A+ A A-

Predramazanasko obraćanje reisu-l-uleme pripadnicima OS BiH: „Naš ideal je mir i sigurnost naše domovine, njenih ljudi, dobara i vrijednosti”

“Čvrsta vjera u Boga pomaže nam da ostanemo uspravni i da se suočimo sa izazovima”, poručio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović u svom tradicionalnom predramazanskom obraćanju pripadnicima Oružanih snaga BiH 18.05.2017. godine u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu

"Život Allahovog poslanika Muhammeda a.s. jeste i treba da bude naša inspiracija i ono sa čime mi trebamo porediti naš život kako bismo u našem radu i djelovanju ozbiljili naš ideal, a to je mir i sigurnost naše domovine Bosne i Hercegovine, njenih ljudi i njenih dobara”, istakao je dr. Kavazović.

Govoreći o vrijednostima nadolazećeg mjeseca Ramazana, Reisu-l-ulema je kazao kako je ovaj mjesec prilika da se još jednom podsjetimo na iskonsku potrebu ljudi za međusobnim upoznavanjem i razumjevanjem drugog i drugačijeg, i apostrofirao da o toj potrebi govore  sve svete knjige, a naročito Kur’an čija objava je počela u mjesecu Ramazanu.

“Mjesec Ramazan i objava Kur’ana koja je otpočela u njemu je blagoslov, pa je sami tim i ovaj mjesec odabran i blagoslovljen jer je to događaj koji je suštinski uticao na naš duhovni rast i kao pojedinaca ali i cjelokupne zajednice muslimana u svijetu”, riječi su reisu-luleme Kavazovića.

On je u svom obraćanju kroz četiri slike iz života poslanika islama podsjetio prisutne muslimane, pripadnike Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH, na nebrojene vrijednosti i  osobine Muhammeda a.s. koji je nabolji uzor koji stoji ispred nas i koji je paradigma i odgovor na sva naša pitanja i sve naše dileme  u vremenu današnjih brojnih izazova i iskušenja kroz koja prolazimo.

“Vi koji danas stražarite na kulama naše domovine, i koji ste posvećeni idealu mira, slobode i sigurnosti naše domovine, njenih ljudi i njenih dobara i vrijednosti, zaslužujete puni respekt i poštovanje za ono što radite, a čvrsta vjera u Boga i njegovanje duhovnih vrijednosti pomoći će vam da izvršite sve svoje misije i zadatke”, naglasio je Reisu-l-ulema Kavazović.

Tradicionalnom obraćanju reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina efendije Kavazovića prisustvovali su i Vojni muftija Hadis ef. Pašalić, generalski kor OS BiH  na čelu sa zamjenikom načelnika ZŠ OS BiH general majorom Senadom Mašovićem, kao i drugi najviši predstavnici Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH.

Predramazansko druženje i obraćanje Reisu-l-uleme Kavazovića pripadnicima MO i OS BiH započelo je učenjem odlomaka iz Kur’ana Časnog, a završeno je “Ramazanskom dovom” koju je proučio Vojni muftija Hadis ef. Pašalić.

U nastavku prenosimo obraćanje reisu-l-uleme u cijelosti:

- Na samom početku, dozvolite mi da izrazim svoje veliko zadovoljstvo što sam ponovo u prilici da se susretnem s vama, na našem tradicionalnom predramazanskom susretu. Susretanja su važna, jer ona govore o iskonskoj potrebi ljudi za druženjem i upoznavanjem.

0 tome nam svete knjige govore, na njima, svojstven i prikladan način. Tako nailazimo u Kur'anu na dobro poznatu poruku u kojoj stoji: „Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili...“, da bi na kraju ovaj ajet bio okončan riječima „da biste se međusobno upoznavali.“ Upoznavanja nema, bez susretanja i druženja.

Ovaj susret je poseban i iz razloga što on ukazuje na jedan drugi susret, posebne vrste. Događaj koji se odigrao, po predanju, na početku sedmog stoljeća u mjesecu Ramazanu. To je susret čovjeka i meleka u pećini Hira, nadomak Meke. Od tada do danas, taj događaj ne prestaje da privlači pozornost više od milijarde ljudi, koji mu se raduju i željno iščekuju noć, po kuranskom kazivanju, bolju od hiljade mjeseci.

Bio je to susret koji je promijenio tok historije i koji ga još uvijek usmjerava. Na muslimane i njihov životni stil to je ostavilo posebna traga. Čovjek se ponovo osjetio dostojanstvenim, vratilo mu se samopuzdanje. Uči!, bila je zapovijed koja mu je pomogla da ponovo otkrije sebe i svijet oko sebe, ne magijom već svojim trudom.

Bog je htio slobodna čovjeka bez vanjske prisile, slobodnog iznutra, čije bi molitve bile treptaji srca u ljubavi i čežnji za povratkom kroz dugo putovanje, pa i lutanja uz pokajanje. U toj jednoj noći svjetlosti prelomio se zemaljski život kroz jednog od nas, Vjero vjesnika koji je ponio odgovornost da ono što je vidio i čuo dostavi drugima, pouzdano i vjerno, bez ikakve izmjene, objavljeno u Knjizi u koju nema nikakve sumnje.

Poštovani vojnici i starješine,

Ne želim danas ovdje govoriti o mjesecu Ramazanu i njegovim fadiletima. 0 tome ćemo slušati kada dođe vrijeme, niti pak o Kur'anu, jer je on nepregledno more mudrosti u koje mogu zalaziti samo oni koji poznaju sve njegove tajne, modre dubine, opasne valove i mirne zatone.

Dozvolite mi da danas pred nas, skromno, postavim četiri slike iz života Vjero vjesnika, a.s. One bi nam mogle baciti više svjetla na ono što bismo mogli nazvati etikom odgovornosti, od koje je bila sazdana njegova misija. Njegov životni put možemo pratiti kroz njegov odnos prema životnim situacijama u kojima se našao, živeći i radeći sa svojim drugovima, (ashabima) s kojima je dijelio i dobro i zlo, koje ih je skupa pogađalo.

Prva slika je iz ranog perioda, nastala još u Meki, iz vremena kada je Vjero vjesnik bio životno ugrožen od strane mušrika. Da nije imao zaštitu sigurno bi bio ubijen.

Tradicija bilježi težak i tužan razgovor između Poslanika, a.s., i Abu Taliba. U tom razgovoru Ebu Talib nastoji ukazati na teško stanje u kome se nalazi cijela porodica. Bilo je to nesnošljivo stanje izolacije i prekida svih veza sa ljudima iz njihove porodice. U isto vrijeme, bio je to posljednji pokušaj da se Vjero vjesnika odvrati od misije pozivanja Jedinome Bogu. Kada je vidio da je Ebu Talib pod nesnošljivim pritiskom njegovih neprijatelja Vjero vjesnik, a.s., je zaplakao i rekao: „Tako mi Boga, amidža, kada bi mi dali Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku ja neću napustiti ovu misiju dok Allah ne da pobjedu ili dok ne poginem, izvršavajući je!“

Ovako teških trenutaka koji su bili na granici snošljivosti, zbog agresije koju je trpio, bilo je mnogo. Jedan od najtežih je kamenovanje, koje je preživio u Taifu. Muhammed, a.s., se sklanja pod jedan zid, njgovo srce je ranjeno, ali on ne zna za mržnju.

On podiže ruke ka nebu i moli: „Kod Tebe tražim utočište, Bože moj, protiv svoje slabosti i nemoći. Ako nisam izazvao Tvoj gnjev, ja se ne bojim. Tražim utočište u svjetlosti Tvoga Lica kojim razbijaš tmine i uspostavljaš dobro na ovom i drugom svijetu. Samo je u Tebi snaga i pomoć.“

Čvrstina uvjerenja koje je Poslanik, a.s., mogao proizvesti u sebi govori nam kako je vjera nesalomljiva snaga, kojom se mogu savladati izazovi i nedaće s kojima se moramo suočiti.

Druga slika iz njegovog života govori nam da je vjero vjesnik Muhammed, a.s., znao zauzeti racionalan stav i onda kada su životne okolnosti, s kojima se suočio, mogle izazvati iracionalno ponašanje. Tradicija bilježi, da je na dan smrti njegovog jedinog sina Ibrahima došlo do pomračenja sunca. Ljudi skloni mistifikacijama išli su uokolo govoreći kako se Sunce pomračilo od tuge zbog Ibrahimove smrti. Muhammed, a.s., se odlučno suprostavio ovim tvrdnjama riječima punim hladne, racionalne promišljenosti. Čak u momentu najveće lične nesreće on je sačuvao hladnu prisutnost duha. Ostao je potpuno svjestan svoje misije i krajnje ozbiljan u pogledu svoje obaveze naspram nje.

„Sunce i Mjesec“, reče on „su Božiji znakovi, a Bog ne mijenja svoje znakove ni povodom smrti Muhamedovog sina, ni radi rođenja bilo kojeg smrtnika. Stoga kada opazite pomračenje sjetite se Boga i okrenite se Njemu u molitvi“

Ovaj historijski događaj, koji predaja jednostavno bilježi, naglašava na poseban način apsolutnu Vjerovjesnikovu iskrenost i pokazuje nam da njegovo lično uvjerenje nije bilo bazirano na prividu čula. Muhammed, a.s., traži oslonac za svoju misiju samo u jednom fenomenu, u Kur'anu, u njegovoj poruci, u njegovom sadržaju.

Treća slika govori o nečemu što je možda po najteže; o borbi sa samim sobom, sa svojim egom. Tradicija bilježi onu njegovu poznatu izreku koju je dao nakon pohoda na Bedr: „Vraćamo se iz male borbe u veliku bitku, bitku sa samim sobom.“

Naime, jedan naoko, ni po čemu poseban detalj, iz njegova života, pružit će nam više svjetla o ličnosti Muhammeda, a.s. Prolazeći jednoga dana pored nekog čovjeka u Medini, koji je u svom voćnjaku obrezivao palme datula. Muhammed, a.s. ga savjetova da ih obrezuje na poseban način. Čovjek prihvati savjet, pun pouzdanja, ali ubrzo se pokaza da taj način obrezivanja ne daje bolje rezultate. On napusti Vjerovjesnikov savjet i vrati se starom načinu obrezivanja palmi. Vjerovjesnik vidje da je čovjek napustio njegovu preporuku i priznade da lično iskustvo mora imati prednost u odnosu na savjet onoga ko to iskustvo nema, pa makar se radilo i o njemu, Vjero vjesniku, a.s.

Ova predaja, događaj koji nam je prenesen, od izuzetne je važnosti. U njemu se jasno vidi kako je Vjerovjesnik, a.s., lučio ono što je njegovo lično znanje i iskustvo, od onoga što je usebi nosio kao Objavu. On poništava hadis, svoj savjet, pred iskustvom obična baštovana, dajući tako prednost razumu i iskustvu u vođenju ovodunjalučkih poslova. To je potpuno suprotno onome što je bio njegov stav oko primjene vjerskog propisa. Tradicija ne bilježi da je Muhammed, a.s., ikada žrtvovao kur'anski propis, bez obzira u kakvom je položaju bio on lično ili kakve su okolnosti bile u Zajednici. Vidimo, da čak i onda kada se suočavao sa nezadovoljstvom ashaba kao u slučaju odustajanja od hadždža, nakon Hudejbije, ne popušta, jer je Objava tako odlučila.

Gornji primjer s baštovanom govori nam koliko smo u raskoraku s našom današnjom praksom u odnosu na neposredno iskustvo ljudi u poslovima koje obavljaju.

Posljednji primjer na koji se želim referirati je slika Muhammeda, a.s., i njegovih ashaba u Medini, prilikom gradnje džamije. Poslanik je i sam uzeo učešća u izgradnji, praveći čerpić i sakupljajući kamenje za džamiju. On je kao i ostali ljudi nosio čerpić i kamenje na svojim ramenima. Svaki je nosio po jedan komad. U međuvremenu, Muhammed, a.s., primijeti nekog skromnog ashaba koji bi svaki puta nosio po dva kamena. Poslanik, vidjevši to, obratimu se riječima: „Na sudnjem danu“, reče on, „svaki radnik će primiti svoju plaću/nagradu, ti ćeš primiti dvije.“

Iako poglavar, on sebi ne odobrava nikakvu povlasticu u odnosu na svoje drugove. Njegovi postupci za njih imaju odgojni karakter. On za njih predstavlja granicu ljudski mogućeg postignuća na ovom svijetu. Svaku priliku je koristio da ohrabri, podrži i pouči. Sve što je naučavao on bi popratio ličnim primjerom vodeći računa da u tome nađe mjeru. Dobar dio vremena bi provodio u namazu i postu ali to nije zahtijevao od svojih ashaba, ističući da je to vezano za njega. Revnost svojih ashaba nije sputavao, osim u slučaju kada bi uvidio da će to poremetiti normalan tok života.

Poštovani vojnici i straješine,

Život svakog od nas pun je izazova, istih ili sličnih onima pred kojima je stajao i Muhammed, a.s. On je uvijek naglašavao da je samo Božiji rob, čovjek kao i ostali ljudi, i Božiji poslanik zadužen da prenese Božiju riječ.

Kroz ove četiri slike, iz njegovog života, želio sam približiti nam Vjero vjesnika u realnim životnim prilikama, sličnim našim vlastitim. Njegov život može biti inspiracija ljudima, onima koji su spremni učiti na njegovim i vlastitim primjerima.

Pred nama je Ramazan. Prilika je da svako od nas bar za trenutak ostane sam sa sobom, da malo zastane, da razmisli, i da krene ohrabren novom snagom kroz život. Vaša služba je teška, puna izazova. Potrebno vam je čvrsto uvjerenje, vjera, racionalan pristup i odgovoran odnos naspram sebe i drugih. Vjera vam može pomoći da ostanete uspravni, tamo gdje kompromisa nema. Naš ideal je mir i sigurnost domovine, njenih ljudi i dobara. Na tom putu vaše iskustvo je dragocjeno, poput iskustva onog baštovana iz Medine.

Neka vam je mubarek šehri-ramazan i želim vam svako dobro, riječi su kojima je reisu-l-ulema Kavazović završio svoje obraćanje.

FaceBook