Hiljadu svjedoka naše orijentacije
Tekuća 2013. godina u znaku je tri značajna jubileja za Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine. Pred vama je, poštovani čitaoci, hiljaditi broj islamskih informativnih novina Preporod, ove godine se navršava 80 godina izlaženja Glasnika Rijaseta islamske zajednice, i istovremeno, bilježimo punih četrdeset godina kontinuiranog rada Izdavačkog centra El-Kalem. Tri pomenute medijske i kulturne institucije, svaka na svoj prepoznatljiv i osebujan način, doprinosile su afirmaciji Islamske zajednice i njenih brojnih aktivnosti, ali su idejno i misaono značajno utjecale i na profiliranje svijesti ovdašnjih muslimana i građana koji su živjeli na širem području bivše Jugoslavije ili su svoj dom pronašli na privremenom radu u zemljama dijaspore. Ovo nije prilika za cjelovitije sagledavanje društvenog i sveukupnog značaja i dosega pomenutih institucija. Za takav analitički poduhvat trebalo bi više podataka i kvalitetne stručne obrade. Za redakciju Preporoda i naše čitaoce ovaj svečani hiljaditi broj je svojevrsno podsjećanje na jednu progresivnu i aktivističku orijentaciju i viziju sa kojom su Glasnik, Preporod i El-Kalem djelovali u različitim društveno-političkim i povijesnim periodima. Ta jasna vizija vodilja objelodanjena je i u prvom broju Preporoda, u uvodniku kojeg je 15. septembra 1970. godine napisao nekadašnji predsjednik Udruženja Ilmijje i glavni urednik Preporoda Husein ef. Đozo.
Glavne konture tog dalekosežnog vizionarskog pogleda predstavljamo upravo u ovom svečano intoniranom uvodniku, jer misli i ideje koje su izrečene tada kao upozoravajući eho odzvanjaju sadašnjoj generaciji uleme, muslimana, Bošnjaka... Pišući o poziciji uleme i muslimana u novonastalim društvenim prilikama u tadašnjoj bratskoj i socijalističkoj zajednici jugoslovenskih naroda Husein ef. Đozo je markirao nekoliko ključnih i žarišnih pitanja. Od toga kako se ulema i muslimani pozicioniraju u svojoj lokalnoj zajednici i društvu općenito, smatrao je Đozo, ovisi i stupanj naše društvene moći i utjecaja. Tu poziciju otvaranja i kreativnog angažmana, a ne zatvaranja i bježanja od stvarnosti i problema Đozo objašnjava na slijedeći način: Ne može nam biti svejedno kakve snage u njemu sudjeluju, ( u tadašnjem jugoslovenskom društvu op.a) kako se vjernik musliman u njemu postavlja i ponaša, da li ga konzervativne, reakcionarne i preživjele snage mogu dezorijentisati, omesti i zadržati u pasivno posmatračkoj poziciji, da li je aktivan i kao kreativni stvaralački faktor potpuno angažiran u svim zbivanjima našeg društva i da li ga varljivi i lažni oblici savremenosti mogu zavarati i isto tako, dezorijentisati, odroditi i otuđiti.
Iako nas od vremena kada su izrečene ove misli dijeli više od četiri decenije naše turbulentne prošlosti, iako se u u političkoj i društvenoj stvarnosti desio kopernikanski obrat od jednopartijskog jednoumlja ka višestranačju-naznačeni izazov našeg svestranijeg i produktivnijeg okretanja ka svijetu i životu ostaje i dalje važan i aktuelan. Suštinski, u našem kolektivnom mentalitetu i svijesti nije se puno toga promijenilo. Zar reakcionarne i konzervativne snage na koje Đozo aludira nisu i danas prisutne i evidentne u našoj svekolikoj stvarnosti. Potpuno je svejedno čime su takve snage inspirirane i potaknute: historijski prevaziđenim ideološkim praznovjerjem ili bukvalnim, pseudo tumačenjima religije. Zajednički imenitelj tih reakcionarnih snaga je da umjesto vizije i akcije u sadašnjosti kao spasonosni put i izlaz iz krize nude imitaciju prošlosti, nekritičku interpretaciju povijesti i doslovno čitanje Tekstova. Time se zamagljuje naš cilj i sposobnost kreativnog odgovora. Kada se umjesto konkretnih odgovora na stvarne izazove života bježi u idealnu (ili idealiziranu) prošlost, u davno minula vremena slavnih pobjeda i podviga, najbezbolnije se izbjegne vlastita odgovornost. U ovom jubilarnom broju Preporoda profesor Latić nas podsjeća na jednu takvu kolektivnu samoobmanu divljenja i slavljenja političke ideologije koja je u dvadesetom stoljeću odnijela stotine miliona života. Uprkos svom zločinačkom karakteru i muzejskom značaju, ta materijalistička ideologija, njeni simboli i protagonisti i danas u jednom dijelu bosanskohercegovačke javnosti uživaju kultni i mesijanski status. Šta ima i može biti spasonosno u ideologiji koja je „sistematski oslobađala od svake slobode“? Ali isto tako, zašto pod krinkom bespoštedne kritike komunističke ideologije sakrivati uzroke o vlastitim slabostima, neuspjesima, promašenim projektima koji nemaju nikakve veze sa vremenom koje je prohujalo s vihorom? I u našim povijesnim reminiscencijama o Preporodu koje možete čitati u ovom jubilarnom broju dominiraju prisjećanja o Preporodu iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao da posljednje dvije decenije Preporoda, njegove redakcije, koncepcije i novinara nije ni bilo....Ne treba zaboraviti da su se u tim godinama o kojima šutimo vodile odsudne bitke za naš biološki opstanak, državni suverenitet, obnovu agresijom porušene infrastrukture Islamske zajednice.
Zahvaljujući prodornosti massmedija konzervativne i preživjele snage dobile su vjetar u leđa od različitih egzibicionističkih i vaninstitucionalnih religijskih tumača. Najčešće je riječ o konglomeratu apokaliptičnih i mesijanskih govora, poruka, knjiga, video zapisa koje bombastično i omamljujuće zvuče, ali u praksi i životu ništa konkretno ne rješavaju. Prilično je neodgovorno i kontraproduktivno nadugo i naširoko propovijedati o Mehdiju i Deđalu, tješiti se proročanskim najavama skorog i konačnog trijumfa Dobra nad Zlom, a istovremeno ne činiti ništa da se u mahali u kojoj živimo ugledaju tragovi dobra i pravde. Od pošasti društvenih zala, nesposobnosti i poraza neće nas zasigurno spasiti, da se poslužimo snažnom Karićevom metaforom, nikakve evlijanske vile.
Referirajući se na navedenu misao Husein ef. Đoze ovdje je uputno ukazati na još jedan važan segment naše moguće (dez)orijentacije. Džozo, adekvatno tadašnjem društvenom ambijentu, oprezno i uopćeno govori o opasnostima lažnih i varljivih oblika savremenosti. Iako je sam pojam savremenosti višeznačan i podložan različitim interpretacijama u našem uobičajenom i svakodnevnom diskursu savremeno se nerijetko shvata kao opozicija tradicionalnom. S obzirom da religija sa svojim sistemom vrijednosti zastupa i promiče Tradiciju, na osnovu tog raširenog shvatanja insistiranje na etičkim i drugim vrijednostima utemeljenim na vjeri automatski se u jednom dijelu naše javnosti proglašava nepremostivom preprekom savremenosti. Dovoljno je kao ilustraciju takvog stava prisjetiti se nedavne bespotrebne i iskonstruirane kampanje protiv vjeronauke u školama. Mediji naklonjeni stavu da se vjeronauka dislocira iz školskih klupa uvidjevši u jednom trenutku da javnost ne prihvata ponuđene kvaziargumente ironično su posegnuli za krilaticom: Umjesto informatike i engleskog jezika izučavat ćemo vjeronauku. Tako shvaćena savremenost religiju i religijsko doživljava i predstavlja kao antitezu nauci i progresu. Štaviše, indirektno se poručuje da je teorijski nemoguća bilo kakva kompatibilnost, susretanje i razmjena između naučnog i religijskog. Nakaradno i stereotipno tumačenje savremenosti koje u ime navodnog progresa želi neutralizirati bilo kakve religijske utjecaje u društvu u službi je klasične manipulacije i dezorijentacije. Ne postaje se savremen time što se zalaže za marginalizaciju vjere u javnoj sferi, niti se postaje više religiozan suprotstavljanjem svim oblicima i izumima savremenosti. Lažni i varljivi oblici savremenosti lahko nas mogu zavesti i skrenuti u pogrešnom pravcu kada je riječ o našem misijskom i prosvjetnom djelovanju. Savremena tehnologija pokazala se kao prikladno sredstvo za vizueliziranje mnogih edukativnih sadržaja. Dokumentarni filmovi, on line sufare i CD Ilmihali potrebni su i adekvatni izrazi našeg savremenog misionarskog muallimskog djelovanja. Problem nastaje kada se tradicionalni metod poučavanja kojeg između ostalog karakterizira direktni komunikativni i interaktivni odnos na relaciji učitelj-učenik u potpunosti zamijeni sa bezličnim sadržajima moderne tehnologije. Odgojni i emocionalni aspekt edukacije sve više gubi na značaju pred dominacijom mehaničkog učenja i vještine tehničkog uobličavanja i predstavljanja znanja. U jednom od prethodnin brojeva Preporoda naš saradnik Mensur Kerla pišući o najfrekventnijim daijama na internetu i fenomenu njihove planetarne popularnosti detektirao je sociološku i psihološku dimenziju virtuelnog džemata. Puno je lakše i konfornije uživati u retoričkim vještinama nekog daije iz Azije i Afrike nego aktivno učestovati u svom vlastitom džematu. Aktivnost u džematu zahtijeva rad, odricanje i strpljivost, a za učešće u virtuelnom džematu dovoljna je dobra internet konekcija i poznavanje engleskog jezika.
Hiljadu brojeva Preporoda mogu se čitati kao hiljadu svjedoka Islamske zajednice u njenom vjerodostojnom življenju i prenošenju islamskog učenja. Vaša brojna pisma i čestitke na jubileju, kao i Vaše izjave o tome kakav Preporod želite i očekujete, najbolje pokazuju da je najveći kapital Preporoda respektabilno povjerenje širokog kruga čitalaca: muftija, muderrisa, imama, mutevellija, intelektualaca, novinara, književnika, ljekara, radnika ....
I kao što reče u svojoj izjavi za ovaj jubilarni broj Preporoda književnik Hadžem Hajdarević: Preporod je primarno bio i ostao naš zavičaj. A zavičaju se uvijek sa dalekih puteva i životnih pristaništa sa čežnjom i radošću vraćamo i nikada ga se ne odričemo.
Meho Šljivo