na internetu, što i jeste poslije. Jer Dežulovića nisu interesovale konkretne informacije u vezi obilježavanja Kurban bajrama, poput dana Arefata, zapravo nije se mnogo ni potrudio da sazna. Njegov cilj, kao i cilj mnogih njemu sličnih, jeste da slobodu govora iskoristi u cilju propagiranja vlastite mržnje, nedostatka moralne svijesti i općeg neznanja.

Naravno, Boris Dežulović nije ni nakakav način umanjio ugled ili čast poslanika Ibrahima a.s., o kojem govori i kršćanstvo i judaizam, a također još manje ugled i čast i mjesto Ismaila, a.s., koji je odraz istinske pokornosti Allahu dž.š., Stvoritelju svih svijetova. Još manje da je naškodio Kur'anu, odnosno kur'anskom tekstu, koji govori o ovakvim pojedincima: „A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: "Mi smo samo razgovarali i zabavljali se." Reci: "Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?“  (At-Tawba, 65). Vjerovatno je Dežuloviću u njegovom iščitavanju sura, promakao i ovaj ajet: “i predočiće im se rđava djela njihova koja su radili i snaći će ih baš ono čemu su se izrugivali.“ (Az-Zumer, 48)

 On nije ni prvi ni posljednji u svijetu koji će takve gnusne stvari činiti, nego je samo u redu sa onima koji su naškodili sebi, u redu ljudi koji ne poznaju ljudsko dostojanstvo a još manje šta znači biti čovjek. U tom smislu Dežulović je osramotio sebe i svoju (ne)ljudskost, i osramotio osnovno načelo slobode govora – da nema izražavanja mržnje na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi. Zbog toga je i njegov tekst, njegov napis, izgubio smisao istinske slobode govora, misli i izražavanja.