ZAPAD JE STVORIO PLODNO TLO ZA RAST AL-KAIDE NA BLISKOM ISTOKU

     Čini se da al-Kaida ispunjava svoj san. Ako ništa, našla je svoje uporište na palestinskoj teritoriji. Otmica novinara BBC-a, Alana Johnstona u Gazi, sukob u izbjegličkom kampu Nahr al-Barid između libanske vojske i simpatizera al-Kaide - Fataha, samo su neki od događaja koji su obilježili situaciju u Palestini posljednjih mjeseci, piše Soumaya Ghannoushi za britanski Guardian.
     Kako Gaza i Zapadna obala sve više zapadaju u anarhiju, a pristaše Hamasa i Fataha se okreću jedni protiv drugih, prisutnost al-Kaide sve je jača.
     Od kako je al-Kaida proglasila džihad 1998. godine, težili su da dobiju legitimnost za predstavljanje palestinske borbe, svjesni vrijednosti takve simbolika u arapskoj i islamskoj kolektivnoj svijesti.
     Palestina je ogledalo u kojem se reflektuje arapska politička scena. Fatah je ekspresija ljevičarskog nacionalizma, a Hamas naginje ka političkom islamu. Upravo zbog toga, događaje u Gazi i palestinskom izbjegličkom kampu u Libanu ne smijemo shvatati olako. Oni su predznak onoga što će se dešavati u budućnosti.
     Kada su Osama bin Laden i njegov zamjenik, Ayman al-Zawahiri izdali proglas "Džihad protiv židova i osvajača", 28. februara 1998. godine, reakcije su varirale od apatije do ismijavanja. Oni su bili opskurna grupa izgubljena u dalekom talibanskom emiratu i patetični ostatak borbe protiv SSSR-a tokom hladnog rata. Historijski, njihova uloga je izgledala neupotrebljiva, a diskurs arhaičan. Niko ih nije shvatao za ozbijno.
     No, stvari nisu mogle ispasti drugačije. Al-Kaida je postala kompleksna globalna mreža, sa decentraliziranom, fleksibilnom strukturom koja joj omogućava da se širi na sve strane, od arapskog svijeta, preko Afrike, Azije do Evrope. Bilo da je riječ o aktivnim ćelijama ili onim "uspavanim", al-Kaiad je postala duh koji progoni čitav svijet. Njihove ćelije su autonomne i nisu povezane zapovjednom hijerarhijom. Sve što je potrebno jeste nekoliko individualaca koji se "pretplate" na njihovu ideologiju i terorističke metode i al-Kaida je dobila još jednu "ruku" u svijetu.
     Kako se Bliski istok selio sa krize na krizu, ta mala organizacija (al-Kaida) vidjela je svoju priliku i preselila se iz "periferije u centar". U statutu organizacije, al-Kaida je definirala misiju kao džihad kojemu je cilj očistiti Arabijsko poluostrvo od američkih "skakavaca koji proždiru plodove i uništavaju plantaže" te osloboditi palestinsku zemlju od cionističke okupacije.
     Nakon invazije na Irak, 2003. godine, al-Kaida je napokon dobila čvrsto uporište na Bliskom istoku i jedinstvenu šansu da implementira svoj projekat "otpora protiv židova i okupatora" .
     Penetracija al-Kaide u palestinsku politiku bila je dug proces koji se svakim danom sve više bliži vrhuncu, a zapad je glavni krivac za to. Od strogih restrikcija koje su nametnute (od zapada podržanoj) palestinskoj vladi i nestankom američkih obećanja o reformi i demokratizaciji, najviše je profitirala al-Kaida.
     Na Bliskom istoku, bitke se vode na dva fronta, protiv "izdajničkog" režima i njegovog zapadnog saveznika na jednoj strani i protiv popularne islamističke opozicije koja je "zastranila sa pravog puta džihada". U govoru koji je nedavno emitovan na al-Jazeerai, al-Zawahiri je prozvao Hamas zbog skretanja sa puta otpora jer učestvuju u političkim procesima.
     Događaji koji su se dešavali, dali su kredibilitet riječima al-Zawahiria. Nakon palestinskih demokratskih izbora, Arapi su sa strahom i nevjericom gledali kako Palestince strogo kažnjavaju zbog njihove demokratske odluke na izborima. Ostavili su ih izolirane, izgladnjele i gurnute u bezizlaznu situaciju sa mnoštvom destruktivnih i ogorčenih nesuglasica.
     Činilo se da poruka iz Washingtona i Londona glasi: Nemojte se zamarati izbornim listićima i kutijama, samo kroz bombe i nasilje možete promijeniti situaciju.
     Između okupacije i opstrukcije mirnih promjena, SAD je stvorio plodno tlo za procvat al-Kaide, proizvoda bolesne politike i deformisanog pogleda na promjene koje su potrebna regionu.
     Jedno je sigurno, dim koji se diže iz srušenog izbjegličkog kampa, Nahr al-Barid neće biti posljednji koji će ovaj region vidjeti. Vatra na granicama Bliskog istoka neće nestati niti će progutati narod koji živi tamo, zaključuje na kraju Soumaya Ghannoushi.

(Sarajevo-x.com)