PROTIV ZABORAVA - STRADANJE BOŠNJAKA SE NE MOŽE REDUCIRATI SAMO NA SREBRENICU
Istraživanje
vremena raspada jugoslavenske države i "postjugoslavenskih ratova" 1991.-1999.
složen je proces imajući u vidu sva dosadašnja saznanja o počinjenim nedjelima,
ratnim zločinima protiv čovječnosti, flagrantnim povredama međunarodnog
humanitarnog prava. Slike sa ratišta u BiH su svojom surovošću i bestijalnošću
zaprepastile cijeli civilizirani svijet. Žestina rata porazila je i najveće
pesimiste iz vremena nagovještaja krize i raspada zemlje. Mark Eldman,
posljednji živi vođa jevrejskog ustanka u Varšavskom getu u Drugom svjetskom
ratu, prilikom jedne svečanosti u Buhenvaldu, genocid u Bosni opisao je kao zakasnelu
pobjedu Adolfa Hitlera.
Brojne činjenice, nad kojim se mora
misliti o protekloj posljednjoj deceniji XX stoljeća i takozvanim
"postjugoslovenskim ratovima", neprestano izbijaju na svjetlost dana.
Primarni ciljevi ratova su bili revizija republičkih granica, prisilna razmjena
stanovništva i prestrukturacija balkanskog političkog prostora. Ti ciljevi
nikada nisu mogli biti realizirani mirnim putem. Pratiće ih sinhronizirani
napori da se, nakon svega, uz uspostavljeni konsenzus negiranja i poricanja
vlastite odgovornosti, počinjeni zločini relativiziraju, deetnificiraju i ne
nazovu pravim imenom. Stranice historije, tog svojevrsnog "popisa zločina
i nesreće" bivaju sve punije. Oštra kritika "zvaničnih" istina o prošlosti
izaziva i dalje tajac, nedoumicu, pa i izvjesnu nelagodnost.
Ako je Aušvic bio tragični simbol
Drugog svjetskog rata, to je Srebrenica bila za rat u BiH i sve ratove na
prostoru bivše Jugoslavije. U bosanskohercegovačkim ratnim zbivanjima genocid u
Srebrenici u ljeto 1995., kako su uočile haške sudije, čine "istiniti
prizori iz pakla, ispisani na najmračnijim stranicama ljudske historije".
Jan Vilem Honig i Norbert Bot autori knjige o srebreničkoj tragediji ustvrdili
su da je dugoročni uspjeh etničkog čišćenja zavisio od ubijanja bošnjačkih
muškaraca "bez kojih populacija žena i djece ne bi imala načina da se
vrati u svoja rodna mjesta. I, pošto je Srebrenica bila jedno od glavnih
izbjegličkih mjesta za Muslimane iz istočne Bosne, pogubljivanje tih muškaraca
omogućilo bi Srbima da tu regiju zadrže sa većom sigurnošću. I zahtjevi
narodnog rata i diktati etničke čistoće tražili su da se minimizira
potencijalni otpor, sada i u budućnosti. Trebalo je ubiti što je više muškaraca
moguće".
Treba potpunije sagledati kontekst
srebreničke tragedije, kao pojedinačno najvećeg i najmonstruoznijeg zločina u
Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Taj zločin ostaje, kako ukazuje Sonja
Biserko, kao opomena čovječanstvu o neophodnosti stalne spremnosti za
prepoznavanje politike koja planira takve zločine. Etničko čišćenje nije bilo
posljedica, već cilj rata. Mnoge knjige o Srebrenici izazivaju, pored snažnih
emocija, čitav niz pitanja i dilema. Granice bestijalnosti ljudske prirode pri
korišćenju sile ne mogu se utvrditi niti predvidjeti. Žan-Rene Ruez, svojedobno
glavni istražitelj za Srebrenicu, u intervjuu datom podgoričkom "Monitoru",
objavljenom u aprilu 2001. godine. na jednom mjestu, govoreći o izvršocima
zločina, ukazuje: "Jedna stvar me prenerazila kad smo započeli fazu o
izvršiocima. Zapanjujući je jaz između onoga što profesionalni oficiri smatraju
profesionalnom čašću, dužnostima i aktivnostima i ponašanju i mentaliteta više
od 90 odsto oficira VRS koje smo sreli. Oni se ponašaju kao bitange, krijući
sve, čak i ono najočiglednije. Ne optužuju druge, jer većina još nije na toj
tački, ali to bi većina učinila čim bi osetila miris zatvora, čak i
najmodernijeg sa najpristojnijim stražarima. Ljudi bez časti. To je najgore.
Ponašaju se kao sitni lopovi, kao djeca uhvaćena sa rukama u džemu, totalno
uplašeni mogućih posljedica. Sve su zaboravili, ništa nisu vidjeli. Drinski
korpus je, na osnovu njihovih priča, bio prazan u ono vrijeme. Svi su bili u
posjeti ženama u Beogradu ili na sahranama bliskih rođaka. Cio korpus je bio u
rukama čistačica i vozača. Skandalozno ponašanje". Vladislav Jovanović,
predstavnik SRJ u Ujedinjenim nacijama 18. decembra 1995. objašnjavao je, pak,
da su se Bošnjaci međusobno ubijali. O ovoj tragediji Srebrenice dugo će se
govoriti i pisati. Međunarodna zajednica nikada neće moći prikriti svoj dio
odgovornosti za ovaj pokolj. Ne može se čuvati sjećanje na zločine bez pitanja
o počiniocima. Historijat bošnjačkih stradanja ne može se reducirati samo na
Srebrenicu, niti se na nju može gledati van konteksta tragedije Sarajeva,
Višegrada, Prijedora i drugih bosanskohercegovačkih gradova. U Bosni će se još
dugo godinama otkrivati, kako ih zovu, primarne i sekundarne grobnice. Oni koji
znaju gdje se sve one nalaze, i nakon više ood deset godina od okončanja rata,
teško o tome govore, još teže pristaju da ih lociraju. Svi glavni akteri zla
još uvijek nisu u Hagu.
Arhivi u Hagu i tamošnje optužnice o
učesnicima u "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" biće nezaobilazni u
pisanju novije historije južnoslavenskog prostora, ključ njenog poimanja u
posljednjoj deceniji dramatičnog XX stoljeća. Kritičko sagledavanje bliske
prošlosti još uvijek nije moguće bez snažnih pritisaka sa strane. Traganje za
istinom i historijskim činjenicama otkrivaće dublje, ne samo pozadinu i uzroke
tih ratova, već i brojne, nove individualne i porodične drame, masovna
stradanja nevinih i nedužnih ljudi.
Suočavanje sa
odgovornošću i sa još neotvorenim istinama, je svakako i moralno pitanje.
Demontiranje nacionalizma biće dug proces. Karl Jaspers je napisao da svaki
građanin mora osjećati saodgovornost u političkom smislu za postupke države
kojoj pripada: "Znati da si odgovaran prvi je pokazatelj buđenja političke
slobode". U Srbiji djeluju postoje pojedinci, grupe i organizacije, koje
Srebrenicu doživljavaju kao sopstvenu odgovornost i sopstveni stid. To su ljudi
koji ne propuštaju priliku da se oglase, obilježe ili reagiraju, kadgod je
riječ o Srebrenici i svemu onome što se tragično zbivalo u "postjugoslovenskim
ratovima". I Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda svojim
istraživanjima i objavljivanjem prikupljenih podataka nastojao je dati doprinos
istraživanju istine o Srebrenici kao i o drugim gradovima istočne Bosne odakle
su u Sandžak od proljeća 1992. stizale mase bošnjačkih izbjeglica. Bošnjaci u
Sandžaku, ili, bolje rečeno u onome što je od njega preostalo, su također
platili visoku cijenu opstanka u zemlji koja nije bila u ratu.
Ratovi su, uplivom svjetskih sila,
prekinuti, ali ostaje zebnja jesu li doista i okončani. Prisustvo međunarodne
zajednice i dalje je neophodno na širem južnoslovenskom prostoru, gdje
egzistiraju društva sa uticajnim, iracionalnim vrijedonosnim sistemima, bez
opštevažećih normi. Hana Arent piše kako je u samoj prirodi ljudskog bitisanja
da sve što se jednom dogodilo i što je zapisano u historiji čovječanstva,
"ostaje za čovječanstvom kao mogućnost i dugo nakon što je aktuelnost
samog događaja postala stvar prošlosti".
Svi smo, nadam se, svjesni da smo
još uvijek daleko od potpune pobjede nad zlom, da aveti mraka još uvijek čekaju
i misle a imaju još jednu svoju šansu. Zato, zbog mnogobrojnih žrtava, zebnji
od ponavljanja historije, ne smijemo ćutati, niti zaboraviti. Svi imaju ime: i
zločini, i ubice i žrtve. Nijedno društvo ne može izbjeći suočavanje sa
kontroverznim stranicama svoje prošlosti. Bez osvješćivanja, piše Herman Broh,
nema ni samosvijesti, a bez samosvijesti nijedan narod nije u stanju da
savjesno uzme u svoje ruke sopstvenu političku sudbinu. Ovo je još jedna
prilika da, obilježavajući tužne godišnjice, vidimo ali i progovorimo o tome
dokle sve mogu ići granice bezumlja, mržnje i netolerancije.
Semiha KAČAR,
predsjednica Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda sa sjedištem
u Novom Pazaru
(http://www.bosnjaci.net)